DNEVNI PREGLED BR. 224 20. STUDENOGA 2001.

GLAS AMERIKE - VOA 19. XI. 2001. Jeane Kirkpatrick: Hrvatska će biti uspješna. Prilog Andree Tadić. 'Došlo je do dramatičnih promjena i dramatičnog napretka' ? ocijenila je Jeanne Kirkpatrick, bivša američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, govoreći o Hrvatskoj deset godina poslije pada Vukovara. Veleposlanica Kirkpatrick sudjelovala je u nedavnom simpoziju povodom desete obljetnice pada Vukovara, održanom u Washingtonu. = Hrvatska je uvijek bila lijepa i danas je ponovno lijepa. Sada vidimo kako ta zemlja može izgledati i izgleda kada nije u ratu i kada nije izložena uništavanju ? rekla je bivša američka veleposlanica pri svjetskoj organizaciji u administraciji predsjednika Reagana Jeane Kirkpatrick, prisjećajući se zemlje koju je tijekom osamdesetih nekoliko puta posjetila s obitelji. Kao istaknuti američki vanjskopolitički stručnjak gospođa Kirkpatrick je početkom 90-tih istupala u prilog samoodređenja republika bivše Jugoslavije, pišući, primjerice u 'Washington Postu' u srpnju 1991., da je 'jedini prioritet prihvatljiv američkim načelima ? prioritet slobode'. Danas, osvrćući se na jedan prijelomni trenutak tog razdoblja ? pad Vukovara ? veleposlanica Kirkpatrick ocjenjuje: = Iz toga se mogu izvući brojne pouke, od kojih je možda najvažnija ? kako sam to ranije isticala ? da se ništa ne postiže umirivanjem agresora. Vjerujem da je u ratovima u bivšoj Jugoslaviji postojao jedan agresor. Možda svi drugi nisu bili za pohvalu, ali je agresor bio samo jedan, a to je bio Milošević. U namjeri da izgradi 'veliku Srbiju' bio je potpuno spreman učiniti sve što treba i uništiti sve što mu se nađe na putu. To je dovelo do velikog uništavanja u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Govoreći o budućnosti Hrvatske, pa i drugih zemalja na prostorima bivše Jugoslavije, veleposlanica Kirkpatrick je kazala: = Mislim da će Hrvatska biti izuzetno uspješna, a to mislim i za sve druge zemlje bivše Jugoslavije. Ali vjerujem da će Hrvatska biti posebno uspješna jer je riječ o zemlji s mnogo prirodnih bogatstava i mnogo talentiranih ljudi, koji će joj donijeti uspjeh. Na pitanje što bi savjetovala hrvatskom narodu i Hrvatskoj vladi u njihovim naporima da zemlju što brže integriraju u Zapad, gospođa Kirkpatrick je odgovorila: = Radite marljivo i poštujte slobodu. Držite se pravila demokracije ? poručila je Jeane Kirkpatrick, bivša veleposlanica Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim narodima u razgovoru za Glas Amerike. Pregled tiska NYT: U Afganistanu se na vlast vraćaju iste korumpirane ratne vođe. Pripremila Andrea Tadić. 'New York Times' piše da se u Afganistanu na vlast vraćaju isti 'korumpirani i brutalni' lokalni ratni vođe koje su talibani svrgnuli s vlasti upravo zbog korupcije i okrutnosti. Brzi povratak ratnih vođa - piše 'Times' ? mogao bi otežati sastavljanje vlade široke potpore. 'Times' uspoređuje stanje u Afganistanu sa svojedobnim američkim pokušajima da u Somaliji uspostave koalicijsku vladu, iako ta zemlja nikada ranije nije imala ujedinjenu vladu. Najtiražniji američki dnevnik 'USA Today' donosi rezultate najnovije ankete, koja pokazuje da su Amerikanci još uvijek prilično zabrinuti zbog mogućnosti bioterorističkih napada. Anketa koju je proveo Associated Press pokazuje da bi se tri petine Amerikanaca cijepilo protiv boginja kada bi im takvo cjepivo bilo na raspolaganju. Oko polovine ispitanika izrazilo je uvjerenje da su pisma zaražena bedrenicom samo početak produžene terorističke kampanje, a njih 45 posto vjeruje da će se napadi bedrenicom nastaviti. I za kraj ? izdvajamo jednu zanimljivu vijest iz Miami Heralda. Okrug Palm Beach zaradio je gotovo 178 tisuća dolara od 519 strojeva za glasanje Votomatic, koje je ponudio na prodaju putem dražbe na Internetu. Podsjetimo, riječ je o strojevima oko kojih se podigla velika prašina tijekom prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Kupci su, uz strojeve, dobili glasački listić i potvrdu o autentičnosti stroja. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 19. XI. 2001. Pregled tiska "Afganistanska kriza i dalje je glavna tema britanskoga tiska. Najviše pozornosti privlači potraga za Osamom bin Ladenom koji, prema ovdašnjim dnevnicima, ima sve manje mogućnosti da se sakrije, te potreba da se što prije ispuni vakuum vlasti koji, upozorava 'The Daily Telegraph', prijeti da se pretvori u još jedan građanski rat u Afganistanu. Svi britanski dnevnici ovoga jutra izvještavaju i o rezultatu kosovskih izbora, ističući da su se građani Kosova opredijelili za, kako ga najčešće opisuju, pacifistu Ibrahima Rugovu. 'The Independent' konstatira da su zapadne sile primjetno odahnule kada je glasanje proteklo bez ozbiljnijih incidenata i dodaje da su nakon objavljivanja neslužbenih rezultata zapadni administratori odahnuli, jer će od sada surađivati s čovjekom neokaljanim nasiljem ekstremista koji nastoje s Kosova protjerati preostale Srbe. Međutim, iako će se izbori protumačiti kao trijumf politike Zapada na Balkanu, Kosovu predstoje ozbiljne teškoće, a osnovni zadatak bit će definiranje zadataka nove administracije. Gotovo svi kosovski Albanci žele vlastitu državu, no UN ustraje na tome da nova skupština neće moći proglasiti nezavisnost. I, iako malo tko vjeruje da će Srbija ponovo preuzeti kontrolu nad Kosovom, pitanje neovisnosti potisnuto je u zapećak kako se Srbi ne bi uznemirili, ali i kako se ne bi destabilizirale krhke, etnički podijeljene Bosna i Makedonija, napominje list. 