NJ 6. XII. WELT: IZRAELSKI NAPADI NEMAJU KARAKTER RATA VEĆ OKRUTNOG DIJALOGA

NJEMAČKA DIE WELT 6. XII. 2001. Brutalni dijalog "Sukob na Bliskom Istoku šalje udarne valove kroz cijeli arapski svijet a slično vrijedi iz suprotnog smjera i za rat u Afganistanu. Dok se vojna faza na Hindukušu očigledno bliži kraju a počinje mukotrpan proces rekonstrukcije mira, nitko više ne može utvrditi niti itko od sudionika može kontrolirati granice rata i ne-rata na potezu između Sredozemlja i rijeke Jordan. Šef State Departmenta čini sve što je u ljudskoj moći kako bi izolirao i suzbio sukob na Bliskom Istoku te izravno sukobio protivnike kako bi prvo zastali a potom počeli pregovarati. U međuvremenu pak palestinske terorističke skupine čine sve kako bi prisilile Izraelce na veliki protuudar. Strateški je cilj razbiti veliki protuteroristički savez - kao što je ispaljivanjem raketa na Tel Aviv bagdadski moćnik 1990./1991. pokušao u odnosu na Amerikance zbog njihove uloge zaštitne i jamstvene sile Izraela - i mobilizirati ostale Arape oko vlastitog cilja. Arafatu se može vjerovati da nakon 11. rujna nije bio zainteresiran za teror. Simbolično je dao krv za Ameriku. Uočio je priliku da - za razliku od rata u Zaljevu - ovaj puta nastupi s jačim oružjem i ojača svoju ulogu. No, Arafat je također šegrt terora koji ne zna opozvati prizvane duhove. Izraelski protuudari počivaju na hipotezi da je Arafat gospodar terora te da je teror moguće kontrolirati eskalacijom oružane sile i zastrašivanjem. Slijedom bliskoistočne logike Izraelci su prije šest godina isporučili palestinskoj upravi veliki dio oružja koje se danas koristi protiv njih samih. No, otvoreno je pitanje u kojoj mjeri Arafat još posredstvom policije i obavještajnih službi, čija je odanost reisu odavno pokolebana, kontrolira različite terorističke skupine koje podupiru udaljene države i financijeri. To vrijedi i za pitanje Arafatova nasljednika. No, strpljenje i tolerancija Izraelaca iscrpljeni su. Sharon je pak slanjem postrojbi na Arafata pokrenuo upravo ono što su Powell i Amerikanci, svjesni nevjere svojih arapskih saveznika, željeli spriječiti po svaku cijenu: naime, dva rata na Bliskom i Srednjem Istoku, koji bi svojom kemijom mogli prouzročiti nepreglednu imploziju regije bez ikakve mogućnsti kontrole. Takav bi razvoj događaja imao nepredvidive posljedice za cijeli svijet - daleko veće od puke krize cijena nafte. Nakon upozorenja Washingtona, napadi na palestinske centre ne predstavljaju rat koji bi izraelske oružane snage mogle dobiti u roku od nekoliko dana već zasada tek okrutni dijalog, usmjeren na izricanje upozorenja kroz ciljane udare, na neutralizaciju militantnih skupina i na pružanje šanse za mir onima koji su spremni za sporazum - s Arafatom ili bez njega. Ta strategija zacijelo igra na to da će Izrael ponovno uspostaviti potpuni nadzor nad situacijom odnosno na to da će nakon Arafata postojati bolji izgledi za više razuma. Oba su ishoda neizvjesna čak i nevjerojatna. Rat treba uzde politike koja će određivati smjer i granice. Ako takve politike nema, nakon svih pobjeda uslijedit će politički poraz. Rat iz očajanja može završiti samo novim očajanjem. Gospodari arapskog svijeta znaju da je Izrael dominantna vojna sila na cijelom Orijentu te su zato vlade u Bagdadu i Teheranu jako suzdržane. No, to ne vrijedi za arapske televizijske kanale a arapske mase već grče pesnice u smjeru Izraela, Zapada i vlastitih vladara. Zato dvije akutne krize nisu izdvojene pojave. Njihovi korijeni leže u podijeljenosti i dezorijentiranosti arapskog svijeta. Jordanci i Egipćani pozivaju Izraelce i Arape na umjerenost i pregovore, i te kako svjesni da je mržnja prema Izraelu i Americi ventil socijalnog prosvjeda. Naime, arapski su režimi po svojoj prirodi diktature ili obiteljske tvrtke - često oboje istodobno. Bilo da su sekularni ili religiozni, njihov je odnos prema Zapadu napet zbog udruženog djelovanja svijesti o kulturnoj posebnosti i deficita suvremenosti. Zasada su Amerikanci sila koja drži pod nadzorom sve neravnoteže u regiji. No, rješenja izostaju - osim onog u Afganistanu. Aktualna je izreka francuskog maršala Liauteya iz dvadesetih godina prošlog stoljeća: 'Jedan je bubnjar na Orijentu i kada on udari u bubanj, čuje ga se od Atlasa do Hindukuša'", prenosi na kraju uvodnika Michael Stuermer.