RFE 13. XII. KASAPOVIĆ O HDZ-U

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 13. XII. 2001. M. Kasapović: HDZ ? karizmatično-klijentelistička stranka. Razgovarao Enis Zebić. U Zagrebu je danas predstavljena knjiga 'Hrvatska politika od 1990. do 2000. godine'. Urednica ovog zbornika politikoloških analiza je Mirjana Kasapović. = Htjeli smo pokazati kako je proteklo jedno desetljeće demokratske tranzicije. Je li to bila nekakva zaštopana, zamrznuta, produljena, otegnuta, da tako kažem, tranzicija. Pogotovo u odnosu na napredne srednjeeuropske zemlje i ako jeste, a pokazalo se da jeste, koji su bili glavni uzroci tih procesa. - U svojoj studiji spominjete unutarnje razloge spore demokratske preobrazbe Hrvatske, koji su se, kako kažete u studiji, očitovali na nekoliko razina. = Nisu toliko bili ključni ustavni aranžmani, ali je bilo problematično ponašanje političkih aktera, prije svega predsjednika države i njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice, i taj odnos je bio problematičan na obje razine. Problematičan je bio u tom smislu što je cijelo vrijeme postojala harmonija parlamentarne većine i predsjednika države u polupredsjedničkom sustavu vlasti, dakle nije bilo sudara različitih političkih većina u dvjema ključnim institucijama, predsjednika države i parlamenta, harmonija, pri čemu je premoć predsjednika dovela do tog da je parlament, odnosno njegova većina, najčešće funkcionirao kao servis izvršne vlasti, predsjedničke vlade točnije rečeno. I drugo je bila priroda vladajuće stranke, HDZ-a. - Po vašoj ocjeni je HDZ karizmatično-klijentelistička stranka. Možete li to malo precizirati? = Karizmatična znači da je ključnu ulogu imao predsjednik stranke, koji je ujedno predsjednik države. A kad imate takvu stranku, onda birači ne glasuju za stranku zato što ona nešto nudi, nego zato što je netko vodi. I klijentelistička, zato što je ta stranka tijekom tih 10 godina razvila jednu razmjerno široku klijentelističku mrežu, stvarajući u svim segmentima društva posebne klijentelističke skupine, od dragovoljaca, branitelja, stradalnika rata, i civilnih i drugih, zatim dijespore, velike hrvatske etničke zajednice u Bosni i Hercegovini i nekih drugih dijelova, od tajkuna, dobitnika privatizacije i tako dalje, stvorila jednu široku klijentelističku mrežu koja je, zahvaljujući ekonomskim dobitima i velikim socijalnim davanjima, uživala povlašten položaj, a oduživala se političkom potporom HDZ-u. I to je bila, dakle, jedna igra tih glavnih političkih aktera, predsjednika i njegove stranke, koja je oporbu gurala na rub. Oporba se dugo nije uopće ni institucionalizirala, ni profilirala, ni artikulirala, pa nije bilo nekakvog otpora tom tipu režima i tom tipu politike sve negdje do potkraj devedesetih godina. - Osim što je oporba bila stavljena u takav položaj, koliko je do nje bilo što je dugo vremena ostalo u takvom pasivnom položaju? = Pa jeste, naravno. Vi možete okrivljavati druge što ste došli u taj položaj, ali uvijek ste sami najodgovorniji za to. Svaka stranka je posebna priča, ja bih rekla. Vi znate da je SDP nakon drugih izbora 1992. godine doživio strahovitu imploziju koja nije usporediva s krahom nijedne slične sukcesorske stranke u Srednjoj Europi. To je bio potpuni pad od 35 posto glasova na 5,5 posto. Dakle, dosegnuto je dno i objektivno ta stranka u cijelom prvom, pa možda čak u dvije trećine desetljeća, nije mogla igrati nikakvu značajnu ulogu, da ne govorimo o resentimanima, o stigmatizacijama kojima je ona bila obilježena, i to po mom sudu ne toliko zbog socijalističke koliko zbog jugoslavenske prošlosti. A drugo, nisu se snašle ni takozvane povijesne stranke. Mislim prije svega na HSS. Nadalje, oporbene stranke su bile podvrgnute strahovitim frakcioniranjima. A to frakcioniranje je bilo pojačano i osjećajem frustracije, nemoći, osjećajem da je vlast daleko, da se ništa ne može napraviti. Sjetite se nakon 'Oluje' kako su neki visoki dužnosnici HSLS-a prelazeći u HDZ tvrdili ? idemo jer želimo nešto napraviti, u oporbi se ništa ne može napraviti, nakon ovoga HDZ će, kao CSU u Bavarskoj, ostati na vlasti 50 godina. Dakle, taj jedan opći osjećaj rezignacije, depresije, frustriranosti tim položajem i tako dalje. - Ukratko, oporbene političke stranke se i nisu najbolje snašle. Međutim, tko je onda bio glavni generator političkih promjena koje su se zbile 2000. godine? = Ja mislim da su neki drugi segmenti odigrali važnu ulogu. Neki dijelovi civilnog društva, neovisni mediji, prije svega tiskani, nikako televizija i dio radijskih stanica, jednostavno su pomogli da se neki sindikati, nevladine udruge i tako dalje, da se artikulira ta količina nezadovoljstva u nekakvo oporbeno javno mnjenje koje je onda omogućilo tu smjenu na vlasti. - Dosadašnje promjene konstitucionalnog okvira i najavljene promjene izbornog zakona, u kakvoj mjeri će one omogućiti jedan dinamičniji i kvalitetniji demokratski proces nego što je on bio devedesetih? = Ne treba pretjerivati ni s promjenama. Jer za političke institucije se kaže da su institucije po tome što su trajne, što su neosobne. A kod nas su institucije krajnje privremene, traju od mandata do mandata i, bojim se, vrlo osobne. Kod nas se institucije zovu po ljudima koji ih prave. Imate Šeksov ustav, Arlovićev ustav, imate Sokolov izborni zakon i tako dalje. Ja u načelu mislim da je pravac promjena bio dobar. Prije svega mislim na promjenu od polupredsjedničkog u parlamentarni sustav vlasti, što je dobro za države koje nemaju demokratsku političku kulturu i koje su živjele gotovo cijelo stoljeće u jednom tipu ili totalitarnog ili autoritarnog poretka. Mislim da treba skloniti ustavne i formalne prepreke da se to još pojačava ili da se stvara. To je, čini mi se, dobro. Ali naravno, time se još ništa ne rješava. Treba vidjeti kako će parlament djelovati. Kakve su te stranke koje se meni sad čine ključnim problemom u Hrvatskoj, njihov demokratski profil, stupanj izgrađenosti, stupanj organiziranosti i tako dalje. Dakle, sve je to još u nekoj fazi komešanja, prestrojavanja i tako dalje. (RFE)