DNEVNI PREGLED 22. OŽUJKA 2000. BR.55

BRITANSKI RADIO - BBC 21. III. 2000. Pregled tiska "Iako se naslovnice britanskih dnevnika razlikuju, svi sveliku pozornost posvećuju procesu koji je jučer počeo pred Haaškim sudom za ratne zločine, u kojem trojica bosanskih Srba odgovaraju na optužbe da su provodili sustavnu kampanju silovanja Muslimanki u Foči. 'The Times' napominje da je riječ o povijesom procesu budući da se po prvi puta samo spolno zlostavljanje tretira kao zločin protiv čovječnosti. List ukratko prenosi za što Sud optužuje Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, i podsjeća da je protiv osmerice Srba iz Foče podignuta optužnica zbog silovanja, od kojih su trojica još uvijek na slobodi, dok su francuski vojnici jednog ubili prije godinu dana pri uhidbenom pokušaju. 'The Daily Telegraph' u naslovu ističe da je riječ o srpskim časnicima koje se optužuje da su silovali djecu, te navodi riječi haaškog tužitelja da je među žrtvama bilo djevojčica od 12 i 15 godina. Trojica optuženika suočena su s mogućnošću kazne doživotnog zatvora, piše 'The Guardian', koji navodi da je tužitelj upozorio da, iako Kunarac, Kovač i Vuković nisu osmislili politiku etničkog čišćenja, to ne bi bilo moguće provesti da pojedinci poput njih nisu bili spremni okrenuti se protiv svojih susjeda. Svi listovi napominju da je jučer nevladina udruga za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch, objavila izvješće o silovanjima na Kosovu. 'The Guardianov' novinar ističe da to izvješće potvrđuje da su slučajevi silovanja Albanki bili česti, no da nema dokaza koji bi potkrijepili tvrdnje britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka, te Pentagonova razglasnika Cavina Bakona, o posebnim logorima u kojima su okupljane žene zbog silovanja. 'The Independent' objavljuje više pojedinosti iz tog izvješća, te u naslovu ističe tvrdnju auktora da 96 dokumentiranih slučajeva pokazuju da nije bilo riječ o individualnim zločinima, već da su srpske snage silovanje žena na Kosovu rabile kao jedan od oblika ratovanja. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 21. III. 2000. Brozovich: 'Problemi Hrvatske u ovom su trenutku ponajprije gospodarske, a ne političke prirode, kao što je to ranije bio slučaj'. Prilog Bojana Klime. "U Washingtonu su u tijeku Hrvatski dani na Capitol Hillu, manifestacija koju organizira Američko-hrvatska udruga, lobistička udruga koja promiče interese hrvatske zajednice u Sjedinjenim Državama. Hrvatski lobisti su jučer imali sastanke u Državnom tajništvu i u Bijeloj kući, gdje ih je primio veleposlanik Christopher Hill, posebni savjetnik za Balkan pri Vijeću za nacionalnu sigurnost. O ovim susretima za Glas Amerike govori predsjednik Američko-hrvatskog udruženja Frank Brozovich. On je stavove američkih dužnosnika s kojima je jučer razgovarao sažeo na ovaj način: = Problemi Republike Hrvatske u ovom su trenutku ponajprije gospodarske, a ne političke prirode, kao što je to ranije bio slučaj. Na Hrvatsku se gleda vrlo pozitivno. Najveći je problem gospodarsko stanje. Američka vlada ne planira za Hrvatsku izdvojiti mnogo novca, ali je spremna dati tehničku i stručnu pomoć. To će ohrabriti i američke tvrtke da češće posluju u Hrvatskoj, pogotovo na razvoju infrastrukture i veleobrta. No, naši su nam sugovornici rekli da prije no što se to dogodi, prije no što američke tvrtke u većem broju dođu u Hrvatsku, potrebno je promijeniti niz stvari u području zakona. Naime, zakoni trebaju ohrabrivati ulaganja, a postojeći se zakoni moraju poštivati, tako da kada se ugovor potpiše, onda se potpisano mora i provesti. Hrvatski dani na Capitol Hillu održavaju se već desetu godinu. Uspoređujući jučerašnje sastanke u Bijeloj kući i Državnom tajništvu s onima iz prijašnjih godina, Frank Brozovich kaže da se - zbog promjena u Hrvatskoj - 'promijenilo žarište rasprave': = Nova hrvatska Vlada očito kreće u smjeru koji vodi prema euroatlanskim integracijama, kao i prema članstvu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, i nama je drago da je to tako jer se godinama za to zalažemo, rekao je gospodin Brozivich. No, kada je riječ o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, predsjednik Američko-hrvatske udruge iskazuje manje optimizma: = Činjenica je da se broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio, od 800 tisuća, danas ih tamo živi oko 400 tisuća. Mi smatramo da Bosna i Hercegovina bez Hrvata neće opstati kao država. Mi mislimo da bi američka Vlada trebala biti više angažirana na rješavanju tog pitanja. Jer, Hrvati u Bosni i Hercegovini trebali bi biti ono što su po Ustavu te zemlje - konstitutivni narod. U stvarnosti, mislim da se oni osjećaju kao manjina. Mi želimo da naša Vlada učini više, kako bi položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bio bolji." (VOA) FRANCUSKI RADIO - RFI 21. III. 2000. "Zagreb je izručio haaškom sudu bosanskog Hrvata Mladena Naletilića Tutu, optuženog za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, počinjene tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 1993. i 1994. godine. O slučaju Naletilić iz Zagreba izvješćuje Marinko Čulić: "Mladen Naletilić Tuta napokon, poslije više mjeseci otezanja, izručen haaškome sudu. Učinjeno je to uz velike sigurnosne mjere u zagrebačkoj zračnoj luci, a i Naletilićev odvjetnik Krešimir Krsnik o tome je službeno obaviješten tek jutros. Razlog ove tajnovitosti, zacijelo, nije samo sigurnosne naravi, nego i političke, jer ni nova hrvatska vlast očito još nije načisto treba li ovakve događaje smatrati dobrom ili lošom vijesti. Zato se želi ostaviti dojam da je Tutino izručenje nešto što se ne može izbjeći, jer se konci vuku iz Haaga, a ne iz Zagreba, a uz sve to informacije su davane na žličice, tako da se ni jučer nije znalo hoće li do izručenja doći i kada. No, sinoć je Hrvatska televizija, na kojoj je tek ovih dana došlo do smjene ravnatelja, tako da ona i dalje ove teme tretira kao prvorazredne patriotske storije, iščačkala da će Tuta biti izručen danas. Čak je objavljeno i ono što službeni izvori redovito taje, a to je da će izručenje biti u 10 sati i 15 minuta. Još prije saznalo se, također neslužbeno, da će Naletilić biti prebačen posebnim zrakoplovom-bolnicom, što znači da haaški sud preuzima brigu da Tuta, koji je nedavno podvrgnut težoj operaciji srca, sigurno stigne u Haag. Njegov odvjetnik Krsnik zahtijevao je i više - da haaški sud preuzme odgovornost za zdravlje njegovog klijenta. No, on je izbjegao izrijekom učiniti. Zbog toga je Krsnik najavljivao da će podnijeti tužbu Ustavnom sudu Hrvatske, što je zadnja instanca kojoj bi se obratio, jer je još za Tuđmanovog života vrhovni sud odbio takvu tužbu. No, sada novoj vlasti ovo dobro dođe jer ako je Tutino izručenje odobrio Tuđman, kao što je odobrio donošenje posebnog Zakona za suradnju s haaškim sudom, onda Račanovim ministrima ne preostaje drugo do ispunjenje preuzete obaveze. To je uvjerljiva potvrda da ni nova