FR-LE MONDE 9.3.EICHMANN

FRANCUSKA LE MONDE 9. III. 2000. Eichmann, svjedok optužbe "Dokument čije dijelove objavljuje 'Le Monde' zaslužuje, iz više razloga, da se pozorno pročita. Naime, iznimna je stvar raspolagati svjedočenjem jednog među glavnim sudionicima 'konačnog rješenja', o događajima koji su potresali Europu od 1939. do 1945. Veliki su nacistički vođe pogubljeni odmah nakon poraza Reicha, ili, poput Hitlera, prije nego je protiv njih povedena istraga, ili pak nakon Nuernberškog procesa. Eichmann, šef odjela za židovsko pitanje u Odboru za sigurnost Reicha, spasio se samo zahvaljujući bijegu, a onda su ga 1960. u Argentini otele izraelske tajne službe, nakon čega je osuđen na smrt i pogubljen u Jeruzalemu sljedeće godine. U Haifi, u očekivanju sudbene presude, bivši je esesovac sačinio svoju priču koja se držala u tajnosti gotovo četrdeset godina, a onda ju je objavio Izraelski državni arhiv, na zahtjev američke povjesničarke koju je za klevetu optužio engleski revizionist. Premda Eichmannova odgovornost nije bila tako velika kao odgovornost visokih nacističkih dužnosnika koji su planirali 'konačno rješenje', bila je dovoljno velika, unatoč njegovu poricanju, da bi njegova inačica događaja koju je sam načinio nepunih dvadeset godina nakon svršetka rata, danas imala neprijeporan značaj za povjesničare i sve one koji ne žele zaboraviti to tragično razdoblje. Tekst treba pozorno čitati i zbog toga što se njegovu autoru ne može vjerovati na riječ. Obrazloženja koja daje o svojoj ulozi u progonu i istrjebljenju Židova, dio su njegove obrane. Izraelske su vlasti dugo branile objavljivanje tog dokumenta jer nisu Eichmannu htjele dati zadnju riječ nudeći mu zadnju priliku da brani svoju stvar. Dakle, dok čitamo moramo se podsjetiti da Eichmann umanjuje svoju odgovornost, kao što je činio u vrijeme suđenja, zaklanjajući se iza naloga koje je dobivao od onih koje u naslovu uspomena zove 'lažnim bogovima' ili 'idolima'. Bivši se esesovac želi prikazati kao poslušan izvršitelj kojeg su nadređeni prisilili na grubo birokratsko postupanje. Filozofkinja Hannah Arendt potaknula je, kao što znamo, žestoke prepirke kada je u knjizi o suđenju Eichmannu, u kojoj govori o 'svakdašnjosti zla' pridonijela potvrdi tog mišljenja. Zato je važno brižljivo proučiti dokument, odvajajući bezuvjetnu apologiju od iznošenja činjenica. Kada je riječ o činjenicama, najzanimljiviji prinos Eichmannovih uspomena je u tome da nipošto ne opovrgava postojanje 'konačnog rješenja', premda je u jednom trenutku, kako kaže, vjerovao da se ono može ograničiti na preseljenje Židova na Madagaskar. Oni koji bi tekst htjeli iskoristiti u revizionističke svrhe, uzalud se trude: bivši esesovac je svjedok optužbe protiv nacizma", piše list.