DNEVNI PREGLED BR. 220 14. XI. 2001.

RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI 13. XI. 2001. Slijedi prikaz knjige koja se pojavljuje u pariškim izlozima sljedećih dana, a piše o tajnim pregovorima Amerikanaca i talibana u prvoj polovici godine. Prikaz Nikole Guljevateja. "'Zabranjena istina' naslov je knjige koja se sutra pojavljuje u francuskim knjižarama, a čije dijelove objavljuje 'Le Monde' uz ocjenu da je napisana u žurbi, pomalo senzacionalističkim stilom i da sadrži nekoliko sitnih faktografskih pogrešaka. Knjigu su napisali Jean Charles Brisard i Guillaume Dasquie. Prvi je radio na gospodarskoj špijunaži za francusku tvrtke Vivendi i nakon toga za francuske obavještajce načinio izvješće o financiranju Bin Ladenove organizacije Al Qaide. Drugi je urednik francuskog časopisa posvećenog tajnim službama. Riječ je o tezi koja, kako piše 'Le Monde', ne gubi na vrijednosti zbog sitnih pogrešaka. U vrijeme dok je američka diplomacija podupirala talibane u Afganistanu, točnije od 1995. godine do 1998. godine, američki naftaši su uporno pregovarali s talibanima o izgradnji plinovoda preko Afganistana i Pakistana, ali bez uspjeha. Do preokreta američkog pristupa dolazi 1998. godine nakon atentata na američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji koji su pripisani Bin Ladenu kojem talibani pružaju zaštitu. Od tada Washington od talibana traži izručenje Bin Ladena i za uzvrat im obećava međunarodno priznanje njihovog režima. Ali ni nakon dva pokušaja saudijske tajne službe koja je radila po američkom nalogu nije se uspjelo nagovoriti talibanskog čelnika mulu Omara da izruči bin Ladena. Talibani su odbili ponudu da budu povlašteni američki suradnik u Afganistanu. Zato je američka diplomacija zaključila da talibani sami ne mogu strabilizirati zemlju što je preduvjet izgradnji plinovoda. Umjesto talibanskih vlasti Washington se odlučio za stvaranje široke koalicije unutar Afganistana uz vanjsku potporu Rusije, Amerike i šest susjednih zemalja, podsjeća novinar 'Le Mondea' dopunjavajući podatke iz knjige. Ali talibani su i dalje bili najjači u području, te nisu bili isključeni iz koalicije već su trebali postati njen sastavni dio, tako da su redovito primali pozive na neslužbene sastanke i pregovore. Za ostvarenje zamisli o širokoj koaliciji američka diplomacija se još prije napada na New York i Washington željela poslužiti bivšim afganistanskim kraljem Zaher Šahom kao mogućom osobom koju bi sva afganistanska plemena prihvatila na okupljanju plemenskih vođa barem u prijelaznom razdoblju. Neslužbeni razgovori su se održavali na Cipru, u Rimu i u Berlinu, između ostalog i pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Glavni tajnik Kofi Annan je čak odredio svog predstavnika za Afganistan Španjolca Francesca Vendrella i na zahtjev Amerikanaca 1998. godine uveo embargo protiv Kabula. Pregovori koji su bili u zastoju sve do početka ove godine jer je FBI uporno ustrajao na izručenju Bin Ladena, doživljavaju novi zamah nedugo nakon dolaska Georgea Busha na vlast. Kako ističu autori, Bushova želja da se talibani nagovore na podjelu vlasti treba se tumačiti kroz sastav njegove administracije koja miriše na naftu. Naime, potpredsjednik Dick Cheney je do stupanja na dužnost bio ravnatelj Halliburtona, najveće svjetske tvrtke za pružanje usluga naftnim kompanijama. Pročelnica američkog nacionalnog vijeća sigurnosti, tijela koje zapovijeda američkim obavještajnim službama, Condoleeza Rice provela je devet godina u naftnoj kompaniji Chevron gdje je kao odlična poznavateljica Sovjetskog Saveza vodila strategiju tvrtke u središnjoj Aziji gdje su potkraj '80-tih otkrivene najveće svjetske naftne rezerve. I neki drugi članovi njegova okruženja dolaze iz te sredine, a poznato je da je najveći dio novca za Bushovu predsjedničku kampanju stigao upravo do naftnih kompanija. Zato je Bushova administracija zapovjedila od prošle zime malo popuštanje pritiska na talibane za izručenje Bin Ladena i vraćanje na ranije planove. Da je tvrdnja točna dokazuje i ostavka u srpnju druge u hijerarhijskoj ljestvice osobe FBI-a Johna O'Neilla, ostavke koju je on objasnio da ga diplomacija ograničava u borbi protiv terorizma. Sadržaj američke ponude talibanima da podijele vlast s drugima afganistanskim strujama, a o čemu se intenzivno pregovaralo od veljače do srpnja ove godine, nalazi se u službenom izvješću Ujedinjenih naroda od 14. kolovoza ove godine. Kroz te kanale američka ponuda je bila jasna - ako bi se vlada u Kabulu proširila dobila bi - prvo razne oblike međunarodne pomoći, a zatim bi se krenulo na izgradnju plinovoda. To je bila mrkva uz koju je išla i diskretna batina jer su američki pregovarači spominjali i mogućnost vojne operacije protiv talibana. Autori knjige tvrde da su čak bile uporabljene i grube riječi: 'Birajte između zlatnog tepiha i popisa bombi'. Na pitanje 'Le Mondeova' novinara američki pregovarač i bivši veleposlanik u Pakistanu sredinom 90-tih godina Tom Simons je odgovorio: 'Talibanima smo ovog ljeta rekli da vodimo istragu o napadu na američki brod u Jemenskom zaljevu u listopadu prošle godine i da u slučaju da se dokaže da je Bin Laden upleten u tu aferu talibani se mogu spremati na vojni odgovor'. Ali Simons tvrdi da je u interesu Pakistana bilo da faktični pristup Amerikanaca u pregovorima predstavi kao nužnu vojnu prijetnju protiv talibana kako bi popustili, ali poriče da je bilo tko službeno posegnuo za usporedbom s tepisima ili bilo kojom službenom prijetnjom. 'Le Monde' zaključuje da knjiga 'Zabranjena istina' jasno pokazuje da su pregovori s Afganistancima uz pomoć bivšeg kralja i Ujedinjenih naroda ojačani dolaskom Busha na vlast pod pritiskom naftnog lobbyja i da se istodobno tražilo izručenje Bin Ladena. Talibani su odbili zahtjev i ponude unatoč izjavi talibanskog ministra vanjskih poslova od 5. veljače ove godine kada je izjavio da je spreman izručiti ga. Ali više je potankosti oko tijeka pregovora koje i dalje izmiču analizi. Tko zapovijeda talibanima - mula Omar ili bin Laden? Postoje li podjele u talibanskom pokretu? Je li i prije napada na Ameriku postojala vojna prijetnja talibanima? Jesu li Pakistanci igrali dvostruku igru ili su se potrudili urazumiti talibane prenaglašavajući neodgodivost američkog udara? Na sva se ta pitanja ne može sa sigurnošću odgovoriti, ali se barem može pretpostaviti kako je došlo do atentata u Americi. 'Le Monde' daje sljedeću pretpostavku. Od 1999. godine talibani su pod jakim diplomatskim pritiskom da podijele vlast, ali je Bin Laden uvjerio mulu Omara da ne popusti jer bi Amerikanci prvo uklonili bin Ladena, a tada i Omara. Prošlog ljeta, ističe list, talibani su, ne zna se kako i zašto, došli do zaključka da će ih Amerika uskoro napasti. Dvije su mogućnosti kako se stanje dalje razvijalo. Ili je bin Laden uvjerio talibane da je bolje da prvi napadnu pa su talibani izveli atentate, ili je Bin Laden bez njihovog znanja izveo napade. Riječ je samo o pretpostavci, ali ona omogućuje da se shvati politička pozadina događaja od 11. rujna, zaključuje 'Le Monde'." (RFI) GLAS AMERIKE - VOA 13. XI. 2001. Pregled tiska Putinovo okretanje Zapadu budi sumnje na domaćem planu ? piše jutros 'Christian Science Monitor'. Prema pisanju ovog bostonskog lista, ankete pokazuju da potpora ruske javnosti za američku akciju u Afganistanu slabi, a sve je više političara koji drže da je predsjednik Putin previše spreman na ustupke Zapadu. Iako je sam predsjednik vrlo popularan, ankete pokazuju da se preko polovine Rusa protivi američkom korištenju ruskih zračnih koridora; gotovo dvije trećine ih drži da američke snage ne bi trebale biti razmještene u bivše sovjetske republike središnje Azije, a 90 posto ih se kategorično protivi korištenju ruskih snaga u Afganistanu. 