hrvatska vlast nema aktivnu politiku suradnje s Haagom, nego i njoj to predstavlja vrući krumpir s kojim će se pozabaviti samo kada krumpir zapeče, sretna da se to što rjeđe dogodi. Ovome je sigurno doprinijela i visoka kazna Blaškiću, poslije čega je Račan navodno zavapio: 'Što nam rade!', očito vjerujući da mu međunarodna zajednica duguje 'grace period' nakon što je Hrvatsku preveo u demokratske zemlje. I doista bi se o tome moglo govoriti da vladajuća koalicija nije i u vrijeme dok je bila u oporbi tretirala haaški sud kao višu silu, kojoj treba biti lojalan više zbog uvažavanja međunarodne konstelacije, nego zbog samih zločina i njihovog sankcioniranja. To je važno reći zbog toga što se slične stvari mogu očekivati i u drugim stvarima, ponajprije u odnosu na povratak izbjeglica i na razrješenje stanja u Bosni i Hercegovini. Nema dvojbe da će nova vlast u Zagrebu pokazati više kooperativnosti u tim pitanjima od stare, ali ta kooperativnost ipak će imati neke svoje limite. Sada će biti zadani ponajprije kooperativnošću srpske i bošnjačke strane, što znači da će stara formula reciprociteta i dalje biti na snazi ili, drukčije rečeno, možda će Hrvatska prednjačiti u odnosu na druge dvije strane, ali da će nešto posebno stršiti, to sigurno neće." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 21. III. 2000. Europska unija mora dovesti mir na Balkan "Ovaj je tjedan važan za Europu. Mi, vođe Europske unije, sastat ćemo se u Lisabonu da bismo postigli dogovor o koracima za liberalizaciju europskog gospodarstva, ohrabrivanju poduzetništva i poticanju njegove konkurentnosti", piše Romano Prodi, predsjednik Europskog povjerenstva. "To su osnovni koraci u rješavanju najozbiljnijih socijalnih problema s kojima se kontinent suočava - a to su nezaposlenost i društveno otuđenje. No također ćemo istaknuti još jedan problem koji se nalazi na pragu zapadne Europe, a to je pitanje kako na Balkan dovesti trajni mir i stabilnost. Godinu dana nakon NATO-vih zračnih napadaja, međunarodna je zajednica još uvijek snažno uključena na Kosovu i u čitavoj regiji. To je herkulovska zadaća, i nije ni blizu svog kraja. U tom pothvatu Europska unija mora u cijelosti odigrati svoju ulogu. Balkanskim zemljama moramo ponuditi stvarne izglede za svjetliju budućnost u sklopu europske obitelji. Potrebno je pružiti im pomoć i ohrabrenje na putu reformi, na 'cesti u Europu'. Samo im Europa može ponuditi trajno političko rješenje. Moralna nam je dužnost to učiniti; na nama je strateška i politička odgovornost. Ne uspijemo li, suočavamo se s nastavkom nestabilnosti i sukoba - i svježim valovima izbjeglica. U tom bismo slučaju potkopali vjerodostojnost naše mlade zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Tu je i rizik od ozbiljnog raskola s prijateljima iz Sjedinjenih Država, koje smatraju da su preuzele veći dio troška vojne kampanje, i da je na Europi da snosi glavni dio tereta izgradnje mira. Europa je preuzela svoj dio tereta. Europska je unija osigurala od 1991. nekih 16,5 milijardi dolara za regiju, a ima i goleme troškove kod kuće. U mirovnim snagama na Kosovu služi 28.000 vojnika iz zemalja članica Europske unije. Na čelu KFOR-a nalazi se europski zapovjednik, a UN-ovu upravu na Kosovu vodi Europljanin. Novac Europske unije počinje obnavljati kuće, ceste, mostove i elektrane širom Kosova. Dobrotvorna pomoć Europske unije pomogla je osigurati da obitelji budu zaštićene tijekom oštre zime. No moramo udvostručiti svoje napore, i nemamo vremena za gubljenje. Moramo ojačati svoje pokušaje širom regije - pomaganjem nove vlade u Hrvatskoj da provodi ispravnu politiku; učvršćenjem mira i smanjivanjem ovisnosti u Bosni, i ohrabrivanjem demokratske promjene u Srbiji uz istodobno odvraćanje novih Miloševićevih pokušaja destabilizacije regije. Kako bi to postigli, treba nam koherentna politika za čitavo područje, a ne odvojena politika za svaku zemlju ili regiju. Moramo učiniti sve što možemo da podupremo put reforme kojim su krenule vođe poput crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića. Cijena novog sukoba bila bi daleko veća od cijene sprječavanja sukoba sada. Kako god zamorne bile birokratske prepreke na našem putu, moramo ih svladati. Moramo nastaviti blisko surađivati s našim partnerima, iznad svega sa Sjedinjenim Državama, da bismo širom regije usidrili demokraciju, snošljivost i tržišno gospodarstvo. U četvrtak ćemo u Lisabonu imati prigodu procijeniti stanje i vidjeti na koji bi način Europska unija mogla još više pojačati svoju predanost Balkanu. Trebamo ustrajnu političku predanost i odlučnost da nastavimo pružati sredstva potrebna da se posao obavi. Otvaranje riječnog prometa Dunavom, ometenog nanosima iz rata, predstavlja dobar primjer. Sredstva su raspoloživa a projekti spremni. Odgoditi akciju značilo bi razočarati regiju i osramotiti se. No to nije dovoljno. Potrebni su nam radikalno novi planovi za regiju. U potpunosti dijelim nedavno izrečenu zabrinutost američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright, koju uznemiravaju nedostatak autoriteta i dosljednosti u ponašanju Zapada prema Balkanu. Rascjepkane inicijative i višestruko odlučivanje neće donijeti trajni mir, obnoviti razvoj i stabilan rast. Nikad nećemo doprinjeti rješavanju balkanskog pitanja, ostanu li i naši vlastiti pokušaji balkanizirani. Maršalov je plan prije više od 50 godina doživio uspjeh, ne samo zbog golemih novčanih sredstava koja su uložena već i zato što je pod jednim jasnim i prihvaćenim autoritetom obvezao europske zemlje da surađuju kao regija duž crta slobodnog tržišta. Prošlog smo ožujka pokazali da imamo želudca za rat. Godinu dana kasnije, pokazat ćemo da imamo ustrajnosti da izgradimo trajni mir." THE WASHINGTON POST 21. III. 2000. Globalna bitka za talente Jedan od ravnatelja međunarodnog programa doseljavanja u Zakladi za međunarodni mir Carnegie, Demetrios G. Papademetriou, piše: "(...) Njemačka, Kanada, Velika Britanija i Australija već su ušli, ili se pripremaju ući u utrku za djelatnicima u polju visoke tehnologije. Ovaj je mjesec, nakon skoro četvrt stoljeća izbjegavanja novačenja inozemnih djelatnika, Njemačka najavila okretanje globalnoj banci talenta kako bi izašla u susret svojim kadrovskim potrebama u području informacija i komunikacija. Kancelar Schroeder i glavni članovi njegove vlade obećali su zaposlenje na određeno vrijeme za čak 30.000 stranaca iz zemalja izvan Europske unije. Sve to unatoč stopi nezaposlenosti koja i dalje iznosi oko 10%, kao i protimbi saveznog ministra rada, koji tvrdi da bi se nezaposlene moglo prekvalificirati za te poslove. Zvuči poznato? Slično tomu, Kanada se sprema liberalizirati ulazak djelatnika iz područja visoke tehnologije, bez većeg dijela regulatornih prepreka koje su 1998. nametnute američkim poslodavcima. (...) A Velika Britanija iskusila je tako izniman rast privremenog doseljavanja visokoosposobljenih stranaca da razmatra trajno otvoriti vrata tim