ŠV - 29.I.-NZZ-EU

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 29. I. 2000. Mala reforma za veliko proširenje "Europska unija (EU) pokušava pravodobno biti spremna za proširenje kako bi 2003. zajednici mogle pristupiti prve zemlje kandidati iz istočne, srednje i južne Europe. Za dva tjedna, sredinom veljače, ministri vanjskih poslova EU-a formalno će otvoriti konferenciju vlada zemalja članica o takozvanoj institucionalnoj reformi EU-a. Njihov je saziv dogovoren na vrhu u Koelnu i potvrđen na sastanku šefova u Helsinkiju. Istodobno su odgovorni iz vlada manje ili više precizno sastavili popis mogućih područja pregovora. U prvom se redu radi o budućoj veličini Europskog povjerenstva, u drugom redu o težini glasova zemalja članica u Ministarskom vijeću. U trećem redu zatim svi pregovarači trebaju ispitati mogućnost proširenja odlučivanja kvalificiranom većinom u Vijeću na više stručnih područja. Kao četvrto, na posljetku s pogledom na europske organe, mogu se uplesti i drugi - još ne pobliže specificirani - aspekti koji bi mogli učiniti nužnom promjenu Unijinog ugovora. Sve se to može uz površno promatranje doimati nespektakularno - ali nije. Sama činjenica da su članice EU-a na temi 'institucionalne reforme' već jedan put polomile zube, i da moraju početi drugi put, govori dovoljno. U svakom slučaju, u okviru dugotrajnih pregovora o sporazumu iz Amsterdama (lipanj 1997.) nisu uspjele postići konsenzus. Očito je tada politički pritisak bio još premalen da bi se kovalo vruće željezo, osobito što je proširenje EU-a za šest, dvanaest ili više zemalja bilo još daleko. Tako se danas pomalo nemarno govori o 'leftovers' iz Amsterdama koji prema izjavama šefova država i vlada trebaju biti riješeni do kraja godine. Točnije: zaključak konferencije i suglasnost o potrebnim promjenama sporazuma treba postići u prosincu. O čemu se zapravo radi na predstojećim pregovorima petnaestorice? O ni manje ni više nego stvaranju sposobnosti za odlučivanje i funkcioniranje proširenog EU-a. Za tu svrhu neizbježne su reforme organa EU-a, jer se unija in grosso modo odlikuje institucionalnim strukturama, stvorenim pedesetih godina za zajednicu šest zemalja članica. Samo se po sebi razumije da je institucionalna oprava, skrojena po mjeri zajednice šestorice, već danas pretijesna. Njezini šavovi jamačno će popucati ako EU dobije paneuropske razmjere. Kao ni prije svake konferencije vlada s ciljem revizije sporazuma, ni sada ne nedostaje zamisli i skica koje jasno govore o tomu o čemu se nacionalne vlade realno mogu dogovoriti. Treba pomisliti na izvješće 'trojice mudraca' koje je naložio predsjednik Povjerenstva Romano Prodi. U srijedu je sada Povjerenstvo EU-a, kako zahtijeva članak 48. sporazuma Unije, predočilo svoje predodžbe. Bilo bi pretjerano nazvati ih hrabrima ili čak vizionarskima. Bruxelles pokušava svojim prijedlozima postići više supranacionalnosti, ali ne u mjeri koju bi zemlje članice mogle shvatiti kao provokaciju. Povjerenstvo manje ili više ostaje na tlu stvarnosti, držeći da mora izbjegavati sve što bi moglo ugroziti proces širenja i EU dovesti u krizu vjerodostojnosti. Najveći 'zahtjev' Povjerenstva sastoji se u tomu da u Ministarskom vijeću načelo većinskog odlučivanja postane pravilo, a jednoglasje iznimka. Damoklov mač većinskog odlučivanja u Vijeću nedvojbeno zahtijeva konstruktivnu raspravu, otežava povezivanje nestručnih junktima a time i 'ucjene' partnera. Takva je pozitivna iskustva EU prikupio u provedbi višegodišnjeg programa stvaranja unutarnjeg tržišta. Unutarnje je tržište 1992. vjerojatno samo stoga