ZAGREB, 23. siječnja (Hina)- Pojam straha postao je vrlo čest predmet novinskih članaka i njihovih naslova. Ljudski se strah obično javlja kao strah od nečega. "Nema straha i nemojte se bojati", nedavno je izjavio nadbiskup zagrebački
Josip Bozanić. Međutim ne treba zaboraviti da je strah zatresao narode i pri ulasku u Jubilarnu godinu - 2000. U jednih se očitovao kao strah od apokaliptičnoga tisućljetnog "buga", u drugih kao zabrinutost za golo održanje. Bio pojedinačni ili skupni, strah je ukorijenjen u čovjeku, koji strah stvara, proživljuje, bori se protiv njega...
ZAGREB, 23. siječnja (Hina)- Pojam straha postao je vrlo čest
predmet novinskih članaka i njihovih naslova. Ljudski se strah
obično javlja kao strah od nečega. "Nema straha i nemojte se
bojati", nedavno je izjavio nadbiskup zagrebački Josip Bozanić.
Međutim ne treba zaboraviti da je strah zatresao narode i pri ulasku
u Jubilarnu godinu - 2000. U jednih se očitovao kao strah od
apokaliptičnoga tisućljetnog "buga", u drugih kao zabrinutost za
golo održanje. Bio pojedinačni ili skupni, strah je ukorijenjen u
čovjeku, koji strah stvara, proživljuje, bori se protiv njega...
#L#
"Problem straha fenomen je hrvatske kulturne prošlosti. Kompleks
toga osjećaja u hrvatskoj književnosti može se zaokružiti od
njezinih početka do novijih vremena, a u zadnja dva stoljeća dobiva
i nove kvalitete", smatra akademik Rafo Bogišić, koji je u Zagrebu o
toj temi govorio dominikancima.
Iako je u zadnja dva stoljeća s različitih motrišta raščlanjivana
ljudska senzibilnost, Bogišić drži da pojava straha ima zajednička
obilježja tijekom različitih stoljeća, u povijesti hrvatskoga
naroda i njegova kulturnog subjekta.
Ta tematika, koja se bori sa svojim kontrapunktom - ljubavlju
pokladne naravi - po njegovim riječima, prisutna je jednako u
glagoljaša, Marka Marulića, Petra Zoranića, Mavra Vetranovića,
Ivana Gundulića, Jurja Barakovića i drugih.
"Strah srednjovjekovnog čovjeka povezan je s četirima posljednjim
stvarima - smrću, sudom, rajem, paklom. Čovjek strahuje od kazne
koju zamišlja kao strašnu osvetu - Kralja, Gospodara - i unatoč
istini da u Kristovu nauku vladaju pojmovi kao što su dobrota,
ljubav, oprost", napominje Bogišić. Podsjeća kako je "strašne
kazne puna hrvatska srednjovjekovna književnost, na primjer raznih
viđenja strašnoga zagrobnog života".
"Strah živi i u novim vremenima humanizma i renesanse. Štoviše,
grana se kao da se plode njegove inačice, pa se javlja kao bojazan,
tjeskoba, zabrinutost, nesigurnost, očaj, sumnja, nespokoj. Te
riječi i pojmovi javljaju se u hrvatskome srednjovjekovnom
humanizmu, renesansnom manirizmu i baroku", ističe akademik
Bogišić.
On uočava i tri pojavnosti straha - strah od smrti općenito i u svezi
s tim strah od pakla. "Taj je strah i zbog toga hoće li nam smrt
onemogućiti da ispunimo životni cilj. Sve to uvelike određuje naše
ponašanje i djelovanje", kaže Bogišić. Također podsjeća na
prisutnost straha u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti od
strašnoga osmanskog osvajača s istoka, koji je prijetio uništenjem
svega što smo imali. "Zbog grijeha, Bog nas je napustio pa nas
kažnjava - strah se tim uvećava", kaže Bogišić, ističući i
"intimni, unutarnji, egzistencijalni strah kao znak nesigurnosti
našega življenja".
"To je stalni pratilac opstojanja, nešto što se javlja kao prvi plod
dubljeg razmišljanja, dakle - zapravo strah od života. Te tri
pojavnosti straha opstoje svaka za sebe, ali se u stanovitim
hrvatskim uvjetima približavaju i u genezi i u manifestaciji",
smatra akademik Rafo Bogišić.
(Hina) mc sp