WT 5. 12. NE DATI RUSIJI PRAVO VETA U NATO-U

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. 12. 2001. Ne dati Rusiji veto u NATO-u "Ovoga tjedna u Bruxellesu, ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a raspravit će o budućnosti saveza. Jedna od tema bit će i prijedlog britanskog premijera Tonya Blaira da se stvori novo Vijeće NATO-a i Rusije koje bi uključivalo Moskvu kao punopravnu članicu kada su posrijedi ključne odluke i akcije. Blair je veliki saveznik SAD-a. Njegovo čelništvo u ratu protiv terorizma bilo je od ogromne važnosti a njegove izjave o solidarnosti dirnule su američku javnost. On i predsjednik George W. Bush u pravu su kada nastoje iskoristiti priliku koju je stvorila hrabra odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da surađuje sa Zapadom u ratu protiv terorizma. No dati Rusiji punopravnu ulogu u donošenju odluka unutar NATO-a čak i u samo nekim slučajevima preuranjeno je, u najmanju ruku, a moglo bi potkopati učinkovitost NATO-a i sigurnost njenih članica, uključujući i SAD. Neki od ključnih ljudi u SAD-u, kao što je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, Zbigniew Brzezniski, i u inozemstvu, kao što je češki predsjednik Vaclav Havel, u pravu su kada ovaj prijedlog smatraju upitnim. NATO funkcionira kao vojni savez jer njegovi članovi dijele zajedničke vrijednosti i interese. Ovo je temelj sposobnosti NATO-a da poduzima mudre političke i vojne akcije u složenim uvjetima. Zbog toga su i SAD i NATO posljednjih godina opetovano ponavljali kako se nove članice moraju prvo dokazati kao demokracije i kao de facto saveznice prije no što se pridruže savezu. Rusija još uvijek ne ispunjava te standarde. Dok Putinova nastojanja suradnje sa Zapadom zaslužuju svaku hvalu, nismo sigurni u dubinu ili trajnost njegove suradnje. Svoje sigurnosne institucije još uvijek nije ustrojio na demokratski način, a i njegova vlastita djela iz prošlosti, kada je posrijedi njihova demokratičnost, šarolika je. Rusko brutalno postupanje prema Čečeniji i nedavni napadi na slobodne medije ne odražavaju vrijednosti koje zaslužuju stalno mjesto u NATO-u kada je donošenje odluka posrijedi. Osim toga, čak da Putin i dobije odgovorno mjesto unutar NATO-a, on neće biti vječno na vlasti a teško da možemo biti sigurni u to tko bi ga mogao naslijediti. Niti jedna srednjeeuropska zemlja s ovako šarolikom prošlosti ne bi bila vjerodostojna kandidatkinja za NATO. Ne bismo trebali snižavati kriterije kada je u pitanju Rusija. Takvi faktori naveli su NATO i SAD na oprezniji pristup tijekom 1997. godine kada smo nastojali izgraditi uže veze između saveza i NATO-a(...). Jedan od ključnih zahtjeva Rusije u to vrijeme bio je taj da NATO i Rusija odluke donose zajednički. SAD i NATO su odbili taj zahtjev jer bi Moskvi dao pravo veta na donošenje odluka unutar saveza. Umjesto toga, osnovali smo strukturu koja savezu i Moskvi omogućuje širenje njihove suradnje ali sadrži i sigurnosne mjere koje štite jedinstvo saveza i čuvaju ga od mogućih nepodopština Rusije. Možda je najvažnija sigurnosna mjera bio sporazum među saveznicima da NATO prvo treba utvrditi koji je stav saveza prije no što pregovara s Moskvom. Ovo je Rusiju spriječilo da (...) blokira NATO u osmišljavanju vlastite politike. Da su se savez i Rusija složili glede zajedničkog stava, dvije bi strane u tom slučaju djelovale zajednički. No prvo smo se morali složiti kao NATO i Rusija prije no što smo se mogli odlučiti djelovati kao NATO s Rusijom. Prema novom britanskom prijedlogu, trebamo odbaciti ovu sigurnosnu mjeru i pozvati Rusiju da sjedne za pregovarački stol NATO-a na početku savjetovanja kao bilo koja druga članica- samo u određenim slučajevima, naravno, no vjerojatno u onim ključnim, kao što je terorizam. Ako ovo učinimo, ostvarivanje konsenzusa bit će otežano a Rusiji bi moglo dati određenu vrstu prava na veto na odluke NATO-a, što su se američke vlade obje političke stranke dugo vremena borile spriječiti. Zaista, neki ruski komentatori već tvrde kako su došli do pobjede. Kao što je to Pavel Felgenhauer prošlog tjedna bio napisao u 'The Moscow Times', 'Ovo bi Rusiju učinilo članicom NATO-a u svakom pogledu osim onom nominalnom i dalo joj učinkovito pravo na veto u nekim slučajevima.' Upravo je ovo razlog zbog kojega je ovo loš prijedlog. Kongres i američka javnost imaju pravo dati svoj glas prije no što NATO poduzme takav korak. Kada je Senat razmatrao mogućnost širenja NATO-a tako da uključuje srednjeeuropske zemlje, senator Jesse Helms i Odbor senata za vanjske poslove održali su opsežna saslušanja javnosti o odnošaju NATO-a i Rusije a Senat je odredio i neke jasne i konkretne granice kada je ratificirao sporazum. Rezolucija Senata o ratifikaciji (...) od predsjednika je zahtijevala da zajamči kako NATO nikada neće dozvoliti Rusiji da sudjeluje u odlukama glede toga kako NATO 'provodi bilo kakvu misiju' i da NATO nikada neće raspravljati o bilo čemu s Rusijom prije no što se zemlje članice prije toga zajednički slože glede jedinstvenog stava NATO-a. Jednoga bi dana Rusija mogla postati istinska demokracija kao što su to postojeće članice NATO-a, i kada bi njeno ponašanje moglo opravdati reviziju pravila igre. No to vrijeme još nije stiglo. Ako i kada stigne, promjena smjera zaslužit će kongresno saslušanje i dozvolu Senata za dodatnu modifikaciju sporazuma NATO-a. Velika ironija je u tome da nema potrebe za tim promjenama ako želimo obnoviti suradnju NATO-a i Rusije. Putin se tužio kako je postojeći odnošaj NATO-a i Rusije neučinkovit, i u pravu je. No razlog tomu jest taj što je Rusija napustila okrugli stol u znak protesta zbog zračne kampanje NATO-a na Kosovu i od tada slijedila politiku opstruiranja. Već bi nas samo ta činjenica trebala natjerati da se zamislimo. U Stalnom zajedničkom vijeću NATO-a i Rusije nema ničeg što malo dobre volje i teškog rada ne bi moglo popraviti. Postoji dvostranačka podrška za osuvremenjivanje NATO-a s obzirom na nove prijetnje kao što je terorizam, i za stvaranje snažnog i funkcionalnog odnošaja između NATO-a i Rusije, glede ovih i drugih izazova. Tragedija koja se dogodila 11. rujna ističe potrebu za točno takvom vrstom partnerstva. Gospodu Blaira, Busha i Putina treba pohvaliti zbog toga što pokušavaju uliti novu energiju i svrhovitost takvom partnerstvu. No postoji pravi i krivi način", pišu Ronald D. Asmus i Jeremy D. Rosner.