US 10. I. IHT EU-NESIGURNO-UZBUDLJIVO

slovanje/financije SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. I. 2000. Europljanima je obnovljena vitalnost nadohvat ruke U nizu eseja pod zajedničkim naslovom "Pogled u budućnost - XXI. stoljeće", list objavljuje prilog Johna Vincoura o budućnosti Europske unije. "Kada je riječ o očitim stvarima, nitko zapravo ne mora strahovati za blisku budućnost Europe. Europa će se namučiti - ali ne i improvizirati - sa stvarima poput izgradnje povjerenja u novu zajedničku valutu, širenja članstva na zemlje koje od vas zahtijevaju diplomu iz zemljopisa kako biste ih mogli bar vizualno predočiti, i reforme djelovanja EU radi postizanja većeg stupnja djelotvornosti i brzine. Nadalje, postoje i realni - iako ne i tako veliki - izgledi da će Europa definirati i obrambenu strukturu koja će joj osigurati dodatnu autonomiju u rješavanju sukoba, ne izazivajući istodobno raspad NATO-a. Koliko god problema izazivali, svi ti procesi moraju biti provedeni jer su ciljevi očiti, definirani i uglavnom institucionalni i ne predstavljaju ni na koji način prevelik teret ili opasnost za jezgru zemalja koje donose odluke u Starom svijetu. Ljudi koji danas imaju 60 godina možda neće doživjeti izbore za europskog predsjednika niti institucionaliziranu Europu, proširenu i na azijski dio Turske, čije pak granice nadmašuju prepostavke kartografa XX. stoljeća, dodirujući Siriju, Irak i Azerbajdžan. No, put je već trasiran, a prognoza da će događaji krenuti tim smjerom djeluje daleko manje hrabro no što bi prije dvadeset godina, u vrijeme kada je Crvena armija okupirala Afganistan, zvučala prognoza da će će Sovjetski Savez 1991. nestati. Znači li to da će Europa nadvladati klonuće duha, iskakanje iz istaknute uloge na području inovacije, biznisa, diplomacije, kulture, energetike i stila na kraju tisućljeća, i uskrsnuti kao čimbenik čija vitalnost nadmašuje aktualnu ulogu kibicera i kuratora? Odgovor bi trebao biti potvrdan. Europa ima priliku da pokopa svoj instinktivni cinizam i trebala bi ponovno procvjetati u ulozi primordijalnog stvaraoca. No, takav razvoj događaja nije sasvim izvjestan. Tek su malobrojni Europljani s istaknutom ulogom na međunarodnoj pozornici postali glasnogovornici ideje da novi ekonomski i tehnološki trendovi omogućuju Europi da prevlada svoje uvriježene navike opreza i samozaštite. Nadalje, podrazumijevaju li pozitivni aspekti širenja i osuvremenjivanja Europske unije europsko pronalaženje jasnih odgovora na pitanje vodstva, njezine uloge u svijetu, odnosa prema Sjedinjenim Državama i stava prema dubokom jazu koji dijeli bogate od siromašnih među njezinim sadašnjim i budućim članicama? Ne, što se toga tiče, ništa nije izvjesno. Činjenica je da Europa ima problema s promjenama, s otvorenim definiranjem svojih ciljeva, s bilo kakvom situacijom u kojoj postoji mogućnost dobitnika i gubitnika odnosno u situaciji u kojoj nije zajamčena nadoknada za rizik, ambiciju ili osjećaj za građansko društvo. (...) Na kraju prošloga stoljeća jedan je razbješnjeli Francuz kazao radijskom izvjestitelju da će tražiti nadoknadu od države za par blatnih čizama zato što nije okupila volontere s odgovarajućim lopatama koji su trebali očistiti plažu ukaljanu naftnom mrljom. U osnovi taj je čovjek želio povrat svog novca - bio je to urlik kojim je europski refleks tražio svoje pravo, reagirajući na vrtloge sudbine. Takva reakcija komplementarna je na najnižoj razini europskim političkim stajalištima koja u drugim dijelovima svijeta pobuđuju najmanje povjerenja - primjer je vladino spašavanje tvrtaka s lošom upravom odnosno kraće radno vrijeme za veću plaću i razgovori o autonomnim europskim obrambenim snagama, popraćeni smanjenjenjem obrambenih troškova. Prije više od sto godina Bismarck je - grubo preneseno - kazao da zemlje prizivaju Europu kada su preslabe ili previše prestrašene da izreknu vlastito ime. Danas takva formulacija djeluje previše oštro, ali još je uvijek