WT 4. XII. TRENUTAK ZA ISTINU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 4. XII. 2001. Trenutak za istinu "Nakon tri ubojita napada na izraelske civile prošloga vikenda, državni tajnik Colin Powell izjavio je kako je 'ovo trenutak istine, gospodine Arafat.' Točniji bi opis, međutimm, bio trenutak za istinu. Izbora zaista nema. Činjenica da su smrt i uništavanje koje su prouzročili bombaši- samoubojice odlučni ubiti što je moguće više Židova - a posebice mladih Izraelaca - potaknuli državnog tajnika Powella i njegovog bossa, predsjednika Busha da pozovu Jasera Arafata da provede raciju među ljudima koji ga okružuju i koji su odgovorni za ove terorističke činove nije dovoljna. Slični zahtjevi u prošlosti nikada nisu rezultirali ozbiljnim i sustavnim odgovorom. Nepostojanje bilo kakve kazne za takvo ponašanje samo je jačalo prijezirni stav Arapa prema američkim pozivima na akciju. Ne bi bilo dovoljno niti da najnovije krvoproliće Palestinaca u Izraelu ima učinak udjeljivanja poštede - posebice ako se radi o privremenom - židovskoj državi od nedavno intenziviranog američkog pritiska za više izraelskih teritorijalnih i drugih ustupaka. Predsjednik Bush zaslužuje priznanje za obuzdavanje tijekom posjete premijera Ariela Shrona Bijeloj Kući u ponedjeljak. U ovakvim uvjetima, međutim, Bush nije imao izbora nego izbjegavati kampanju državnog tajnika Powella koja za cilj ima nagovoriti Sharona da odbaci svoj preduvjet da mora proteći barem sedam dana bez nasilja prije nego što dođe do ponovnog primirja s Palestincima. Na isti način, predsjednik bi trebao izbjegavati bilo kakav neobvezatan razgovor o palestinskoj državi i službene obznane da bi Izrael trebao olakšati njeno stvaranje što je prije moguće. Koliko god bili nužni, ti koraci više nisu dovoljni. Sada nam je potrebna samo istina. Slijede su neke od činjenica koje se više ne može ignorirati, koje sada javno treba obznaniti i koje trebaju činiti osnovu buduće bliskoistočne politike Bushove vlade: Tzv. bliskoistočni 'mirovni proces', koji je započeo tajnim izraelsko - palestinskim pregovorima u Oslu, materijalno je doprinio sadašnjoj katastrofalnoj situaciji. Sukcesivni ustupci koji su počinjeni u ime unaprijeđivanja 'mirovnog procesa' (...) rezultirali su samo dodatnim zahtjevima za novim ustupcima. Zahvaljujući posebnoj odluci koja je donešena u Oslu, prema kojoj se Arafatu dozvoljava povratak na Zapadnu obalu i Gazu kako bi tamo stvorio proto-državu i kako bi naoružao desetke tisuća 'policajaca' automatskim oružjem (a tajno i još težim oružjem), Izrael je postao mnogo manje siguran nego što je bio prije 1992. godine. Pretvaranje palestinske vlasti u suverenu državu, s međunarodno priznatim granicama ne bi učinilo ništa da se samoubilački bombaši spriječe u pronalaženju sigurnih utočišta za otpočinjanje napada, povećao bi se samo trošak Izraela s ciljem obuzdavanja te prijetnje. -Ljudi koji su nam donijeli 'mirovni proces' iz Osla (...) uvelike su diskreditirani upravo svojim radom. Posljednji ljudi od kojih bi predsjednik Bush i Ariel Sharon trebali uzimati savjete u sadašnjoj krizi su izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres, (...) arabisti u Bushovoj vladi koji su tu zaostali još iz Clintonove ere i kolumnist 'The New York Times'-a, Thomas Friedman. Britanija se okrenula novom čelništvu nakon što je stara vlada zemlju uvukla u Drugi svjetski rat; predsjednik Bush treba učiniti isto, i ne dozvoliti da 'stara garda' pogorša štetu koju je pomogla nanijeti američkim interesima na Bliskom istoku i najvažnijem savezniku u regiji, Izraelu. -Jaser Arafat ostaje predan uništavanju države Izraela. Ovo je očito u njegovim govorima njegovom narodu na arapskom i simbolima (posebice mapama) koje koristi kako bi ostvario svoje ciljeve. Od njega se ne može očekivati da će okončati napade na Izrael (...) više nego što se na njega može osloniti kada je posrijedi stvaranje države 'Palestine' koja će živjeti, kao što je to nedavno rekao predsjednik Bush, 'rame uz rame s Izraelom u miru i sigurnosti.' -Naoružavanje nekih izraelskih susjeda do zuba - posebice Egipta i Saudijske Arabije, čiji se pravi karakter očituje u činjenici da je njihovim medijima koje kontrolira vlada dozvoljeno da neprestano emitiraju otrovne komentare o Izraelu - poticaj je na obnavljanje neprijateljstva prema židovskoj državi, što ne vodi istinskom i trajnom miru. (...) Naravno, djelovat će lakše ne obznaniti ove činjenice ili druge neugodne istine. Previše je ljudi - uključujući i prošle i sadašnje više američke dužnosnike - mnogo ulagalo u laži koje daju legitimnost Arafatu i njegovoj sviti i 'mirovnom procesu' (...). Pa ipak, oni koji su ubijeni u Jerzualemu i Haifi tijekom vikenda nisu poginuli uzalud - a možda su čak i spriječili da još mnoge sustigne njihova sudbina - ako su teroristi koji su ih ubili zaista pomogli ostvarivanju trenutka za istinu, koji naglašava američku bliskoistočnu politiku ukorijenjenu u činjenicama onakvima kakve jesu, ne političkoj brzini ili maštanju", piše Frank J. Gaffney Jr.