FR-LE MONDE 27.1.AFERA KOHL

FRANCUSKA LE MONDE 27. I. 2000. Nesretni Kohl "Za Helmuta Kohla, to je pravi silazak u pakao. Konačan i ponižavajući odlazak iz političkog života državnika kojemu Njemačka može zahvaliti za ujedinjenje, a Europa za odlučan napredak na putu gospodarskog i političkog ujedinjenja. Što je, dakle, sagriješio Helmut Kohl da danas nepovratno prolazi put od Kapitola do Tarpejske pećine? Da gleda kako muškarci i žene koji mu duguju sve, karijeru, ugled i promaknuća, bježe od njega kao da je okužen i šalju mu sudske pozive, dok bi prije nekoliko mjeseci isti ti učinili sve na njegov najmanji mig? Na stup srama nije osuđen ni zbog veličine iznosa ni zbog mogućeg podrijetla tajnog novca koji je prikupljao za svoju stranku CDU, već zbog držanja zadane riječi i upornosti kojom ne želi otkriti tko su tajni donatori koji sablažnjavaju Njemačku. Tako list koji je teško optužiti da gaji simpatije prema ljevici, 'Frankfurter Allgemeine Zeitung', čak sumnjiči bivšeg kancelara da je 'htio prikriti kriminalne radnje'. Iako podjednako podijeljena između katolika i protestanata, Njemačka je jako prožeta luteranskim moralom, moralom odgovornosti grješnika za svoj spas. Šutnja Helmuta Kohla koja bi se u sredozemnoj uljudbi mogla pripisati njegovu moralnom ugledu, otegotna je okolnost za većinu Nijemaca. U pijetističkim je zajednicama nekoć bila uobičajena javna ispovijed, najbolji put prema kajanju i spasu, a taj su običaj zadržale njemačke zajednice koje su se naselile u Americi, poput amiša. Prokazivanje se poticalo i provodilo s potpuno čistom savjesti, jer je pomagalo da se izgubljeni grješnik vrati na put Dobra. Pokojni komunistički režim u Demokratskoj Republici Njemačkoj znao je iskoristiti taj stari običaj, nazivajući komunistički oblik javne ispovijedi samokritikom i uvodeći, sa Stasijem i njegovim doušnicima, sustav masovnog prokazivanja koji je bio najdjelotvorniji među suvremenim državama. Za novu se Njemačku prečesto kaže da se 'normalizirala', jer se jednako ponaša prema većini svojih susjeda. No postoje tu refleksi koji ponekad mogu zavarati i dobro obaviještene promatrače. Mnogi Francuzi koji žive u Njemačkoj imali su pomalo traumatično iskustvo da susjed Nijemac, obično ljubazan i veseo čovjek, tuži Francuza mjerodavnim službama zbog nemara u razvrstavanju smeća. Osim toga, poučeni poviješću, Nijemci ne žele stvarati kult ni od jednog čelnika, koliko god bile velike njegove zasluge. Na dužnosti ili ne, on je podčinjen općim pravilima: u Bonnu se mogao vidjeti kancelarov mercedes koji čeka zeleno svjetlo da bi prošao kroz raskrižje. Sve do preseljenja u Berlin, velika su središta njemačke demokracije rado imala strog i skroman izgled uprave kojoj je važnije štediti državne novce nego raskošu pokazivati moć i ugled države. Dakle, 'zločin' bivšega kancelara je u tome što se ponio onako kako se, smatra njemački javni moral, ponašaju mafijaši, što je nedostojno časne osobe u uljuđenom društvu. Uvodničar hamburškog tjednika 'Die Zeit' vrlo dobro ukratko izlaže moralni škripac u kojemu je danas Helmut Kohl: držeći obećanje koje je dao svojim dobročiniteljima, on krši prisegu koju je dao pri stupanju na dužnost, tj. da će u svemu poštovati njemački Ustav koji točno utvrđuje dopuštene načine financiranja političkih stranaka. Veličinu problema možemo sagledati ako imamo na umu da je poštovanje Ustava nakon predviđenog ukidanja njemačke marke jedini simbol kroz koji se očituje njemačko domoljublje i ponos zbog činjenice da si Nijemac, u demokraciji koja je primjerna po mnogo čemu. Velik dio javnosti također predbacuje bivšem kancelaru da je jako i trajno oslabio stranku koju je predvodio više od tri desetljeća. To mu ne predbacuju samo članovi i simpatizeri CDU-a, već i svi oni koji misle, s razlogom, da je stranački sustav jedan od glavnih stupova političke stabilnosti Savezne Republike. Snažne i dobro organizirane stranke koje preko svojih bogato dotiranih zaklada pomažu u odgoju puka za demokraciju, koje putem studijskih stipendija omogućuju rađanje novih elita i koje također imaju važnu međunarodnu ulogu, napose u zemljama trećeg svijeta, posebnost su njemačkog političkog obrasca. Teško je shvatiti da se Helmut Kohl svojim oholim držanjem kojim više želi sačuvati osobni ugled nego interese svoje političke stranke, izvrgava opasnosti od destabilizacije sustava kojemu su svi u Njemačkoj privrženi. U ovoj tragediji koja se u svakom času može pretvoriti u komediju malograđanskih običaja, pojavljuje se 'drugi Kohl' kojeg strani partneri Njemačke nisu upoznali; onaj koji je veliku demokratsku stranku pretvorio u stroj za biranje kancelara, u kojoj je bila isključena svaka ideološka i politička rasprava, u kojoj se svaka razlika, pa i originalna, neumoljivo odbacivala. Danas oni najvjerniji koje je obuzeo velik strah glume komediju o očevu ubojstvu. Ostaje neriješena zagonetka Kohl i teško razumljiv postupak čovjeka kojemu se može priznati da je neobično osjetljiv za ono što se događa i što se osjeća u njegovoj zemlji. Na njega bi se mogla primijeniti dosjetka Talleyranda koji je rekao o Napoleonu koji je grubo iskalio svoju srdžbu na njega: 'Kakva šteta što je tako velik čovjek tako loše odgojen!'", piše Luc Rosenzweig.