'The Guardian' procjenjuje da je uvjerljiva pobjeda Ibrahima Rugove veliki udarac strankama izraslim iz bivše Oslobodilačke vojske Kosova, kojima nikada nije pošlo za rukom da svoje vojne uspjehe pretvore u glasove. Pa ipak, nastavlja list, retorika i lidera DSK i ostalih stranačkih vođa koji neovisnost ističu kao svoj osnovni cilj ukazuju na buduće probleme. Analitičari u regiji predviđaju rastuću napetost u odnosima Albanaca i UN, navodi 'The Guardian' i prenosi riječi direktora prištinskog ogranka Međunarodne krizne grupe Petera Palmera: "'Među pripadnicima međunarodne zajednice primjećujem rastuću nelagodu u pogledu nezavisnosti. Problem je u tome što će izbjegavanje tog problema produžiti status quo, a među Albancima će rasti nestrpljenje. Sve dok se tu nešto ne promijeni, Srbi i Albanci će jedni druge smatrati prijetnjom', rekao je 'The Guardianu' analitičar Međunarodne krizne grupe Peter Palmer. 'The Times' izborima na Kosovu posvećuje i urednički komentar u kojem iznosi stajalište da pobjeda Ibrahima Rugove predstavlja poticaj stabilnosti i pomirenju u cijeloj regiji. Međunarodna pažnja više nije usmjerena na Balkan, no rat protiv terorizma uputio je korisne signale i na Kosovo uoči izbora. Kao prvo, Zapad je pokazao da nije izgubio volju da zaštiti svoje interese i upotrijebi silu kako bi pobijedio ekstremizam. Albanski ekstremisti, i na Kosovu i u Makedoniji, više nisu sigurni da se Zapad ne bi digao na oružje protiv onih koji mu se suprotstave. Kao drugo, novo razumijevanje Rusije i Zapada proteže se i na Balkan, i potkopava nade srpskih nacionalista kako bi mogli iskoristiti njihovo neslaganje. Jugoslavenski predsjednik Koštunica je to shvatio i stoga vješto priprema zemlju za idući korak, neizbježan i neophodan - izravne pregovore s Ibrahimom Rugovom o budućnosti Kosova. (BBC) AUSTRIJA DER STANDARD 19. XI. 2001. Otkaz zbog kritike "Novinari izdavačke kuće Springer (Bild, Welt) ne smiju kritizirati vojne udare SAD. Naime, ubrzo nakon 11. rujna u njihove je ugovore o radu uključena obveza o 'solidarnosti sa SAD'. 'Taj je pasus uvreda za SAD, čiji je odnos prema slobodnom tisku uzor', kritizira u razgovoru za list povjerenik OESS-a za slobodu medija Freimut Duve. 'To samoograničenje rezultira udaljavanjem od profesionalnog novinarstva. Time je predmet vanjskopolitičkog izvješćivanja prepolovljen', upozorava Duve. No, Duve uočava problematične tendencije i u SAD: dva novinara Texas City Sun-a i Daily Courier-a u Oregonu otpušteni su zbog kritičkih komentara o američkom predsjedniku Georgeu Bushu. 'Opasnost se krije u sindromu izdaje. U mogućnosti da netko bude prikazan kao izdajnik ako izvješćuje o nečem što se protivi općem raspoloženju. Taj pritisak, obilježen optužbom o izdaji, ne smije dosegnuti slobodnu demokratsku zemlju. Nadalje, ne smije se tolerirati ni smrt istine za vrijeme rata. Novinari se u prvom redu suočavaju s izazovom ponašanja sukladnog vlastitoj odgovornoj profesiji', ističe Duve, dodajući da uprave poduzeća moraju nastojati osigurati nezavisnost. Duve strahuje da bi 'pod maskom borbe protiv terorizma države poput Turkmenistana, koje su već iskorijenile slobodno novinarstvo, mogle lakše obrazložiti svoje ponašanje zato što su dio protuterorističkog saveza'. Duve se nada i na popuštanje SAD: 'Već se javlja više kritičkih komentara nego prva četiri tjedna nakon udara. Takvo stanje još nije dosegnulo mas-medije'. Kritika je polučila promjene bar kod BBC-a. Naime, BBC World Service odlučio je da napade u SAD više neće opisivati kao terorizam. Ubuduće se službeni naglasak biti na 'napadima'. Tom formulacijom BBC želi u prvom redu u islamskom svijetu sačuvati svoju reputaciju nezavisnog medija", prenosi novinar na kraju prikaza. Glasovanje protiv UN "Na sve strane sama proturječja: s jedne strane vlada oduševljenje zbog prvih općih i slobodnih parlamentarnih izbora a s druge su birače na birališta morali voditi vojnici u oklopnim transporterima. S jedne strane Zapad hvali miran tijek izbora kao 'svjedočanstvo velike demokratske zrelosti' birača a s druge ne dopušta na sva usta hvaljenim biračma da uzmu političku sudbinu u svoje ruke. Na Kosovu su takva proturječja i dvije godine nakon završetka rata još uvijek svakodnevna, štoviše - normalna pojava: najvažnije je da se više ne puca. Zemlja je još uvijek duboko podijeljena. U protektoratu UN vlada mržnja, teškom mukom prikrivena službeno isticanom težnjom za razumijevanjem i integracijom. Albanski političari poput bivšeg gerilskog zapovjednika Hashima Thacija mogu čak naglas izgovarati riječi poput 'multikulturani' i 'srpski' i pritom ne pocrveniti ili zgrčiti pesnicu. Doduše, kada dođe na red realizacija tih riječi, stari borac Thaci zasigurno će se oduprijeti rukama i nogama. No, Kosovari su navikli na to da u njihovoj malenoj zemlji ništa nije onako kao što se na prvi pogled čini. Poznata im je tehnika malih koraka. Već 1991. g., kada je Slobodan Milošević oduzeo Kosovu autonomiju, kosovski su Albanci izabrali svog narodnog junaka Ibrahima Rugovu za predsjednika. Rugova je bio predsjednik bez zemlje, što u to vrijeme nikoga očigledno nije smetalo. Sada upravo neugledni Rugova, koji u većini slučajeva djeluje pomalo umorno, slavi blistavi povratak na političku pozornicu: njegova stranka, Demokratska liga, pobijedila je na parlamentarnim izborima, ostvarivši ogromnu prednost u odnosu na druge stranke. Rugova danas prvi puta može nastupati kao izborni pobjednik kojeg su legitimirali i Srbi i Albanci. Usprkos tome, izbori ostavljaju bljutav okus: kao što je nekoć Rugova bio predsjednik bez zemlje, tako njegova stranka danas ima većinu u parlamentu bez ikakve moći. Isključivu moć odlučivanja na Kosovu imaju i dalje Ujedinjeni narodi i neće je tako brzo ispustiti iz ruku iako se javljaju sve jači glasovi kritike, upućeni na račun njihove neefikasnosti na Kosovu. Hans Haekkerup, vrhovni upravitelj UN na Kosovu, ne ponaša se baš kao da se svakodnevno mora boriti za povjerenje povjerenih mu građana. Dančev dolazak u Prištinu u pratnji cijele obitelj još je i toleriran ali činjenica da se bivši ministar vanjskih poslova po vlastitim riječima 'svake slobodne minute' mora igrati sa svojim sinom izaziva možda odobravanje kod zapadnih ilustriranih časopisa ali na Kosovu, poharanom katastrofama više nailazi na čuđenje. Nezadovoljstvo UN-om raste. Krajem prošlog tjedna