US WP 7. III. OPEC

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. III. 2000. Pitanje cijene nafte "Prošle su zime cijene nafte padale. Ove godine one rastu. Obje strane - zemlje proizvođači i zemlje potrošači - žele cjenovnu stabilnost, no imaju teškoća u dostizanju tog cilja. Mora se zaključiti da tu djeluju neke dublje sile", piše James Schlesinger, ministar obrane tijekom arapskog naftnog embarga i bivši ministar energetike. "U Sjedinjenim su Državama neki ljudi, uključujući dužnosnike i kandidate, nedavno zatražili da posegnemo u strateške naftne pričuve. No pričuve su stvorene iz potpuno različitog razloga - kako bi pomogle ovoj zemlji da prebrodi obustavu opskrbe i odvrati političku ucjenu. One nisu zamišljene kao kratkoročni gospodarski instrument za ublažavanje posljedica promjena cijena. Posezanje u pričuve pretvorilo bi Sjedinjene Države u samo još jednog igrača na tržištu nafte, i dodalo još jedan nepredvidiv element koji bi vjerojatno odvratio nova ulaganja naftnih kompanija u istraživanje i proizvodnju. Nadalje, to bi vjerojatno zahtijevalo mnogo veće strateške pričuve. (...) Bolje ih je sačuvati za prvotno zamišljenu namjenu. Što bi stoga vlada trebala poduzeti? U ovom trenutku vladina je politika spoj pritiska i zaklinjanja. Ona želi podsjetiti zaljevske zemlje tko je njihov zaštitnik i tko će to u budućnosti biti. No vlada ih također podsjeća na neposredne posljedice inflacije i recesije i dugoročne posljedice koje će im veća ponuda, smanjen tržišni udio i niže cijene donijeti. Što god se poduzelo, potrebno se prilagoditi činjenici da na tržištu nafte postoje inherentno destabilizirajuće snage i da je cilj cjenovne stabilnosti možda dobrim dijelom nedostižan. Sedamdesetih godina nakon naftnog embarga, činilo se da je OPEC (Organizacija zemalja - izvoznica nafte, op. prev.) iznimni kartel, koji bi mogao trajno i drsko vladati tržištem. Pa ipak, do početka osamdesetih on je bez sumnje sveden na običan kartel, podložan povremenim slomovima. Visoke cijene izgleda neizbježno vode tome da se članovi kartela služe prjevarama, a pokazalo se da je obnova discipline među članicama i spora i bolna. Za razliku od glavnog kartela osamdesetih, OPEC u posljednje vrijeme uspoređuju s vrećicom čaja: dobra je samo u vrućoj vodi. 'Uobičajeno' tržište nafte obilježeno je izrazito neelastičnom ponudom. Proizvodnja uglavnom ostaje profitabilna ako se smanji granica zarade na 7 do 8 dolara po barelu. Potražnja je također neelastična. Cijene su stoga veoma hirovite. To je razlog zbog kojeg tržište nafte ovisi o ustanovama za stabilizaciju - to su Texas Railroad Commision, Seven Sisters i sam OPEC. Pogrješna računica (krajem '97.), kad je OPEC povećao svoje kvote nakon azijskog financijskog sloma, značila je stalno nadimanje zaliha i onog što je za proizvođače bio katastrofalan pad cijena, te stoga, drastično smanjene prihoda. Očaj je na kraju proizveo koheziju kartela, i proizvođači su na kraju smanjili proizvodnju za 4 milijuna barela po danu. To je smanjilo napuhane zalihe koje su smanjivale cijene. Zalihe još padaju za procijenjenih 2 milijuna barela dnevno. Cijene su sad naglo narasle, a prihodi su se oporavili. Članovi kartela iznenađeni su vlastitom disciplinom i uspjehom - no očaj to postiže. Postoji strah da bi visoke cijene i manje zalihe mogle voditi recesiji. Za OPEC je sad problem kako se povući a da ne otvore vrata varanju i prekomjernoj proizvodnji. Ovaj put, za razliku od razdoblja visokih cijena osamdesetih i devedesetih, naftne su kompanije veoma oprezne u širenju istraživanja i proizvodnje. Pošto su se opekle u prošlosti, one ne vjeruju da će cijene ostati visoke. Tako bi uspjeh kartela da održi cijene iznad 20 dolara po barelu značio ohrabrivanje proizvodnje izvan kartela - i tijekom vremena smanjivanje tržišnog udjela. Kad se krajem ožujka sastane, OPEC će se suočiti s nekoliko dilema. Iako više nije zastrašujuća sila sedamdesetih, OPEC još živi, suprotno nekim preuranjenim procjenama. Njegove glavne snage prepoznaju dugoročne posljedice sadašnjih ili viših cijena. OPEC shvaća da se cijene moraju smanjiti ali je u napasti da sačuva i njih i visoke prihode, još samo malo. Unatoč iskušenjima, oni se boje provale i varanja i poticanja proizvodnje izvan kartela. (...) Nafta možda ostaje presudna roba u međunarodnoj trgovini. Njezina se cijena određuje na tržištu koje je u milosti inherentno destabilizirajućih snaga. To pridonosi i ekonomskim bojaznima i zanimljivim političkim odlukama."