valjana tvrdnja da zazivanje Europe često služi za prikrivanje neuspjeha ili ambicija koje je lakše realizirati ako ostanu nespecifične. Ne baš otvorena rasprava o europskim ciljevima i budućem vodstvu nadovezuje se na suzdržanost europskih vođa u izravnim razgovorima o promjenama koje će nadići institucionalno krpanje i biti usmjerene prema budućnosti, oslobođenoj nekadašnjih političkih klijenata i opsesija nacionalnih establišmenta. U Francuskoj pod vodstvom socijalističke vlade demonizacija dionica kao kapitalističke nepravde bila je tako snažna da je taj pojam morao biti ublažen i promijenjen u 'potvrde za budućnost' radi stvaranja uvjeta za raspravu koja će biti manje obojena emocijama. Strahujući od negativnih reakcija, vladajuća njemačka koalicija pod vodstvom socijal-demokrata uvila je u priopćenje za javnost, posvećeno drugoj temi, važnu najavu prijedloga o oslobađanju velikih kompanija od poreza na profit prodajom dionica u drugim velikim tvrtkama. Britanska rasprava o stupanju u europsku monetarnu uniju zaštićena je od otvorenosti zato što laburistička vlada ograničava svoje vezivanje za Europu razgovorom o referendumu i odgodi razmatranja te opcije za navodnu daleku budućnost. U takvim strogo kontroliranim, složenim okolnostima - ni ranije konzervativne vlade u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj nisu baš bile uzori otvorenosti i promjene - teško će itko čuti raspravu na visokoj razini o pitanju hoće li Europu voditi Njemačka ili Francuska; treba li Europa kao ključnu odrednicu svoje budućnosti zamišljati suparništvo sa Sjedinjenim Državama; kakvi će uvjeti odrediti odnos europske zajednice prema siromašnim budućim članicama na istočnom dijelu Kontinenta. Francuskoj u prilog treba reći da ona otvoreno pokazuje da Sjedinjene Države smatra izravnim konkurentom Europe te da izgradnju Europe drži odgovorom koji najbolje odgovara stavu Pariza da Amerika zapravo teži globalnoj dominaciji. No, Francuska nije napravila ništa konkretno kako bi uvjerila svoje europske partnere da će podrediti francuske interese novoj kolektivnoj velesili. Kako bi se odužila za ponovno ujedinjenje, Njemačka je pak ustupila djelotvoran nadzor nad europskim monetarnim sustavom, predajući njemačku marku i ulogu Bundesbanke Europskoj uniji radi njihove prenamjene za euro i europsku središnju banku. Francuska može ponuditi samo svoj bezuvjetni povratak u NATO kao zalog buduće francuske nesebičnosti. No, takav bi potez bio neprimjeren za mnoge njezine europske partnere bude li proširena europska vojna sposobnost, o kojoj danas raspravljaju, morala izgledati kao mehanizam za deložaciju Sjedinjenih Država. Odgodi li Francuska svoj povratak u NATO za nekoliko godina - dok Europska obrambena inicijativa ne poprimi konkretne oblike - pretrpjet će ozbiljan gubitak u sferi vjerodostojnosti budući da će time odbiti savezničke obveze i žrtvovanje simbola suvereniteta u okolnostima, usporedivima s onima u kojima se Njemačka odrekla svoje nacionalne valute. Francuska bi mogla iznenaditi, ali veća je vjerojatnost da će pričekati. Njezini europski partneri neće biti pretjerano oduševljeni prihvaćanjem formule autonomnijeg europskog obrambenog mehanizma čija će jedina izvjesna točka biti otuđivanje Amerikanaca. Pritom valja napomenuti da mnogi od njih sumnjaju kako se francuski koncept za Europu svodi upravo na to. Ostaje Njemačka. Ona se duboko razlikuje od Francuske zato što ni vlada ni bilo koja stranka ni intelektualac ne artikuliraju nikakve težnje Njemačke za statusom velesile. Iako su njezin obujam i njezin utjecaj jako porasli dok je njezina suzdržanost - nakon angažmana na Kosovu - ublažena, Njemačka još uvijek osjeća nelagodu kada je u pitanju pokazivanje u kojem smjeru valja voditi Europu. Ako je Njemačka nakon Kohlove vladavine ostvarila uspjeh glede svoje uloge u Europi, tada je on vezan za njezino utjelovljivanje odanog, pouzdanog NATO-ova saveznika tijekom intervencije na Kosovu. Za razliku