stvarno usklađeno s rokovima, jer je na tom području revizijom sporazuma (jedinstveni europski akti) većinsko odlučivanje - osim iznimaka kao što su fiskalno i socijalno područje - postalo pravilom. Zapravo bi se u Vijeću moralo i mora ići na odlučivanje samo u rijetkim slučajevima, jer su pregovaračka izaslanstva od početka prisiljena u konsenzusu naći kompromis. Povjerenstvo definira pet kategorija zaključaka za koje treba ostati jednoglasje država članica. Među njih pripadaju dva osjetljiva područja oporezivanja i socijalne sigurnosti - ali po bruxelleskom tumačenju samo pod uvjetom da ne zadiru u uredno funckioniranje unutarnjeg tržišta. To je ograničenje vrlo problematično. Moglo bi širom otvoriti vrata koracima u pogrješnom smjeru. I nacionalni fiskalni i socijalni sustavi u Europi su se naime vrlo različito razvijali i u skladu s time od zemlje do zemlje odražavaju različita shvaćanja uloge i zadaće države. Ta šarolikost, prednost Europe, bila bi ugrožena kao i prihvaćanje EU- a od strane građana, ako članice budu prisiljene na izjednačavanje. Osim toga, postoje i druge stvari. Mogućnost većinskog odlučivanja po pitanjima poreza stvara poticaj za prekogranične 'kartelske razgovore' ministara financija. Time bi bile kažnjene one zemlje koje teže gospodarskom uspjehu u utakmici, ali i povoljnoj poreznoj klimi. Sadašnja 'otrovna' razilaženja u Ministarskom vijeću o zajedničkom uređenju oporezivanja kamatno tromih prirodnih osoba pružaju dojmljiv primjer: zemlje EU-a s visokim porezima, ponajprije Njemačka, žele Velikoj Britaniji i Luksemburgu nametnuti fiskalni režim koji bi po prosudbi vlada u Londonu i velikoj kneževini ugrozio povoljne položaje njihovih financijskih tržišta. Ne treba pobliže pojašnjavati da obje zemlje nisu spremne plaćati ceh za navodni njemački problem zaobilaženja i utaja poreza. Slično prijeporna poput širenja većinskog odlučivanja, na konferenciji vlada mogla bi biti težina glasova u Ministarskom vijeću. Današnje su odredbe dobro uravnotežene. One jamče da s jedne strane mala skupina velikih zemalja ne može majorizirati veliku skupinu srednjih i malih zemalja (i obratno) i da je s druge strane za valjanu odluku potrebna zastupljenost većine stanovništva EU-a. Taj sustav uravnoteženja ni Povjerenstvo načelno ne napada, iako se Bruxelles zalaže za radikalno pojednostavljenje koje bi moglo biti u korist velikih zemalja. A ta bi skupina, ako prijedlozi Povjerenstva budu prihvaćeni, morala progutati i drugi knedl, i to u pogledu reforme Povjerenstva. Taj je gremij s 20 članica i danas već predimenzioniran. Prodi zbog djelotvornosti želi izbjeći svako daljnje povećanje - bez obzira na budući broj zemalja članica. Pravo zemalja da u Povjerenstvu budu zastupljene s najmanje jednim predstavnikom, moralo bi se stoga relativizirati. On stoga zagovara načelo rotacije, i to na temelju načela jednakosti zemalja članica. To je za 'velike' koji danas u Bruxellesu imaju po dva povjerenika, ipak (još) preteško probavljiva vijest. Tih nekoliko naznaka pojašnjavaju izazove koje treba riješiti za konferencijskim stolom ako do prosinca treba postići uspješan zaključak. No iskustvo poučava da će se na konferencijama vlada ipak na posljetku pronaći kompromisi koji ne dovode u pitanje barem zadanu razinu integracije ni sposobnost odlučivanja i funkcioniranja EU-a. Ako to uspije ove godine i ako osim toga 'više Europe' bude omogućeno onim zemljama koje žele produbiti integraciju, tada se EU s dobrim razlozima može nazvati sposobnim za širenje - dakako, s institucionalnog aspekta" - piše komentator lista rg.