IT-19.III.-AVVENIRE-SAD,INDIJA I KINA

ITALIJA AVVENIRE 19. III. 2000. Indija, nova istočna granica Bijele kuće "Madeleine Albright je oštra osoba, to je najmanje što se može reći. Samo Bog zna koliko ju je stajalo izgovoriti: 'Ne mogu zamisliti veći dar, za budućnost, od snažne strateške suradnje između Indije i Sjedinjenih Država. Činjenica da je izgovorila tako visokoparnu frazu, nakon koje su slijedile pretjerane pohvale Indiji, zemlje u kojoj se od danas očekuje Clinotonov posjet, prvi posjet nekog predsjednika SAD-a od 1978., znači da ju je smatrala nužnom. Izborna pobjeda zagovornika neovisnosti Chena na Tajvanu je tu potrebu učinila žurnijom. Peking je zaprijetio da će uništiti Tajvan bombama u slučaju pobjede Chen Shui-biana, političara rođenog na Formozi (a ne u kineskoj matičnoj domovini), i koji želi ozakoniti neovisnost njegovog otoka od kontinentalne Kine. To su možda samo prijetnje. No znakovito je da je Washington, uoči Clintonovog puta u Indiju i glasovanja na Formozi, auktorizirao objavljivanje jedne povjerljive studije Pentagona (Azija 2025.), gdje piše: 'Kina će ostati stalni takmac Sjedinjenih Država' i u slijedećem stoljeću. Studiju je proveo Office of Net Assesment: Pentagonovo središte za studije koje nastoji zamisliti 'najgore hipoteze' s kojima se Amerika može naći suočena u skoroj budućnosti. I zaključio je da je Kina ipak najgora pretpostavka. 'Ako je stabilna i moćna, bit će izazov za istočnu Aziju'; 'ako je nestabilna i slaba bit će opasnost' jer će 'njezini čelnici biti u iskušenju osnažiti se vojnim avanturizmom'. To je snažan udarac za mnoge (uključujući Clintona) koji su ovih godina Pekingu dali sve, nadajući se da će mu tako ublažiti ekspanzionistička raspoloženja i iz njega napraviti partnera na 'otvorenom tržištu'. Scenarij Pentagona je da će, od sada do 2025., Kina uspjeti podčiniti Tajvan, zastrašiti Japan i Južnu Koreju tako da će ih prisiliti da uklone američke baze sa svojeg teritorija, i Indiji ponuditi da Aziju podjele na dva područja utjecaja, kinesko i indijsko. Tada bi utjecaj SAD-a na Pacifiku bio sveden na ništicu. Od tuda proizlazi američka žurnost da se približi Indiji; jedinoj zemlji koja po stanovništvu i vojnom potencijalu može biti protuteža Pekingu na tom području. Ako će uspjeti bit će to povijesna promjena. Sjedinjene Države su uvijek išle za prijateljstvom s golemom Kinom, svojim 'susjedom', pošto obje zemlje izlaze na Pacifik, sve od tridesetih godina, kada su se čudni američki Indiana Jonesi u stotinama pojavili u Kini kako bi poduprli 'oslobođenje kineskog naroda' od drevnog carskog jarma i otvaranje Kine 'tržištu'. Otac suvremene Kine Sun Yat Sen, koji je proglasio kinesku republiku 1937. imao je američko obrazovanje. Potom je Maova prevlast sve usložila i zaledila odnošaje na pola stoljeća. No SAD se nije nikada odrekao nade u poseban odnos s Pekingom. Isto tako povjesna je američka antipatija prema Indiji. Odnošaji su uvijek bili između loših i najgorih (kao 1998. s nastavkom indijskih atomskih pokusa). 'Glavni razlog', podsjetila je Albrighotva, 'je što je u bipolarnom svijetu Indija izabrala nesvrstanost'. Eufemizam: Indija je bila prosovjetska. Radi čega su Sjedinjene Države radije podupirale Pakistan, i radi čega je Moskva na neki način bila jamac Delhiju od agresivnosti Pekinga, no i radi gospodarskih razloga. Još jučer je SAD samo kritizirao nedovoljnu otvorenost Indije za 'strana ulaganja', njenu slabu liberalnost, njezino državno upravljanje poput gandijevsko- marksističkog 'trećeg puta' koji se opirao globalizaciji. No upravo je razmjerna indijska izoliranost spasila Indiju od bijega ulaganja koji je uništio Indoneziju, a pogodio Tajland i Koreju 1998. A Albrightova danas mora priznati 'da Indija ima godišnji rast od 6,5 posto, i da je četvrta svjetska gospodarska sila u pogledu kupovne moći'. Sve u svemu: Indija raste koliko i Kina, uz manje neravnoteža, manje grube nepravde i mnogo manje tlačenja. U međuvremenu je Pakistan nakon državnog udara postao manje pogodan za saveznika Washingtona, a Kina postaje sve agresivnija i nepredvidljivija. Eto dakle kako Albrightova otkriva da je Indija najveća svjetska demokracija, te 'nas to združuje'. 'Idemo za', zaključila je, 'kvalitativno drukčijim i boljim odnosom s Indijom'. Za Indiju je to povjesna prigoda. No i za SAD je to nužan ispravak.", piše Maurizio Blondet.