NJ 8. XII. TAZ: KAKO MMF KREDITIRA OTPLATU DUGA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 8. XII. 2001. Dolar nije univerzalni lijek "Dok hipnotizirano pratimo rat u Afganistanu, kapitalizam gotovo neprimijećeno nastavlja svoju uobičajenu igru, proizvodeći svakodnevno više žrtava nego strojnice i bombe. U najboljem slučaju tek nekoliko stručnjaka ozbiljno shvaća najveće aktualno krizno žarište u svjetskoj privredi - riječ je o financijskoj krizi u Argentini. Građani prazne svoje račune, država je nelikvidna a banke su bankrotirale. Zemlja je zahvaćena monetarnom katastrofom koja ugrožava i Latinsku Ameriku i svjetsku privredu. Shema krize jest poznata - primjer je bila kriza u Aziji 1997./1998. g.: jedna zemlja godinama budi nade financijaša, ulagača i koncerna niskim plaćama, izvoznom orijentacijom, privredi vrlo sklonom vladom i povoljnim mogućnostima ulaganja kapitala. U nju se počnu slijevati milijarde inozemnog kapitala a njezini građani donose kući svoj novac iz globalnih financijskih središta New Yorka, Frankfurta ili Londona. Svježi kapital rezultira procvatom ulaganja, privreda i trgovina ekspandiraju - i preopterećuju igru tržišta. Prevelikoj ponudi uskoro ponestane potražnje. Karl Marx nazvao je tu recidivističku glupost tržišta i kapitala 'krizom prevelike proizvodnje'. Ako simptomi krize učestaju, međunarodni i domaći kapital počnu bježati natrag u globalna financijska središta. Međunarodni državni programi pomoći koje organizira Međunarodni monetarni fond (MMF), priskaču u pomoć u slučaju nužde radi podmirivanja otvorenih dugova. Sve po običaju. I Argentina je poput svih ostalih tranzicijskih i zemalja Četvrtog svijeta u prvom redu igračka globalnih financijskih tržišta. Na jugu ništa nova. Usprkos tome, tamošnja kriza odudara od uobičajene katastrofe time što je u Argentini od 1991. g. u tijeku rizičan, neodgovoran monetarni eksperiment. Pogled unatrag: naznake krize javile su se u Argentini već početkom devedesetih godina. Hiperinflacija je u određenim razdobljima dosezala i 3000 posto. Tadašnji, nedavno ponovno imenovani ministar gospodarstva Cavallo propisivao je lijek čvrsto vezivanja pesosa za američki dolar. Tim takozvanim currency boardom prihvaćen je savjet neoliberalnih sjevernoameričkih stručnjaka za nacionalnu ekonomiju i političara ali je zemlja istodobno žrtvovala svoju samostalnost. Otada kamatnu i monetarnu politiku faktički vodi američka središnja banka Fed sa sjedištem u Washingtonu. Osim toga, Argentina je bila prisiljena na svjetskom tržištu neprekidno uzimati nove kredite s visokim kamatama za rizik kako bi uopće imala dovoljno dolara i mogla ispuniti obećanje da je svaki peso u svakom trenutku moguće zamijeniti za američku valutu. No, dok su teoretičari velikih banaka sa sjevera hvalili vezivanje za dolar kao solidno sidro stabilnosti, takva je politika stvorila uistinu okrutno siromaštvo. Razlog: umjesto 'prilagodljivog' tečaja kruto je vezivanje za sve jači dolar poskupljivalo argentinski izvoz, kočilo potražnju na argentinskom tržištu i sprječavalo ulaganja. No, u krivu nisu samo neoliberali već i ljevičarski pristaše Tobinova poreza. Slučaj Argentine pokazuje klasičnu zabludu radikalnih ljubitelja Tobinova poreza: naime, i oni sanjaju o fiksnim tečajevima. Spekulativni pak devizni poslovi a time i 'prilagodljivi' tečajevi s trendom pada ili rasta mogu biti izvanredno korisni za mnoge zemlje. Primjerice, Grčka, Španjolska i Portugal uspjeli su na kraju uhvatiti korak s eurom samo zahvaljujući svojim slobodno lebdećim, relativno slabim valutama. Naime, nizak tečaj pojeftinjuje izvozne proizvode - te su na taj način spomenute tri zemlje uspjele opstati na svjetskom tržištu i u odnosu na konkurenciju iz zapadne Europe te uz dobit iz vanjske trgovine dalje razvijati i vlastitu privredu. Doduše, ni donekle fleksibilni tečajevi (...) nisu univerzalni lijek. Za gospodarski slabije zemlje čvrsti su tečajevi često svrshishodni ali bi ih vlada trebala određivati od slučaja do slučaja a ne kao u slučaju krutog argentinskog Currency Boarda. Samo je na taj način moguće zajamčiti nužnu fleksibilnost. Takav državni tečajni režim pomogao je Maleziji da nakon 1997./1998. g. preživi azijsku krizu. Monete najslabijih zemalja - a riječ je o većini - sustavno pak naginju drastičnoj podcijenjenosti na slobodnom tržištu financija. Posljedica: domaći proizvodi prodaju se 'za šaku dolara', dakle ispod 'vrijednosti'. Danas pak Argentina trpi duboku depresiju. Ove će godine BDP pasti po treći put. S obzirom na 150 milijardi inozemnih dugova zemlja je faktički nelikvidna. Zato je MMF u kolovozu povećao kreditni okvir Argentine s osam na 22 milijarde dolara. No, za spasonosni je potez MMF zatražio zauzvrat - po običaju - oštre rezove u socijalnoj i političkoj strukturi zemlje. Argentina se morala obvezati da će konsolidirati svoje državne financije i smanjiti državni deficit na nulu (euro-kriteriji dopuštaju ipak tri posto novih dugova!). Zato su mirovine i plaće drastično smanjene, manje je novca za škole a raste neimaština u slumovima i na selu. Siromašni tako plaćaju cijenu financijske krize bogatih i pogrešne gospodarske krize MMF-a. Osim toga, privatni gubitci banaka i ulagača zapravo su socijalizirani preko milijardi koje daje MMF i svaljeni na leđa članica - po običaju. Taj se model ne mijenja ni u kontekstu činjenice da MMF sada privremeno obustavlja isplatu jedne tranše od odobrenih 22 milijarde dolara. Argentini treba u prvom redu konkretna pomoć: treba jačati regionalnu privredu (...) Umjesto toga, svježim novcem MMF-a otplaćuju se tek stari krediti. MMF faktički isplaćuje banke. MMF-ov paket neće istinski stabilizirati ni globalna financijska tržišta. Prijeti prelijevanje argentinske krize na Ameriku i Europu. Osim toga, novih kriznih žarišta ionako ima dovoljno. U ljeto ove godine MMF je priskočio u pomoć Turskoj s osam milijardi dolara dok su u Koreji, Tajlandu i Maleziji još uvijek osjetne posljedice azijske krize. Nadalje, sljedećih pet godina Kina će širom otvoriti svoje financijske granice a ishod tog poteza jest neizvjestan. Tako su globalna financijska tržišta danas labilnija nego prije azijske krize", zaključuje Hermannus Pfeiffer.