'New York Times' piše o reakcijama putnika u američkim zračnim lukama na pad putničkog zrakoplova u New Yorku. Ujutro je ? piše ovaj njujorški dnevnik ? nervoza među putnicima bila najveća, ali kako je dan odmicao bez znakova da je riječ o novom terorističkom napadu, tako se i raspoloženje putnika smirivalo. Međutim zrakoplovne kompanije ipak brinu o dugoročnijem utjecaju ovog incidenta na zračni prijevoz. Prema nepisanom pravilu, deset dana nakon zrakoplovne nesreće, putnici se ponovno osjećaju sigurno u zrakoplovu. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da ovoga puta to pravilo vjerojatno neće vrijediti jer će mnogi nesvjesno povezati jučerašnji pad Americanovog zrakoplova s napadima od 11. rujna. O brigama, ali druge vrste, piše jutros 'Washington Post', koji prostor posvećuje dolazećoj sezoni blagdanskog shoppinga. Kako sezona kupovanja pred Božić počinje za oko dva tjedna, tako trgovci već sada pokušavaju predvidjeti kakve će im zarade donijeti. Prognoze međutim nisu dobre. Broj posjetitelja u trgovačkim središtima pao je za 10 posto u odnosu na prošlu godinu, a vjeruje se da će kupci pritisnuti slabljenjem gospodarstva i posljedicama terorističkih napada uglavnom ostajati kod kuće i kupovati samo ono što im doista treba. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 13. XI. 2001. Pregled tiska Tragična sudbina Airbusa American Airlinesa istaknuta je tema i na stranicama jutrošnjeg britanskog tiska. Neočekivano napredovanje Sjevernog saveza kroz talibanske položaje u Afganistanu, o čemu ovdašnji dnevnici također pišu, u sjeni je brojnih fotografija Queensa u plamenu i izvještaja o novoj nesreći koja je pogodila New York. 'The Independent' u uvodniku piše kako je pesimizam nakon terorističkih napada u rujnu počeo tek splašnjavati, a Amerika je doživjela novi šok. U nekim drugim vremenima, i možda na nekom drugom mjestu prva reakcija bi bila da je nesreća bila slučajna i da se avionske nesreće događaju, ali rijetko. Ovoga puta prva reakcija je bila da je riječ o zloj namjeri, odnosno, o nastavku događaja od prije dva mjeseca, u čemu list vidi znak gubitka nevinosti. 'The Independent' zaključuje da će ovaj događaj otežati pokušaj Georga Busha da obnovi ekonomsko i političko povjerenje Americi. 'The Guardian' piše da svi suosjećaju s Newyorčanima i da kao i oni žive u strahu. List potom ističe da je strah cilj terorizma, a to je i još jedan razlog zbog kojeg terorizam mora biti iskorijenjen za dobrobit čovječanstva. 'The Daily Telegraph' povezuje jučerašnju avionsku nesreću s trenutnom situacijom u Afganistanu, gdje se u najnovijim uspjesima Sjevernog saveza uz pomoć američkog bombardiranja, vidi znak da su glavni ciljevi antiterorističke koalicije, eliminacija Bin Ladena i talibana na rubu da budu ostvareni. List ocjenjuje da Sjeverni savez ne bi smio ući u afganistansku prijestolnicu prije dogovora o formiranju vlade koja će naslijediti talibane. Uvodničar 'The Timesa', za razliku od ostalih novina, piše o predstojećem susretu predsjednika Busha i Putina i ističe da SAD i Rusija nikad nisu težili istim ciljevima kao sada i da tu priliku treba iskoristiti. Putin želi promijeniti rusku strategiju i sam proširiti svoj utjecaj uz pomoć Washingtona. 'The Times' ističe da Amerika ne smije propustiti ovakvu priliku da se približi Rusiji. A 'The Financial Times' izvještava o najnovijoj rundi pregovora između Jugoslavije i Pariškog kluba, državnih banaka vjerovnika Jugoslavije, od kojeg Beograd traži otpis sedamdeset posto duga vrijednog preko četiri milijarde dolara. List ističe da su uz Ameriku, i Britanija i Njemačka, kao najveći vjerovnici Jugoslavije, nagovijestile da su i one spremne u velikoj mjeri izaći u susret jugoslavenskom zahtjevu". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 13. XI. 2001. Pregled tiska Pad putničkoga zrakoplova na newyoršku četvrt Queens na naslovnim je stranicama njemačkoga tiska. 'General Anzeiger' iz Bonna, primjerice, piše da prve izjave koje su dale naslutiti kako je riječ o nesreći, ne samo u Sjedinjenim Državama, dočekane su s olakšanjem koje je nadjačalo zgražanje. Cinizam? Da, cinizam. Prije 11. rujna jedva da bi bio razumljiv. Ali tko će ga sada još smatrati i nedopustivim, pita 'General Anzeiger'. 'Berliner Zeitung' ističe kako je teško danas vjerovati u slučajnosti. Pad zrakoplova u New Yorku upravo osam tjedana nakon katastrofalnog terorističkog napada? Avion pun putnika koji pada na stambenu četvrt - samo nekoliko kilometara daleko od mjesta gdje zasjeda Glavna skupština Ujedinjenih naroda? Strahovit, apsurdan slučaj? (...)Od 11. rujna ne postoje više normalne nesreće oslobođene svake sumnje. Nema više katastrofe takvih razmjera koju ne povezujemo neposredno sa slikama Svjetskog trgovačkog središta dok puca u plamenu. Zaprepaštenost koja nas zbog slika u Queensu obuzima jasno pokazuje koliko jako je u naše misli, u našu svakodnevnicu prodro strah od terora. (...) Pad Airbusa s leta broj 587 nemilosrdno nam predočuje koliko je borba protiv terora za civilizirani svijet od egzistencijalne naravi. Sve dok strah od do sad nezabilježenog paralizira misli, svaka će nesreća dobiti apokaliptičnu dimenziju, ustvrđuje 'Berliner Zeitung'. Novinari za razliku od većine vojnika i za razliku od civila dragovoljno odlaze u ratna područja - kako bi prikupili informacije iz prve ruke, kako bi mogli izvijestiti o onome što su sami vidjeli i kako bi uspostavili pouzdanu protutežu službenoj propagandi zaraćenih strana, opisuje 'Neue Presse' iz Coburga nakon vijesti o pogibiji troje novinara u Afganistanu. 'Frankenpost' iz Hofa konstatira da novinarstvo u ratu je stalni hod po žici, i to višestruki - i ratni izvjestitelji, kao i njihovi čitatelji, slušatelji i gledatelji - vide samo isječke istine, oni uglavnom vide samo što im vojska, bez obzira koje strane, želi pokazati, pa ipak svojim informacijama povremeno daju dojam pune pouzdanosti. Oni su istodobno oruđe propagande i oruđe javnosti protiv propagande. To ih baca u razdor između osobnoga rizika i rizika da budu zloporabljeni. Time se može objasniti zašto su se novinari vozili na tenku na kojem oni koji se ne bore nemaju što tražiti, bilježi list. Pobjednički pohod Sjevernoga saveza u Afganistanu iznenađenje je mnogima, kao i činjenica da bi se talibanski režim mogao urušiti poput kuće od karata - tim prije valja ubrzati rad na političkoj koncepciji budućnosti te zemlje, mišljenje je velikog broja komentatora. O složenosti tog posla piše 'Hamburger Abendblatt'. Više nego prehrabro je u Afganistanu vraga tjerati Belzebubom. (...)Iako američki predsjednik Bush želi okončati nasilnu vladavinu talibana i razoriti terorističku mrežu Al Qaide, Washington ni u kojem slučaju ne smije postati stranom u desetljećima dugom afganistanskom građanskom ratu. Borba protiv terorizma tako bi postala ratom protiv Afganistana.(...) Ako bi Sjeverni savez preuzeo Kabul - ponavljanje prastarih plemenskih svađa i ubojite borbe za vlast bilo bi zajamčeno kao i nakon povlačenja Sovjeta. Kao da unutrašnja afganistanska ravnoteža među svim kneževima pojedinih područja, ratnim vojvodama i šefovima klanova nije dovoljno složena - kada bi oni koji su se borili protiv talibana preuzeli vlast, naišlo bi to na otpor i u Pakistanu. (...)Svjetska zajednica time stoji pred izazovom: napraviti plan poslijeratnog političkog uređenja kojim neće uvrijediti ni jednu od 55 nacionalnih skupina na Hindukushu. Mir se neće moći osvojiti samo na bojišnici, upozorava 'Hamburger Abendblatt'. Berlinski 'Der Tagesspiegel' je komentar u kojem piše o novim sukobima u Makedoniji naslovio 'Kada svijet ne gleda'. Novo stanje u svijetu nakon 11. rujna svatko koristi na svoj način. U Makedoniji su nacionalisti iskoristili priliku kako bi ponovno pod znak pitanja stavili mukotrpno isposlovani mirovni sporazum s albanskom manjinom. Konačno, nakon napada u SAD-u nitko više ne gleda pozorno što se događa na Balkanu. U rujnu je ta država iz dana u dan nestajala s prvih stranica, ali ne zato što se stanje u Makedoniji dramatično poboljšalo. Najnovija eskalacija ilustrira upravo suprotno.