US 23.2.WT EUROPA I AM.RAKETNA OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. II. 2000. Rakete i škripanje zubima "Kao da nije bilo dovoljno što projekt državne raketne obrane ima puno protivnika u samim Sjedinjenim Državama, uključujući čak i Bijelu kuću, koja se latila toga pitanja tek uz veliko oklijevanje, reakcija s druge strane Atlantika i Pacifika djelovala je poput hladnoga tuša. Rusima i Kinezima taj se projekt uopće ne sviđa, a i naši saveznici u NATO-u prate zbivanja sa zabrinutošću koja postaje sve artikuliranija. Budite sigurni da će Francuzi otvoreno reći kako stvari stoje. Kao što je francuski ministar obrane Alain Richard jučer izjavio na skupu u Centru za strateške i međunarodne studije, 'Bojimo se da bi Nacionalna raketna obrana mogla potaknuti novu utrku u naoružavanju te da bi mogla poslužiti kao zgodna izlika nekim državama koje ne žele striktno poštovati norme o neširenju atomskog naoružanja'. Ostale europske vlade lijevog centra osjećaju podjednaku nelagodu pri suočavanju s mogućnošću uspostave Nacionalne raketne obrane u SAD. Ta nelagoda izvire iz nekoliko razloga. Prvo, Europom danas upravljaju isti oni ljudi koji su ne tako davno bili u prvim redovima antinuklearnog pokreta, prosvjedujući u prvoj polovici 80-ih godina protiv američkih raketa srednjega dometa. Oni ne vole nuklearno oružje. Zanemarimo li osobne razloge, i niz drugih čimbenika dodatno pojačava atmosferu nepovjerenja, koja se 90-ih godina potiho uvukla u odnose Sjedinjenih Država i Europe i mogla bi sljedećem američkom predsjedniku prouzročiti teške trenutke. Iako je hladni rat iza nas, slušamo odjeke rasprave iz prve polovice 50-ih godina, kada su se predsjednik Eisenhower i ministar vanjskih poslova John Foster Dulles suočili s nizom sličnih odluka, vezanih uz Europu - u rasponu od NATO-ova širenja radi izolacije Sovjetskog Saveza, preko europskih ulaganja u NATO-ove konvencionalne snage do uloge američkoga nuklearnog zastrašivanja. Ni tadašnji odnosi nisu baš bili jednostavni. Britanska vlada pod vodstvom premijera Anthonyja Edena uporno se ljutila na američku vladu nakon Sueske krize 1956., strahujući da se Dullesova izjava o 'efektu bumeranga' više odnosi na britansko nego na sovjetsko carstvo. Bio je to težak trenutak za NATO. Nadajmo se da će i ovaj aktualni biti uspješno prevladan. Europljani smatraju Nacionalnu raketnu obranu sastavnim dijelom paketa problema koji obuhvaća poraženi Sveobuhvatni sporazum o zabrani atomskih pokusa, odbačen u jesen prošle godine u američkom Kongresu. Pritom valja napomenuti da bi spomenuti sporazum trebao uskoro obuhvatiti i Sporazum o zabrani sustava proturaketne obrane. Bijela kuća smatra da taj sporazum mora biti modificiran kako bi omogućio ograničeni sustav raketne obrane, koji bi po sadašnjim planovima trebao imati uporište na Aljaski. (Ruski predsjednik Vladimir Putin nagovijestio je da bi mogao prihvatiti takve modifikacije, što je siguran znak da Rusi takav sustav ograničene raketne obrane, koji preferira Bijela kuća, ne smatraju prijetnjom.) No, mnogi republikanci žele odbaciti čitav Sporazum o zabrani sustava proturaketne obrane, budući da je jedan od njegova dva potpisnika - Sovjetski Savez - prestao postojati 1974., prije gotovo 10 godina. Naime, republikanci strahuju da će Sjedinjene Države uz zaštitu raketne obrane i istodobnu dozvolu za poboljšanje vlastitog nuklearnog arsenala biti sklonije same napraviti korak u tom smjeru. Clinton je postavio rok u lipnju ove godine za donošenje te odluke - što je pogrješan trenutak ako pravi trenutak uopće postoji. Tako važna odluka trebala bi biti odgođena dok u Bijelu kuću ne uđe novi čovjek - po mogućnosti iskreno sklon uspostavi prave raketne obrane. Republikanski kandidat George W. Bush izrazio je potporu projektu Nacionalne raketne obrane - bez obzira na rusku potporu. Što se tiče Europljana, oni imaju bolje izglede da formuliraju koordinirani otpor projektu Nacionalne raketne obrane - i to preko vanjske i sigurnosne politike EU. Ta im okolnost, naravno, ne osigurava i pravo veta, iako bi oni to i te kako željeli. 'Čak i kad biste to htjeli, ne biste mogli donijeti tu odluku u vakuumu', kazao je francuski ministar obrane Richard. Drugim riječima, Europa očekuje konzultacije o tom pitanju. Ipak, odluče li Sjedinjene Države donijeti unilateralnu odluku o uspostavi spomenutog sustava, nitko to zapravo ne može spriječiti. Sljedeći američki predsjednik trebao bi pak objasniti - polako i pažljivo - da Sjedinjene Države trebaju raketnu obranu kako bi se zaštitile od nepredvidljivih neprijateljskih država, naoružanih raznim vrstama nuklearnih projektila - primjerice, Sjeverne Koreje, Irana ili našeg starog prijatelja Sadama Huseina kojeg inspekcije nuklearnog oružja nimalo ne smetaju. A kako stoje stvari s Kinom i Rusijom? Arsenali koje oni danas osuvremenjuju zacijelo ne funkcioniraju samo kao ukras. (...) No, budući američki predsjednik trebao bi također objasniti da smo spremni dijeliti. Europljani bi trebali podjednako voditi računa o sigurnosti kao i Amerikanci, budući da su i sami na udaru raketa srednjeg dometa, eventualno ispaljenih s Bliskog istoka. Kao saveznici u NATO-u, trebali bi se okoristiti američkim istraživanjima i razvojem. Nažalost, u želji da zaštite europsku vojnu industriju, ne žele kupovati američku tehnologiju. (Lockheed-Martin proizvodi najperspektivniji raketni obrambeni sustav s uporištem na moru, na kojem bi mogla biti utemeljena američka državna raketna obrana). Naravno, ulaganja su europski problem - a ne naš. Odluče li Sjedinjene Države postupiti u interesu vlastite nacionalne sigurnosti, Europljani će se više nego vjerojatno morati pomiriti s tom činjenicom", zaključuje Helle Bering.