ŠV 19. XII.-NZZ-KOŠTUNICA JE VELIKOSRPSKI NACIONALIST

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 19. XII. 2001. Vojslav Koštunica - vječni nacionalist "U jesen prije godinu dana pojavio se kao dar s neba. U inozemstvu jedva poznati Vojislav Koštunica na zaprepaštenje mnogih uspio je u Beogradu sa svojom neznatnom Srpskom demokratskom strankom smijeniti Miloševića kao predsjednika Jugoslavije. Uz olakšanje zbog nekrvave promjene vlasti do sada je propušteno pomnije promotriti Miloševićevog nasljednika. Američki politolog i poznavatelj Balkana Norman Cigar sada je darovanom konju pogledao u zube. Njegov rezultat na beogradskoj političkoj pozornici neće nikoga iznenaditi, u inozemstvu bi naprotiv trebalo pozorno poslušati njegovu studiju koju vrijedi pročitati: Koštunica je nepopravljivi nacionalist. Dok je za Miloševića nacionalizam uglavnom bio sredstvo očuvanja vlasti, njegov nasljednik je nacionalist iz uvjerenja koji se nikada nije distancirao od difuznog velikosrpskog razmišljanja. Njegov nacionalizam naziva prosvijećenim i demokratskim, otprilike kakav dolazi do izražaja u kasnim Solženjicinovim rukopisima. Čini se da je Koštunici promaknula činjenica da se Rus svojim kasnim ksenofobnim i ultrancionalističkim djelima posve dikreditirao na Zapadu. Koštunica koji potječe iz kršne protukomunističke obitelji kao 30- godišnjak diplomirao je 1974. ustavno pravo, ali je još iste godine izgubio mjesto na beogradskom sveučilištu. Za njega je bilo kobno što se otvoreno postavio protiv ustava kojega je Tito uveo iste godine. Taj je ustav Kosovu i Vojvodini dao veću autonomiju. Zajedno sa Zoranom Đinđićem Koštunica je 1989. utemeljio Demokratsku stranku koju je poslije tri godine napustio u svađi. Pokret koji je pokrenuo nazvao je Srpska demokratska stranka (DSS). Obznanjeni cilj stranke bilo je stvaranje velike Srbije. Njoj bi pripadale sve zemlje gdje su živjeli Srbi, bez obzira jesu li tamo većina. Republičke granice Titove Jugoslavije Koštunica je držao nepravednima i da ponajprije zakidaju Srbe. U platformi DSS zahtijeva 'duhovnu obnovu srpske nacije kako bi se iskorijenile praznina i nacionalna ravnodušnost koje su proizišle iz godina komunističke vladavine i iluzije jugoslavizma.' Koštunica je otvoreno zastupao teritorijalnu ekspanziju Srbije. U bosanskom ratu proglašenu Republiku srpsku nazivao je drugim plućima Srbije, da je Srbija bez nje invalid. Predbacio je Miloševiću da je potpisivanjem Daytonskoga sporazuma izdao Srbe zapadno od Drine. Sa srpskim vođom Karadžićem održavao je dobre odnose i javno ga nazivao čovjekom zdrave nacionalne supstancije. Čak i nakon što se dokazi o koncentracijskim logorima u Bosni više nisu mogli ignorirati, Koštunica je govorio o propagandističkim lažima. Kritičko i odbojno držanje prema haaškomu sudu stoga ne čudi. Još prije nešto više od godine dana Koštunica je u jednom interviewu izrazio žaljenje da bi se srpsko stanovništvo Bosne moglo raspasti u amorfnoj nedržavnoj masi kojom upravlja NATO. Stoga ni dalje ne čudi što je kao predsjednik u ožujku 2001. s bosanskim Srbima sklopio sporazum o gospodarskim, političkim i vojnim posebnim odnosima. Jer time nije doduše prekršio Daytonski sporazum, no dao je poticaj onim raskoljenim snagama u Bosni koje zapadne države već šest godina pokušavaju neutralizirati uz beskrajne financijske izdatke. Kao pragmatičar jugoslavenski se predsjednik pokazao poslije srpskog poraza na Kosovu. Jednom je talijanskom radijskom izvjestitelju izjavio da se treba prilagoditi promijenjenom svjetskom stanju, liječiti rane i poštovati stvarnost. U to ubraja hegemoniju SAD-a koji je velikim dijelom pridonio patnji stanovništva Srbije. U raznim izjavama Koštunica je svoju zemlju nazivao malom velikom silom. Opis koji svjedoči ili o željama ili o groteskno pogrješnoj procjeni. Predočena studija ne odgovara jednoznačno na pitanje je li jugoslavenski predsjednik sposoban za svladavanje krize. No jasno dolazi do izražaja da zapravo stoji na putu reformskom procesu koji je Srbiji žurno potreban. Ili drukčije rečeno: za Miloševićevo svrgavanje Koštunica je bio potreban, za budućnost Srbije nije", piše novinar lista Wok.