(...) Kako pucnjava kod Tetova pokazuje, službeno razoružani pobunjenici još uvijek imaju oružje i svoj arsenal uvijek mogu dopuniti. Samo bi još snažni pritisak međunarodne zajednice mogao spriječiti potpuni kolaps mirovnoga procesa. Središnji zahtjev posrednika trebala bi biti ostavka ministra unutarnjih poslova Ljube Boškovskog jer taj tvrdolinijaški šef policije čini sve kako bi sabotirao dogovor s Albancima, drži berlinski list. *** Kraj vladavine talibana u Kabulu. Komentar Petera Philippa. "Sedam godina vladavine talibana u Kabulu privedeno je kraju isto kako je i započelo. U roku nekoliko sati dosadašnji vlastodršci su napusili afganstanski glavni grad. Njihovim protivnicima 'mudžahedinima' ili Sjevernom savezu uspjelo je preuzeti kontrolu nad skoro polovicom teritorije Afganistana. Ovo su uspjeli uz američku, rusku, iransku potporu - istina čudnu kombinaciju. San Sjevernog saveza da zabilježi pobjedu u Kabulu do sada je bila noćna mora SAD-a i svih drugih koji poznaju političko stanje u Afganistanu. Najprije su mudžahedini bili ti koji su godinama u Kabulu i drugim dijelovima zemlje vodili rat i opustošili zemlju. Prema nekim procjenama, u tim je sukobima živote izgubilo oko 50 tisuća Afganistanaca. To je za mnoge Afganistanca u to vrijeme bio razlog da pozdrave pobjedu talibana. Pobjeda je najprije značila mir i kraj prolijevanja krvi. Prije nego što su talibani pokazali svoje pravo lice i prije nego je stanovništvo shvatilo da su otišli loši, a došli gori. Ovaj put bi se ista pogreška trebala izbjeći. Stoga je iz Washingtona upućen znak Sjevernom savezu da ne ulazi u Kabul dok se ne učine sve nužne pripreme. Postoje ideje, ali do sada još uvijek ne postoje dogovori i konkretni planovi o budućnosti Afganistana. Sigurno je samo da se kaos iz predtalibanskog vremena ne smije ponoviti. Zato i postoji ideja da Kabul postane slobodan grad ili barem zaštićena zona. Možda pod kontrolom UN-a. Tamo bi se najprije trebali zaštititi civili, a onda bi se trebalo naći političko rješenje o budućnosti. Hoće li to s obzirom na vrlo brzo osvajanje Kabula biti moguće izvesti, još uvijek se ne zna. Borci Sjevernog saveza su sedam godina čekali ovaj dan i sigurno je da će im teško pasti ukoliko se budu morali suzdržavati. Nisu se pridržavali ni uputa da se zaustave u predgrađu grada. Nastavili su svoj prodor u pravcu Jalalabada i Kandahara. Što će se desiti sa sljedbenicima talibana daje se naslutiti, ukoliko se čuju informacije o vješanjima u Mazar-i-Sharifu, gradu na sjeveru Afganistana koji je prvi pao u ruke Sjevernog saveza. Washington se sada nalazi u velikoj dvojbi. Do sada je kritiziran jer bombardiranje Afganistana nije donijelo nikakve konkretne rezultate. Sada kada su rezultati više nego očigledni, kritičari Sjedinjenim Državama prebacuju da protjerivanje talibana ne donosi nikakvo rješenje Afganistanu. Pri tome se treba prisjetiti da glavni cilj Amerike nije bilo rješavanje političkog stanja u Afganistanu. Primarni cilj bilo je razbijanje teroristička mreža Osame bin Ladena. Ovom cilju Amerika se približila. Kritičarima treba također biti jasno da će osvajanje teritorija od strane Sjevernog saveza olakšati položaj napaćenog afganistanskog stanovništva." (DW) ITALIJA LA REPUBBLICA 13. XI. 2001. Novi imperij "Gdje su završili Imperiji? Povijest koju smo učili u školi u potpunosti je pripadala njima: Sumeranima, Babiloncima, Perzijancima, Grcima, Rimljanima, Bizantincima; Svetom Rimskom carstvu, Habsburškom carstvu, španjolskom, portugalskom, britanskom, francuskom, sovjetskom imperiju. Početkom 20. stoljeća, prije jedva stotinu godina, još ih je bilo četiri: Austrougarsko, njemačko, rusko i otomansko. U osvit 2000. nema više niti jednog. To je stanje bez presedana u povijesti. Može li svijet živjeti u redu i napretku bez Imperija? Prema Robertu Cooperu, profesionalnom diplomatu Foreign Officea ne može: to nije moguće. Njegove teze, odvažne i prodorne, mogle bi biti ograničene samo na svijet ideja, slobodnu i neograničenu raspravu koja oživljava anglosaksonsku kulturu. Kada ne bi bilo jedne male pojedinosti: Cooper je novi 'guru' Tonyija Blaira, njegov najslušaniji diplomatski savjetnik, kojega je predsjednik vlade izravno zadužio za 'izgradnju' novog Afganistana. Njegova mišljenja, dakle, mogu postati obilježje nove međunarodne 'doktrine', i utjecati na političke odluke, kao što je 'teorija zadržavanja' pružila teorijske temelje hladnom ratu. Svedena na bit, ta nova 'doktrina' kaže da je 'moguće zamisliti novi obrambeni imperijalizam'. Blag, demokratski, izvoznik izbora i ljudskih prava, osim zakona i valuta. Često 'dragovoljan', temeljen, dakle, ne na sili, nego na spremnosti država koje se nalazi izvan njega da mu se podvrgnu, kako bi okončale kaos i unutarnju nesigurnost. Imperij prilagođen vremenu i senzibilitetu doba, dakle, ali ipak imperij, bez kojega svijet ne može upoznati stabilan i trajan mir. Ako razmislite, od pada posljednjeg Imperija, onog sovjetskog, zapad je već bio upleten u četiri rata u kratkom razdoblju od 11 godina: Zaljev, Bosna, Kosovo, Afganistan. Malo previše da bi se moglo govoriti o miru. Ovo Roberta Coopera nije klasično proročanstvo 'ex post', tko zna koja po redu publicistička dosjetka kako bi se 'briljantnom' idejom otkrilo ono što se već dogodilo. Čovjek je u Whitehallu poznat kao Kasandra koja je godinama Blaira uznemiravala svojim olovnim afganistanskim scenarijima. Prošle je godine objavio jedan uznemiravajući pamflet predviđanja, u kojemu je opisivao svijet podijeljen kao za vrijeme Hladnog rata, ali prema novim crtama podjele, s tri vrste država: 'predmodernim', gdje vlada kaos: 'suvremenim', državama-nacijama koji žive u redu unutar precizno određenih granica, i onim 'postmodernim', u kojima se država- nacija rastvara unutar novog imperijalnog sustava, kao u slučaju Europske Unije. Središnja točka Coperove teorije je da se može ustanoviti, i zapravo je već ustanovljena, 'nekompatibilnost' među ta tri poretka. 'Gdje je 'predmoderna' država previše slaba da bi bila opasna, nedržavni protagonisti, poput trgovaca drogom, organiziranog kriminala, terorističkih supina, mogu postati previše jaki . Ako, koristeći se 'predmodernim' državama kao bazama te snage postanu opasne po 'suvremene' države, moguće je zamisliti obrambeni imperijalizam'. 'Novi ipmerijalizam', ali nužan kako bi 'stvorila stabilnost', pretvarajući 'predmoderne' države u 'suvremene': što je upravo rebus pred čijim se rješavanjem danas međunarodna zajednica nalazi u Kabulu. Bilo bi pogrešno čitati tu 'doktrinu' očima nekog tko sumnja u uobičajene britanske imperijalne nostalgije. Imperijalno iskustvo sigurno je tomu plodno tlo (sjećate li se Kima, Rudyarda Kiplinga, engleskog agenta koji se uključuje u 'veliku igru' u Afganistanu?); no to nije anakroni model. Isto tako bi bilo pogrešno odbaciti ga kao još jedno militarističko ili represivno iskušenje razvijenog svijeta. Kako bi to shvatili dovoljno je pročitati članak kojega je Cooper napisao prije 11. rujna i objavio u reviji Prospect nakon atentata u New Yorku. Bit pitanja, prema Cooperu, jest da je 'dekolonizacija ostavila bivše kolonije s državnim strukturama koje su u mnogim slučajevima bile strane mjesni tradicijama... često je dakle dekolonizacija bila i imperijalističkija od samog imperija'. Ovdje se kritiziraju koncepti samouprave i samoopredjeljenja naroda, koji su dominirali međunarodnom politikom od Woodrowa Wilsona do danas. U ime tih načela na svim je stranama izvlačen koncept države-nacije kako bi se zadovoljili nacionalizmi, mjesni demagozi i interesi velikih sila. Dok, međutim, 'ne postoji jasna definicija nacije'. Kada je Cavour, nakon stvaranja Italije, htio stvoriti Talijane, samo je 2 posto stanovništva nove državne realnosti govorilo istim jezikom. Nigerija je izmišljotina europskih vlasti na Berlinskom kongresu. 