IT-14.II.-LA STAMPA-EUROPA I AUSTRIJA

ITALIJA LA STAMPA 14. II. 2000. Na europsku gradnju puše austrijski vjetar "Upamtite kraticu CIG. Često ćete je čuti, od sada pa do prosinca, kada će se govoriti o najdelikatnijem, ključnom procesu autoreforme u povijesti Europske unije. CIG (conferenza intergovernativa) znači Konferencija vlada, odnosno niz sastanaka na kojima će petnaest vlada kao takve (odnosno u svojoj punoj suverenosti) morati jednoglasno odlučiti kako promijeniti unutarnja pravila EU-a prije nego što se ovaj proširi za, najmanje, desetak drugih članica s istoka i juga. Ti su pregovori ključni jer će iz njih proistjeći ono što će Europa biti u novom stoljeću i dalje, hoće li biti stvaran politički entitet, sposoban jednoglasno govoriti i djelovati u svjetskim poslovima ili golemo gospodarsko-trgovinsko područje bez političke duše i strateške sposobnosti. Pregovaranje među vladama (koje nije prvo u EEZ-EU-u, ranije su druga dovela do jedinstvenog tržišta, eura i Amsterdamskog ugovora) počinje danas u Bruxellesu. I odmah se nalazi pred zaprekom: slučajem Austrije. Temperatura je ledena, a Haider se pobrinuo da je dodatno spusti zbunjujućim izjavama (potom, kao i obično, opovrgnutim) o Churchillu i sarkazmima o princu Charlesu, tek da se zahvali Englezima koji su se do sada držali donekle po strani. Pa ipak bez Austrije, bez njezina glasa, Konferencija ne može ništa učiniti. Već to postavlja velik problem: kako regulirati odnose između država članica, kada jedna od njih na vlasti ima ekstremističke snage, makar i ako još nije konkretno prekršila temeljna zajednička načela. No, i bez obzira na austrijski slučaj, ne postoji neka velika složnost u EU-u glede ciljeva koje treba postići. Konferencija zapravo kreće s minimalnim programom: utvrđivanje stabilne brojke članova Povjerenstva; ponovno razmatranje europskoga glasa i prema dimenzijama pojedinih država; proširivanje mogućih slučajeva o kojima će se većinski odlučivati. Da se razumijemo, to ne bi bili mali rezultati (makar su na ovoj točki i oni teško ostvarivi: koliko bi 'crno-plava' Austrija htjela dopustiti proširivanje većinskog glasovanja?). No ipak neće biti odlučujući. Potrebno je proširiti obzor. U Bruxellesu se već radi Povelja temeljnih prava građana, no bit će potrebno doći do pravog europskog Ustava, koji bi preustrojio odnose između predstavničkih struktura i struktura koje donose odluke, uoči Europe koja, kao što je govorio Giscard D'Estain, ne bi bila samo 'prostor', nego i 'sila'. A to vodi prema glavnom problemu: onom 'fleksibilnosti', odnosno mogućnosti, priznatoj jednom dijelu EU-a, da nastavi brže, ostavljajući, očito je, zakašnjelima sve mogućnosti nadoknađivanja. To se već dogodilo u slučaju eura, moglo bi se (trebalo bi se) dogoditi i na, ne manje odlučujućem, polju vanjske politke i obrane. Kako je teška ova Europa. No nema alternativa. Osim onih između neke vrste razlivene konfederacije, političke beznačajne i jezgre aktivnih zemalja sposobnih povući ostatak (koji će biti sve širi) prema cilju samostalne nazočnosti u svijetu. Dva Talijana, posebice, rade na tome, u okviru svojih ovlasti: Ciampi i Prodi. Nije slučajno što su oni bili protagonisti talijanske pobjedu u utrci prema euru", piše Aldo Rizzo.