djelatnicima i njihovim obiteljima. Što se događa? Tri međusobno povezana objašnjenja odmah padaju na pamet. Prvo, u informatičko doba, potražnja za stručnjacima uvelike nadilazi njihovu ponudu - djelomično stoga što je obrazovni sustav razvijenog svijeta bio spor u prilagodbi novom gospodarstvu. Istovremeno, nekoliko zemalja proizvodi dobro osposobljene diplomante tehničkih znanosti, barem djelomično 'za izvoz' (Indija) ili jednostavno imaju privremen višak takvih djelatnika zbog teških tržišnih i drugih neuspjeha (Rusija, ili donedavno, Irska). Drugo, u informatičkom razdoblju, zastarjeli programi, poput njemačkog sustava šegrtovanja, sad ne donose puno. Takvi programi proizvodili su djelatnike prilagođene sektorima proizvodnje. No te industrije traže povoljniji porezni i regulatorni okoliš u inozemstvu, a radnici koje ostavljaju iza sebe nisu spremni natjecati se u postindustrijskom gospodarstvu koje iznad svega cijeni prilagodljivost i konstantno učenje. Stoga paradoks visoke nezaposlenosti (često među inače obrazovanim ljudima) koegzistira s ozbiljnim manjkom informatičkih djelatnika. Treće, pristup dobivanja određenih tipova talentiranih stranih djelatnika 'upravo na vrijeme', koji se dugo provodio u Sjedinjenim Državama, sad se širi. (...) Ta nova stvarnost govori da bi Sjedinjene Države trebale promijeniti tri stvari u izdavanju H-1B viza. Prvo, trebali bismo pratiti što je najbolje za sve nas, korištenjem političke energije tog pitanja kako bi naveli poslovni sektor na poboljšanje radnih uvjeta za sve, istodobno ga pozivajući na stalnu reviziju svojih kadrovskih potreba. (...) Drugo, ako se privremene vize pažljivo izdaju, te povremeno nepristrano podvrgavaju reviziji, brojčana ograničenja postaju gotovo nevažna. Brojčana ograničenja, koja su postala jednaka mahanju krpom ispred bika, odgađaju smislenije razgovore o tome kako najbolje iskoristiti doseljavanje u svrhu jačanja naše konkurentnosti, i kako na najbolji način uključiti naše obrazovne ustanove u taj zajednički pokušaj. A to ima iskrenuti učinak - tvrtke se prijavljuju za vize početkom fiskalne godine da bi se zaštitile dođe li do manjka viza kasnije - i tako doslovno osiguravaju da će do manjka doći. Konačno trebamo prilagoditi svoj način razmišljanja, i sustav trajnog doseljavanja, činjenici da će bitka za talentirane strance postajati sve intenzivnija. U takvom okolišu, 'ukupni paket' koji tvrtka nudi mogao bi biti odlučiujući čimbenik u tome koju će ponudu djelatnik prihvatiti. Prvenstveno, to bi trebalo značiti da i dalje moramo nastaviti nuditi najbolji okoliš za intelektualno i poslovno poduzetništvo. No trajne vize za one koji se dokažu i igraju po pravilima također bi mogle postati nužan dio tog paketa - i morali bismo biti kadri tome izaći u susret." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 21. III. 2000. Tajne snimke u svemiru potresaju globalnu sigurnost "Slike su jasne i, smatra Jim Pike, zaista uznemiruju", piše Alexander Colhoun. "Objavljene na stranici Saveza američkih znanstvenika na internetu, satelitske slike visoke rezolucije po prvi put otkrivaju civilima dovršeni nuklearni reaktor i raketnu bazu u Khushabuu u Pakistanu. Pike i drugi članovi Saveza američkih znanstvenika drže da slike pokazuju opasnost pakistanskog nuklearnog programa. Budući da Clinton ovaj tjedan putuje u Indiju i Pakistan, one bi trebale poslužiti kao podsjetnik na potrebu za čvrstim postavljanjem prema Pakistanu, kaže Savez američkih znanstvenika. No političkim stručnjacima u svijetu, te slike pokazuju na koji način potrgovljenje sve jasnijih satelitskih slika obećava preoblikovanje globalnoga diplomatskog krajobraza. Nikad prije posebničke organizacije nisu mogle kupiti satelitski svjetlopis takve kakvoće. (...) Nadalje, budući da se svake godine pojave novi komercijalni sateliti, prigode za kupovinu slika samo se povećavaju. S druge strane, pomaljajuće tržište slika visoke rezolucije sukobljava se s pitanjima privatnosti i nacionalnoga suvereniteta, a zemlje brinu da bi se skupocjene informacije mogle prodavati onom tko najviše ponudi. 'Razmještanje potrgovljenih satelitskih kamera unaprjeđuje denacionalizaciju informacijske infrastrukture planeta', kaže Gernot Brodnig s harvardskog fakulteta političkih znanosti u Cambridgeu u Massachussettsu. 'U današnjem svijetu, nadzor strateških informacija znači moć - u čijim je rukama, kada i kako.' (...) Sateliti pokrenuti iz Sjedinjenih Država imaju odobrenje minstarstva trgovine, a Sjedinjene Države pridržavaju pravo 'nadzora', odnosno mogu odlučiti kad se i gdje može odnosno ne smije snimati. No sateliti iz drugih zemalja djeluju pod UN-ovom 'otvorenom doktrinom' koja dopušta slobodno snimanje, svugdje, svakomu i u bilo koje vrijeme - uz veoma malo iznimaka. U nekim slučajevima, to može koristiti Sjedinjenim Državama i svijetu. Satelitske slike osigurale su dokaze o postojanju masovnih grobnica u Bosni 1995. i zabilježile gorući reaktor u Černobilu 1986. No neke analitičare brine to što je Amerika izgubila nadzor nad nebom. Nemoguće je nadzirati inozemne satelite, ali se slobodno može promatrati sve, od kretanja vojnika do objekata za tajno uvježbavanje. U ovom divnom novom svijetu privatnih satelitskih snimaka, međutim, Pike kaže da raspodjelu satelitskih slika sad nadziru dva staromodna čimbenika: ponuda i potražnja. Primjerice, Soyuzcarta, trgovački prodajni krak ruske kartografske agencije, ne želi prodati Pikeu slike Kine. Zašto? Kina je njihov glavni klijent. 'Vjerojatnost da će vam Soyuzcarta prodati sliku izravno je proporcionalna tomu koliko je ona dosadna', kaže Pike, obrambeni analitičar Saveza američkih znanstvenika. 'Čim je slika zanimljivija, to je manje vjerojatno da ćemo ju vidjeti.' (...) Obrambeni analitičari očekuju da će sljedeće godine biti postavljena tri nova satelita s kamerama rezolucije jedan metar. Dani doslovnog američkog monopola na nebu nestaju. 'U prošlosti je Amerika imala nepovredljivi pristup svemiru', kaže Jack Spencer, analitičar nacionalne sigurnosti washingtonske Heritage Foundation. 'Znali smo što (naši neprijatelji) čine a što ne.' Jedan primjer: godine 1991., tijekom Zaljevskog rata, Sjedinjene Države zatražile su neka zamračenja na zaljevskim slikama neameričkih trgovačkih satelita. Cilj je bio očuvati Schwarzkopfovu operaciju tajnom. Diplomacija je djelovala, no ostaje pitanje: hoće li posebnički sektor uvijek služiti sigurnosnim interesima Amerike? Odgovor na to pitanje nije jamačan, no zasad je vjerojatno da će posebničke organizacije nastaviti uhodarenje. 'Uporaba ovakvih slika moćno je oružje', kaže Pike. 