RFE 1. XII. HRVATI SU DUŽNI LJUBLJANSKOJ BANCI?

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 1. XII. 2001. Zagreb: (ponovo) dužnički jadi s Ljubljanskom bankom. Prilog Milana Gavrovića. Ovoga je tjedna u Zagrebu boravio slovenski predsjednik Milan Kučan. Razgovaralo se o tzv. neriješenim međudržavnim teškoćama, među kojima je i dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Jedan drugi dug, nažalost, nije spomenut. Za razliku od mnogih tragičnih sudbina u krvavom raspadu bivše Jugoslavije slučaj umirovljenice Višnje Stich mogao bi se nazvati tragikomičnim. Ona je ostala dužna Ljubljanskoj banci u Zagrebu, iznos koji bi danas vrijedio osam kuna ili nešto više od dvije marke. 'Nisam zaključila račun preko kojeg sam primala plaću jer su se poslovnice Ljubljanske banke u Zagrebu zatvorile', kaže gospođa Stich. Sedam godina poslije, obavijestio ju je odvjetnik banke da zajedno s kamatama, duguje skoro 10 tisuća kuna ili 2.600 maraka. Počela je otplaćivati po 85 maraka mjesečno, ali je nakon dvije rate odustala. Sve joj se to činilo sumanutim. Do tada je Ljubljanskoj banci za dug od dvije marke već platila 170 maraka. Banka joj je, međutim, sudskim putem sjela na penziju, a i dug je s vremenom narastao na 20.000 maraka, pa joj se sada od 1.500 kuna mirovine, odbija trećina, ili 134 marke mjesečno. Ta ista banka od iste godine - 1991., ostala je hrvatskim građanima dužna oko 900 milijuna maraka. Većina je iskoristila priliku koju im je pružila hrvatska vlast pa je prenijela štednju na hrvatske banke, a ostavila državi da se bakče s Ljubljanskom. Ali mnogi su i dalje više vjerovali Slovencima, pa su u Ljubljanskoj banci ostavili preko 300 milijuna maraka. Jedan od njih, Robert Tenčić iz Pule, sada javno pita gospodu iz Ljubljanske banke kolika će tek biti kamata na njihov novac? Kada bi vrijedila ista računica, oni bi za 300 milijuna, trebali dobiti nevjerojatnih tri tisuće milijardi maraka. Ali, ne vrijedi, jer gospođa Stich je dugovala dinare koji su preračunati po nekoj formuli, koja je navodno uzela u obzir inflaciju, ali očito ne i zdrav razum. S markama to nije slučaj. Zanimljivo je, međutim, da je Ljubljanska banka insistirala na smiješno malom dugu, da je angažirala odvjetnika, i da sada, zahvaljujući apsurdnoj sudskoj formuli, doslovno guli kožu s leđa jedne zagrebačke umirovljenice. Istodobno štedišama kojima banka duguje goleme iznose, ne može pomoći ni sud. Da bi se izbjeglo vraćanje deviza ljudima iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, slovenski je parlament ustavnim zakonom prenio svu njenu imovinu na novoosnovanu Novu ljubljansku banku. Ta nova banka ne duguje ništa, a staru se ne isplati tužiti jer se ni silom zakona ne može ništa naplatiti s praznih računa. Riječ je, očito, o prevari, u koju su uključeni najviši državni organi. U slučaju gospođe Stich, riječ je o nečemu drugom; manje o gramzivosti koja odlikuje sve banke, a mnogo više o pomanjkanju stila i dobrog ukusa. (RFE)