Albanci su - neovisno o stranačkoj pripadnosti i u gruboj suprotnosti u odnosu na Srbe - glasali samo za jedno: naime, za nezavisnost a time i za odlazak UN-a. No, vjerojatno ni sami ne vjeruju da će život na Kosovu nakon što oni preuzmu vlasti postati bolji. Stranke su dezorijentirane skupine bez programa, nošene bučnim patosom. Pobjednička Rugovina Liga zapala bi u ozbiljne teškoće kada bi se morala obvezati od koga će u inozemstvu zatražiti pomoć: od Socijalističke Internacionale ili od Europske narodne stranke. Kosovske stranke još nisu otišle tako daleko u svojim razmišljanjima. Usprkos tome, polagana je predaja vlasti neizbježna a ovlasti se moraju promijeniti na relaciji uprave UN i kosovskih političkih struktura. Preuzimajući veći stupanj odgovornosti, Kosovari će morati dokazati da su zaista dosegli 'veliku demokratsku zrelost', ističe na kraju komentara Gerhard Plott. APA 19. XI. 2001. Vjere zajednički protiv nasilja i terorizma "Ponovno je papa Ivan Pavao II. najavio spektakularnu inicijativu. Zbog rata i terorizma koji prijete svijetu, pozvao je vođe velikih svjetskih vjera 24. siječnja 2002. na veliki mirovni susret u Asiziju. U talijanskom franjevačkom gradu trebali bi predstavnici vjerskih zajednica moliti za prevladavanje suprotnosti i za mir. I zajednički bi trebali pred svijetom obznaniti, osobito kršćani i muslimani, da vjera nikada ne bi smjela biti motiv sukoba, mržnje ni nasilja. 'U tom povijesnom trenutku čovječanstvu su potrebne geste mira i riječi nade', pojasnio je Ivan Pavao II. prije molitve Angelusa u nedjelju svoj senzacionalan poziv. Već je jedanput, 27. listopada 1986. karizmatični Papa s osjećajem za javnu djelotvornost sazvao vjerske vođe. Došlo ih je oko 200 na dirljivi susret koji slovi kao vrhunac njegovog sada već 23-godišnjeg pontifikata. I tada je u središtu bio Asizi, grad svetoga Franje koji je i izvan vjerskih granica cijenjen kao borac za mir. Zadnjih godina sukoba Istok-Zapad 1986. se godine radilo o miru općenito, a ovaj put je u prvom planu konkretna prijetnja miru od 11. rujna. 'Ne smijemo zaboraviti patnju mnoge braće i sestara', naglasio je Papa. Postoje 'tisuće nevinih žrtava strašnih atentata 11. rujna. Brojne osobe koje moraju napustiti svoje domove i otići u nepoznatu budućnost, među ostalim i u strašnu smrt. Žene, starce i djecu koji su izloženi opasnosti smrti od zime i gladi.' U tom 'dramatičnom stanju', zbog stalne prijetnje terorizma, zbog 'nepremostivih teškoća i mračnih perspektiva', vjere su pred izazovom. 'Osjećamo potrebu da naš krik uputimo Bogu', pojasnio je Papa svoju inicijativu. Radi se o molitvi, o 'Zboru molećih' - pri čemu je Papa demonstrativno isključio prijeporno pitanje zajedničke molitve. No radi se i o svjedočenju da u sadašnjim razilaženjima nije posrijedi vjerski rat - i on ne smije biti posrijedi. Poziv u Asizi pokušaj je da se objavi jednodušnost vjera za mir. Istodobno je to poseban poziv islamu i njegovim vjerskim sljedbenicima na zajedništvo s drugim objavljenim vjerama: zajedništvo koje demonstrira i odricanje od terorističkog nasilja. Da se ne radi samo o katoličkoj inicijativi nego o svekršćanskoj želji, Papa je jasno pokazao i izborom vremena. Susret u Asiziju održava se u ekumenskom tjednu, 'Tjednu molitve za jedinstvo kršćana' koji završava 25. siječnja. A za katolike je Papa naložio dodatni Dan molitve i posta 14. prosinca - jer će molitva uz popratni post biti još uvjerljivija - kako je naglasio. Inače bi se s tom prosudbom složili i kršćani i muslimani. Osim toga 14. prosinac pada u kršćansko adventsko vrijeme molitve i posta - ali je i dva dana prije svršetka islamskog mjeseca posta Ramazana." NJEMAČKA DPA 19. XI. 2001. Peter Arnett: američki su se mediji prodali vladi "Peter Arnett, bivši dopisnik CNN-a koji je u Zaljevskom ratu postao legendom, oštro je kritizirao izvješćivanje američkih medija. 'Mediji se u Sjedinjenim Državama podčinjavaju. Na žalostan su se način prodali', rekao je novinar austrijskom listu 'Der Standard'. 'TV postaje ublažavaju sve negativno. Radio i tisak nešto su bolji. Ali ne vidi se mnogo od bin Ladena. To je autocenzura.' Kao primjer Arnett je naveo jako skraćenu CNN-ovu inačicu video poruke vjerojatnog teroriste Osame bin Ladena. 'U njoj je bilo puno vrijednih vijesti jer je napadao UN i Kofija Annana. Mediji su svemu tomu umanjili važnost', rekao je 67-godišnji novinar koji je u Zaljevskom ratu izvješćivao za CNN iz Bagdada. 'Amerikanci su mudri. Njihovi se mozgovi ne rastapaju kad im se pokaže bin Ladena', pojasnio je vlasnik Pulitzerove nagrade svoje stajalište. 'Moj mi osjećaj govori: što dulje bin Laden smije govoriti na televiziji, među Amerikancima nastaje više srdžbe.' Poslije spora oko jedne pogrješne tvrdnje u nekoj dokumentaciji, Arnett i CNN rastali su se u travnju 1999. Novinar je u 'Standardu' najavio da će u službi američkog TV kanala Castnews Network otputovati u Afganistan i pokušati razgovarati s bin Ladenom. Bin Laden je još u ožujku 1997. Arnettu dao interview. Bio bi to sada prvi razgovor vjerojatnog terorističkoga vođe jednom zapadnom novinaru." Hrvatski ratni veterani najavljuju građansku neposlušnost "Ratni veterani planiraju masovne prosvjedne akcije zbog progona optuženih ratnih zločinaca. Građanskim neposluhom žele napraviti kraj svim istragama protiv optuženih drugova, izjavio je šef veterana Mirko Čondić zagrebačkom 'Jutarnjem listu' u ponedjeljak. Cilj je svrgavanje vlade Ivice Račana i raspisivanje prijevremenih izbora. U listopadu je veteranska udruga u Zagrebu okupila oko 30 tisuća pristaša na prosvjedu protiv izručenja Hrvata UN-ovom sudu za ratne zločince u Haagu. Račan je u razgovoru s DPA izjavio da sve civilizirane države progone ratne zločine pa će to činiti i Hrvatska." 