od Francuske, u Njemačkoj ovih dana nije prisutan osjećaj psihološkog dobitka niti političkog imperativa, vezanog za usmjeravanje razvoja Europe prema odgovoru na moć Sjedinjenih Država. Pritom valja napomenuti da su malobrojni znakovi da Njemačka još stenje pod odgovornošću za svoju nacističku prošlost: prvi strani gost, pozvan u novi glavni grad Berlin, bio je izraelski premijer. S druge je pak strane kancelar Gerhard Schroeder uglavnom izazvao nelagodu svojim opreznim pokušajima napuštanja kontinuiteta njemačke politike prema Europi. Kada je Schroeder ispustio populistički pokusni balon, izjavivši da je Njemačka umorna od uloge financijera EU, naišao je uglavnom na negativne reakcije susjeda i vlastite javnosti. Činilo se da Schroeder mijenja mišljenje nakon pokušaja zahladnjenja iznimno prisnih odnosa s Francuskom. U vremenima privredne slabosti u Njemačkoj činilo se da ta inicijativa donosi sa sobom više nevolja i manje konkretnih rezultata no što bi žrtva vrijedila. Umjesto na manevre, usmjerene na izgradnju statusa velesile, Njemačka se u novom stoljeću usredotočuje na preoblikovanje svoje privrede i svoga nacionalnoga stava o utemeljenju države i socijalnoj pravdi u nešto manje rigidno. Taj proces, poduprt sve većim jazom između bogatih i siromašnih, sporiji je i uzrokuje više problema no što se očekivalo, a dodatno ga otežava i mogućnost da će podizanje nekadašnje istočne Njemačke do standarda proizvodnosti bliskih onima u zemljama zapadnog dijela Njemačke trajati nekoliko desetljeća. Na periferiji sadašnje Europske unije, talijanski rezultati nisu bili pretjerano uvjerljivi. Italija zaostaje kao privredni čimbenik, zaostajući za poslovnim ciklusom ostalih članica 'eurolanda'. Po ocjeni ministra financija jedne europske zemlje, stanje u Italiji u prvoj godini nakon uvođenja eura bilo je blagi slučaj 'asimetričnog šoka', pobuđivalo neugodnu pomisao da je razvoj u jednoj zemlji u okviru euro-zone toliko neravnomjeran da će razoriti premise za uspostavu europske monetarne unije, utemeljene na načelu 'univerzalne veličine koja svima pristaje'. Čini se da je talijanska privreda spremna za poboljšanje, ali njezine su muke jasno pokazale da negativni scenariji za monetarnu uniju nisu potekli samo iz imaginacije američkih ekonomista poput Martina Feldsteina ili Miltona Friedmana. U svakom slučaju, prilično blijedi rezultati prve godine eura osjetno su otežali Britaniji donošenje odluke o punom sudjelovanju u monetarnoj uniji. U takvoj je situaciji važno da ne postoji kratkoročno jamstvo da će se Britanija potpuno angažirati u Europi. Njezino oklijevanje ne blokira širenje ili reformu Europske unije ali čini Europu opipljivo nepotpunom (...) Navedene činjenice, pojačane prevlašću ljevičarske ideologije u europskoj politici i oklijevanju bogatih zemalja kada je riječ o provedbi promjena, ne otvaraju jasnu mogućnost skorog razvoja Europe s jasno definiranim vodstvom ili osjećajem za zajedničku misiju. Europa vjerojatno neće htjeti - niti će biti sposobna - potaknuti uspostavu bodljikavijih odnosa sa Sjedinjenim Državama, snažnije obilježenih sukobima. Širenje Europske unije na istok - i prihvaćanje velikog broja članica nekadašnjega sovjetskog bloka čiji je brutto društveni proizvod zapravo u opadanju od 1989., ili Turske s islamskim stanovništvom i aktualnom stopom inflacije od 60 posto - navješćuje razinu nesigurnosti koja će u predstojećem desetljeću tek početi planirano prožimati zajednicu. S više od dvadesetak članica, s proširenim teritorijem, u usporedbi s kojim Sveto Rimsko Carstvo izgleda kao Liechtenstein, te sa susjedom po imenu Rusija - koji bi također jednog dana mogao poželjeti stupiti u krug članica - Europa se suočava s novim neizvjesnostima koje bi u dosadna poslijepodneva mogle nekome izgledati kao nestabilnost. Unatoč tome, nemojte je otpisati jer Europa sa svojom vječnom mješavinom inteligencije, složenosti i neodlučnosti ide dalje", ističe na kraju eseja John Vicour.