'Saznajemo ono što prije nismo mogli. Još uvijek se procjenjuje na koji će način to utjecati na politiku, no to nam daje veće mogućnosti nego što bi inače bio slučaj.'" THE NEW YORK TIMES 21. III. 2000. Kohlova posrnula stranka bira čelnicu sa Istoka "Odlučujući se za drastičnu promjenu, Kršćanska demokratska unija danas je Angelu Merkel, fizičarku odraslu u bivšoj komunističkoj državi, Istočnoj Njemačkoj, proglasila svojom novom čelnicom. Financijski skandal u koji je upleten bivši kancelar Helmut Kohl, koji je priznao kako je primio više od milijun dolara nezakonskih donacija, naštetio je reputaciji stranke kao i mnogim od njezinih najistaknutijih članova, što je otvorilo put malo vjerojatnom usponu Merkelove na čelni položaj. Gospođu Merkel, čije će imenovanje službeno biti odobreno na stanačkoj konferenciji koja će biti održana slijedećega mjeseca, jednoglasno je izabralo izvršno tijelo kršćanskih demokrata. Bit će prva žena i prva istočnjakinja koja vodi stranku još od njezinog osnivanja nakon Drugog svjetskog rata. Odabir Merkelove, čiji su se suparnici povukli kako je potpora Merkelovoj rasla, odražava odluku kršćanskih demokrata da će samo sasvim novo lice moći oživjeti njihovu posrnulu stranku. U dobi od 45 godina, bila je glavna tajnica stranke još od Kohlovog poraza 1998. godine. No njeno strjelovito napredovanje na mjesto čelnice ne bi bilo zamislivo bez upletenosti u skandal bivšeg kancelara i njegovih pomoćnika, uključujući i njegovog nasljednika na mjestu čelnika stranke, Wolfganga Schaublea i bivšeg ministra obrane, Volkera Ruehea. Suočit će se s teškom zadaćom oživljavanja stranke i prevladavanja novčane krize koja je rezultirala nametanjem novčanih globa u vrijednosti od 20 milijuna dolara, kao kaznu za ilegalno financiranje. 'Nova čelnica utjelovljuje naš novi početak', kazao je Juergen Ruettgers, čelnik kršćanskih demokrata u državi Sjevernoj Rajni- Vestfaliji, gdje će u svibnju biti održani važni mjesni izbori. 'Ona ima ono što je potrebno za ujedinjavanje stranke i ono što je potrebno da bi stranka došla do one faze u kojoj može početi osvajati izbore.' No to da li relativno neiskusna gospođa Merkel, koju je Kohl izvukao iz gotovo potpune anonimnosti u vrijeme ujedinjenja Njemačke 1990. godine, ima dovoljno autoriteta da ujedini raspršenu stranku koja predstavlja širok spektar interesa, ostaje otvorenim pitanjem. 'Ovo je kulturna revolucija', kazao je Friedbert Pflueger, demokršćanski član Parlamenta. 'Našu stranku vodi žena, i to žena iz bivše Istočne Njemačke. U potpunosti ju podupirem, no biti će zanimljivo promatrati kako će se stanje razvijati nakon što se slegne prva euforija.' Nedugo prije njenog imenovanja danas, Michael Glos, čelnik parlamentarne skupine Kršćanske socijalne unije, bavarske sestrinske stranke, izrekao je prilično jasno upozorenje: 'Vjerujemo da će gospođa Merkel na umu imati najrazličitije stavove naših pristaša.' Konzervativnija Bavarska stranka, čija je potpora za kršćanske demokrate od ključne važnosti na slijedećim državnim izborima, skeptična je glede stavova Merkelove, npr. onih koji se tiču prava žena i homoseksualaca. Svoga čelnika, Edmonda Stoibera, smatra potencijalno jačim kandidatom za kancelara od Merkelove. Njeno imenovanje danas ne znači automatski da će gospođa Merkel biti kandidat kršćanskih demokrata koji će se natjecati protiv kandidata socijalnih demokrata, kancelara Gerhardta Schroedera, 2002. godine. Iako nije otvoreno kazao kako će se suprotstaviti njenoj kandidaturi, Stoiber, uspješni čelnik u Bavarskoj, poznat je po svojim izrazitim ambicijama na mjesto kancelara. No gospođu Merkel se često podcjenjivalo a posljednjih je mjeseci pokazala neobično precizan politički instinkt. (...) Uspjela je, osim toga, postati čelnicom stranke bez da je iti u jednom trenutku djelovalo da gura druge kandidate koji su joj stajali na putu", piše Roger Cohen. THE WASHINGTON TIMES 21. III. 2000. Potkresavanje zajmova za korumpirane "Nijedan ozbiljan promatrač ne sumnja u potrebu da MMF i Svjetska banka budu odgovornije. Međunarodni dolari za pomoć često se 'protraće ili ukradu', prema nedavno objavljenom izvješću Savjetodavnog povjerenstva za međunarodne novčarske ustanove. Zakonodavci bi trebali pozdraviti poziv na temeljne reforme svjetskog sustava posuđivanja", pišu Brett Schaefer i Ariel Cohen. "No na putu prema tom cilju, Kongres bi trebao smjesta poduzeti akciju da sprječi zajmove MMF-a i Svjetske banke korumpiranim i neučinkovitim inozemnim vladama. 'Skretanja' inozemnih zajmova namijenjenih oporavku Rusije u prošlom desetljeću klasičan su primjer takve zlouporabe. Na sreću, američki bankarski sustav otkrio je neumjesnu djelatnost ruskih dužnosnika. No unatoč dokazima, Clintonova je vlada nastavila podupirati međunarodne zajmove Moskvi. U travnju 1999., primjerice, vlada je dobila informacije o pranju novca u visini do 10 milijardi dolara MMF-ovih fondova kroz Bank of New York i Republic Bank of New York. Pa ipak je Bijela kuća Rusiji osigurala novih 4,6 milijardi dolara zajma od MMF-a. Vlada nije čak ni zatražila da se Rusi temeljito očitaju o proteklim zlouporabama, niti da poduzmu korake za sprječavanje budućih. Ne radi se o tome da je Rusija jedinstvena. Prema berlinskoj promatračkoj organizaciji Međunarodna transparentnost, mnoge primatelje pomoći MMF-a i Svjetske banke, poput Indonezije, Pakistana, Meksika i Demokratske republike Konga, prati zao glas o korupciji. Kako bi riješio taj problem, Kongres mora gledati dalje od američkog financijskog sustava. On bi trebao zaustaviti zajmove vladama koje odbijaju uspostaviti minimalne standarde transparentnosti i iskorijeniti korupciju. A američke i međunarodne dužnosnike koji podupiru davanje zajmova vladama za koje se zna da su korumpirane treba smatrati odgovornima. Neki su zakonodavci sugerirali da američki predstavnik u MMF-u treba glasovati protiv zajmova zemljama s visokom razinom korupcije. Na žalost, MMF rijetko održava takva glasovanja. Da pomogne nametnuti kongresno ovlaštenje, Kongres treba tražiti službeno glasovanje za svaku finacijsku odluku MMF-a. Kongres bi također trebao odrediti što je to visoka, umjerena ili niska razina korupcije i tražiti da se prema tim kategorijama ocijene kandidati za pomoć. Vladama za koje se sumnja da su korumpirane ne bi se trebali davati zajmovi dok se ne provede istraga. Možda je najvažnije zahtijevati da međunarodne financijske organizacije primijene prihvaćene financijske revizorske postupke, istrage, i standarde koji zahtijevaju od ulagača da djeluje u najboljem interesu klijenata. Od posebničkih novčarskih ustanova širom svijeta zahtijeva se da koriste tavkve postupke i da pozorno postupaju s ulaganjima; ako u tom zakažu smatraju se pravno odgovornima. Ista bi se pravila trebala primijeniti na međunarodne novčarske ustanove. (...) MMF i Svjetska banka rijetko daju informacije o svojim zajmovima u javnost. Porezni obveznici imaju pravo znati na koji način vlade primatelji pomoći troše njihove dolare. Vrijeme je da se poveća osobna (ne samo institucijska) odgovornost za te zajmove. Kongres bi od američkih dužnosnika koji nadgledaju odluke o zajmovima trebao zahtijevati iste standarde kao i od zajmodavaca iz posebničkoga sektora. Američki predstavnici u Sjvetskoj banci i MMF-u, kao i američki