18. XI. 2001. Kritični dani za budućnost Afganistana i sudbinu bin Ladena "Idući bi dani mogli biti presudni za budućnost Afganistana i za borbu protiv terorističke skupine Osame bin Ladena. Ako se brzo ne oblikuje 'višenarodna vlada' u Afganistanu koju traži Zapad, zemlja bi mogla ponovno upasti u građanski rat. A ako bin Laden i njegovi suborci u posljednjem trenutku ipak uspiju pobjeći, postoji opasnost da njegova skupina Al Kaida negdje drugdje priprema nove strahote. U pogledu rata i mira u Afganistanu, Lakhdar Brahimi, dužnosnik Ujedinjenih naroda, poziva na žurbu. 'Što se više gubi vrijeme, nastajat će sve više problema', kaže. On već godinama poznaje Sjeverni savez a i paštunske vođe. Ono što ih je ujedinjavalo bilo je neprijateljstvo prema talibanima. Ako sada ponovno izbiju stari sporovi i ako prva među mnogim skupinama posegne za nasiljem, prijete rat i anarhija. Poznavatelji Afganistana drže ironijom povijesti što se sada mnogi ljudi boje povratka odnosa koji su vladali prije osvajačkog pohoda talibana 1994. Tada su mudžahedinske skupine koje su poslije povlačenja sovjetskih postrojba još bile naoružane do zuba, podijelile Afganistan. Uzbek Abdula Rašid Dostum na sjeveru je imao malo državu, na jugu su živjeli paštunske paravojske kao pljačkaši i oduzimali novac na cestovnim preprekama. U glavnom gradu Kabulu ratovali su Tadžik Burhanudin Rabbani i mudžahedin i Paštun Gulbudin Hekmatjar i pretvorili grad u prah i pepeo. Stanovništvo, barem u Kabulu i na paštunskom jugu, bilo je talibanima od srca zahvalno kad su dokinuli taj kaos. Tek je nakon toga ljudima postalo jasno kakav su barbarski režim dobili s talibanima. Sada prijeti ponovno izbijanje starih sukoba. Rabbani je unatoč jasnim dogovorima ponovno ušao u Kabul kao predsjednik. Dostum želi sudjelovati u vlasti. Borci šiitskih Hazara koji žive u središtu Afganistana kreću u smjeru Kabula da ne bi ispali iz igre. A Paštuni na jugu jasno daju do znanja da nipošto ne žele da im vlada Sjeverni savez. Brahimi stoga želi žurno okupiti za jednim stolom sve skupine. No svađaju se već i oko mjesta. Rabbani želi svijet primiti u Kabulu kao predsjednik. Brahimi to odbija. Ujedinjeni narodi žele pomoći, ali to mogu samo tako brzo kako Afganistanci surađuju, upozorava Brahimi. Istodobno sve više ekplozivnosti dobiva pitanje što će biti s bin Ladenom i s talibanima. Arapske i druge inozemne snage koje bi trebale biti zatvorene u Kunduzu, bliske su s bin Ladenom. Ako se razmile po svijetu ili ako čak i bin Laden uspije pobjeći, njegova bi teroristička skupina mogla opstati. Prema mišljenju stručnjaka, drukčije je kod talibana. Oko četvrtine od njihovih 50 tisuća boraca bili su prebjezi a mogli bi prvom prilikom nestati u Afganistanu. Talibani koji pripadaju tvrdoj jezgri i potječu iz islamskih internata za afganistanske izbjeglice u Pakistanu, uglavnom nemaju obitelji. Mogli bi pokušati vratiti se u Pakistan. Druga bi mogućnost bila da se talibani povuku u brda u gerilski rat. Takvom su strategijom mudžahedini 80-ih godina pobijedili sovjetske postrojbe. Talibani ipak, za razliku od mudžahedina koje je tada naoružavao Zapad, ne dobivaju oružje iz inozemstva niti im stanovništvo pomaže. Stoga promatrači vjeruju da bi poglavlje talibana poslije njihova poraza moglo završiti", piše Juergen Hein. FRANKFURTER RUNDSCHAU 19. XI. 2001. Svjetski kazneni sud vjerojatno će uskoro postati stvarnost "Pitanje pred koji bi sud trebalo izvesti međunarodne teroriste poput Osame bin Ladena dalo je novi poticaj planu o osnivanju svjetskog kaznenog suda. Prošlog su se tjedna UN u New Yorku založili za brzo stupanje na snagu sporazuma o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda, prihvaćenog 1998. g. Osim toga, UN su se založili i za stupanje na snagu odluke o zabrani svih atomskih pokusa, donesene 1996. g. Nova američka vlada i većina u Senatu odbacuju oba spomenuta ugovora iako ih je prethodni američki predsjednik Bill Clinton potpisao. Predsjednik George W. Bush želi izvesti moguće inozemne teroriste pred američke vojne sudove iza zatvorenih vrata, što bi predstavljalo kršenje univerzalnih pravnih normi. Većina država smatra Svjetski kazneni sud (ICC) primjerenim instrumentom za suđenje teroristima. Statut ICC-a usvojen je već 1998. u Rimu. Po tom bi dokumentu spomenuti sud bio nadležan za ubojstva 'u okviru proširenog ili sustavnog napada na civilno stanovništvo'. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer (Zeleni) izjavio je pred Općom skupštinom UN-a da napadi od 11. rujna 'nesumnjivo odgovaraju toj definiciji'. Fischer je apelirao na sve države da što prije ratificiraju taj statut. Sve uistinu upućuje na zaključak da će Svjetski kazneni sud uskoro profunkcionirati - po potrebi i bez SAD. Dosada je Statut potpisalo 139 država, 46 ih je već priložilo povelju o ratifikaciji u parlamentu - uključujući i Njemačku. Stupanje ugovora na snagu uvjetovano je prikupljanjem 60 povelja o ratifikaciji. Dakle, nedostaje još 14 država čiji je pristup samo pitanje vremena. Nizozemska je vlada već pripremila zgradu u Den Haagu u kojoj bi sud mogao biti smješten. Teža je situacija s utemeljenjem zabrane svih pokusa atomskog oružja u međunarodnom pravu. SAD su se u početku borile za potpunu obustavu pokusa jer mogu ispitivati pouzdanost atomskih bojevih glava i bez eksplozija i čak simulirati nove trendove uz pomoć računala. Njihov je cilj bio spriječiti potencijalne nuklearne sile Indiju i Pakistan pri izgradnji atomskog oružja. Nakon što su te dvije države zanemarile zabranu pokusa, ni SAD ne žele trajno imati vezane ruke. Potom ni Kina nije ratificirala zabranu pokusa atomskog oružja. Rusija, Francuska i Velika Britanija pristupile su ugovoru. Trenutačno sve države koje raspolažu atomskim oružjem poštuju moratorij na pokuse i do daljnjeg ih neće izvoditi. No, svaki slučaj kršenja moratorija mogao bi izazvati lančanu reakciju. Zabrana će postati obvezujuća tek nakon što je potpišu i ratificiraju sve 44 države, tehnički sposobne proizvesti atomsko oružje. 