ŠV 20.XII.-NZZ-EUROPSKE VELESILE NA BALKANU

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 20. XII. 2001. Tradicija intervencija na Balkanu "Europski angažman na Balkanu u povijesnoj perspektivi nije novost. Kako je devedesetih godina nasilan raspad Jugoslavije izazvao političke posredničke napore EU-a i UN-a i naposljetku vojnu intervenciju NATO-a, u doba prije Prvog svjetskog rata 'orijentalno pitanje' izazivalo je upletanje europskih država. Tadašnji se 'koncert sila' među koje su se ubrajale Velika Britanija, Francuska, Rusija, Austro-Ugarska i Prusija odnosno Njemačka, kasnije i Italija, može dakako samo izdaleka uspoređivati s današnjim nadnacionalnim institucijama. Osim toga su u daleko većoj mjeri nego danas pojedinačni državni interesi i egoizmi obilježavali vanjsku politiku, što je otežavalo zajedničko djelovanje. Nije bilo ni neprijeporne vodeće sile kao što je danas SAD. Konkurencija je obilježavala balkansku i orijentalnu politiku daleko više nego zajedničko djelovanje. Potonje je izrastalo uglavnom iz potrage za izjednačavanjem interesa sila, kao primjerice na Berlinskom kongresu 1878. Postojale su i zajedničke stručne misije poput primjerice preustroja osmanskoga oružništva u Makedoniji 1904. do 1908. koju su provodili europski časnici. No vojne intervencije većinom ipak podsjećaju na današnje okolnosti u jugoistočnoj Europi. Prvi put se to dogodilo u vezi s grčkim ratom za neovisnost koji je izbio 1821. Iako su europske vlade u doba poslije Bečkoga kongresa u biti bile proturevolucionarno nastrojene i na početku se protivile grčkom ustanku protiv sultanove vladavine, to se promijenilo pod sve većim pritiskom helenofilski nastrojenog javnog mišljenja. Upravo je Rusija, konzervativna europska vodeća sila, postala odvjetnik grčke stvari. Njezini napori za zajedničku europsku intervenciju kod Austrije i Prusije naišli su na odbijanje, ali su dobili suglasnost Engleske koja se u ranijim desetljećima profilirala kao zaštitna sila Osmanlijskog carstva. Jedan dio pobunjenika polagao je svoje nade upravo u Englesku. Godine 1825. zatražili su britansku zaštitu. Osim toga englesko je tržište kapitala financiralo više zajmova pobunjenicima. Kao treća velika sila priključila se Francuska a u srpnju 1827. sporazumjeli su se o nametanju primirja, ako je potrebno i vojnim sredstvima i o uvođenju autonomnog statusa za Grčku. Bez objave rata, 20. listopada 1827. došlo je do pomorske bitke kod Navarina na zapadnoj obali Peloponeza, u kojoj je britansko-rusko- francuska flota pod zapovjedništvom engleskog admirala Codringtona potopila gotovo cijelu tamo okupljenu osmansko- egipatsku flotu. Time je manje ili više dokončan grčki rat za neovisnost. Zbog nadziranja povlačenja egipatskih postrojba s Peloponeza, krajem kolovoza 1828. na Peloponez je stigao francuski ekspedicijski zbor od 14 tisuća ljudi. I nakon svršetka povlačenja, veći je dio Francuza ostao u zemlji, također po želji grčke vlade, dok u veljači 1833. nije stigao bavarski kraljević Otto, novi kralj neovisne Grčke, čije su utemeljenje dogovorile tri sile u veljači 1830. Tek krajem XIX. stoljeća došlo je opet do skupne intervencije. Na Kreti je tijekom XIX. stoljeća stalno dolazilo do pobuna kršćanskog dijela stanovništva protiv osmanske vladavine čiji je cilj naposljetku bio ujedinjenje s grčkom državom. Kad se 1896. stanje zaoštrilo, umiješale su se europske sile. Natjerale su sultana da otoku dodijeli autonomni status pod kršćanskim guvernerom i da političke dužnosti podijeli između kršćana i muslimana u odnosu 2:1. Kad je zatim 1827. na Kreti ipak proglašeno ujedinjenje s Grčkom i grčke postrojbe došle na Kretu, prijetila je eskalacija stanja. Sultan je svoju suverenost ustupio europskim silama. Saveznička se flota uputila na Kretu, tri tisuće vojnika iskrcalo se na kopno u ožujku. Kao najviša vojna a kasnije i upravna instancija admiralskog vijeća proglasila je autonomiju otoka. Grčku su europske sile prisilile na povlačenje postrojba koje je napokon uslijedilo krajem svibnja 1897. Nazočnost europskih vojnika je i dalje jačala i otok je podijeljen na pet sektora, četiri nacionalna u kojima su odgovornost preuzeli Britanci, Francuzi, Rusi i Talijani. Njemačka i Austro-Ugarska uskoro su se povukle. Za