ministar financija, trebali bi biti odgovorni pred zakonom, odobre li nepažljivo zajmove koji će kasnije biti zlouporabljeni. Knonačno, Kongres bi trebao pozvati na reformu odredbi o imunitetu koje međunarodne državne službenike čine nedodirljivima. Danas ti dužnosnici uživaju imunitet od građanskh i kaznenih parnica. (...) Kongres bi također trebao zahtijevati da MMF i Svjetska banka osiguraju zaštitu svjedoka sličnu onoj koju koristi savezna vlada. Budući da će MMF uskoro imenovati novog čelnika, sad je idealno vrijeme da američki zakonodavci inzistiraju na provedbi temeljnih reformi, koje će spriječiti agenciju od nagrađivanja korupcije i neučinkovitosti." NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 21. III. 2000. Promjena partnera "Najopasnijim tlom na svijetu' nazvao je Bill Clinton južnu Aziju prije nego što se početkom tjedna udostojao posjetiti to područje na šest dana. Tamo su jedna pored druge dvije države koje su uzajamno ratovale četiri puta a sada imaju i nuklearno oružje. Pokušaj približavanja Indije i Pakistana u zadnjoj se godini dogodio samo nekoliko mjeseci poslije pokušaja invazije. Ratom ugroženo područje čini se, nije idealno mjesto za Clintona da se još jedanput okiti lovorom državnika mirotvorca. U sukobu oko Kašmira posredovanje uopće nije dobrodošlo. Indija ga odbija, jer ne vjeruje ni jednoj trećoj strani. A starom savezniku Pakistanu koji želi posredovanje, ne vjeruje Washington. Jer ako Pakistan zatraži Kašmir jer je nastanjen muslimanima, neće postojati više ništa što bi Islamabad, ako uspije, odvratilo od zahtijeva daljnjih islamskih područja. Odgovor na pitanje o svrsi puta u južnu Aziju zapravo pruža kalendar posjeta: osim jednodnevnog skoka u Bangladeš, Clinton će četiri dana provesti u Indiji - i četiri sata u Pakistanu. Jednostrani plan puta ima dakako veze s veličinom Indije, njezinom gospodarskom težinom ali i s romantičnom slikom koju o toj siromašnoj bogatoj zemlji ima predsjednička obitelj. Putovanje treba biti i kazna vojnom diktatoru u Islamabadu, koji poduzima sve što treba kako bi demokratski izabranog šefa vlade doveo na gubilište. No stvarni cilj putovanja je raščišćavanje suparništva hladnoga rata. Pakistan više nije tražen kao utvrda na južnom boku Sovjetskog Saveza, kao jamac umjerenog islama u području sam je uzmaknuo a njegova je politička nestabilnost uzdrmala i gospodarske temelje. Indija se naprotiv unatoč stalnom ustrojbenom siromaštvu, ojačala gospodarskim reformama. Osim toga je s nuklearnim oružjem pridobila onaj simbol koji se unatoč zapadnim pjesmama o razoružanju, tamo još uvijek prihvaća kao najjače jamstvo moći. SAD želi poslovati s tom Indijom - gospodarski, politički a ponajprije strategijski. Protivnik više nije indijski saveznik Sovjetski Savez, nego Indijin stari - a Washingtonov budući - suparnik: Kina. Clintonov put u Indiju označava stoga početak nove američke strategije u području južne Azije" - drži Bernhard Imhasly. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. III. 2000. Natraške naprijed na Balkanu "Ministri vanjskih poslova EU-a žele sada poslije niza skokova na trbuh, napokon provesti ambiciozan plan za krizama potresanu jugoistočnu Europu. U danima zaoštravanja kosovskoga sukoba, na šest mjeseci ukida se zabrana letova u Jugoslaviji. U balkanskoj se politici dakle naprijed ide natraške. No ipak: ukidanje neuspješne sankcije bolje je od nastavka diplomatskog leta na slijepo. Zabrana letenja u jednakoj je mjeri pogađala sve Srbe a režimu nije naštetila ni na koji način. Otvaranje neba nad Beogradom također ništa neće naštetiti. No taj mali primjer može poslužiti kao naznaka da Europljani svoje aktivnosti na Balkanu moraju podvrgnuti temeljitoj inventuri. Jer u svakodnevnom malom ratu izgubljeni su, čini se, iz vida veliki ciljevi: kako stvoriti na Kosovu mir koji je više od grobljanskoga mira i kako postići demkokratizaciju u Srbiji, kako dakle srušiti Slobodana Miloševića? Europljani uživaju u dociranju pouka iz kosovskoga rata. Omiljena je pouka ona o stvaranju vlastite krizne postrojbe EU-a. Europa iz rata dakle povlači konzekvencije za sebe i za zajedničke strukture. Prekrivene time da na području sukoba ništa ne napreduje. To je i zbog - a tu je američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright posve u pravu sa svojom najnovijom kritikom - nedovoljnoga angažmana EU-a. Bilo bi dakle vrijeme da se pouke izvuku i iz promašenog kosovskog mira" - zaključuje komentator lista pm. ITALIJA LA STAMPA 21. III. 2000. Vratiti se u Maastricht "U događajima oko imenovanja ravnatelja Međunarodnog monetarnog fonda, nedvojbeno najosjetljivije i najzahtjevnije dužnosti u međunarodnom novčarstvu, mjesecima su se mješali bitni i prividni probitci, stručni zahtjevi i zahtjevi vezani uz prestiž, stvarajući nerazmrsivi čvor. Europske zemlje kojima običajno pripada ta dužnost, kao što ona predsjednika Svjetske banke pripada Amerikancima, odredili su ne jednog nego dvojicu kandidata. Prvog, Nijemca Koch Weisera, Amerikanci su odbili, možda s razlogom, no zasigurno i grubo. Drugi, sadašnji predsjednik Europske banke za ulaganja, Koehler, nije mnogo drukčiji od prvog, pošto je i on Nijemac, te također stručnjak korektne ali ne i izvanredne vrijednosti. Amerikanci su na to pristali stisnutih zubiju, makar još nije došlo do njegovog službenog isticanja kao kandidata. Europljani su se dakle skupili oko Nijemaca. Pomalo radi očite težine koju Njemačka ima u europskim stvarima, pomalo stoga što trenutno nema niti jednog Nijemca na visokim međunarodnim dužnostima, te na kraju radi reakcije ponosa prema vetu Sjedinjenih Država na prvu kandidaturu koju je Europa iznijela. Događaj ipak ostavlja rane u prekoatlantskim odnošajima, a posebice onima između Sjedinjnenih Država i Njemačke koji su bili njihova središnja osovina. Između Clintona i njemačkog kancelara došlo je do oštre prepirke. Treba se pitati je li taj sukob bio opravdan. Osobna su pitanja, zna se, među najosjetljivijima u međunarodnom životu. Uz to je u ovom slučaju bilo i bitnih sadržaja: postojala je, primjerice, činjenica da u strategiji Monetarnog fonda primarno mjesto ima novčarsko stanje u Rusiji, problem koji je gospodarski ali poglavito i politički. Njemačka je prvi gospodarski partner i poglavito najveći zajmodavac Rusije; Amerika, međutim, vodi politički dijalog, i više bi u Fondu voljela vidjeti nekoga manje osjetljivog za njemačke zahtjeve. No Europljani su zauzeli nepopustljiv stav: morao je biti Nijemac, a Koehler to jest. Mnogi se raduju tom iskazu europskoga značaja, tako često optuživane Europe radi slabosti prema Sjedinjenim Državama. I neću im protusloviti. Bilo bi, međutim, bolje da Europa svoju snagu iskazuje ne toliko na van, ako se tako može kazati, na negativana način, koliko unutar sebe na pozitivan. Nije dovoljno svađati se s Amerikancima u Seattleu, ili radi Međunarodnog monetarnog fonda, niti, na drugoj strani, isključiti Haiderovu Austriju kako bi se pokazalo jedinstvo. Potrebno je zauzeti jasna stajališta i prihvatiti točno određena pravila za velike teme sutrašnjice, one gospodarske, poreze ili mirovine, one političke, vanjska i sigurnosna politika, i teme institucionalne i ustavne Europe. Ili barem, deset godina nakon Maastrichta, ponovno to početi činiti. Tada bi i možebitno sporni izbori za ravnatelja Monetarnog fonda izgledali uvjerljiviji.", piše Boris Biancheri. 