'Jesu li Baski i Katalonci nacije? Je li arapski narod nacija?. Koliko nacija ima u Južnoj Africi. Nacija često stvara državu, a ne obratno. Države-nacije gotovo uvijek sadrže manjine, a kako su temeljene na nacionalnom identitetu imaju prirodnu tendenciju isključiti manjine'. Rezultat je pred očima svih. U posljednjih je 50 godina broj država porastao zadivljujućim ritmom: 51 je potpisala povelju Ujedinjenih naroda 1945., a sada UN ima 189 članica. Veliki paradoks, prema Cooperu, jest da gospodarska integracija koju je donijela globalizacija nije zaustavila sklonost političkoj fragmentaciji, štoviše ju je olakšala. U svijetu 'zatvorenih gospodarstava i protekcionizma bilo je važno biti velik; no u svijetu bez granica za robe, u čemu je razlika?'. Države koje ostaju izvan globalizacije, propadaju vrlo brzo: 'Sakaćenja u Sierra Leoneu, tlačenje žena u Afganistanu, genocidno nasilje na Balkanu'. To je 'domino teorija' koja se nije pokazala posebno točnom za komunizam, ali savršeno funkcionira s kaosom: Sierra Leone destabilizira Liberiju, Afganistan Paksitan i tako dalje. Što napraviti? U drugim vremenima 'rješenje bi bilo kolonizacija. No danas nema kolonijalnih sila spremnih obaviti taj posao', Nije to samo pitanje sredstava: šaka bijelaca (Europljana će 2050. biti jedva 600 milijuna, a Afrikanaca dvije milijarde) više ne može nadzirati svijet kao što je šaka Britanaca nadzirala Indiju. To je i pitanje vrednota. Isti razlozi koji su razvijeni svijet učinili 86 puta bogatijim od onog siromašnog - slobodna trgovina, sloboda govora i pravna država - danas ih onemogućavaju učiniti ono što su činili kada su bili tri puta bogatiji: kolonizirati. 'Presušila je i ponuda i potražnja za imperijalizmom'. Pa ipak 'sustav u kojemu snažniji štiti slabijeg, u kojemu učinkoviti s dobrim upravljanjem izvoze stabilnost i slobodu, u kojemu je svijet otvoren ulaganjima i rastu, izgleda krajnje poželjan. Ako je i istina da imperiji nisu to uvijek bili, isto tako je istina da su često bili bolji od kaosa i barbarstava koji su ih zamijenili'. No 'u svijetu ljudskih prava i građanskih vrijednosti', nadgledanih i propovijedanih od novih misionara iz 'nevladinih organizacija', 'novi imperijalizam će u svakom slučaju biti drugačiji od onog starog'. Bit će dragovoljan. Kao što se uostalom već događa u dva slučaja: financijskom imperijalizmu, i imperijalizmu susjeda. Prvog vodi Međunarodni monetarni fond. Koji daje zajmove i pomoć u zamjenu za kontrolu i poštivanje pravila. 'Ne koristi nasilje, samo novac'. Države koje mu se podvrgavaju 'ne gube suverenitet, nego privremeno posuđuje svoj suverenitet', u zamjenu za probitačnu integraciju u svjetsku gospodarsku zajednicu. Drugi oblik 'novog imperijalizma' dobro predstavlja Europska Unija. Imajući nestabilnost na svojim granicama, za razliku od Sjedinjenih država, Europa ima izravan interes integrirati upravo dekolonizirane zemlje istoka i juga kontinenta. No izvanredan je stvar to što je stari Rim morao izvoziti svoje zakone i monetu pomoću vojnika, danas same zemlje koje graniče s EU-om čine sve kako bi svoje zakone i gospodarstva prilagodile, kako bi bile prihvaćene 'u novi kolektivni imperij', za koji Cooper ne bi odbacio ime 'Commonwealth'. Tako, ono što je na početku moglo izgledati kao perfidna engleština, postaje najstrastvenije zagovaranje prednosti ujedinjene Europe, koje dolazi s najneočekivanije propovjedaonice: londonskog Foreign Officea. Model 'novog suvremenog, demokratskog i zajedničkog imperija' je dakle Europa: 'Kao i Rim', zaključuje Cooper, 'svojim će građanima dati zakone, valutu, i poneku cestu, u zajedničkoj slobodi'. Ako će se Tony Blair oslanjati na savjete svojeg 'gurua' ne samo za Afganistan nego i za Euro pripremimo se na svašta.", piše Antonio Polito. AVVENIRE 13. XI. 2001. Kako sukladnim učiniti vojne i političke ciljeve "Koliko se podudaraju strateški ciljevi Washingtona s onima koje konkretno slijede postrojbe Sjevernog Saveza. Koliko je visok rizik da Sjedinjene Države na kraju 'vode borbu za pruskog kralja', ne uspijevajući ostvariti vlastite ratne ciljeve radi pretjerane pomoći koje su dale mudžahedinskim postrojbama? I na kraju, otkuda potječu teškoće Zapada u koncipiranju dugoročne strategije spram međunarodnog terorizma. (...) Nisu samo mreže afganistanskih izdaje i prikrivenih interesa, i zamke afganistanske sociopolitke te koje Zapadu otežavaju razradu učinkovite strategije protiv terorizma. Postoje i teškoće u tumačenju stvarnosti koja objektivno izbjegava sve iskušane i tradicionalne kategorije kojima smo je do sada pokušavali objasniti. Nalazimo se zapravo u paradoksalnoj situaciji u kojoj osam-deset glavnih sila svijeta (od SAD-a do Rusije, od Kine do Engleske, od Njemačke do Italije, od Japana do Francuske), sudjeluju, makar i u različitim ulogama, u velikoj koaliciji, izgrađenoj kako bi iskorijenila smrtonosnu prijetnju miru i sigurnosti svijeta. A tko izaziva tu snažnu koaliciju? Jedna siromašna zemlja poput Afganistana i 'privatni subjekt' poput terorističke mreže Osame bin Ladena! U Washingtonu kao u Moskvi, u Londonu kao u Rimu, vrlo dobro se zna da je pritisak izvršen na baze Al Qaede u Afganistanu nužan za pobjedu nad terorizmom, ali da nije odlučujući. Pobjeda mora doći kroz druge akcije, drugačije od onih svojstvenih vojnoj kampanji širokih razmjera. No kroz koje? Dok sjevernjačke milicije jure prema Kabulu, rokovi pritišću kako bi se izradila nužna strategija, te da, umjesto da sudjeluje u potrebnom ratu protiv međunarodnog terorizma, cijeli svijet na kraju ne završi u klopci tko zna kojeg po redu afganistanskog rata, čineći od nevjerojatne vojne sile ikada okupljene nevjerojatno nesvjesni instrument nekog mjesnog gospodara rata", Vittorio E. Parsi. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. XI. 2001. Veliki planovi za oslabljeni Atlantski savez "Iza zakašnjelog prošlotjednog poteza Bushove vlade- poziva njemačkoj, talijanskoj i drugim europskim vladama u afganistansku vojnu kampanju- stoji intenzivna rasprava na obje strane Atlantika glede onoga što bi trebalo napraviti s NATO savezom. Pitanje koje se javlja nakon 11. rujna djelomice je kratkoročno i taktičke prirode: unatoč otporu u Pentagonu, Bijela kuća je zaključila, uz poticaj Colina Powella i Tonya Blaira, da u Afganistan treba uključiti još vojnika kako bi održala europsku potporu kampanji protiv Talibana. Europljani su željeli sudjelovati u vojnoj akciji kako bi dobili više utjecaja nad provođenjem rata. No 11. rujan, koji je potaknuo prvo pozivanje NATO-a na obostrani mehanizam obrane u pola stoljeća svog postojanja, potaknuo je i širu raspravu i u Washingtonu i u Europi o budućnosti transatlantskih vojnih odnošaja. Neki političari na obje strane oceana vide priliku da se oživi savez koji kao da je izgubio smjernice i nekadašnju snagu, tako da mu se napokon da jasna posthladnoratovska misija. Za druge, Afganistan se pokazuje tek još jednom demonstracijom sve većeg jaza između retorike europsko- američkih političkih sporazuma i realnosti vojne suradnje. Za neke od sanjara, Afganistan izgleda kao idealno okružje za raščišćavanje geopolitičkih nesporazuma i potisnutih ambicija čitavog prošlog desetljeća. Njemačka vlada Gerhardta Schroedera, npr., razmatra mogućnost slanja nekoliko desetaka komandosa u operacije svrgavanja Talibana- što bi predstavljalo kraj njemačke vojne izolacije i početak, nadaju se, istaknutije uloge Njemačke u procesu donošenja odluka na Zapadu. Najveći problem za Berlin od 11. rujna jest natjerati Bushovu vladu da proširi ponudu simboličnog vojnog sudjelovanja tako da Schroeder može iskoristiti tu političku priliku. I za Schroedera i za Blaira, podjela dužnosti u Afganistanu način je i dugoročnog vezivanja Bushove administracije za multilateralizam za koji se mislilo da ga napušta prije 11. rujna, istovremeno osiguravajući to da se borba protiv terorizma, koja bi svijet mogla definirati desetljećima, vrti oko euro-američke osi. 