US 18.I.LAT: SAD I SUD UN-A

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 18. I. 2000. Prigrlite sud UN-a "Kada je Carla del Ponte, glavna tužiteljica suda za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije, najavila da ispituje NATO-ov zračni rat nad Kosovom, na ovim obalama dočekali su je urlici zgražanja. Kritike koje su stizale s različitih adresa - u rasponu od Clintonove vlade do Pentagona i konzervativnih intelektualaca - kipjele su od ljutnje. Takvo ispitivanje odvraća pažnju od stvarnih negativaca - Slobodana Miloševića i njegovih pristaša - uludo troši vrijeme suda i iskrivljuje pojam pravde, tvrdili su oni. Nijedna njihova tvrdnja nije bila utemeljena. Odluka suda o vaganju zakonitosti NATO-ova bombardiranja iz ožujka 1999. nesumnjivo je bila u interesu Sjedinjenih Država. Afera je počela 28. prosinca kada je Del Ponte najavila da ispituje prigovore kanadskog profesora prava i ruskih skupštinskih zastupnika glede ponašanja NATO-ovih pilota koji su prošle godine bacili tone eksplozivnih tijela na Jugoslaviju. Beograd sada tvrdi da je u zračnim napadima poginulo više od 2000 civila. Tema koja izaziva najveću zabrinutost jest NATO-ova upotreba kasetnih bomba i odluka o neutralizaciji srpske energetske mreže. Američki dužnosnici uzvratili su vatru neposredno nakon najave gospođe Del Ponte. Bijela kuća požalila se da je 'NATO poduzeo goleme napore kako bi kolateralnu štetu sveo na najmanju mjeru', zarežavši da 'bi bilo kakva istraga o ponašanju NATO-ovih pilota bila potpuno neutemeljena'. Vojni dužnosnici poduprli su takav stav i dva dana kasnije Del Ponte je krenula u naglo povlačenje. Po njezinim je riječima istraga bila neformalna, a odgovarajući nalog izdala je u kolovozu prošle godine njezina prethodnica na tužiteljskoj dužnosti. Formalne istrage neće biti baš kao ni optužnica, dodala je Del Ponte. U srijedu će ukroćena glavna tužiteljica haaškog suda posjetiti glavni stožer NATO-a u Bruxellesu i suočiti se sa svojim kritičarima kako bi pokušala spasiti svoj odnos sa zapadnim savezom. Neki će možda zaključiti da je takav razvoj događaja pobjeda Sjedinjenih Država, ali Washington nije trebao smatrati istragu prijetnjom. Prisilivši Ujedinjene narode na povlačenje, učinio je medvjeđu uslugu Sjedinjenim Državama. Prvo, istraga o NATO-ovu ponašanju - čak i spomenuta preliminarna, neformalna - pojačala bi ugled suda kojega smatraju nepristranim tijelom. Takav bi razvoj događaja bio od koristi svima. Sud je 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a radi kažnjavanja zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije pa to tijelo mora nastojati izbjeći dojam da funkcionira tek kao puko oruđe pobjedničke pravde koje jaki (NATO) nameću slabima (Srbi). Pokazujući da nitko - pa ni njegovi utemeljitelji - nije iznad zakona, sud podupire vladavinu zakona na međunarodnoj razini, smanjujući vjerojatnost budućih zločina i olakšavajući njihovo kazneno gonjenje. Taj argument vjerojatno neće naići na dobar odjek kod onih koji svijet gledaju samo u kategorijama povećavanja američke moći i prestiža. Nije važno. Postoji još jedno, podjednako moćno opravdanje za istragu UN-a koje će spomenuti realisti smatrati privlačnijim. Zamisao - pragmatična i strateška kakve zamisli obično jesu - jest sljedeća: poštivanje pravila igre i pokoravanje pravosudnim ovlastima međunarodnih sudova jača mekanu američku moć - našu sposobnost da dobijemo što želimo privlačenjem a ne prisilom. Mekana je moć privlačnost naših ideja. Sjedinjene Države, čije su demokratske vrijednosti i popularna kultura prisutne širom svijeta, imaju golemu mekanu moć ali ona nije zajamčena. Osim toga, NATO-ovi piloti nisu imali razloga za strah od suda UN-a. Borili su se za plemenitu stvar koju je odobrio glavni tajnik UN-a Kofi Annan osobno. Ako su američki bombarderi bili upola oprezni kao što njihovi zapovjednici uporno tvrde, svaka bi ih istraga odriješila krivnje. Čak i da su američki letači nanijeli golemu štetu Srbima, izgledi za podizanje optužnice bili bi veoma slabi. Ruth Wedgwood, profesorica međunarodnoga prava na sveučilištu Yale, ističe da su pravila o proporcionalnosti - koja opravdavaju žrtve među civilima ili kolateralnu štetu - neodređena te da se gotovo nikada ne primjenjuju. Ta je praksa suprotna onoj vezanoj uz konkretne odredbe o genocidu i one iz Ženevske konvencije, primijenjene u slučaju jugoslavenskih ratnih zločinaca. Napokon, Washington se trebao sjetiti kritičnog - iako ciničnog - čimbenika: Del Ponte treba NATO-ove i američke postrojbe u okviru zapadnog saveza u ulozi policajaca UN-a na Kosovu i u Bosni koji omogućuju rad sudskih istražitelja. Del Ponte bi bila nemoćna bez američke potpore. Tužiteljica to zna - valja samo pratiti njezin posjet koji bi trebao poboljšati odnose sa šefovima NATO-a - i nikada neće udaljiti nužnog saveznika podizanjem optužnica protiv njega. Zato su nalazi istrage bili predvidivi. Sjedinjene Države nisu imale suradnjom što izgubiti. U tom je slučaju američki strah od istrage gospođe Del Ponte možda potekao iz sasvim drugog izvora: naime, od averzije Washingtona prema novom Međunarodnom kaznenom sudu. Bude li takav sud danas utemeljen, nećemo više nikada moći spriječiti presude budućega suda, izrečene Amerikancima. No, takav način razmišljanja također je imao svoje nedostatke. Naime, Međunarodni kazneni sud utemeljen je na sporazumu. Samo potpis Sjedinjenih Država i odobrenje američkog Senata mogu obvezati Amerikance na poštivanje njegovih odluka a tako nešto ne treba očekivati. Zasluge Međunarodnoga kaznenog suda zaslužuju odvojenu raspravu. U međuvremenu bi Sjedinjene Države trebale dopustiti tužiteljici UN- a da se vrati svom poslu. Napokon, pomogavši pri utemeljenju suda, SAD su odobrile njezin rad. Kazneno gonjenje ratnih zločinaca jest u interesu sviju - uključujući Amerikance", upozorava Jonathan D. Tepperman.