NEW YORK, 11. prosinca (Hina/Reuters) - Kad se dogodi nesreća, ljudi obično reagiraju mirno i racionalno, tvrde znanstvenici sa sveučilišta Johns Hopkins. To znači, tvrde, da ljudi bez posebne obuke mogu imati veliku ulogu u reakciji
na bilo koju vrstu nesreće, uključujući i bioteroristički napad.
NEW YORK, 11. prosinca (Hina/Reuters) - Kad se dogodi nesreća,
ljudi obično reagiraju mirno i racionalno, tvrde znanstvenici sa
sveučilišta Johns Hopkins. To znači, tvrde, da ljudi bez posebne
obuke mogu imati veliku ulogu u reakciji na bilo koju vrstu nesreće,
uključujući i bioteroristički napad. #L#
"Naš sustav odgovora na hitne medicinske potrebe mora u obzir uzeti
i javnost i prema njoj se ponašati kao prema sposobnom savezniku u
slučaju bioterorističkog napada, pogotovo onoga kojemu bi
posljedica bili masovni gubici", kazala je dr. Monica Schoch-
Spana, medicinski antropolog. "Kad pogledamo zajednice u teškoj
krizi, vidimo da se ljudi mogu prilagoditi situaciji, ponašati se
efikasno i međusobno si pomagati."
Dr. Schoch-Spana i suautor istraživanja dr. Thomas A. Glass
analizirali su medijska izvješća o reakciji javnosti na
terorističke napade na New York i Washington 11. rujna te prijetnju
antraksom i poslali skupine stručnjaka za brz odgovor na krize u New
York da promatraju volontere u njihovim aktivnostima oko World
Trade Centra u tjednima neposredno nakon napada.
Analizirali su i informacije o reakciji javnosti na ostale velike
krize u povijesti SAD-a, uključujući epidemiju španjolske gripe
1918. godine, koja je zahvatila 25 posto stanovništva SAD-a i ubila
500.000 ljudi, kvar nuklearne centrale Three Mile Island u
Pennsylvaniji 1979. godine, bombaški napad na World Trade Center
1993. te epidemiju virusom West Nile u državi New York 1999.
godine.
U najnovijem izdanju znanstvenog časopisa "Kliničke zarazne
bolesti" dr. Schoch-Spana i dr. Glass zaključuju kako je panika
javnosti rijetka pojava u tako ekstremnim situacijama te da ju je
lako spriječiti. Oni ističu da se za većinu oboljelih od španjolske
gripe 1918. brinula obitelj, unatoč prijetnji zaraze.
Analizirajući novija medijska izvješća, autori primjećuju da je
javnost reagirala brzo i u velikom broju pohrlila pomoći službama
za spašavanje, obavljajući zadaće od odgovaranja na telefone pa do
pomoći policiji i vatrogascima u operacijama pretraživanja i
spašavanja. Čak i u slučaju prijetnje zaraze antraksom, velika je
većina ljudi reagirala na racionalno miran način.
Dr. Schoch-Spana i dr. Glass zaključuju da je teško predvidjeti
ponašanje u slučaju bioterorističkog napada jer se takvo što nikad
nije dogodilo, ali ipak sve pokazuje da je javnost spremna i na
takav izazov. Oni predlažu da se javnost točno informira o
događajima kako bi mogla odigrati središnju, a ne perifernu ulogu u
trenutku nacionalne krize.
"Volonteri spašavaju mnoge, ako ne i većinu života u nesrećama, a ne
posebno uvježbane postrojbe, jer, napokon, one nisu tako mobilne
kao ljudi koji se nađu u neposrednoj blizini nesreće", kazala je dr.
Schoch-Spana. "Zato moramo ispitati dominante predrasude o tome
kako javnost može doprinjeti tijekom krize."
(Hina) jšk dgk