NJ 20.XI.-FAZ-TURSKA NA SREDNJEM ISTOKU

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 20. XI. 2001. Vjerska politika u srednjoj Aziji "Kao jedina islamska zemlja Turska je spremna sudjelovati u međunarodnom savezu protiv terorizma. Turski predsjednik vlade Ecevit od početka nije dopuštao dvojbe da se u tom obračunu može računati na njegovu zemlju. To nije povezano samo s težnjom Turske za Zapadom - s ciljem potpune integracije u Europsku uniju - nego i s povijesnim, kulturnim i vjerskim vezama sa srednjoazijskim turanskim narodima. Njihove vlade zagovaraju sekularno usmjereni, nefundamentalistički islam. Talibanski režim sa svojim arhaičnim islamom vahabitskog obilježja bio bi zadnje što bi ikada poželjeli u Ankari, Bakuu, Aškabadu, Taškentu, Biškeku i Almati. Tako se razumije da Turska unutar svijeta islamskih država slovi kao zakleti neprijatelj talibana. Također je shvatljivo da je Ankara uz Sjeverni savez koji kao nova-stara politička snaga poslije zauzimanja Kabula i vojnog trijumfa nad talibanima želi doći u prvi plan. Doduše i u Sjevernom savezu postoje islamski fundamentalisti, ali taj savez po tom pitanju nije homogen. Turski čovjek u toj afganistanskoj skupini osobito je general Abdul Rašid Dostum, Uzbek koji razmišlja svjetovno. U Afganistanu Uzbeki koji govore turski, čine oko osam posto stanovništva, no ima i manjih manjina koje pripadaju tom turskom jezičnom i kulturnom krugu, primjerice Turkmeni, Ujguri ili Kirgizi. Dostum nije slučajno u prognanstvu živio u Turskoj prije nego što se vratio u Afganistan da bi se borio protiv talibana. Do 1998. u Mazar-i-Sharifu, svojem središtu u sjevernom Afganistanu, izgradio je malo područje vlasti u kojemu su se ostvarivali manje kruti oblici islamskog učenja. Trgovina je jednako cvjetala kao i krijumčarenje. Ta su pitanja osobito važna za predsjednika brojne države Uzbekistana koja neposredno graniči s Afganistanom, Islama Karimova. On vodi autokratski režim, i uz pojašnjenje da u svojoj zemlji kao i u susjedstvu, dakle u Turkmeniji, Tadžikistanu i Kazahstanu želi spriječiti širenje islamizma. Sa stajališta tih država, rušenje talibana u Afganistanu dogodilo se još na vrijeme, jer su talibani prijetili da će u spomenutim zemljama ojačati i učvrstiti svoj utjecaj. Ne začuđuje što režim u Tadžikistanu podupire Sjeverni savez kojega uglavnom vode Tadžici. Od neovisnosti srednjoazijskih turanskih republika 1991., Ankara je pomagala novim državama u izgradnji laicističko-vjerskih struktura i u obrazovanju vjerskih učitelja po vlastitom uzoru. No tamo su dolazili i pristaše i propovjednici pokreta buđenja, članovi tako zvanih Fethullahcilara. Radi se o nekoj vrsti vjerskog bratstva koje je utemeljio popularni propovjednik i pjesnik Fethullah Guelen. Guelen već neko vrijeme nije poželjan u Turskoj i živi u Sjedinjenim Državama, jer vlada njega i njegove pristaše optužuje za kršenje laicističkih nazora. Interes Ankare za svjetsku inačicu islama u regiji je dakako opstao. Kao nadomjestak nudi se islamsko-turski pokret koji je nastao još u carsko doba a danas u republici Tatarstanu koja leži na Volgi s glavnim gradom Kazanom, nailazi na veliki odjek: džadidizam. Taj pokret (arapska riječ 'džadid' znači 'nov'), povezan je s krimskim Tatarinom Ismailom Gaspiralijem (ruski Gasprinski) koji je na smjeni XIX. i XX. stoljeća ponajprije među muslimanima Rusije i Indije promicao osuvremenjivanje i obnovu islama. Ključ za to trebalo je biti školstvo. Gaspirali je rođen u Bahčisaraju na Krimu, radio je kao novinar i književnik u carstvu i bio je vrlo utjecajan ponajprije među azerbejdžanskim muslimanima. Džadidizam među onim muslimanima koji odbijaju islamističke modele iz arapskoga svijeta ili iz Irana, danas doživljava uskrsnuće. Posve je na crti politike koju želi i Ankara. U vjerskim pitanjima umjereni režim u Kabulu zacijelo će zadovoljiti sve koji žele reformistički razvitak u srednjoj Aziji, osobito Tursku. U svojem određenju za Sjeverni savez, Turska ipak mora paziti na to što Pakistan koji odbija njezin utjecaj, ne želi prejaku Tursku. Turska tradicionalno održava dobre odnose s Pakistanom kako su općenito muslimani indijskog podkontinenta uvijek bili prijateljski naklonjeni Turskoj. Poslije Prvog svjetskog rata među njima je čak vladala želja da se turski reformist Ataturk proglasi kalifom svih muslimana. Pakistanski vojni vlastodržac Pervez Musharraf Ataturkov je obožavatelj. Tako Ankara mora paziti da jednostranostima ne zastraši Pakistance. Koliko je Ankara spremna za angažman, toliko je malo Amerikancima dala slobodne ruke. U Iraku, tako glasi stalno opetovana poruka iz Ankare, treba se suzdržati od napada. Tursko vojno vodstvo pokretačka je snaga iza tih apela, jer ono zna odnose u Iraku bolje nego drugi. Turci se ne boje samo da će savez protiv terora u slučaju napada na Irak izgubiti svoje arapske 'članove', nego da bi i Turska mogla postati novo ratno poprište", piše Wolfgang Guenter Lerch.