CH 11.III.-NZZ-IZBJEGLICE

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 11. III. 2000. Težak položaj izbjeglica u Srbiji "(...) Dok su se u međuvremenu gotovo svi hrvatski i kosovsko- albanski izbjeglice mogli vratiti u svoju domovinu, prema podacima Visokoga UN-ova povjerenstva za izbjeglice, još je uvijek u Srbiji i Crnoj Gori zamalo 500 tisuća Srba iz Hrvatske i Bosne kao i oko 230 tisuća prognanih Srba i Roma s Kosova. S gotovo 750 tisuća beskućnika Jugoslavija zajedno s Bosnom - gdje živi oko 830 tisuća prognanika i oko 50 tisuća izbjeglica - ugošćuje više izbjeglica nego ijedna druga zemlja u Europi. Dok barem bošnjačko-hrvatska federacija može računati na zbrinjavanje izbjeglica uz pomoć nevladinih udruga i na potporu iz bilateralnih projekata, Jugoslavija je zbog izolacije vlade u Beogradu zamalo isključivo - Švicarska je jedna od malobrojnih zemalja koje u Srbiji održavaju bilateralne projekte - upućena na potporu UN-ovih organizacija, Međunarodni odbor crvenoga križa kao i na solidarnost vlastitog stanovništva. Za zemlju u dubokoj gospodarskoj i političkoj krizi sadašnje je stanje zbog toga zamalo nepodnošljivo, a zaokret nabolje nije na vidiku. Naprotiv: po procjenama humanitarnih udruga, broj potrebitih idućih će se mjeseci još povećati. Zbog pogoršanja gospodarskoga stanja, sve više izbjeglica mora živjeti u skupnim prenoćištima (broj izbjeglica u logorima do jeseni je pao na 15 posto). Broj izbjeglica koje podupire UN-ov svjetski prehrambeni program (340 tisuća) i proganika koje podupire Međunarodni odbor Crvenoga križa (230 tisuća) ove se godine vjerojatno neće smanjiti. Istodobno dramatično raste broj domaćih stanovnika koji više nemaju potrebnih sredstava za hranu i odjeću. Svjetski program prehrane stoga u Srbiji od listopada prošle godine prvi put ne podupire hranom samo izbjeglice nego i tako zvane socijalne slučajeve. 312.500 invalida i umirovljenika svakog mjeseca dobivaju namirnice koje bi im trebale omogućiti opstanak. Međunarodni odbor Crvenoga križa opskrbljuje u 90 javnih kuhinja daljnjih sto tisuća osoba jednim toplim obrokom dnevno ili dnevnim paketom hrane. Provođenju humanitarnih akcija baš ne pomaže pritisak SAD-a na organizacije UN-a, koji bi ih trebao navesti da prekinu suradnju s Jugoslavenskim Crvenim križom. SAD optužuje Jugoslavenski Crveni križ za zloporabu pomoći i za preveliku bliskost s beogradskim režimom. Stoga je već prije više godina ukinuo svoj doprinos UN- ovim programima pomoći u Srbiji. Te mjere do sada nisu pogađale doprinose Međunarodnom Crvenom križu. No SAD želi podrobno nadzirati i rad ženevske organizacije. Protiv radnika humanitarnih organizacija optužbe Washingtona imaju veliku težinu, no čini se da su i politički motivirane. Voditelj UN-ova svjetskoga programa prehrane u Srbiji Robert Hauser izjavljuje da suradnja s Jugoslavenskim Crvenim križom općenito dobro funkcionira i naglašava da bi izgradnja usporedne organizacije za provođenje dijeljenja značila golemu pomoć. Svjetska prehrambena organizacija ipak je u međuvremenu naložila kontrolu doprinosa kojega plaća Jugoslavenskom Crvenom križu po toni razdijeljene pomoći. JCK dobiva 64 dolara za tonu. Dok bi 10,5 dolara moglo predstavljati stvarne troškove skladištenja robe, čini se da je 53,5 dolara ipak prevelika svota za razdiobu. Glasnogovornica JKC-a Snežana Stošković s pravom upozorava da je odgovarajući iznos ugovoren s organizacijama UN-a. Zbog sve bržeg siromašenja pojačavaju se naravno i napetosti između izbjeglica i lokalnog stanovništva. Mnogi domaći stanovnici žele da se izbjeglice vrate i da njima prepuste trgovinu na sivom i crnom tržištu. Zavist izaziva i činjenica da mnoge izbjeglice zahvaljujući međunarodnoj pomoći žive bolje od dijela lokalnog stanovništva.(...) Srpske izbjeglice iz Hrvatske i Bosne sve jače osjećaju pritisak tržišta rada. 39-godišnji otac obitelji Željko Borojević koji skoro pet godina živi u naoko idiličnom izbjegličkom domu u Beočinu kraj Novoga Sada, izjavljuje da je spreman vratiti se u Hrvatsku ako se pokaže da obećanja novog hrvatskog predsjednika Mesića nisu prazna. Ranije se pokušavao tu integrirati, ali nikada nije našao odgovarajući posao. U bivšem hotelu, udaljenom od Beočina šest kilometara, jednostavno je osuđen na čekanje. Poput Borojevića misle i mnogi drugi ljudi protjerani iz hrvatske krajine i Slavonije. No tek malobrojni misle na definitivni povratak. Strah od izolacije i osvete Hrvata u krajini i Slavoniji duboko je u njima. Dražen, primjerice, koji je 1995. pobjegao iz Knina i radi u Beogradu kao arhitekt, želi - kao i mnogi drugi - barem dobiti priliku da posjeti svoj zavičaj. Ponajprije želi vidjeti svoju nekadašnju kuću i, ako sve dobro prođe, s hrvatskom se stranom dogovoriti za odštetu. Od rođaka koji su ostali saznao je da u njegovoj kući stanuju hrvatski izbjeglice iz Bosne. Definitivni povratak isključuje. Po njegovu mišljenju, njegova bi djeca zbog govora upadala u oči i bila bi diskriminirana. Mnogi stariji hrvatski Srbi, čini se, ne razmišljaju ozbiljno o definitivnom povratku, jer dobivaju mirovinu iz Hrvatske. S njom se u Srbiji može vrlo dobro živjeti, jer su isplaćeni iznosi daleko iznad srpske razine. Neku veliku spremnost za povratak ne pokazuju ni Srbi izbjegli iz Bosne. Mnogi od njih su uz pomoć rođaka koji su poslije Drugoga svjetskog rata i progona Nijemaca došli u okolicu Novoga Sada, izgradili novu egzistenciju. Ostali će zbog ekonomskih problema u srpskoj republici u Bosni ili zbog teškoća u svezi s povratkom u Sarajevo ili Mostar radije ostati kao izbjeglice u Srbiji i dalje iskorištavati humanitarnu pomoć" - izvješćuje među ostalim novinar lista jpk.