US IHT 1.3. POMOĆ RASELJENIM OSOBAMA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. III. 2000. Humanitarci moraju imati pristup raseljenim civilima "Nijedno ratno izvješće na televizijskom zaslonu nije potpuno lišeno prizora preplašenih i blatom uprljanih ljudi, prisiljenih da naglo napuste svoje domove. Prvo, borci s kalašnjikovima i mašetama razmahuju se preko cijelog televizijskog zaslona. Potom se izmjenjuju civili, prikazani kao da su u provizornom kampu. Reporteri obično aludiraju na te ljude kao na izbjeglice. No, ovih dana sve više, takve su žrtve raseljeni ljudi unutar svoje zemlje, koji su pobjegli iz svojih domova, obično tijekom sukoba. Oni nemaju pravo na izbjeglički status jer nisu prešli međunarodnu granicu. Izbjeglice potpadaju pod mandat visokoga povjerenika UN-a za izbjeglice. Za ljude raseljene unutar zemlje stanje je manje jasno. Raspravljajući o problemu u najvišim savjetodavnim tijelima, Vijeće sigurnosti je poduzelo važan i pravovremen prvi korak, pokušavajući to ispraviti. Srećom, nema praznina u međunarodnom pravu. Raseljeni ljudi su dio mnogo veće skupine, civili koji su se našli usred sukoba. Nije bitno gdje se oni nalaze, nego zašto su morali napustiti svoje domove. Oni imaju neku razinu međunarodne zaštite kao i ostali civili, a zaštita je dogovorena s gotovo svakom državom na svijetu i zajamčena je Ženevskim konvencijama. Konvencije idu i dalje od zaštite; mnoge odredbe su usmjerene sprječavanju raseljavanja. Vojnici su uvijek obvezni praviti razliku između civila i vojnika. Izričito je zabranjeno napadati civile, namjerno ih tjerati ili ih napadati naslijepo. Pravna zaštita može se pružiti kada je u pitanju opstanak civila, uključujući pristup vodi i hrani i sredstvima za uzgoj hrane. Nadalje, međunarodno pravo nalaže da se s ljudima koji ne sudjeluju u sukobu postupa humano i bez diskriminacije. Raseljeni ljudi mogu imati istu potrebu za pravnom zaštitom kao i drugi civili tijekom sukoba, ali to se čini, a da se ne izgovara, lišeni skloništa i uobičajenih izvora hrane, vode, lijekova i novca, oni imaju drugačije, i često nužnije materijalne potrebe. Krivo je sugerirati kako se ništa više ne može učiniti kako bi se ublažilo teško stanje tih ljudi. Problem je ozbiljan. Međunarodni odbor Crvenoga križa djeluje svojim akcijama kako bi pomogao raseljenim ljudima u 31 zemlji. Njihovo teško stanje je akutno i pogoršava se u brojnim zemljama zahvaćenim ratom. Nije zadaća u iznalaženju novih riječi nego u primjeni i poštivanju onoga što je već dogovoreno. Zaštita i pomoć mogu doći samo ako humanitarne agencije imaju pristup ovim ljudima i slobodu da im pomognu kada je potrebno. Bez toga, i većega poštivanja pravila koja brane civilno pučanstvo zaštita je besmislena. Jedna je stvar imati zakon na našoj strani i sasvim druga stvar držati ga se. Daleko je teže doći do raseljenih ljudi nego do izbjeglica. Ugovaranje pristupa raseljenim ljudima i ostalim civilima, koji su zapeli usred sukoba, često između nekoliko frakcija na bojišnicama koje se pomiču, svakodnevni je posao Međunarodnoga Crvenog križa. To je jedan od naših najtežih zadataka. Napredak se često može mjeriti sitnim diplomatskim koracima. Katkad su Crveni križ i ostale organizacije potpuno zapriječene. Uvijek je iskušenje tražiti nove smjerove kretanja, identificirati nove žrtve, govoriti o novim krizama, pronaći nove nazive za situacije i ljude. Ali problemi koji se tiču raseljenih ljudi nisu novi, niti je nova njihova teška situacija. Mnogi od onih koji su uračunani u globalne brojke, raseljeni su već niz godina. Milijuni raseljenih ljudi u glavnim gradovima Angole, Sudana, Afganistana i Kolumbije, među ostalima, pobjegli su pred borbama u okolici u relativnu sigurnost, ali sve su to prečesto mizerni uvjeti smještaja u urbanim središtima. Njihovi su problemi slični onima ljudi koji su migrirali u velike gradove u potrazi za poslom i boljim životom. Kako vrijeme prolazi, odgovornost za poboljšanje životnih prilika ovih ljudi ostaje na mjerodavnim vladama. Više to nije prešni humanitarni problem. Međunarodni odbor Crvenoga križa trenutno pomaže gotovo 5 milijuna ljudi koji su nedavno raseljeni i kojima je pomoć očajnički potrebna. Pomoć koja im je namijenjena kratkoga je vijeka, namijenjena da bi pomogla preživljavanje do njihova povratka kućama. Ovdje je još važnije nego inače da humanitarne agencije tijesno surađuju. Ublažavanje loših životnih uvjeta raseljenih ljudi često ovisi o političkoj volji vlasti pojedine države da dopuste humanitarnim agencijama pristup žrtvama sukoba koji se odvijaju na njihovom teritoriju. Novi sporazumi neće prebroditi glavni problem. Pravni propisi su na svom mjestu. Ono što je potrebno - više ih poštovati", zaključuje u komentaru Jean Daniel Tauxe, voditelj operativnog odjela Međunarodnoga Crvenog križa.