FRANCUSKA-LE MONDE OD 17.3.00.O EUROPSKOJ UNIJI

FRANCUSKA LE MONDE 17. III. 2000. Europa: početak kraja? "Predosjetili smo to u Seattleu. Shvatili smo u Helsinkiju. Pokazuju to i četrnaestorica u austrijskom škandalu: Europska se unija raspada brzo i sigurno. Iskorak prema tobožnjoj europskoj savijesti odražava ustvari neuspjeh svih dosadašnjih strategija: davanje prednosti Uniji, zajednička vanjska i obrambena politika koja treba osigurati neovisnost Europe i, sada, euro, za koji sa sve većom sigurnosti možemo reći da nikada neće biti zajednički europski novac, ni dvadesetsedmerice, ni petnaesterice, pa ni jedanaesterice zemalja eura. Europa se tako slijepo drži pogodbene naravi Amsterdamskog ugovora - čiju su važnost pristaše suvereniteta s razlogom isticali, budući da je poremetio naš pravni i ustavni poredak - kako bi prikrili grubu stvarnost: zastarjelost ugovora iz Rima koji je u potpunosti pretekla globalizacija i očekivani potpuni neuspjeh Maastrichta s redovitom devalvacijom eura. Kada je riječ o progonu kojemu je izložena Austrija, prava bi važnost afere mogla biti između same činjenice i pretjerane reakcije Europe. Premda je 1994., u zanosu nakon njemačkog ujedinjenja i potvrde ugovora iz Maastrichta, Europa koja je još bila sigurna u sebe, ne trepnuvši potvrdila ulazak Narodnog saveza u talijansku vladu, današnja je Europa toliko nesigurna, kako u pogledu granica, tako i onoga što bi trebalo biti njezina tvrda jezgra, pa i u pogledu njezinih ustanova, da je očito prisiljena da se sve češće verbalno nadmeće o svojim demokratskim vrijednostima zanemarujući glavnu među njima: opće pravo glasa. (...) Čak i rad europskih ustanova i njihov ustroj postavljaju nerješive probleme našim odvažnim graditeljima. Nisu se htjeli dogovarati s narodom o toj osjetljivoj temi, i zapravo su ukinuli referendum: dosta smo osjećali trnce zbog referenduma u Europi, unatoč novcu koji je utrošen za promičbu. Dakle, narodi se više ne pitaju, a ipak nema većeg napretka: kako reformirati Povjerenstvo, kako izjednačiti glasove jednih i drugih kako bi se u Vijeću uvelo načelo većinskog umjesto starog jednoglasnog izglasavanja - koje tobože koči - ukratko, kako europske ustanove prilagoditi 27, 30 ili 35 zemalja koje će ih uskoro rabiti? Nijedno od ovih pitanja nije u fazi rješavanja. To je razlog zašto nam Međuvladina konferencija koja se treba završiti do konca godine pod francuskim predsjedanjem, obećava veliko zadovoljstvo. Uz mogućnost, koja je sve više vjerojatna, da ta konferencija ne postigne nikakav rezultat: ni u reformi Povjerenstva koji velike države, čini se, ne žele, ni u prijelazu na većinu za koju neke zemlje (Španjolska, ali i druge članice koje se sakrivaju iza nje) ne žele ni čuti. Kako god bilo, trebat će se složiti oko izjednačavanja glasova ovisno o važnosti, ne samo demografskoj, već i gospodarskoj i političkoj, zbog čega će sigurno doći do sukoba. Pristaše ujedinjenja žele zaobići zapreku idući još dalje, sve do prihvaćanja europskog ustava. (...) Europski kalendar, uostalom jako bogat, vrlo je pogibeljna utrka: moguća su brojna iznenađenja, napose počnu li svakojaki populizmi još više rasti prezirući narodni suverenitet, kao što čine nacionalizmi na ostatcima državnog suvereniteta. Hoćemo li imati odvažnosti postaviti glavno pitanje: hoće li euro izazvati propast europske ideje? Kako izbjeći da taj neuspjeh bude propast za čitavu Europu? Treba što prije proučiti tu mogućnost i već sada odlučnije razmišljati o zamjenskoj formuli kojom će se sve, čini se, na koncu završiti: velika konfederalna Europa koja ponovno uvodi državni suverenitet prenoseći svoje ovlasti na politiku, tj. na državu, ujedinjujući tako 'čitavu Europu, samo Europu', osnivajući vijeće sigurnosti i vojne snage koje će biti neovisne o NATO-u, dajući joj tako napokon slobodu. Uskoro, možda žurno, moramo pronaći granice njezine klasične ravnoteže. Primjerice, francusko-ruski savez koji bi ograničio skretanje carstva s centra, koje je danas prepušteno svojim zlodusima, više nego se to usuđujemo vidjeti. Bila bi to zacijelo prava pouka zabrinjavajućeg oživljavanja etnicizma koji očituje g. Haider, a u potaji ga prihvaćaju mnogi na kontinentu: XXI. stoljeće tada će opet pronaći stare granice XIX. stoljeća, što će iznenaditi tek priproste duše koje tako glupo vjeruju u savršenu pravocrtnost napretka, koju čitava povijest neprestano pobija", pišu William Abitbol i Paul-Marie Couteaux, europski zastupnici (iz stranke Savez za Europu naroda).