161 potpis i 87 povelja o ratifikaciji - uključujući i onu njemačku - znače da je ugovor prihvaćen gotovo u cijelom svijetu. Doduše, nedostaje još nekoliko država o kojima ovisi njegovo stupanje na snagu. Tri neslužbene ili potencijalne atomske sile - Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja - još ga nisu potpisale. Još njih deset - uključujući Izrael, Iran, SAD i Kinu - blokira proces ratifikacije. Ako američki predsjednik Bush ne promijeni politiku a Indija ne popusti, prijeti propast projekta zabrane svih pokusa atomskog oružja", zaključuje Pierre Simonitsch. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. XI. 2001. Koschnick se žali na nezainteresiranost za Balkan "Hans Koschnick, povjerenik njemačke vlade za izbjeglice, upozorio je da ne treba zaboraviti ljude na području bivše Jugoslavije. Nakon terorističkih udara u SAD i rata u Afganistanu otežana je organizacija materijalne potpore za države 'pred našim vratima', kazao je u razgovoru za list nekadašnji gradonačelnik Bremena. Nitko više ne želi priložiti nešto u veliki balkanski lonac, napominje Koschnick: 'Dosta mi je obećanja - hoću gotovinu'. Sedamdesetdvogodišnji Koschnick najavio je da će se sljedećih mjeseci boriti kod europskih vlada i Povjerenstva EU za pouzdano ispunjavanje obećanja. Koschnick će službeno odstupiti s dužnosti krajem 2001. ali bi želio još godinu dana tražiti potporu za pakt o stabilnosti Balkana i pronalaziti potrebni novac. Uopće nema razloga za prigovore spremnosti za davanje dobrovoljnih priloga 'u malom'. Samo u najmanjoj saveznoj zemlji Bremenu privatne su osobe proteklih godina stavile na raspolaganje devet milijuna maraka koji su se slili u projekte u Bosni. 'Humanitarne probleme nije moguće rješavati samo na političkoj razini', naglasio je političar. Istodobno će Koschnick ovog ponedjeljka na stranačkom saboru SPD-a u Nuernbergu pokušati uvjeriti svoje drugove u potrebu akcija pomoći na Balkanu. Koschnick se upravo vratio s oproštajnog puta u Bosni i Hercegovini. Od srpnja 1994. do ožujka 1996. g. taj je socijaldemokrat bio angažiran na funkciji upravitelja Mostara u ime EU kako bi obnovio javni život u tom građanskim ratom razorenom gradu. Koschnick se danas sve više uzdaje u inicijative nevladinih organizacija i počasnih bivših dužnosnika koji bi mogli reagirati manje birokratski i - za razliku od političkog miljea uistinu približiti ljude jedne drugima. Zato je izričito pohvalio rezultate udruženja 'Učenici pomažu životu'. No, općenito gledano, Nijemci ne posjeduju vještinu suradnje s NGO-ima i promicanja mirovnog rada. Koschnick je i zbog svojih osobnih odnosa s vladama Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije uspio sve tri zemlje pridobiti za zajednički plan djelovanja. Cilj tog plana jest povrat izbjeglica. Napredak se nazire ali prepreke i dalje postoje, ističe Koschnick. Povjerenik njemačke vlade locira najveće među njima u hrvatskom graničnom području. Zato Koschnick pozdravlja činjenicu što je donatorska konferencija ipak uspjela produljiti pomoć izbjeglicama za dvije godine. Po njegovim riječima na Balkanu još više od milijun ljudi nema doma. Koschnick nije htio usporediti stanje na Balkanu s onim u Afganistanu. Etnički i vjerski sukobi u Afganistanu i Pakistanu očituju se u bitno složenijem obliku nego u istočnoj Europi. 'Tamo moraju raditi ljudi iz Ujedinjenih naroda koje smatraju uistinu neutralnima', napominje Koschnick. Sadašnji gradonačlnik Bremena Henning Scherf izjavio je da bi se Koschnickov angažman mogao pokazati nekom vrstom uzora za rad međunarodne zajednice u Afganistanu", prenosi novinar na kraju prikaza. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. XI. 2001. Tajno suđenje vojnog povjerenstva nije pravda "Predsjednik George W. Bush potpisao je naredbu kojom se dozvoljava da optuženim teroristima sude vojna povjerenstva umjesto federalni sudovi. Suđenja vojnih povjerenstava pokazat će se katastrofalnim rješenjem- za rat protiv terorizma, Ustav SAD-a i pravnu državu. Bushova administracija zalaže se za takova suđenja jer će omogućiti da se osjetljivi dokazi izlažu u tajnosti. Pravila koja određuju ponašanje vojnih povjerenstava sačinio bi Pentagon, bez obzira na zaštite i garancije koje pruža Ustav. No ako je rat odnosa s javnosti jednako važan kao i vojni rat, kako to ustraju saveznici i vlada SAD-a, takva suđenja za neprijatelja bi predstavljala pobjedu ogromnih razmjera. Iranski predsjednik Muhamed Katami osudio je napade provedene 11. rujna, no kazao je i kako treba dokaze da je za njih odgovoran Osama bin Laden. Izlaganje dokaza u tajnosti nikoga neće uvjeriti u njegovu krivnju i samo će osnažiti bin Ladenovu propagandu. Vojna pogubljenja osuđenih terorista nakon takovih suđenja stvorit će novu generaciju žrtava. Zamislite kako ovo izgleda ostatku svijeta. Timothy Mc Veigh ubio je 168 svojih sunarodnjaka, pa ipak je imao prava na sve ustavne zaštite federalnog suđenja koje je javno održano u SAD-u. Sada, kada su optuženici stranci, najvjerojatnije muslimani, primjena pravde ostavljena je ad hoc vojnom povjerenstvu koje djeluje u tajnosti. I u pravnom smislu, takva će suđenja teroristima dati važnu simboličnu pobjedu. Iako će SAD tvrditi kako se radi o 'neprivilegiranim borcima'- odnosno, vojnicima koji su prekršili ratne zakone- ipak ih mora priznati kao borce umjesto da ih se smatra običnim zločincima. Suđenja će tako dati dignitet teroristima kao vojnicima islamskog rata protiv Amerike. Ovo je sasvim kriva poruka. Članovi al Qaide međunarodni su razbojnici, kao gusari ili trgovci robljem. Na dubljoj razini, takva suđenja dovode u pitanje identitet Amerikanaca kao naroda. Vojna povjerenstva u prošlosti su korištena rijetko, uglavnom kako bi se sudilo i vješalo špijune koji su uhvaćeni iza neprijateljskih crta. Sada se takva povjerenstva predlažu kao dugoročni mehanizmi kako bi se postigao glavni ratni cilj- otkriti i suditi teroriste. No Amerika se također, kako tvrdi Bush, bori za vrijednosti utjelovljene u njenom Ustavu, protiv neprijatelja koji bi uništio njen način života. Kako onda može sama kršiti te vrijednosti? Ako se Amerika mora udaljiti od ustavnih običaja, mora suditi optužene teroriste pred međunarodnim tribunalom. Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju provodi suđenja pred trojicom sudaca, ne pred porotom. Ima brojne postupke za predstavljanje ključnih dokaza u tajnosti i zaštitu identiteta ključnih svjedoka. A kada je Slobodan Milošević pokušao iskoristiti proces i svoje izlaganje kako bi se dodvorio televizijskom gledateljstvu, glavni mu je sudac isključio mikrofon. Zemljama kao što su Pakistan, Egipat ili Jordan bilo bi politički lakše izručiti optuženike međunarodnom tribunalu nego tajnom sudu kojim upravlja američka vojska. Razlika između vojnih povjerenstava i međunarodnog tribunala jest vjerodostojnost globalne zajednice. Međunarodni tribunal iskazao bi dubinu međunarodne solidarnosti protiv terorizma. Današnjica nam donosi priliku da se osmisle zajednički postupci za zemlje diljem svijeta, daleko van granica Zapada. Predsjednik Bush opetovano je govorio kako se teroristi moraju izvesti pred lice pravde. Suđenje vojnog povjerenstva nije pravda- barem ne pravda kako ju razumije SAD i za kakvu se zalaže u svijetu", piše Anne- Marie Slaughter, profesorica međunarodnog prava pri Harvardskom pravnom fakuletu i predsjednica "Američkog društva za međunarodno pravo". THE WASHINGTON TIMES 19. XI. 2001. Pravo vrijeme za stvaranje palestinske države? "Državni tajnik Colin Powell danas će, očekuje se, (...) naglasiti potporu SAD-a palestinskoj državi. Powell će, navodno, obznaniti proširivanje uloge za SAD u pokušaju ostvarivanja sporazuma između Izraela i palestinskih vlasti. Ovaj potez djelomice je osmišljen kako bi se zadovoljile arapske zemlje, kao što su Jordan i Egipat, koje vjeruju kako bi veća uključenost Amerikanaca u 'mirovni proces' rezultirala smanjenjem nasilja i povela nastojanja ostvarivanja mirovnog sporazuma. Posljednjih je godina bilo mnogo rasprava o održivosti palestinske države. Jedno je sigurno. Podrška palestinskoj državi kojom bi upravljao Jaser Arafat postavlja ozbiljna sigurnosna pitanja i krivi je politički pristup s obzirom na prirodu sukoba na Bliskom istoku. Nasilje koje postoji na Bliskom istoku rezultat je svjesnog Arafatova izbora da koristi nasilje nad nevinim civilima. Arafatovo korištenje terorizma kao političkog pomagala upućuje na to da njegovi ciljevi uključuju ne samo osnivanje palestinske države nego i kompletno uklanjanje Izraela kao zemlje židovskog naroda. Arafat je bio taj koji je u svijet uveo moderni tip terorizma. Jaser Arafat je počeo osnivajući malu organizaciju 'al- Fatah', koja je 1965. počela jednu od prvih vojnih operacija protiv Izraela. Nakon arapsko - izraelskog rata 1967., Arafat i 'al- Fatah' intenzivirali su svoju kampanju nasilja uključivanjem terorističkih aktivnosti, a 1969. Arafat je proširio svoj teroristički doseg postajući čelnikom PLO-a. Među spektakularnijim zvjerstvima koje je PLO počinio pod Arafatovim vodstvom je i prva veća otmica zrakoplova izraelskog prijevoznika, 1968. godine(...). U rujnu 1970., Arafat je stajao iza otmice četiri zrakoplova, a za vrijeme trajanja Olimpijskih igara u Muenchenu, 1972. godine, Arafat je planirao i otmicu i ubojstava izraelskih sportaša. Arafat nije tek terorist koji cilja Izrael, napadao je i Ameriku. Dva američka diplomata u Sudanu ubijena su 1973. godine, kada su palestinski snajperisti udruženi s organizacijom 'Crni rujan' počinili napadaj na recepciju u saudijskom veleposlanstvu u Kartumu. Arafatovu vezu s tim ubojstvima kasnije je dokazala izraelska dojavna služba, koja je State Departmentu dopremila audiovrpcu na kojoj je zabilježeno Arafatovo izdavanje naredbi da se ubiju američki veleposlanici. Otmica broda 'Achille Lauro' u listopadu 1985. godine rezultirala je ubojstvom američkog putnika. Arafat je odgovoran i za teroristički napad počinjen 1990. godine na američko veleposlanstvo u Tel Avivu, koji je skrenuo pažnju s iračke invazije na Kuvajt. Od potpisivanja Sporazuma iz Osla, Arafat je nastavio koristiti terorizam i oružani džihad, iako je Izrael nastavio predavati zemlju palestinskoj vladi. Neka od ozbiljnijih Arafatovih kršenja Sporazuma iz Osla i drugih sporazuma koji su uslijedili za ovim uključuju njegovo odbijanje da razoruža i raspusti terorističke organizacije i njegovo novačenje terorista u redove palestinske policije. Konačno, u proljeće 2000., Arafat je osobno naredio aktivne pripreme za akciju Intifade krajem rujna te godine, dok je mirovni proces još bio u punom jeku. Arafat je još prošlog tjedna nastavljao svoju politiku hapšenja a zatim puštanja na slobodu poznatih terorista. Istaknutog islamskog terorista džihada, Mahmouda Tawalbia, uhitila je palestinska policija da bi ga pustila na slobodu nedugo poslije toga, na Arafatovu naredbu. Arafat je reagirao na zahtjev islamskog džihada kojeg State Department smatra terorističkom organizacijom. Čini se da Arafat nastavlja djelovati po načelu da terorizmom može ostvariti ono što ne može pregovorima. Dakle, Arafat nje prikladan 'mirovni partner' prema mjerilima koja je predsjednik Bush iznio u svom obraćanju Zajedničkom zasjedanju Kongresa, 20. rujna. Predsjednik je upozorio: 'Svaka zemlja i svaka regija sada moraju donijeti odluku. Ili ste uz nas ili ste uz teroriste. Od ovog dana, bilo koju zemlju koja nastavi pružati utočište teroristima ili nastavi podupirati terorizam SAD će smatrati neprijateljskim režimom.' Arafat pruža utočište teroristima, daje im potporu i uključuje se u njihove akcije. Objaviti potporu palestinskoj državi pod njegovim vodstvom značilo bi nagraditi Arafatova teroristička djela. Kraj palestinsko-izraelskog sukoba bit će ostvaren samo kada Arafat i zemlje Bliskog istoka prihvate postojanje sigurnog Izraela kao stalni uvjet trajnog mira. Ako trenutno pravedan čelnik palestinskog naroda predan miru ne postoji, možda sada nije vrijeme za stvaranje palestinske države", piše Eric