'Postoji čitav niz razloga zbog kojih će članovi Europske unije željeti da ih se sluša'... Neki demokratski stratezi i senatori u Washingtonu, kao što su Joseph Biden i Richard Lugar, pozivaju administraciju da Afganistan iskoristi tako da se Europljani obvežu na NATO koji eksplicitno prihvaća da je njegova misija globalno djelovanje. Clintonova administracija ovo je pokušavala ostvariti ali nije uspjela. Sada, tvrde neki, prilika je na dohvat ruke. Institucije NATO-a trebale bi biti posvećene ratu protiv terorizma i eliminiranju oružja masovnog uništenja. Vladama koje su oklijevale ulagati u obranu tada bi se mogao dati zadatak-stvaranje i financiranje snaga koje su potrebne za borbu protiv organizacija kao što je al Qaida. A SAD bi si osigurao saveznike za rat koji će biti dulji i opsežniji od afganistanskog bombardiranja. Ova se vizija širi još dalje, predviđajući postavljanje novih temelja NATO-a na planiranom summitu u Pragu slijedeće godine. Uz poticaj koji predstavlja rat NATO može riješiti nesuglasice koje se tiču odvojene vojske Europske Unije i uloge Turske, može formalizirati novi odnošaj s Rusijom Vladimira Putina i okončati hladnoratovsku podjelu Europe zauvijek, prihvaćajući sedam novih članica u Srednjoj i Istočnoj Europi. Naime, Bushova se administracija obvezala na agresivno širenje NATO-a početkom ove godine. Trebala bi iskoristiti summit u Pragu za reorganiziranje transatlantskih odnošaja(...). U međuvremenu u Afganistanu, realna vojna suradnja još uvijek je tek djelimice u noći kada je počeo rat. Možda će se neki od brodova ili komandosa ili drugih posebnih jedinica u međuvremenu ipak pojaviti na bojnom polju. No realna je situacija i dalje ta da većina europskih snaga nije ni obučena a nema ni oružje da odigra više od simbolične uloge. Njemačka će koristiti nosač zrakoplova star pedesetak godina. Zapovjednici Pentagona nisu baš voljni koristiti ni vojnu opremu NATO-a ni njegovu formalnu zapovjednu strukturu. Mnogi se još sjećaju glavobolja kosovskog rata, operacije kojom je upravljao NATO, u kojoj su ciljevi bombardiranja postali predmeti frustrirajućeg natezanja među vladama. Rizik je u tome da bi nakon širenja u Pragu, strukturiranje osoblja kombiniranih delegacija u Sjevernoatlantskom vijeću u Bruxellesu- 26, plus Rusija- moglo rezultirati time da bi ono brojčano nadmašilo europske vojne snage u Srednjoj Aziji. Pobjednik bi u tom slučaju bio Putin, koji bi bio zadovoljan vidjeti da se NATO ponaša kao politički klub što je prije 11. rujna obećao da nikada neće postati", piše Jackson Diehl za "The Washington Post" a prenosi list. Dajte NATO-u kombinirani 'task force' protiv terorizma "Od 11. rujna, Bushova je administracija od saveznika pomoć tražila uglavnom kroz bilateralne kanale, ne putem NATO-a. Neki dužnosnici iz Pentagona privatno prigovaraju da savez nije relevantan za nove izazove koje predstavlja antiteroristička kampanja. Da bi pravilno reagirali na kritike iz Washingtona, i da bi dali više težine kolektivnoj obrambenoj obvezi NATO-a, saveznici uključenost NATO-a moraju odvesti bar za korak dalje stvarajući NATO-ov 'Counter Terrorism Combined Joint Task Force' (NATO-ove Kombinirane ujedinjene snage za borbu protiv terorizma). Posebna jedinica predstavljala bi organizacijski fokus za ozbiljni doprinos NATO-a kampanji protiv terorizma. Mogla bi poslužiti kao čvrsti okvir za uključivanje saveznika, izgrađen na temeljima integrirane zapovjedne strukture NATO-a, sve dok takva podrška bude bila potrebna. 1994. godine, NATO je prihvatio zamisao SAD-a da se osnuje stožer 'Combined Joint Task Force' (CJTF- Kombinirane ujedinjene snage) koji bi zapovjednu strukturu saveza učinio fleksibilnijom. 'Kombinirane' znači da uključuju snage dviju ili više zemalja, a 'ujedinjene' znači da uključuju vojsku, zračne snage, mornaricu i pomorske jedinice. Ovaj je koncept iskušan u vježbama. Sada ga savez ima priliku provjeriti i u praksi osnivajući CJTF, antiterorističku jedinicu. Osim vojnih dužnosnika, 'task force' trebao bi uključivati sudjelovanje predstavnika ministarstava vanjskih poslova i ministarstava financija zemalja koje sudjeluju u CJTF-u, kako bi bili osigurani najrazličitiji resursi koji su potrebni za vođenje kampanje. Jedna prednost strukture CJTF jest ta da saveznici koji nisu članovi NATO-a mogu biti pozvani da sudjeluju. Sve zemlje koje žele postati članice NATO-a kao i druge europske demokracije vjerojatno bi se pridružile. Takav 'task force' poslužio bi kao okvir za intenzivniju suradnju NATO-a i Rusije. Prvi zadatak CJTF-a bio bi koordiniranje intenzivirane podjele dojavnih i podataka i analitičkih nastojanja, gradeći na temeljima suradnje koja je već u tijeku. Zapovjedništvo 'task force'-a od svih zemalja koje sudjeluju trebalo bi zatražiti da pojasne kojim bi snagama doprinijeli u antiterorističkim operacijama. Stvaranje takve strukture, kao što je ona koju su prije godinu dana stvorili članovi EU-a za svoju zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku u povojima, bio bi način na koji bi se saveznici i partneri obvezali na istinski doprinos. NATO bi mogao služiti kao filter za sve postojeće i buduće savezničke doprinose ratu protiv terorizma. Ako SAD počne vjerovati da NATO nema velike praktične svrhe u antiterorističkoj kampanji, sav će trud iz prošlog desetljeća da se NATO učini relevantnim za suvremene sigurnosne potrebe pasti u vodu", piše Stanley R. Sloan, direktor Inicijative atlantske zajednice (Atlantic Community Initiative) i autor knjige koje će uskoro biti objavljena, "NATO, the European Union and the Atlantic Community: The TransAtlantic Bargain Reconsidered" (NATO, Europska Unija i Atlantska zajednica: revizija transatlantske pogodbe). AUSTRIJA DIE PRESSE 13. XI. 2001. Proširenje EU: učestali prigovori, posebne želje i ograde "U Bruxellesu sve zabrinutije registriraju da sve veći broj članica EU želi iskoristiti proširenje za promicanje vlastitih specijalnih nacionalnih želja. Broj prigovora, ograda i posebnih želja jest u porastu. Austrija, kojoj Povjerenstvo EU neizravno predbacuje da svojim tvrdim stavom u pitanju elektrane Temelin koči proširenje, već odavno nije više jedni problematični slučaj. U međuvremenu je gotovo svaka članica EU razvila vlastite hirove, vezane za proširenje. Primjerice, Grčka pokušava iznuditi pristup Cipra u prvom krugu proširenja. Predsjednik grčkog parlamenta Apostolog Kaklamanis iz redova vladajućih socijalista nedavno je zaprijetio da će parlament u Ateni glasati protiv pristupa bilo kojeg druge zemlje u EU bude li prijem Cipra odgođen zbog neriješenog teritorijalnog problema s Turskom. No, valja spomenuti i Nizozemsku koja odnedavno sve češće zahtijeva reformu poljoprivredne politike EU prije prijema novih članica. Gotovo nitko ne zamjera nizozemskom vodstvu što ono pritom ima na umu samo zajednički proračun EU. Pretpostavlja se zapravo da nizozemski poljoprivredni lobby strahuje a vlastitu konkurentnost nakon proširenja. Premijer Wim Kok preuzeo u posljednje vrijeme i ulogu glasnogovornika onih premijera koji strahuju da uprave u zemljama-kandidatima još nisu spremne članstvo. Tu je i Španjolska koja želi biti sigurna da će zadržati svoje visoke strukturne subvencije i nakon prijema novih članica. Španjolska namjerava zajedno s Portugalom i skandinavskim zemljama iskoristiti proširenje i kako bi pomogla svojem iscrpljenom ribarstvu da stane na nove. Madrid je već u