20. III. 2000. Europa i Amerika, ako Madeleine viče na nas "Mnogi u Europi su mislili, i još uvijek misle, da se Americi u biti ne sviđa europsko ujedinjavanje i da kad može ga, ne kažem sabotira, ali obeshrabruje. No sada, nakon 'pokude' koju je Madeleine Albright (možda i pomalo ženskom otvorenošću) uputila na Aspenovom skupu u Veneciji, jer smo previše svadljivi, previše podjeljeni nacionalnim interesima, poglavito na Kosovu, a na Balkanu općenito, treba razmotriti taj sud o SAD-u. Nije da u Washingtonu nema nepovjerenja prema europskim integracijama, poglavito one vojno-političke (jer bi mogla oživjeti nekoristan, i krajnje neučinkovitiji, duplikat NATO-a). I nije da ta nepovjerenja ne skrivaju bojazan od urušavanja, već povijesne, američke hegemonije. No manje kratkovidni sektori državne uprave i Kongresa nikada nisu pokazali da podcjenjuju važnost, i za Sjedinjene Države, čvrstog i vjerodostojnog europskog partnera. Samo što se to nije ostvarilo u stvarnosti, unatoč nekih nedavnih napredaka. Dakle, na Europskoj uniji je da Sjedinjene Države uzme za riječ, ne skrivajući se više iza 'američkog alibija'. Prigode da se nastavi tim putem će se ukazivati tijekom godine, sve do skupa na vrhu u Nici u prosincu, koji bi trebao EU-u omogućiti da si pruži učinkovitija pravila donošenja odluka, i da konkretno oživi posebni programa vojne Europe, udružene ali ne i podređene Americi. No prva je prigoda već za tri dana, u Lisabonu, na izvanrednom europskom skupu na vrhu, koji jest službeno posvećen strategijama 'new economyija', no neće zanemariti ni politička žurna stanja: od onog 'vanjskog' Kosova, na prvu godišnjicu rata, do onog 'unutarnjeg' složenog određivanja odnošaja s Austrijom, čiji će se novi kancelar Schuessel po prvi puta naći na skupštini s drugim europskim čelnicima koji su ga gotovo 'ekskomunicirali'. Gospodarski, Europi ne ide loše. Ima nešto inflacije, ali je povezana s oporavkom, koji je od temeljne važnosti. Nezaposlenost ostaje visoka, ali pada. Problem je, i ovdje, kvalitativni skok u inovaciji: izlasku iz starih shema, kretanje novim putevima prilagodljivosti i raširene visoke tehnologije. Ostaju velike 'kulturalne' razlike između Blaira i Jospina (obojica socijal- reformisti), no, kako kaže 'Economist', slaganje gospodarske konkurentnosti i društvene kohezije 'nije čista sanjarija'. Nizozemci su uspjeli. Europe još nema politički, ili je ima u nezadovoljavajućoj mjeri. Vijesti koje dolaze s konferencije između vlada, one koja bi trebala trajati do Nice u prosincu, nisu ohrabrujuće. Između ostaloga, po putu se izgubila ona francusko- njemačka osovina koja je do sada bila pravi pokretač integracije. U određenim vidovima postoji anglo-talijanska osovina, koja nije ista stvar radi stalne britanske alergičnosti prema institucionalnom napretku, koji ograničava Blairovu dobru volju. Tu se nalazi opasnost, u toj pogonskoj praznini koja se stvorila i koja hrani taj 'Euromess', tu eurozbrku, o kojoj je govorila gospođa Albright. Ne radi hegemonije, nego možda iz nesebičnosti.", piše Aldo Rizzo FRANCUSKA LE MONDE 21. III. 2000. 'Načelo visokog stupnja samouprave koje su prihvatili Ujedinjeni narodi, i dalje je naša zadaća na Kosovu' Anita Hausser, Patrick Jarreau i Olivier Mazerolle razgovarali su s francuskim ministrom obrane Alainom Richardom o sudjelovanju francuskih postrojba u sastavu KFOR-a na Kosovu, o stanju u toj pokrajini, o europskoj obrani: " - Odgovaraju li uvjeti sudjelovanja francuskih postrojba u sastavu KFOR-a na Kosovu njihovim zadaćama, ili se od njih traže stvari za koje nisu podučeni? = Pomalo od oboga. U zadnje dvije godine naše se vojno stajalište o tom sukobu mijenjalo više puta. Sretan sam što mogu ustvrditi da se francuski vojni sustav uspio prilagoditi tim promjenama. Danas smo svjedoci porasta oružanog nasilja: tu su vojnici na svom terenu. Također imamo izvanredna stanja, prosvjede, pritiske koji sve više poprimaju privatne značajke, a na koje treba odgovoriti u uvjetima opće nesigurnosti. Dakle, postrojbe koje trebaju uspostaviti sigurnost u prilikama oružanoga nasilja moraju činiti puno drugih stvari; to se zove civilno-vojna zadaća. Na Kosovu nema redarstva, ili je doista u začetku. Postrojbe međunarodnih redarstvenih snaga puno je teže rasporediti na području čiji jezik ne poznaju i ne mogu se zajedno ustrojiti, dok su vojne snage uvježbane da se raspoređuju i djeluju zajednički. One, stoga, trebaju povesti računa o zadaćama koje bi, u idealnim uvjetima, trebalo provoditi redarstvo. Za to se treba pobrinuti. - Ne bi li trebalo započeti drukčiju, puno temeljitiju prilagodbu, budući da Bernard Kouchner kaže da je višeetničnost nemoguća na Kosovu? = To je područje kroz više naraštaja bilo poprište međueetničkih sukoba i nasilja. Od trenutka kada spriječite ljude da se međusobno ubijaju do trenutka kada mogu živjeti zajedno, treba proći vrijeme. U Bosni smo već pet godina, i tamo su se ljudi ubijali. Danas počinjemo zapažati znakove - još skromne i nedovoljne - zajedničkog života. Kada smo godinu dana nakon sporazuma sastavljali zaključni račun o Bosni, govorili smo, dakako, da je očajan; pet godina kasnije, kažemo da je razmjerno pozitivan i da vrijedi nastaviti. Mislim da će se na Kosovu stvari slično razvijati. - Uz čije političko skrbništvo? Budućnost Kosova nitko nije utvrdio... = Nitko ne predlaže da se promijene načela rezolucije 1244 Ujedinjenih naroda. Dakle, ako se točnije govori o institucionalnom ustroju Kosova za neko vrijeme, to neće biti ni neovisnost, ni pripojenje Srbiji. Načelo visokog stupnja samouprave koje je prihvatio UN, i dalje je naša zadaća, i mi ćemo je provoditi. - Tisak je navodio primjedbe francuskog zapovjedništva koje zamjera Bernardu Kouchneru, UN-ovu upravitelju na Kosovu, da je sklon Albancima... = Ti dokumenti koji pripadaju ministarstvu obrane, a bili su potrebni kako bi se objektivno izvijestilo državno zapovjedništvo, ticali su se finih razlika u mišljenju i nisu sadržavali nikakvu osudu političkog pravca... - Ipak je bilo finih razlika... = Dakako da u takvim prilikama postoje fine razlike! Logično je da državno zapovjedništvo o tome bude obaviješteno. Nema neslaganja između vojnih dužnosnika KFOR-a - bilo da je riječ o francuskim časnicima, o njemačkom generalu koji je sada zapovjednik ili o čitavom stožeru - i UN-ova predstavnika. - Koje su zadaće europske obrane koja se u ovom času stvara? Želi li Europa postati velesila nalik na Sjedinjene Države? = Kada je riječ o područnim krizama, kao što je slučaj