FR-LIBERATION-11.1.-LJEVICA

FRANCUSKA LIBERATION 11. I. 2000. Ljevica - neodlučno protiv kapitalizma Ljevica je na Zapadu sastavni dio vlasti. Sve vlade, od Berlina do Washingtona, preko Londona, Pariza i Rima, nose progresističku etiketu. Nažalost, takav institucionalni položaj nije došao do izražaja u političkoj odlučnosti. Spektakularan susret "reformatora" Massima D'Alleme, Tonyja Blaira, Billa Clintona, Lionela Jospina i Gerharda Schroedera, 2l. studenoga 1999. u Firenci, te kongres Socijalističke internacionale, nekoliko tjedana prije, poglavito su iznijeli na vidjelo ideološko siromaštvo ljevičarskih vlada. One nisu bile kadre ponuditi primjereno rješenje tijekom sastanka na vrhu u Seattleu. Vladama Staroga kontinenta nije uspjelo oblikovati gospodarsku vladu u Europskoj uniji. Svidjelo nam se to ili ne, nova vlast ne pripada ljevici. Kapitalizam pokazuje takvu moć i snagu u preobrazbi planeta kao nikada dosad. To se naziva "globalizacijom". Upravo se sav posvetio nevjerojatnom procesu kreativne destrukcije, pri čemu tehnološke revolucije ponovno miješaju karte prednosti koju donosi kompetitivnost. Nove potrebe i prilagodljivo gospodarstvo hrane stroj za stvaranje bogatstava. Novi kapitalizam - kojemu je internet djelomice amblem - prekrasno "surfa" nošen konzumerističkom i individualističkom groznicom bogatoga svijeta s kraja tisućljeća. Nasuprot tom snažnom valu, ljevice su razapete između dva rješenja. Prvo, koje se čini realističnim, rješenje je koje nudi prilagođena ljevica. Blair je otišao najdalje u toj strategiji prilagodbe na margini sustava, logiku kojega bi trebalo prihvatiti do kraja. "Liberalna ljevica" vjeruje - ili se pretvara da vjeruje - da može usmjeravati kretanje kapitala u ime progresističkih vrijednosti, kojima ostaje vjerna. Nasuprot tome, tvrdokorna ljevica usidrila se u radikalnom odbacivanju "liberalizma". Novoljevičarstvo, koje se zauzima za manjinske pokrete i koje više obilježuju otpori nego projekti, poprima oblik ideološki loše strukturiranog aktivizma. Bilo da odbacuju ili prihvaćaju veliki nalet neokapitalizma, tim je dvjema ljevicama zajedničko to što nisu kadre promijeniti tijek događaja. Nisu ulični prosvjedi, a još su manje nekakvi socijaldemokratski otpori doveli do brzog kraha sastanka na vrhu u Seattleu. Prije su to bili interesni sukobi između Sjevera i Juga, Europe i Sjedinjenih Država. Može li Lionel Jospin spriječiti sterilni raskol ponavljajući: "Tržišno gospodarstvo - da, tržišno društvo - ne"? Te su riječi zlosretno dvojbene. Uopće ne moramo biti zadrti marksisti da bismo uvidjeli koliko su neumjesne. U trenutku kad Pinault posjeduje Fnac a Bouygues TF1, i kad se nakon posjedovanja nepokretne imovine u širokim slojevima razvija dioničarstvo, do grla smo u "tržišnom društvu". Jospinov "demokratski socijalizam", Blairov "treći put", Schroederov "novi centar" zapravo idu istim smjerom: to je socijalizam flastera kojim se previjaju društvene rane nanesene nemilosrdnim kapitalizmom. Izvor na kojemu se nadahnjuju nije stoga manje različit. Dok blairizam otvoreno odbacuje temeljne pretpostavke radničkoga pokreta, jospinizam odbacuje to njihovo teorijsko pokapanje. "Moramo i dalje promišljati kapitalizam, da bismo ga osporili, ovladali njime, preoblikovali ga", hrabro je ustvrdio francuski premijer 8. studenoga 1999. na kongresu Socijalističke internacionale. Nažalost, šesteročlana ljevica ne samo da je daleko od "promišljanja kapitalizma" nego se zadovoljava ritualnim optužbama na račun "liberalizma". Odbacivanje "ultraliberalizma" na riječima omogućuje mekoj ljevici da se na lak način simbolički ogradi od drugih. Žestoka osuda "neoliberalizma" tvrdokornoj ljevici služi kao svjedodžba o ideološkoj čistoći. Usput, na semantičkoj razini ta je bitka slabo započela: kao izrazito proturječna zamisao, "liberalizam" je bogat pozitivnim konotacijama koje mu osiguravaju neprijepornu popularnost. Bolja bi bila istodobno realistična i hrabra ljevica. Privrženija dinamici zbilje, ali i otvorena za definiciju neke nove utopije. Djelotvornost bi je trebala prisiliti na odlučnu unutarnju kritiku funkcioniranja suvremenog kapitalizma. Riječ je o tome da se sustav uhvati u vlastitu zamku razotkrivanjem činjenica koje proturječe njegovim tobožnjim "liberalnim" vrijednostima. Kolika je poduzetnička djelotvornost pretežno feudalnoga francuskog kapitalizma? Kako u zbilji djeluje konkurencija? Jesu li tržištem obuhvaćeni troškovi društva i zaštite okoliša? U tom slučaju mjere bi se uklapale u pokušaj demokratskoga usmjeravanja kapitalizma. Reforma Međunarodnoga monetarnog fonda ili uvođenje poreza na spekulacijska kretanja kapitala - o kojima Jospin nikada ne govori - mogući su elementi novog pisanja pravila gospodarske igre. Usporedo s tim što je dopustila da se zatvori u koherentnost u biti nejednakog i ranjivog sustava, ljevica bi se trebala vratiti radikalnoj kritici kapitalizma. "Diktatura dioničarstva", kako kaže Jospin, samo je jedno od lica jednodimenzionalnoga ekonomizma koji danas vlada. Humanizam, više nego marksizam, koji je suviše usredotočen na "proizvođače", omogućuje suzbijanje nemilosrdnog svođenja čovjekova "biti" na "imati". Možemo li i dalje ozbiljno govoriti o dostojanstvu ljudskog roda, ako odlučimo, uz lagani uzdah, produbljivati jamu koja dijeli bogate od siromašnih po cijeloj kugli zemaljskoj? Tržište zacijelo nije tako slijepo i glupo kao što često govore njegovi preziratelji. Ali ga dubinski pokreću strasti usmjerene na stjecanje moći, koje su u suprotnosti s filozofijom o jednakosti na kojoj se temelji ljevica. Umjesto da tu napetost niječe, trebala bi je pozitivno oživiti. Za to je prijeko potreban dugotrajan rad: pronalaženje novih metoda koje bi se počele primjenjivati čim "nestane socijalizma", opet kako kaže Jospin, i kao "proizvodnog sustava" i kao "doktrinarnog sustava". Keynsovsko upravljanje gospodarstvima, uloga pomoći siromašnim državama, to velikim dijelom pripada prošlosti. Da bi uhvatila korak sa zbiljom, ljevica tek treba pronaći nove javne politike smanjenja nejednakosti, nova međunarodna pravila i oblike nadzora plaća u poduzećima. U očekivanju, njezini pobornici i dužnosnici uvijek se mogu među sobom podijeliti na one koji viču i na one koji upravljaju. Te se dvije uloge dopunjuju više nego što se čini.