zonu oko glavnoga grada Khania, mjerodavne su bile sve četiri države zajedno. Talijanski su časnici izgradili novu oružničku postrojbu. Nakon povlačenja osmanskih postrojba i službenika u studenom 1898., otok je bio pod izravnom upravom sila. U prosincu 1898. na Kretu je stigao novi guverner, kraljević Georg od Grčke, drugi sin grčkoga kralja. Pitanje guvernera dugo je bilo prijeporno. Najprije se davala prednost neutralnoj osobi. Kao prvo ime bio je spomenut bivši švicarski savezni vijećnik Numa Droz. Kraljević Georg obavljao je svoju dužnost po nalogu europskih sila koje su u srpnju 1899. upravne i pravosudne dužnosti u potpunosti predale kretskim autonomnim vlastima. Vojni su kontingenti smanjeni, nisu više obavljali redarstvene zadaće. Jedna od najvažnijih preostalih zadaća bila je zaštita muslimanskog stanovništva na otoku. Na mjesto admiralskog vijeća došlo je povjerenstvo konzula koji su djelovali pod izravnim nalogom svojih vlada i kojima su bile podređene njihove nacionalne postrojbe. Kad se 1905. među grčkim stanovništvom formirala dijelom oružana pobuna protiv samovoljnog ponašanja i politike Georga, predstavnici europskih sila uspjeli su smiriti sukob pregovorima. Povjerenstvo konzula objavilo je amnestiju za pobunjenike, čije su oružje pokupile europske postrojbe. Kreta je još jedanput više mjeseci bila pod izravnom vojnom upravom dok u siječnju 1906. nisu održani opći izbori. Poslije ostavke kraljevića Georga, grčki je političar Zaimis preuzeo dužnost guvernera. Povjerenstvo konzula je raspušteno, interes europskih sila za Kretu se razvidno smanjio. U srpnju 1908. počelo je povlačenje vojnih postrojba koje je dovršeno godinu dana kasnije. Ostao je samo neznatan kontingent da bi nadzirao zastave sila i Osmanlijskog carstva, kao zadnje simbole međunarodno-pravnog statusa otoka. Zapravo su europske sile ipak bile spremne prihvatiti postupnu integraciju Krete u grčku državu - unatoč osmanskim prosvjedima - a 1913. priznati to i međunarodno- pravno, iako su prvotno baš to željele izbjeći. Do zadnje zajedničke akcije prije Prvog svjetskog rata došlo je 1913. godine tijekom Prvog balkanskog rata. Europska je flota došla do crnogorske obale da bi iznudila svršetak opsade sjevernog albanskog grada Skadra od strane crnogorskih i srpskih postrojba. Ta je demonstracija flote pokazala jednako malo rezultata kao i blokada crnogorske obale koja je zatim uslijedila. 22. travnja osmanlijska se posada Skadra predala. Crna je Gora pokazala odlučnost da protiv volje velikih sila okupira sjevernu Albaniju. Tek je poslije velikih prijetnja kralj Nikola od toga odustao. 14. svibnja međunarodna je postrojba od 500 ljudi, koja je nedugo zatim udvostručena i sastavljena od posada ratnih brodova, ušla u Skadar. Mornarički vojnici uskoro su zamijenjeni kopnenim vojnim postrojbama. Početkom kolovoza 1913. u Skadru je bilo 1800 ljudi, od kojih su Austro-Ugarska i Italija, svaka s 500 ljudi, činile najveći dio. Te su se dvije zemlje izričito zalagale za utemeljenje albanske države. Osim njih, tamo su bili i britanski, francuski i njemački kontingenti. Nije sudjelovala samo Rusija da ne bi povrijedila svoje južnoslavenske saveznike na Balkanu. Svaka od pet nacionalnih postrojba bila je mjerodavna za svoj sektor. Njihova je glavna zadaća bila zaštita sjeverne Albanije od Crne Gore kao i etabliranje nove uprave i čuvanje sigurnosti i reda. Kao guverner djelovao je jedan britanski pukovnik koji je do listopada 1913. bi odgovoran admiralskom vijeću koje je - kao na Kreti - vodilo operacije. Poslije povlačenja flote bio je izravno odgovoran vladama. Neposredni ciljevi brzo su postignuti, osim toga vojnici su se posvetili izgradnji infrastrukture, izgradnji odnosno poboljšanju cesta i obnovi bazara kojega su Crnogorci spalili. Vojni je guverner nastojao postići dobru suradnju s lokalnim uglednicima i općenito je održavao dobre odnose s mjesnim stanovništvom. Kad je u ljetu 1914. izbio Prvi svjetski rat, međunarodni su se kontingenti početkom kolovoza povukli iz Skadra. Vojnici i časnici čija je suradnja nošena ponajprije duhom pripadništva, svojstvenom svim vojskama, funkcionirala bez problema, od tada su četiri godine bili protivnici u rovovima europskih bojnih polja", piše novinar lista Ekr.