s Kosovom, razumljivo je da se u sklopu Sjevernoatlantskog saveza Sjedinjene Države, koje imaju puno drugih obveza izvan Europe, ne trebaju tako jako zalagati, kao što su primjerice činile u doba zračnih napadaja. Europljani pak shvaćaju da su se danas, za razliku od životne pogibelji s kojom su bili sučeljeni u vrijeme Varšavskog pakta, našli pred područnim, europskim krizama koje ih se puno više tiču i koje su u njihovu djelokrugu odgovornosti. Dakle, Europska je unija trebala dobiti svoje snage. Zašto je to sada moguće, a nije bilo moguće prije? Ne želim umanjivati zasluge glavnih sudionika, čiji sam skromni dio, koji sada rade na izgradnji europske obrane; no naši prethodnici nisu to mogli učiniti prije jer su strateške i povijesne prilike bile potpuno drugačije. Danas je dokazan utjecaj Europske unije i njezina sposobnost da donosi odluke. U očima samih Eurpljana, euro je bio dokaz da oni mogu svladati zapreke. Oni danas imaju puno više zajedničkih vrijednosti i zadaća koje trebaju braniti, nego prije dvadeset ili trideset godina. Povrh toga, više naših država i naših naroda promijenili su mišljenje o toj temi. Britanci koji su prije nekoliko godina bili suzdržani, iskoristili su promjenu vlade 1997. Mogu reći da će u sljedećem desetljeću biti riječi o zajedničkim snagama o kojima će se države slobodno dogovarati i o kojima će međusobno odlučivati. O slanju postrojba neće se odlučivati kvalificiranom većinom, već na temelju političkih odluka koje će se zajednički donositi. Takav sustav neće imati snagu američkog sustava, ali će ipak značiti promjenu svjetske ravnoteže." LIBERATION 21. III. 2000. Kosovo, nedoumice protektorata "Prije godinu dana Sjevernoatlantski je savez imao jasan cilj kada se upletao na Kosovu: spriječiti širenje represije, sustavnih povreda ljudskih prava i etničkog čišćenja koje je provodio beogradski režim. Danas međunarodna zajednica, čini se, nema jasno viđenje postavljenog cilja, kao ni načina za njegovo postizanje. Ako je bila riječ ponajprije o povratku albanskih izbjeglica (gotovo devetsto tisuća), sprječavanju obnove sukoba sa Srbijom i destabiliziranju susjednih zemalja, onda su rezultati 'uglavnom pozitivni'. Albanski su se izbjeglice vratili u rekordnom vremenu, a obnova uništenih kuća, zahvaljujući zajedničkim naporima međunarodne zajednice i snalažljivosti domaćeg puka, puno je brža nego u Bosni, a prištinske pizzerie koje je proslavio Regis Debray, nisu nikada prazne. No kada je riječ o stvaranju uvjeta za unutarnju sigurnost i pravne države te o poštivanju manjina, operacija je, prema mišljenju onih koji su zaduženi za međunarodni protektorat, polovičan uspjeh: institucionalnu, sudbenu i upravnu prazninu ispunila je logika osvete i mafijaškog gospodarstva. U ovom času dvije pogibelji ugrožavaju krhku građevinu međunarodne nazočnosti kojoj je godina dana: oružani sukobi u graničnom pojasu između Srbije i Kosova, i širenje nasilja u Mitrovici. Ako tomu dodamo prilike koje nalikuju na pripremu za državni udar u susjednoj Crnoj Gori, shvaćamo da je Milošević u Beogradu zacijelo izgubio rat, ali još uvijek ima nekoliko daljinskih upaljača. Velika međunarodna vojna nazočnost svakako će spriječiti destabilizaciju Kosova. Ipak, neodređenost zadanih ciljeva još uvijek dovodi do nesporazuma i napetosti s onim što treba nazvati albanska vlast u nastajanju. Tri su 'nesporazuma' ili razilaženja koja treba spomenuti. Prvi se tiče naravi i svršetka sukoba. Ono što ovdje zovu 'zračni napadaji NATO-a' iz proljeća 1999., za kosovske je vođe 'desetogodišnja borba za oslobođenje'. Za Zapad, upletanje se završilo u lipnju prošle godine potpisivanjem rezolucije UN-a u Beogradu; Zapad misli da ratno stanje zapravo još traje... Drugi se nesporazum tiče pojma višeetničnosti u poslijeratnim prilikama na Kosovu. Za velik dio zapadne javnosti NATO-ovo je vojno upletanje bilo opravdano potrebom da se privedu kraju masovne povrede ljudskih prava i etničko čišćenje. No od prošlog ljeta srpski puk i druge manjine, poglavito Cigani ('prijatelji mojih neprijatelja moji su neprijatelji') izloženi su nekoj vrsti obratog etničkog čišćenja. (...) Dakako, može se činiti manje 'nepravednim' da 90 posto puka bude nesnošljivo prema preostalih 10 posto, nego obrnuto, tj. apartheid koji je 1989. Albancima nametnuo Milošević. No međunarodna javnost danas sudi o Kosovu i o njegovoj međunarodnoj upravi prema sudbini koja je namijenjena manjinama. (...) Uostalom, višeetničnost na Kosovu nije nikada imala ista obilježja kao u Bosni: Priština nije nikada bila Sarajevo. Ulog rata u Bosni mogao se (gdjekada pretjerano) prikazivati kao sukob etničkog nacionalizma i stanovite zamisli o višekulturalnosti. U tom smislu, sukob na Kosovu nije sličio onome u Bosni (...) No pitanje konačnog statusa Kosova neće čekati desetljećima. Ustvari, ono je već sada na dnevnom redu. Prva stvar koja odmah upada u oči današnjem posjetitelju Kosova jest posvemašnja nestvarnost UN-ove rezolucije 1244 kojom se utvrđuju pravni okviri međunarodne nazočnosti (UNMIK i KFOR) na Kosovu koje ostaje u sklopu Jugoslavije. Zbog načina na koji se ostatak jugoslavenske države ponašao prema njima zadnjih deset godina, sve do protjerivanja 'manu militari', nijedan Albanac neće prihvatiti da bude građanin takve države, niti će zatražiti putovnicu od države koja je prije jedva godinu dana sustavno uništavala njihove osobne isprave. Odcjepljenje Kosova zapravo je već provedeno: srpske su se vlasti povukle, službeni je novac njemačka marka, zastave su albanske. (...) Između izmišljotine o jugoslavenskom Kosovu i stvarnog odcjepljenja, protektorat je mogućnost da se ne donese odluka. Međunarodni dužnosnici ponajprije žele stvoriti institucionalne i demokratske okvire prije nego jednog dana budu mogli postaviti pitanje konačnog statusa. Općinski su izbori predviđeni za listopad, a opći za godinu dana. Što će učiniti prva demokratski izabrana skupština na Kosovu? Odmah će proglasiti suverenitet i neovisnost Kosova. Kakav će biti odgovor? Da moraju reformirati Jugoslaviju i nadati se da će u Beogradu doći na vlast tzv. demokratska oporba koju pretvodi njihov stari znanac Vuk Drašković? No sama je Jugoslavija postala izmišljotina u času kada, nakon deset godina ratovanja za odcjepljenje, čak i Crna Gora, zadnji partner Srbije, napušta brod. Kada je riječ o Vuku Draškoviću i njegovim prijateljima, oni nemaju baš nikakve vlasti nad Kosovarima koji se sjećaju da je prije samo godinu dana bio u Miloševićevoj vladi. Poznati su razlozi koji ne idu u prilog neovisnosti: strah od lančane reakcije koja bi destabilizirala ovo područje, počevši od susjedne Makedonije (trećina puka su Albanci), ali bi isto tako mogla potkopati daytonsku građevinu u Bosni. Razlog nije nevažan i govori da je rješenje za Kosovo i za 'albansko pitanje' samo u regionalnom pristupu. No teško je očekivati da će Europa koja se muči da pripremi ugovor o gospodarskoj stabilnosti Balkana, biti kadra da