okviru posljednjeg kruga proširenja iznudio nova područja za izlov ribe. Napokon, valja spomenuti i Veliku Britaniju koja strahuje od bilo kojeg oblika usklađivanja poreza kao vrag od tamjana. London želi odgoditi pitanje zajedničkih poreza koje bi uskoro trebalo biti riješeno sa svim zemljama-kandidatima. Brojni uvjeti nisu baš pridonijeli pozitivnom razvoju pro- europskog raspoloženja u zemljama-kandidatima. Po najnovijoj anketi pozitivan odnos prema pristupu EU (u svim srednje- i istočnoeuropskim zemljama plus Turskoj) pao je u prosjeku s prošlogodišnjih 62,9 na samo 55,7 posto u studenom ove godine", ističe Wolfgang Boehm na kraju članka. NJEMAČKA DPA 13. XI. 2001. Izetbegović 'stvarni zapovjednik mudžahedina' "Bivši predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović bio je 'stvarni zapovjednik mudžahedina u Bosni' i pod tajnim imenom Ali Izzat aktivno je sudjelovao na skupštinama Shure (najviše savjetodavno tijelo u islamskim zemljama). Hrvatski dnevnik 'Večernji list' piše u ponedjeljak da je u posjedu dnevnika Abd al Rahmana, bivšeg duhovnog vođe mudžahedina u Bosni i šefa terorističke organizacije 'Al Gamaa al Islamije'. Dnevnik će rasvijetliti pravu ulogu mudžahedina u bosanskom građanskom ratu (1992. - 1995.). U tom dnevniku nisu navedeni samo najvažniji mudžahedinski vođe, nego i imena mnogih Bošnjaka koji su ponajprije logistički podupirali 'božje ratnike'. Među njima se osim političkih dužnosnika poput Izetbegovića i bivšeg bosanskog generala Rasima Delića mogu pronaći i najviši vjerski uglednici koji su također sudjelovali na skupštinama Shure, izvješćuje list. Iz dnevnika proizlazi da su 'božji ratnici' ostali u Bosni i poslije rata koji je službeno dokončan Daytonskim sporazumom 1995. Tako se na skupštini u prosincu 1995. poglavito raspravljalo o ostanku mudžahedina, odnosno nastavku misije 'za koju smo se časno borili', navodi 'Večernji list' izvatke iz dnevnika. Predstavnici mudžahedina ustrajali su na tomu da Bošnjaci sada moraju preuzeti 'tu odgovornost', jer im prijeti 'progon' iz Bosne. Osobito je SAD poslije potpisivanja Daytonskoga sporazuma zahtijevao da svi 'božji ratnici' napuste Bosnu. Unatoč tim zahtjevima za mnoge je mudžahedine bilo 'nezamislivo' napustiti zemlju a imali su i Izetbegovićevu potporu. 'Vjerujem da je progon Arapa daleka opcija sve dok je tu Ali Izzat', napisao je u međuvremenu ubijeni Al Rahman. Zbog zabrinutosti da će možda morati napustiti zemlju, mudžahedinima se obratio i Delić. Navodno ih je uvjeravao da ulažu sve napore kako bi SAD uvjerili da je 'Al Mudžahedin' dio bosanske vojske. Amerikanci su ipak i dalje ustrajali da svi maudžahedini napuste Bosnu i vrate se u svoje domovine, izvješćuje list. Iz dnevnika je osim toga vidljivo da su bosanski političari i vojni vođe žalili zbog raspada brigade 'Al Mudžahedin' poslije rata, piše list. Jedan vodeći predstavnik iz Sarajeva navodno je 'božjim ratnicima' priopćio da pod pritiskom SAD-a moraju potpisati sporazum i da zbog toga žali. 'Siguran sam da većina civila žali što se ta skupina raspala', navodno je rekao neimenovani političar i istodobno uvjerio mudžahedinsku zajednicu 'da poduzimamo sve i štitit ćemo i vas i one koji odu, ali i one koji ostanu.' Po prosudbama međunarodnih stručnjaka u Bosni se borilo više od tri tisuće dragovoljaca iz arapskih zemalja koji su uglavnom bili pripadnici 7. muslimanske brigade, 'Al Mudžahedin'. Kao utvrde 'božjih ratnika' slovila su tri velika grada središnje Bosne, Travnik, Zenica i Bugojno. Mnogi mudžahedini pristigli iz Afganistana, Egipta, Jemena, Tunisa i Alžira navodno su kao članovi 'humanitarnih organizacija' preko Hrvatske dolazili u Bosnu gdje su počinili strašne ratne zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom. Koliko je mudžahedina uistinu ostalo u Bosni poslije rata, nije jasno. Prema procjenama radi se o 'nekoliko stotina' od kojih je dio u međuvremenu dobio i bosansko državljanstvo. Stručnjaci u borbi protiv terorizma ponajprije su poslije terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna upozorili da bi i u tom dijelu Europe mogle postojati snage koje nisu nesklone terorizmu." FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. XI. 2001. Skopje poslije događaja u Tetovu proglasilo stanje vojne pripravnosti "U Makedoniji je u ponedjeljak već tjednima zapinjućem mirovnom procesu zaprijetio potpuni slom. Poslije najtežih događaja od primirja iz srpnja, vlada u Skopju proglasila je vojnu pripravnost. Prema izjavama svjedoka, poslije podne je više stotina policajaca otišlo na zapad zemlje i razmjestilo se u selu Trebošu nedaleko Tetova. U noći na ponedjeljak tamo su trojicu makedonskih policajaca iz jedinice 'Lavovi' ustrijelili naoružani Albanci i još dvojicu ranili. Izaslanici EU-a i NATO-a u Makedoniji nastojali su razgovorima s makedonskom vladom i političkim vođama albanske manjine u zemlji smiriti stanje. Do eskalacije nasilja došlo je nakon što je posebna jedinica makedonske policije u nedjelju na večer uhitila sedmoricu Albanaca. Prema izvješću ministarstva unutarnjih poslova, osumnjičeni su da su bili pripadnici raspuštene 'Nacionalne oslobodilačke vojske' (OVK) i da su počinili ratne zločine nad makedonskim civilima. Reagirajući na uhićenje, naoružani su Albanci u noći na ponedjeljak više desetaka slavenskih Makedonaca uzeli kao taoce, među njima i žene i djecu. Podaci o broju otetih sežu od 60 do sto. Predsjednik parlamenta Stojan Andov u ponedjeljak je u Skopju izjavio da su do podneva gotovo svi taoci bili oslobođeni. U to ga je uvjerio novi izaslanik EU-a za Makedoniju, francuski političar Alain Le Roy. Do ponedjeljka poslije podne nije bilo jasno tko je napao i oteo civile. Bivši zapovjednik OVK raspuštenog 27. rujna izjavio je da bivši borci OVK nemaju veze s napadima. Istodobno je 'Albanska nacionalna vojska' (AKSh) priznala nedjelo i otmice i pozvala sve bivše borce OVK da joj se pridruže. Koliko je AKSh jak i tko ga vodi, predmet je nagađanja. (...) Prošloga je tjedna NATO-ov glavni tajnik George Robertson u Skopju upozorio na ponovno razbuktavanje borba ako se odmah ne ostvare odredbe Ohridskog mirovnog sporazuma. Robertson je ustrajao ponajprije na tomu da vlada odgovarajućim zakonom zajamči amnestiju za OVK koju je predsjednik Boris Trajkovski do sada tek općenito obećavao. Za uzvrat za predaju 4 tisuće komada oružja i njihovu demobilizaciju, borcima OVK trebalo bi zajamčiti amnestiju. Predsjednik vlade Ljupčo Georgijevski potvrdio je naprotiv svoje odbijanje zakona o amnestiji. (...) Prema predodžbama međunarodnih posrednika, ratne zločine u Makedoniji morao bi istraživati samo Haaški sud. NATO-ova postrojba Task Force Fox koju predvodi Njemačka u sukob se ne može miješati jer je njezin mandat ograničen na zaštitu civilnih međunarodnih promatrača", izvješćuje među ostalim novinar lista rueb. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. XI. 2001. U sjeni terora "Međunarodni menadžeri za krize i sukobljene strane u Makedoniji imaju sasvim različite ciljeve. Eksces u blizini Tetova trebao je podsjetiti svijet na tu činjenicu. Budući da su u cijelosti zaokupljeni borbom protiv terora, SAD, NATO i EU moraju biti još više zainteresirane za gašenje najnovijeg kriznog žarišta na Balkanu. Makedonski premijer Ljubčo Georgijevski i njegovi sljedbenici drže pak da im se pruža prilika da od Zapada izbore više razumijevanja za borbu protiv albanskih terorista. Po nalogu Georgijevskog njegova stranka VMRO potkopava kompromis koji je makeodnski premijer pod pritiskom Zapada sam prihvatio a albanska Nacionalna oslobodilačka vojska po mišljenju NATO-a već ostvarila simboličnom predajom oružja i samoraspuštanjem. Ustavna reforma u korist albanske etničke skupine, koja čini trećinu stanovništva Makedonije pod pritiskom je Zapada, a trebala je po Ohridskom sporazumu stupiti na snagu u rujnu ove godine, neprekidno nailazi na odgodu u makedonskom parlamentu. Obećana amnestija za nekadašnje borce OVK nije poprimila pravno važeći oblik. Najteži izgred u Makedoniji u posljednja tri mjeseca izazvao je ministar unutrašnjih poslova Ljupča Georgijevskog i njegov stranački kolega Ljube Boškovski. Ministar obrane, socijaldemokrat Vlado Bučkovski, nije slučajno izjavio sljedeće: 'Ta će nas pustolovina skupo stajati'. Makedonski mediji marljivo objavljuju izjavu makedonske policije o navodnoj masovnoj grobnici otetih Makedonaca u blizini sela Neprošteno. Opremljena teškim naoružanjem, policija je tenkovima ušla u to područje koje je do primirja bilo pod nadzorom OVK te gdje bi sada trebalo započeti iskopavanje leševa. Nakon što je policija uhitila nekadašnje borce OVK, uslijedila je uzvrat u vidu otmice nekoliko desetaka Makedonaca. Kao rezultat Boškovski je izvijestio o trojici poginulih u redovima makedonske specijalne postrojbe. Pri tome valja istaknuti važnu okolnost da su u Ohridskom sporazumu na inicijativu socijaldemokrata novi izbori dogovoreni već za siječanj sljedeće godine. Nakon trogodišnje korupcije i nepravilnosti u privredi Georgijevski mora strahovati od te izborne provjere. Nacionalističkim nastupom, uvredljivim za Zapad, makedonski premijer pokušava kompenzirati nezadovoljstvo svojom vladom. Radi protiv ustupaka u ustavnim pitanjima koje je iznudio OVK a nepopularni su među Makedoncima. Doduše, taktika odgađanja makedonskog premijera pruža željenu izliku dvjema mjerodavnim albanskim strankama - PDP je povukla zeleno svjetlo dugo smišljanoj ustavnoj formuli o državotvornim narodima Makedonije. U međuvremenu su Beograd i Skoplje prilikom posjeta jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice naglasili da je terorizam Albanaca, većinom pripadnika islamske vjere, središnje zlo na Balkanu", prenosi na kraju komentara Bernhard Kueppers. DIE TAGESZEITUNG 13. XI. 2001. Preslab pritisak iz Berlina "Neriješeni politički problemi u Makedoniji ponovno su se prometnuli u nasilje. Radikali na obje strane - među slavenskom većinom i među Albancima - potiču eskalaciju sukoba. Provokacije se uklapaju u računicu ekstremnih nacionalista na obje strane. Prijeti opasnost propasti mirovnog procesa a time i misije međunarodne zajednice pod njemačkim vodstvom. Takav razvoj događaja bilo je moguće predvidjeti. Već su tjednima radikali u strankama slavenskih Makedonaca i u makedonskoj vladi pokušavali sabotirati mirovni proces. Ohridski dogovor, postignut u kolovozu ove godine - praktično je riječ o ugovoru sukobljenih strana - nije sukladno dogovoru ratificiran u parlamentu a izuzetno važan zakon o amnestiji zapeo je u slijepoj ulici. Istodobno je makedonsko ministarstvo unutrašnjih poslova ojačalo svoje specijalne postrojbe koje su sada suprotno svim dogovorima bez međunarodne pratnje prodrle u albanska sela i počele uhićivati ljude. U slučaju daljnje eskalacije sukoba tajnovita odcijepljena organizacija AKSH mogla bi lako prerasti u novi okvir za borce raspuštenog OVK i obnoviti stanje kakvo je bilo prije mirovnih pregovora. I to ovaj puta 'bez kompromisa', što sugerira raspoloženje među brojnim Albancima u tetovskoj regiji. Budući da je međunarodna zajednica bila previše obzirna, održavajući slab mandat i opseg NATO-vih postrojbi u Makedoniji, sama se degradirala u status tigra od papira kojeg radikali više ne shvaćaju ozbiljno. To se u prvom redu tiče njemačke politike. Naime, nakon povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Makedonije upravo bi Njemačka kao vodeća zemlja trebala preuzeti vodstvo u mirovnom procesu. No, njemačka vlada očigledno ne želi prihvatiti tu ulogu. To vrijedi i za javnost koja hipnotizirano prati stanje u Afganistanu i svađa se oko vojnih operacija u toj zemlji. Propadne li pak misija u Makedoniji, diskreditirana neće biti samo međunarodna zajednica - budući da je nesposobna za uspostavu mira - već i Njemačka, koja sada snosi glavnu odgovornost za taj proces", upozorava Erich Rathfelder na kraju komentara. RUSIJA IZVESTIJA 13. XI. 2001. George Bush: 'Putin i ja ćemo znati kako ćemo se zabaviti u Teksasu' Nekoliko sati prije dolaska Vladimira Putina u Washington, predsjednik Bush primio je u Bijeloj kući četvoricu ruskih novinara, među kojima je bio i novinar 'Izvestija' Jevgenij Baj: " - Očekuje li se tijekom posjeta predsjednika Putina SAD-u ozbiljniji pomak u svezi sa smanjenjem nuklearnog navalnoga oružja? Neki izvori tvrde da je posao već sklopljen. Slažete li se s time? Što će biti sa sporazumom o proturaketnoj obrani (PRO) i jesu li obje strane spremne na nagodbu? = S predsjednikom Putinom još nisam razgovarao o konkretnom broju bojnih glava (koje treba smanjiti, op. autora), odgovorio je predsjednik Bush. Čekam njegov dolazak. Mislim da je bolje da sam čuje od mene konkretne prijedloge, a ne da ih ja objavim prije početka posjeta. Još u predsjedničkoj utrci obećao sam da ću zadržati onoliki broj bojevih glava koji će omogućiti da se istodobno očuva mir i spasi čovječanstvo. Možda će Putin meni reći 'svoj' broj. No neovisno o tome hoće li on to učiniti ili ne, čvrsto sam odlučio smanjiti naš arsenal (nuklearne bojeve glave). Sporazum o PRO je zastario i ometa nas u istraživanju i u proizvodnji oružja koje bi moglo ukloniti prijetnje što su se nadvile nad nama. Amerika i Rusija više nisu neprijatelji. Najveća pogibelj za nas jesu oni koji stvaraju planove za proizvodnju oružja za masovno uništavanje. Recimo Afganistan. Ako talibanska vlada nekako dođe do takvog oružja, iz temelja će se promijeniti odnos snaga u tom dijelu svijeta. Mislim da je u interesu naših zemalja da se domognemo tog oružja i spriječimo da se ono ne upotrijebi protiv nas. Kažem 'nas' jer mislim da bi to bilo u našem zajedničkom interesu. Posebno su pitanje odnosi između Rusije i NATO-a. Ta velika organizacija mora gledati Rusiju drukčije. Trebaju se urediti ne samo dvostrani odnosi između Amerike i Rusije, već i višestrani odnosi s NATO-om koji jača stabilnost u Europi. - Je li riječ o tome da Rusija može dobiti pravo da odlučije u NATO- u? = Ponajprije se misli na savjetodavnu ulogu, no ona se može proširiti. O tomu još nisam razgovarao s predsjednikom Putinom. Nije moje da govorim u ime NATO-a. Moja je zadaća pomoći NATO-u da Rusiju gleda kao prijatelja. (...) Govoreći o suradnji o strateškim pitanjima, Bush je rekao da dvjema zemljama 'više ne trebaju beskrajne višesatne raspre o smanjenju oružja'. 'Prije je u svijetu bilo puno međusobnog nepovjerenja, pa su ljudi morali sjesti za stol i satima govoriti, govoriti i govoriti, rekao je Bush. Gdjekad je to davalo neke rezultate. Ipak, u novim uvjetima dvojica naših vođa moraju biti odlučni i reći što, po njihovu mišljenju, treba učiniti za veću stabilnost u svijetu. Prije smo vodili previše raspra o proturaketnoj obrani i ja ih također shvaćam kao ostatak iz prošlosti'. (...) Zadovoljan sam napretkom koji smo ostvarili u Afganistanu. Rusi za tu zemlju imaju jasnu strategiju i daju nam korisne savjete. Naši su afganistanski saveznici postigli velike uspjehe na sjeveru zemlje. Sutra ću predsjedniku Putinu reći da ćemo ustrajno nastaviti tim putem i da smo vrlo odlučni u nakani da ostvarimo našu zadaću. A ona je uništiti Al-Quaidu i vladu koja ju podupire. (...) - Razmišljate li o dolasku u Moskvu? = Da. Razmišljam o tome. No prvo moramo završiti ovaj posjet. A onda ću sa zadovoljstvom poći u Moskvu. Bit će to za me vrlo zanimljivo putovanje." NEZAVISIMAJA GAZETA 13. XI. 2001. Generali postaju oporba Kremlju "Doslovno nekoliko sati prije odlaska u Sjedinjene Države predsjednik Vladimir Putin mislio je da mora održati dug sastanak s ruskom vojnom vrhuškom iza zatvorenih vrata. Razlozi za to su ozbiljni, ako ne i kritični. Što tješnje Moskva surađuje s