IHT 13. XII. POŠTENA VANJSKA POLITIKA JE NAJBOLJA OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. XII. 2001. Poštena vanjska politika je najbolja obrana "U proljeće 1946., Roberta Oppenheimera su pitali u zatvorenoj kongresnoj dvorani bi li bi troje ili četiri muškarca mogla prokrijumčariti sastojke za atomsku bombu u New York i 'raznijeti čitav grad'. Otac atomske bombe je odgovorio, 'Naravno. Čovjek bi mogao uništiti New York.' Kada je nervozni senator zatim pitao kako bi takvo oružje koje bi bilo krijumčareno u ručnoj torbi moglo biti otkriveno, Oppenheimer je kazao: 'Odvijačem.' Nekoliko godina kasnije, uvjerio je Povjerenstvo za atomsku energiju da napiše tajno izvješće o opasnostima nuklearnog terorizma. Dokument, poznat kao 'The Screwdriver Report' (Izvješće Odvijač) do današnjeg je dana vojna tajna. Američki su čelnici tada shvatili kako od takvog napada nema obrane pa su s obzirom na tu činjenicu odlučili uvjeriti javnost kako je opasnost od takvog napada manja od one stvarne. No islamski su teroristi 11. rujna upotrijebili noževe i putnički zrakoplov pretvorili u oružje masovnog uništenja. Slijedećeg bi puta mogli upotrijebiti gorivo nuklearnog reaktora s eksplozivom. A ako su odlučni žrtvovati vlastite živote, ubojice će ostvariti visok stupanj uspjeha. Oppenheimer je prije pola stoljeća shvatio kako su koristeći moć atoma on i njegovi kolege svijet iznenada učinili manjim nego što je bio do tada. To je razlog zbog kojeg je 1946. godine predložio zabranu korištenja nuklearnog oružja. Globalizacija tehnologije je dosegla točku u kojoj oružjem masovnog uništenja može baratati i šačica ljudi. U takvom svijetu, vojna moć SAD-a posljednja je linija obrane. Na štetu Amerikanaca u ovom međuovisnom svijetu, Amerika nesmotreno troši svoju prvu i najsnažniju liniju obrane, svoju reputaciju poštenog igrača. U ovom je smislu 11. rujan bio konačni neuspjeh vanjske politike koja je sistematično kvarila reputaciju SAD-a. Establishment američke vanjske politike već pola stoljeća samozadovoljno pretpostavlja kako Amerika u zemljama trećeg svijeta može djelovati nekažnjeno. Amerikanci su vodili hladni rat na bojišnicama zemalja trećeg svijeta; lista američkih intervencija je dugačka: Iran, Koreja, Gvatemala, Kongo, Kuba, Vijetnam, Čile, Nikaragva i, naravno, čitavi Srednji Istok. Poginuli su milijuni ljudi. Od kolapsa Sovjetskog Saveza, američki političari imaju 'trijumfalni' stav zasnovan na američkoj nepobjedivosti 'jedine supersile.' Kazali su Amerikancima kako krvavi sukobi u Bosni, Ruandi, Istočnom Timoru, Kongu, Sudanu, Čečeniji, Afganistanu i desetcima drugih mjesta nisu problem Amerike. Bili su u krivu. Americi je potrebna radikalno nova vanjska politika. Umjetna hladnoratovska dihotomija između realizma i idealizma mora biti odbačena. Nikakva vanjska politika koja ne sadrži zdrave moralne principe danas nije realna. Čak bi i 'pobjeda' u Afganistanu mogla učiniti malo da zaštiti Amerikance od terorista ako SAD ponovno postane sudionik autoritarnih režima koji zlorabe vlastiti narod. SAD-u je potrebna pametna vanjska politika koja bi rješavala korijenske probleme koji, pak, potiču samoubilački bijes. Amerikanci se trebaju vratiti ondje gdje su bili prije 1945. godine(...). Većina Amerikanaca ne sjeća se planova koje je Franklin D. Roosevelt imao za poslijeratnu američku vanjsku politiku. Ljudska prava, pravo na samoodređenje, kraj kolonizacije, nuklearno razoružanje, međunarodno pravo, Svjetski sud, Ujedinjeni narodi - sve su ovo bile zamisli progresivnog krila Demokratske stranke. Amerikanci se moraju vratiti ovoj roosveltovskoj viziji vanjske politike zasnovane na ljudskim pravima. SAD očajnički treba suradnju sa svijetom - a ne samo dominirati dolarima, diplomacijom krstarećih raketa i tajnim vojnim sudovima. Milijarde koje Washington planira uložiti u raketnu obranu umjesto ovoga bi trebale biti uložene u promicanje mirovnih sporazuma i ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba u najsiromašnijim društvima svijeta. Amerika mora okončati svoju dugu nezakonitu vezu s nuklearnim oružjem. 1948. godine, Oppenheimer je istaknuo kako je nuklearno oružje (...) po definiciji u suprotnosti sa slobodnim društvom. Tako je paradoksalno ustrajao na tome da bi Amerika naoružana čak i nuklearnim oružjem morala unatoč tome ostati vjerna dvama međusobno ovisnim idealima, minimiziranju tajnovitosti i prisile: 'Izgleda da znamo, i izgleda da se stalno vraćamo tom znanju, kako svrha ove zemlje u području vanjske politike ne može na bilo kakav stvarni ili trajni način biti postignuta prisilom'", pišu Kai Bird i Martin Sherwin, koji pišu biografiju J. Roberta Oppenheimera, za "The Washington Post" a prenosi list.