Cantor. ITALIJA LA STAMPA 19. XI. 2001. Europska zbrka ne koristi bliskom istoku "Ostavljalo je određeni dojam kada se u subotu na televiziji vidjelo tri glavna predstavnika Europske Unije na istom naslonjaču u jednoj sali predsjedničke palače u Kairu, pred naslonjačem gospodara kuće, Hosnija Mubaraka. Trojica su, naravno, bila predsjednik komisije Romano Prodi, visoki predstavnik za vanjsku politiku Javier Solana, turnusni predsjednik EU-a, belgijski predsjednik vlade Guy Verhofstadt, koji su još uvijek angažirani u raznim bliskoistočnim zemljama u jednoj izrazito osjetljivoj misiji ponovnog pokretanja izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma, ili barem sprječavanja njegova nasukavanja. Bez ironije, dakle, molim: no to je dojam krhkosti, i pomalo zbrkanosti. Zbrke, zašto? Jer Europu predstavljaju tri različite institucionalne figure, koje nisu dovoljno međusobno koordinirane (kažem figure, ne osobe), stoga primorana podijeliti, osim jednog naslonjača, i jedinstvenu pregovaračku ulogu. Na sreću glede Bliskog istoka postoji suglasje pogleda između 15 vlada, a možemo zamisliti kako je kada, glede drugih pitanja, to suglasje ne postoji. To je dakle krhkost cjelokupne pozicije, koja ne izražava dosljedan i združen entitet, kojemu osim svega nedostaje i zajednička i vjerodostojna vojna potpora. Kao rezultat, pritisak EU na protagoniste bliskoistočne krize ipak ostaje prilično koristan i u svakom slučaju potreban, no ti isti protagonisti nisu tajili da poglavito čekaju ono što će danas kazati državni tajnik Colin Powell u očekivanom istupu glede američkog stajališta. Pada na pamet veliki govor kojega je predsjednik republike Carlo Azeglio Ciampi održao u Berlinu prije tri dana, u fondaciji Quandt. Misleći na krizu u cjelini pred kojom se nalazi cijeli svijet nakon 11. rujna, i na potrebu da Europa kao takva (a ne pojedine vlade) djeluje kao čimbenik stabilnosti i mira, Ciampi je podsjetio na imperativne rokove EU-a: Ustav koji bi utvrdio, osim općih pravila liberalne pravosudne civilizacije, institucionalne uloge, dakle pojednostavljivanje njihovih odnosa, u perspektivi zajedničke i prepoznatljive vlasti; očuvanje država-nacija, no priznavajući da je izvan određenih granica njihovo djelovanje neučinkovito; zatim na neprihvatljivost direktorijskih oligarhija, no istovremeno na prikladnost određene 'uže, ali otvorene' jezgre koja bi prokrčila put svima (kao što se u osnovi dogodilo za euro). Naravno, jedna 'uža' jezgra imat će neizbježno aspekte direktorija, i ne treba se radi toga skandalizirati, no važno je da ona bude otvorena, u zajedničarsko-federalističkom smislu, a ne onom odnosa među vladama, te da se ne padne u iskušenje (u Rimu, izvan Farnesine) jednoj jezgri suprotstavit drugu. To je jedna moja primjedba. Onaj Ciampijev je bio veliki govor, koristan i da bi nam bilo udobnije i na naslonjačima svjetske diplomacije.", piše Aldo Rizzo. FRANCUSKA LE MONDE 18-19. XI. 2001. Suditi Bin Ladenu "Budući da rat nije mogla proglasiti nezakonitim, kao što su htjeli neki idealisti 1920-ih, međunarodna je zajednica nastojala ozakoniti njegovo vođenje, uvodeći pravo u sukobe. S promjenljivim uspjehom, kao što svjedoči specijalni dosje koji 'Le Monde' danas objavljuje. Ako je rat nastavak politike drugim putem, kao što je govorio Clausewitz, on je zadnja nada za demokracije koje, ako se ne žele zanijekati, moraju poštovati pravila u skladu s njihovim vrijednostima. Jedno od tih pravila tiče se postupanja s neprijateljem, bilo da je riječ o borcu ili o zatočeniku. Zato odluka predsjednika Busha da se na američkim vojnim sudovima, u SAD-u ili u inozemstvu, sudi članovima mreže Al-Quaida i njezinim pomagačima koji bi mogli biti uhvaćeni, jako iznenađuje. Kao što je neprihvatljiv argument državnog odvjetnika Johna Ashcrofta koji je želi opravdati: 'Strani teroristi koji počine zločine u Sjedinjenim Državama nemaju pravo na zaštitu američkog Ustava'. Organizacije za zaštitu prava i dio američkog tiska s pravom prosvjeduju protiv 'pogibeljne zamisli' o brzom i diskriminatornom pravosuđu koje razlikuje državljane i strance. Vojno pravosuđe u SAD-u nije djelovalo otkako su 1942. smaknuti šestorica njemačkih agenata. To Amerikancima služi na čast. Osnutak Nuernberškog suda koji je sudio nacističkim čelnicima nakon Drugog svjetskog rata također se može pripisati njihovu ugledu. Je li to sud s posebnom namjenom? Nedvojbeno. Pobjednička pravda? Možda. Ali ipak sud na kojemu se poštovalo pravo na obranu, koliko god bile užasne optužbe za zločine. Otad je međunarodno pravosuđe ostvarilo stanoviti napredak. Zadnjih su godina osnovani Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud za pokolj u Ruandi. G. 1998., više od stotinu država dogovorilo se da će osnovati međunarodni kazneni sud koji će suditi krivcima za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, pa i za agresiju. Pregovori su bili teški; dopuštale su se brojne iznimke; odugovlači se s ratifikacijom... No razvoj događaja ipak svjedoči o međunarodnoj svijesti da se vladavina prava, pa i kaznenog, ne smije ograničiti na nacionalne države. Presedani, dakle, postoje u sudovima koji su utemeljeni da bi sudili krivcima za zločine počinjene u unutarnjim i međunarodnim sukobima. Ništa ne priječi da se jednako postupi s Bin Ladenom. Amerikanci su svakako napadnuti kod kuće; no napadaji od 11.IX. jest agresija na čitav ljudski rod, zbog čega zajednica država treba suditi agresorima", piše u uvodniku lista. RUSIJA IZVESTIJA 18. XI. 2001. Sergej Ivanov: 'U Afganistanu neće biti naših vojnika' Ruski ministar obrane Sergej Ivanov razgovarao je u subotu s novinarima nekolikih vodećih ruskih listova, među kojima je bio i vojni komentator lista 'Izvestija' Aleksandr Hohlov. Iz razgovora izdvajamo: " - Što mislite o mogućnosti sudjelovanja ruskih državljana kao plaćenika u protuterorističkoj akciji u Afganistanu? Kruže priče da je u Rusiji u punom zamahu vrbovanje 'vojnika sreće'. = Pratimo