NJ 15.II.-FR-BATINA SANKCIJA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 15. II. 2000. Batina sankcija "Bilo u borbi protiv Slobodana, Saddama ili Fidela, spor među saveznicima uvijek je isti. Amerikanci su moralni, Europljani pragmatični. SAD ponosno jaše na načelima - često do smrti. Europa uvijek popušta - ponekad do appeasementa. Unilateralizam je tu protiv mučnog konsenzusa. Kruta politika protiv političkog angažmana protivnika. Dakako, i neizbježna se svjetska sila ne kreće uvijek po crtama koje je ranije urisala u pijesak. Realna politika često podriva moralne zahtjeve Washingtona. I EU, unatoč svojoj kulturi stočnih trgovaca, povremeno postigne zajedničku oštrinu. Pa makar kao zbroj bilateralnih prosvjeda protiv alpske zemlje članice. No bilo da su razlike u pogledima na svijet samo retorične ili stvarne: spor oko sankcija protiv Jugoslavije, Irana, Iraka, Libije ili Kube čini se neizbježnim. U Novomu je Svijetu gesta prijetnje bojkotom odavno refleks, u Staromu je Svijetu težak čin. Čini se da u tom transatlantskon natezanju oko postupka s diktatorima nedostaje samo jedno: analiza stanja bez predrasuda u Havani, Bagdadu ili Beogradu, sa strategijskom, koordiniranom i diferenciranom reakcijom. Primjer Srbije. SAD sprječava ukidanje sankcija protiv Jugoslavije, obnovljenih poslije prvih progona na Kosovu 1998. EU naprotiv - s Nijemcima na čelu - želi labavljenje trgovačkog embarga, jer on više šteti stanovništvu nego Miloševiću. Britanci i Nizozemci u tom slučaju dijele stajalište SAD-a. Tako se kompromis u Vijeću ministara vanjskih poslova EU-a mogao predvidjeti: zabrana leta će se ukinuti kao ustupak jednoj strani. Naftni embargo ostaje zbog umirenja druge strane. Taj je ishod vanjskopolitički loš posao. Srbija je na tlu. Poslije jednog desetljeća ratova i sankcija uskoro će biti bankrot poput najsiromašnijih zemalja Afrike. Njezina je izolacija ojačala a ne oslabila državu. Zadnjim ostatcima narodnoga gospodarstva upravlja mafija čiji kumovi sjede u vladi. Politička ubojstva a ne prosvjedi određuju tužnu svakodnevicu. Od poraza Srbije protiv NATO-a samo zabrana putovanja i zatvaranje računa protiv predstavnika režima imaju smisla. Sankcija koja je u svakom slučaju došla prekasno i kako sada pokazuju planirani ispravci, ostavila mnoge rupe otvorenima. No oni koji još danas vjeruju da bi daljnjim kažnjavanjem stanovništva pomogli oporbi da dođe na vlast, slijepi su, cinični ili ih više zanima predstava djelovanja sankcija nego Srbija. Sankcije su signali stranim diktatorima da trebaju dopustiti više demokracije. Pod određenim pretpostavkama s njima se mogu postići tako zvani 'niski politički ciljevi', što pokazuju razne povijesne studije iz SAD-a. U pregledu od 1945. financijske su sankcije bile uspješnije od čisto trgovačkih embarga. Potonji su djelovali samo u kvazi trgovačkom monopolu s bojkotiranom zemljom ali ne kad - kao u slučaju Srbije - Rusija zimi osigura dostavu plina. Možda je međunarodni trgovački embargo djelovao protiv apartheida u Južnoj Africi. No za rušenje diktatora poput Sadama Huseina ili Slobodana Miloševića, bojkot je pogrješno sredstvo. Ipak su se sankcije od 70-ih godina razvile u središnje sredstvo američke vanjske politike. Jeftinije su nego bilo kakva vojna intervencija. I kao kazna su izvrsno prikladne za predstavljanje u parlamentu. Tako je inflatorna primjena sankcija američkoga Kongresa ponajprije rezultat vanjske politike okrenute prema unutra, koja sa sve većom moći u svijetu, kod kuće dobiva sve provincijalnije crte. Pri tomu su sankcije kao sredstvo vanjske politike u tijeku globalizacije odavno već anakronizam. U doba interneta dikatori se boje otvaranja svojih društava, a ne njihove izolacije. Fidel Castro bi pod otvoreno vođenim napadom kapitalizma više trpio nego pod gospodarskim embargom. Pravi put za potporu srpske oporbe protiv Miloševića nije svakodnevno ponižavanje, nego sloboda putovanja, ulaganja i krediti svjetske banke. Baš u borbi protiv diktatura SAD ne vjeruje u djelovanje onog kulturnog imperijalizma čiju slobodnu plovidbu svom snagom brani na svim gospodarskim sastancima na vrhu. Umjesto toga, svjetska sila radije izvlači iz vreće puritansku batinu. 'Embargo', tako je ispravno formulirao marokanski književnik Tahar Ben Jelloun, 'velika je batina koja pogađa samo one koji su već ionako primili dovoljno udaraca'" - piše Rolf Paasch.