NJ 13. III. SPG: AM.I NJEM. REPARACIJE

NJEMAČKA DER SPIEGEL 13. III. 2000. Elegantno bacanje prašine u oči "Najveća banka na svijetu, polaganje prava na položaj ravnatelja MMF-a, prodor u Vijeće sigurnosti UN-a - valjalo je ponovno skrenuti pozornost na buđenje njemačke oholosti. Stuart Eizenstat, američki pregovarač za isplatu odštete prisilnim radnicima iz vremena nacionalsocijalizma, dolio je proteklih tjedana na vatrena njemačko-američka previranja svježe ulje u obliku jako osjetljivog pitanja: kako, zapravo, stoje stvari s njemačkim reparacijama za razdoblje Drugoga svjetskog rata? Otto Graf Lambsdorff, njemački povjerenik, pristojno je u prijetećoj gesti svog američkog partnera u pregovorima primijetio 'dalekosežno neslaganje'. Vladini su pak krugovi govorili o 'neugodnom iznenađenju'. Eizenstat i Lambsdorff pregovaraju već tri mjeseca o raspodjeli 10 milijarda maraka, ali je dogovor o odšteti za žrtve nacional- socijalizma - valja napomenuti da svakog mjeseca umire jedan posto tih ljudi - ponovno morao biti odgođen. Njemačka poduzeća žele podvući crtu pod dogovorom, nazivajući je 'pravnom sigurnošću', 'legal closure' po američkim zakonima: naime, žele onemogućiti podizanje novih tužba, utemeljenih na pravima koja proistječu iz nacističkog razdoblja i iz rata. No, prošloga je tjedna zamjenik američkoga ministra financija Eizenstat objavio memorandum od devet točaka, po kojem će ubuduće isplaćenom biti smatrana samo odšteta za prisilni rad, medicinske pokuse i 'arizaciju' imovine. Sporazum neće obuhvatiti 'temu reparacija', istaknuto je u prvoj točci spomenutoga memoranduma. O pravnoj sigurnosti nije moglo biti ni govora, a Amerikanci su otvorili i novu vreću bez dna, ispunjenu zahtjevima, vrijednim milijarde dolara. Dotad su se Nijemci umirivali tvrdnjama da je ta tema napokon riješena. Doduše, pobjednici su u Potsdamu odlučili da Nijemci moraju platiti najveću moguću kaznu za gubitke i patnje drugih naroda, ali nisu uspjeli postići dogovor o opsegu te kazne. Sovjeti su uzeli što im je trebalo iz vlastite okupacijske zone - vrijednost oduzetog iznosi 70 milijarda maraka - uključivši u podjelu tih vrijednosti i Poljsku. G. 1953. obje su zemlje izjavile da su njihovi zahtjevi zadovoljeni. I zapadne su sile marljivo demontirale zapadnonjemačku industriju, sjekle čitave šume i prisvajale njemačku imovinu u inozemstvu. No, g. 1953. svi su dugovi iz predratnog, ratnog i poratnog razdoblja regulirani Londonskim sporazumom o dugovima. Saveznici su uvidjeli da je teret njemačkih reparacija od 132 milijarde goldmaraka, utvrđen nakon Prvoga svjetskog rata Versaillskim mirovnim sporazumom, upropastio prvu njemačku republiku, gurnuvši u svjetsku gospodarsku krizu i države - primatelje reparacija. Njemačka vlada ionako još plaća reparacijske dugove iz 1919. - gotovo deset milijuna maraka godišnje. Otplata završava 2020. g. Po članku 5. Londonskog sporazuma, rješavanje pitanja reparacija odgođeno je do malo vjerojatnog sklapanja mirovnog sporazuma s ujedinjenom Njemačkom. Kada je Njemačka ponovno ujedinjena, Bonn je strogo pazio da sporazum četiri sile s dvije njemačke zemlje, utemeljen na formuli dva-plus-četiri - riječ je 'zaključnom rješenju u odnosu na Njemačku' (naslov sporazuma ) iz 1990. g. - ne definira kao mirovni sporazum. U tom se dokumentu reparacije ne spominju nijednom riječju. U protivnom, valjalo bi u računicu uključiti i polog: naime, kolika je vrijednost njemačkih istočnih pokrajina? G. 1990. kancelar Helmut Kohl požalio se američkom kolegi Georgeu Bushu da ga bavljenje reparacijama dovodi 'u katastrofalan položaj na unutarnjopolitičkoj razini. Ljudi u zapadnoj Njemačkoj više ne bi prihvatili takve zahtjeve'. Tako su Nijemci i Amerikanci zajedničkim snagama odbacili poljske želje. No, u aktualnoj američkoj predizbornoj kampanju republikanski ministar obrane William Cohen izrazio je i zabrinutost da bi dobro organizirani i utjecajni ratni veterani mogli postaviti pitanje zašto i ratni zarobljenici ne bi dobili odgovarajuću odštetu kada nekadašnji prisilni radnici mogu nametnuti svoje zahtjeve. U tom bi slučaju sličan zahtjev mogle postaviti i stotine tisuća još živih sovjetskih ratnih zarobljenika, što bi, doduše, bilo suprotno međunarodnom pravu. Naime, nigdje nije predviđena odšteta za zarobljene vojnike. Prošlog je četvrtka Lambsdorff očitovao uznemirenost što nakon pola stoljeća važan saveznik ponovno zadire u taj problem - inače to čini samo Grčka koja želi od Njemačke dobiti više od 50 milijarda maraka. Time je Lambsdorff od Eizenstata izborio bar novu formulaciju prve točke spomenutog memoranduma: o reparacijama za nekretnine i imovinu više se neće raspravljati, kazao je Eizenstat. Njemačka pak vlada mora zauzvrat prihvatiti najavu da će planirani zakon o utemeljenju 'zaklade sjećanja, odgovornosti i budućnosti', namijenjene odšteti prisilnih radnika, obuhvatiti i imovinske zahtjeve osoba koje nisu bile podvrgnute rasnom progonu. Ta bi odredba po nekim procjenama stajala samo 50 do 100 milijuna maraka ali bi pripadala u kategoriju reparacija. Stoga pregovarači sada tragaju za formulacijom u okviru zakona o utemeljenju zaklade, koja bi elegantno zamaglila tu činjenicu. Neriješeni ostaju zahtjevi ratnih zarobljenika i odšteta za pretrpljene boli, koju je jedan grčki sud odobrio potomcima 228 žrtava jednog SS-pokolja: riječ je o 60 milijuna maraka. Pritom valja napomenuti da je već kancelar Konrad Adenauer 1960. doznačio Ateni 115 milijuna maraka za 'štete koje su fizičke osobe pretrpjele zbog nacionalsocijalističkih progona'", podsjećaju na kraju članka Christoph Mestmacher, Fritjof Meyer i Klaus Wiegrefe.