tu informaciju. No nemamo nijednog podatka da u Rusiji postoje točke za vrbovanje. Ističem: sigurno nemamo. Mislim da se tobožnjim vrbovanjem bave naši građani koji žele zaraditi na lopovski način, po načelu 'MMM-a', 'Čarolije' i drugih 'piramida'. Pozivanje bezimenih stranica na Internetu na američko veleposlanstvo nije utemeljeno. Vjerujte, sa SAD-om sada imamo vrlo dobre odnose na polju zajedničke borbe protiv terorizma i znali bismo za takve postupke... - Kakva je zadaća postavljena pred skupinu predstavnika ruskog ministarstva obrane, ministarstva vanjskih poslova i ministarstva za izvanredna stanja ? = Predvodnička skupina poslana je u Afganistan u sklopu sporazuma koji su u Washingtonu zaključili predsjednici Vladimir Putin i George Bush. Posebni izaslanici i veleposlanici s posebnim zadatkom iz Rusije, SAD-a i UN-a počinju u Kabulu pregovore o sastavljanju prijelazne afganistanske vlade. Po uputi ruskog predsjednika, ministarstvo obrane je koordinator za rješavanje prilika u Afganistanu i za provedbu protuterorističkih akcija. Rusija je pružala i pružat će Sjevernom savezu vojno-tehničku pomoć. Sada se stanje na afganistanskoj bojišnici bitno promijenilo, pa se zato pojavila potreba za nazočnošću ruskih vojnih izaslanika izravno u Kabulu. K tome, obećali smo da ćemo, bude li potrebe, SAD-u pomagati u izvidničko-spasilačkim pothvatima. Sada se područje koje nadzire Sjeverni savez prilično povećalo i može se postaviti pitanje o našem većem sudjelovanju u tom dijelu operacije. Sudjelovanje predstavnika iz ministarstva za izvanredna stanja proizlazi iz potrebe za koordiniranjem dopreme humanitarne pomoći koja će se sada raspoređivati na puno širem području. - Je li istina da su s predvodničkom skupinom pošle i 'ograničene vojne snage' koja će jamčiti njezinu sigurnost? = Rusija nije i ne kani slati u Afganistan nikakve vojne snage. Naše predstavnike prati samo manja skupina za fizičku zaštitu. (...) - Jeste li pomišljali da će Kabul tako brzo pasti i da će Sjeverni savez postići tako velik uspjeh? Neki to tumače junaštvom 'sjevernjaka', a neki potkupljivošću talibanskih zapovjednika na terenu... = Nastojat ću iskreno odgovoriti na to pitanje. Tri godine smo pomagali Sjevernom savezu. Svojedobno smo tu, u Rusiji, 'previdjeli' Čečeniju i sada tamo imamo što imamo. Kako god se činilo čudno, s Afganistanom je ispalo bolje. Da nismo podupirali 'sjevernjake', što bi se dogodilo? Rat bi se proširio izvan granica Afganistana. No sada je to očito, dok prije nije bilo. Davali smo novac i dopremali oružje, a ništa nismo dobivali zauzvrat. Sada smo u tomu uspjeli. Složit ćete se sa mnom, da nije bilo Sjevernog saveza i da su talibani nadzirali čitavo državno područje, ne bi tako brzo bilo dobrih vojnih rezultata, u to sam uvjeren. Drugo. Dakako da su veliku ulogu imala američka bombardiranja. Ona su prokrčila put postrojbama Sjevernog saveza koji je bio opremljen našim oružjem. I treće: afganistanski je narod umoran od talibanske vladavine, mnogi su tamo počeli osjećati mržnju prema njima - prema njihovu natražnjaštvu i pokušajima da vrate zemlju u srednji vijek. Ne treba zaboraviti ni to da je među njima bilo puno plaćenika, a Afganistanci su jako ponosan narod i svaku stranu nazočnost primaju jako teško. Da, vjerojatno je bilo i potkupljivosti. Talibani nisu 'nestali'. Neki su ubijeni, neki su pobjegli u Pakistan, a jedan je dio prešao na stranu 'sjevernjaka'. To je Afganistan: tko im daje jesti, onome i hrle. Pošto smo analizirali stanje, znali smo da će Sjeverni savez naglo i brzo krenuti na jug. Imamo dobre veze s vođama 'sjevernjaka', Rabbanijem, Abdullom, Fahim-Hanom. Naš predsjednik koji se na putu iz Šangaja zaustavio u Dušanbeu, susreo se s njima, dugo je razgovarao i znamo otprilike što su poduzeli. (...) - Kakav novi Afganistan želi Rusija? = Problem obnove zemlje moraju rješavati sami Afganistanci. Nemamo pravo nametati im svoje mišljenje ni davati preporuke. Naš je cilj: glavno je da na području Afganistana više ne bude središta za obuku međunarodnih terorista i da iz te zemlje u Rusiju, a preko nje i na Zapad, ne stižu narkotici. Ruski graničari svake godine na tadžičkoj granici zaplijene do dvije tone čistog heroina. Širenje narkotika pogibeljno je isto kao i vojno širenje. Želimo od njega zaštititi čitav svijet. (...) - Sergeju Borisoviču, recite je li Amerika nama još neprijatelj ili je već saveznik? = Mi nismo neprijatelji, ali nismo ni saveznici. Amerikanci mi često kažu: mi ne pregovaramo s Francuskom i s Velikom Britanijom o problemima proturaketne obrane i o sustavu nekonvencionalnog oružja. Odgovaram: da, ne pregovarate. No s njima ste u vojno- političkom bloku, vi ste saveznici. A SAD i mi nismo saveznici. Povrh toga, treba razmišljati o budućnosti. Klub nuklearnih država se povećava. Neke među njima, osobito jedna, neću reći koja, vrlo su pogubne. Sada je to jasno svima u svijetu. Jeste li primijetili kako se promijenio ton razgovora o neširenju nuklearnog oružja? Tri godine su nas pokušavali 'tući u stupi': Rusija je tobože zla, želi Iranu dopremiti opremu koja je zabranjena za izvoz. Sada je Iran, kojemu nismo isporučili ništa što je zabranjeno, pao u zaborav. Sada svi sa strahom ne gledaju Iran, već državu koja je u njegovoj blizini. Tu su, uostalom, nedavno uhitili dvojicu znanstvenika, stručnjaka za nuklearnu fiziku zbog povezanosti s Bin Ladenom. - Kako vidite budućnost razvoja suradnje između Rusije i Sjevernoatlantskog saveza? = NATO-ov je blok ostatak 'hladnog rata'. Ako savez misli da se sigurnosna prijetnja bitno promijenila i da ne treba očekivati nikakvu vojnu agresiju Rusije na Zapad, onda NATO treba preustrojiti ili tražiti druge oblike zajedničke borbe protiv stvarnih prijetnja. Čini mi se da i u NATO-u to počinju shvaćati. Govoriti o ulasku Rusije u NATO, glupost je u vojnom smislu. Rusija je država koja je sama sebi dovoljna. Imamo interese i na zapadu, i na istoku, i na jugu. (...)"