sazove novu berlinsku konferenciju. Status quo, uključujući pozivanje na rezoluciju 1244, krije mnoge pogibelji: albansku radikalizaciju, Miloševićevo manipuliranje nezadovoljstvom, i trajno uvođenje protektorata koji je osuđen na neuspjeh. Između Jugoslavije koja je zauvijek nemoguća i neovisnosti koja je nemoguća u skoroj budućnosti, nazire se treća prijelazna mogućnost: razvojni protektorat sveden na najmanju moguću mjeru i 'samouprava' na najvišem stupnju (dok se ne ustroji pravosuđe, redarstvo i uprava). Nakon stvarnog odcjepljenja od Beograda, bila bi to stvarna neovisnost uz tri uvjeta: međunarodna jamstva za granice svih susjednih država oko Kosova; zabrana svakog planiranja Velike Albanije; poštovanje prava manjina. Ne budu li se poštovali ti uvjeti, NATO će se povući i ostaviti Kosovare da se sami sučele sa srpskom vojskom, tj. doći će do obnove rata. Poštovati te uvjete znači otvoriti se područnoj i europskoj integraciji. Integracija na temelju sukoba također je nada onih koji, kao Veton Suroi, direktor dnevnika 'Koha Ditore', drage volje obavljaju i mučne zadaće: 'Kosovo je prije godinu dana ušlo u NATO, prije Švedske. S njemačkom markom ušlo je u zonu 'eura', prije Grčke.' Ili kako, na Balkanu, iz europskog protektorata prijeći u europsku integraciju...", u rubrici 'Rasprave' piše Jacques Rupnik, direktor odjela za istraživanje u Državnoj zakladi za političke znanosti i autor knjige 'Balkan, krajolik nakon bitke' (Complex, 1997.). Suđenje austrijskom Mengeleu "Dr. Heinrich Gross danas je starac. Ima 84 godine i boluje od angine pectoris i srčanih tegoba. Unatoč svemu, taj je psihijatar, bivši istaknuti član austrijske Socijalističke stranke i bivši sudski vještak, danas na optuženičkoj klupi. Više od pola stoljeća nakon događaja, osumnjičen je da je izravno uzrokovao smrt najmanje devetoro djece dok je bio mlad liječnik u bečkoj bolnici Steinhof. Ta je ustanova poznata kao jedno od aktivnih središta u kojima se provodio program eutanazije III. Reicha. Suđenje koje danas započinje, moglo bi pokrenuti jednu od najvećih rasprava o nacističkoj prošlosti Austrije. Trideset godina nije bilo suđenja bivšim nacističkim dužnosnicima. Za Austrijance je to također provjera sposobnosti da se sučele sa zločinačkom prošlosti svoje zemlje. (...) Kroz bolnicu je prošlo više tisuća djece i mladih s tjelesnim i umnim nedostatcima, 'asocijalnih' ili jednostavno rođenih u obiteljima alkoholičara i kriminalaca. 'Sestra mi je imala četiri godine kada su je poslali u Spiegelgrund, gdje je dospjela u odjel dr. Grossa, kaže Waltraud Hauepl. Njezin je mladi život završio u neopisivim mukama. Izgladnjivali su je, a onda i otrovali.' Heinrich Gross nije bio ravnatelj tog užasnog odjela. Mlad i ambiciozan liječnik, obraćenik - članska iskaznica NSDAP-a (Nacionalsocijalistička stranka) potječe iz 1932. - bio je tek poslušni izvršitelj. Zbog toga ga je njegov šef Ernst Illing (na kojeg je pala sva odgovornost za stotine ubojstava, a obješen je 1946.), koji je htio poći na dopust, zamolio da ga zamijeni nekoliko tjedana. Danas bi taj znak povjerenja mogao biti poguban za Grossa. Naime, glavni tužitelj navodi da je - kao privremeni ravnatelj - odgovoran za smrt barem devetoro djece, od ožujka do početka ljeta 1944. U svim je slučajevima primijenjen isti postupak: injekcija s lijekovima za umirenje (veronal ili luminal) koji uzrokuju plućnu infekciju, a onda i smrt. Kako se dogodilo da je takva osoba mogla tako dugo umicati pravdi? Što je još gore, da je mogla napraviti tako lijepu karijeru, s tisućama psihijatrijskih vještačenja, u samom središtu austrijskog pravosuđa? 'Heinrich Gross je tipičan primjer loše denacifikacije u Austriji', uzvraća Wolfgang Neugebauer, direktor Dokumentacijskog središta austrijskog pokreta otpora. Prvo u bijegu, a onda uhićen 1948., Heinrich Gross je saslušan 1950. Osuđen je na dvije godine zatvora zbog 'sudjelovanja u ubojstvu' djece iz Spiegelgrunda. Ulaže priziv i koristi obustavu postupka zbog nedostatka dokaza. U svibnju 1951. postupak je prekinut. Predmet je zaključen, a Heinrich Gross je oslobođen svake sumnje poput nekih petsto tisuća Austrijanaca kojima se 1946. sudilo za nacističku djelatnost, a onda su im zakonom o oprostu ponovno vraćena građanska prava. (...) Da bi se Grossov predmet ponovno otvorio trebalo je čekati pad Berlinskog zida i pismo s potpisom Ernesta Illinga koje je slučajno pronađeno među milijunima arhiviranih dokumenata nagomilanih u ministarstvima Demokratske Republike Njemačke, koji potvrđuju da je Gross 1944. doista nekoliko tjedana zamijenio svog šefa na dužnosti ravnatelja klinike. No trebala je i upornost skupine nekadašnjih žrtava i roditelja koji se već tri godine zauzimaju za pokretanje postupka. 'Ne tražimo osvetu, ističe preživjeli iz Spiegelgrunda. U njegovim godinama nije čak sigurno da će ići u zatvor. Mi samo želimo da ga se proglasi krivim.' Ishod suđenja nije siguran. Po uzoru na Pinocheta, branitelj nastoji iskoristiti fizičku slabost svog štićenika kako bi ga poštedio osude. Kako god bilo, jedna je odluka već donesena: ostatci nesretne djece napokon će se iz užasnih staklenki prenijeti na groblje", iz Beča izvješćuje Pierre Daum. SLOVENIJA DELO 21. III. 2000. Više nego tek susjedstvo? "Hrvatski je predsjednik u Ljubljani rijedak gost. U devet godina od osamostaljenja tu je bio isto toliko puta koliko i predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Niti onda kad je Hrvatska bila međunarodno usamljenija od Albanije i kada nije bilo države gdje bi Tuđman bio poželjan gost, nije mu bilo stalo do slovenskoga smjera. No njegov je nasljednik požurio u Ljubljanu. Širokog osmjeha i u ležernom stilu pojasnio nam je da su bilateralna pitanja rješiva i to bezbolno. Tu kao i posvuda, oduševljava novi smjer hrvatske politike, s apsolutnim šarmerom, predsjednikom šaljive prirode na čelu. Oblik je osvježavajući, sadržaj prožvakan. Kad se radi o pitanjima suverenosti, hrvatska su stajališta kao i uvijek. Nova garnitura na vlasti ni za pedalj ne odstupa od poznatog polazišta o dodiru s talijanskom, osimskom granicom na moru. Međudržavni su problemi dakle veliki. Ili ipak nisu. Ovisi od kuta gledanja. Kada bi Slovenija prosuđivala neriješeni dossier s Hrvatskom s više strategijskog razmišljanja, možda bi zaključila da je to još jedna otvorena susjedska fronta koja joj se ne isplati. A ne može si priuštiti stanje da dulje vremena bude posvađana s više susjeda. Trijezna analiza bilateralnih pitanja na nekim granicama pak pokazuje - u svezi s povijesnim iskustvima, ocjenama aktualnih odnosa, predviđanja njihovih budućih putova - da brzo uklanjanje problema ne treba očekivati. U takvim okolnostima vjerojatno bi imalo smisla jednu od susjeda odabrati za strategijsku saveznicu. Koju, nedvojbeno je politička odluka par exellance. No vjerojatno ne jednu od onih čiji ovdašnji prvi diplomat pravi pitanje od 65 tisuća dolara" - piše Saša Vidmajer u rubrici 'Tema dana'.