američkom upravom, to su oštrije reakcije u 'prekoarbatskom vojnom okrugu'. Uz to se promijenio izgled političkog odnosa snaga u samom tom okrugu. Nesuglasice s Kremljem pojavile su se davno prije, no nisu se mogle očitovati zbog sustava političkog čelništva Oružanih snaga. Za čelnika ministarstva obrane Putin je postavio civila Sergeja Ivanova, bivšeg šefa Vijeća sigurnosti RF-a. No s početkom antiterorističke kampanje istaknuo se vojni dužnosnik, načelnik glavnog stožera Anatolij Kvašnjin. Upravo je on izvješćivao Kremlj o tijeku bojnog djelovanja, predviđao tijek događaja i davao preporuke. Sve je to Kvašnjin obavljao vrlo stručno. Što se tiče Sergeja Ivanova, nije se isticao potrebnim znanjem. Pače, u početku je davao vojno-političke izjave koje 'nisu odgovarale prilikama' (zbog čega je očito dobio ukor od kremaljske vlasti). Sada djelatni vojnici misle da mogu snažno utjecati na Predsjednika i njegovo okružje. Strateški paritet s SAD-om, geopolitički odnos snaga u srednjoj Aziji i na Bliskom istoku i socijalni položaj vojnika jesu najmanje tri glavna načelna pitanja u rješavanju kojih vojnici žele utjecati na državni vrh. Kakve god izjave Predsjednik dao u svezi sa spremnošću na nagodbu s SAD-om oko sporazuma o proturaketnoj obrani iz 1972., djelatni generali ostaju pri svom stajalištu koje u potpunosti odgovara tradiciji sovjetskog razdoblja - sporazum se ni u kojem slučaju ne smije mijenjati! Neka Amerikanci jednostrano odustanu od njega, ali samo neka ne bude nagodbe. Putinovo okružje vidi u takvom stajalištu povratak u vrijeme hladnog rata. To je ovih dana priznao sadašnji štićenik Kremlja u ministarstvu obrane Sergej Ivanov, nazvavši sporazum o proturaketnoj obrani 'ostatkom iz tog razdoblja'. Takva je izjava uzbunila generalitet, a još više ih je uzbunila politika smanjenja ruskog raketnog nuklearnog potencijala za približno četiri puta, na 1.500 nuklearnih bojevih glava. Generali intuitivno osjećaju da toliko puta, ako ne i više, pada njihov društveni ugled. S geopolitičkog gledišta, u ministarstvu obrane ne odobravaju način na koji Kremlj sudjeluje u protuterorističkoj koaliciji. Govoreći agitpropovskim rječnikom, noga američkog vojnika gazi donedavno sovjetska područja u Uzbekistanu i u Tadžikistanu. To se svakako ne uklapa u razmišljanje čelnika 'prekoarbatskog okruga'. Razumljivo je zašto - sav svoj radni vijek spremali su se da unište upravo tog neprijatelja. Zato su kod mnogih njujorkški događaji 11. IX. izazvali otvorenu zluradost. Nazočnost Pentagona u bivšim sovjetskim republikama uz suglasnost Rusije samo pojačava te osjećaje. Uz to, čini se da će Amerikanci u Afganistanu postići ono što ruskim vojnicima nije uspjelo za deset godina rata. Mnogi naši sadašnji visoki vojni dužnosnici promaknuti su zahvaljujući nesretnom afganistanskom ratu 1979.-1989. Nezadovoljstvo povećava i odluka Kremlja o zatvaranju baza u Vijetnamu i na Kubi, smanjenje ruskih mirovnih snaga u Bosni i na Kosovu, kao i ruske vojne nazočnosti u Zakavkazju i Podnjestarju. A NATO je sve bliže. Predsjednikova vojna politika prema vlastitim oružanim snagama također ne oduševljava. Gotovo dvije godine predsjednikovanja Vladimira Putina nisu donijele ništa nova ni u tehničkoj obnovi vojske i flote, ni u bijednom položaju vojnika. Obećano povećanje plaća i dodataka planirano u dvije faze, početkom i sredinom sljedeće godine, samo po sebi se pokazalo beznačajno. Predosjećaj da će vojnici još jednom biti prevareni potiče prilično loše stanje na svjetskom naftnom tržištu - što su niže cijene, to je manje nade u časnika i generala da će Kremlj održati riječ. I, evo, u prošlu se subotu pojavio proglas 'generala i admirala sovjetskih oružanih snaga i ruske vojske upravljen ruskom Predsjedniku, zastupnicima Državne dume, članovima vlade i gubernatorima (predsjednicima) regija Ruske Federacije', objavljen na stranicama radikalno lijevog lista. 'Reforme smrti' - tako autori nazivaju promjene u Rusiji, među kojma i vojno- političke reforme. 'To je laž i obmana naroda' - kaže se za reformu oružanih snaga. Izlaz iz krize vidi se u povratku vlasti narodu, žestokom obračunu s bivšim i sadašnjim državnim čelnicima. Tu je i slogan: 'narod mora sam odlučiti o svojoj sudbini' i cilj: 'narodu se mora vratiti ne samo ukradeno bogatstvo, već i društvene stečevine koje je imao za sovjetske vlasti'. To je, među ostalim, poziv na nasilnu promjenu svega što se u ruskoj državi dogodilo u zadnjem desetljeću... Ponekad je ton važniji od riječi. U ovom slučaju, ton ne ostavlja mjesta sumnji da je riječ uglavnom o nasilnom putu za postizanje cilja. Dužnosti potpisnika govore same za sebe. Svi odreda su bili na različitim čelnim mjestima u oružanim snagama. Nije važno što su sada u mirovini. (...) Umirovljeni su časnici rekli ono što je na umu djelatnom sastavu. Putin je po svoj prilici na susret s vojnim dužnosnicima išao prilično neopterećeno: ipak su propagandni pozivi u duhu sovjetskog vremena... Iskusni ljudi kažu da, ako dva ili tri generala neočekivano započnu povjerljiv razgovor, to će, doslovno odmah pošto se raziđu, doznati ovlaštena tijela. Neće li se baš ovlaštena tijela nagoditi s generalima? Očito neće, jer su posvuda postavljeni ljudi odani Predsjedniku. A što se tiče pretjerane svadljivosti glavnog stožera, dakako, osjećaji su osjećaji, ali kao što je govorio Visocki, 'nešto je odvažnih sada malo i nema vođa' među generalima. Ipak, svašta se može dogoditi dok je Predsjednik tri dana u Teksasu", piše Vadim Solovjov. Pravi saveznici "Tko je još 10. IX. mogao zamisliti da će se za dva mjeseca bitno promijeniti odnosi između Rusije i SAD-a? Ipak, za samo nekoliko tjedana, odnosi između dvaju bivših protivnika u hladnome ratu ušli su u načelno novu fazu. Dok je prije najveća moguća zadaća bila zaustaviti sve veće međusobno udaljavanje, danas su Washington i Moskva pravi saveznici. Prije deset godina, kada se svršilo sovjetsko-američko neprijateljstvo, mnogi su očekivali da će započeti bezbrižna faza u odnosima između dviju zemalja. Boris Jeljcin i Bill Clinton proglasili su čak strateško partnerstvo. No te se nade nisu ispunile. Amerika je preuzela ulogu mentora koji je usmjeravao političke i gospodarske reforme u Rusiji i propisivao uvjete ruske integracije u svjetsko tržište. Dajući potporu Jeljcinu i 'mladim reformatorima', SAD u rješavanju međunarodnih problema nije vodio računa o ruskim interesima. Tako umišljeni pristup završio se s iznimno negativnim rezultatima. Strateško se partnerstvo nije ostvarilo. Proširenje NATO-a, rat na Kosovu, planovi o uspostavi proturaketne obrane s jedne strane i tragične posljedice gospodarske politike po receptima MMF-a (tj. Washingtona) doveli su koncem 90-ih do duboke i svestrane krize u rusko-američkim odnosima. Smjena vlasti u Rusiji i u SAD-u prošle godine nije ulijevala nadu za izlazak iz krize. Moskva više nije slušala Washington, pokušavajući graditi vlastitu politiku na temelju svojih državnih interesa, a nova američka vlada nije prikrivala nakane da postupa jednostrano. Susreti Putina i Busha u Ljubljani i u Genovi promijenili su ton dijaloga, no nije bilo riješeno nijedno pitanje koje razdvaja dvije zemlje. Počele su 'konzultacije', no to je bio razgovor gluhih. Stajališta Rusije i SAD-a o bitnim gospodarskim pitanjima, problemima širenja NATO-a i o proturaketnoj obrani i dalje su bila vrlo odlučna. Tragični događaji od 11. IX. iz temelja su promijenili prilike. Srušila se američka strategija koja je trebala osigurati bezuvjetnu nadmoć SAD-a. Sjedinjene Države odjednom su se našle, prema Bushovim riječima, u ratu s nejasnim i neranjivim neprijateljem - međunarodnim terorizmom. Šok nakon terorističkog napadaja poklopio se s početkom ciklusne gospodarske recesije. Danas čitavu gospodarsku, unutarnju i vanjsku politiku SAD-a određuju posljedice 11. IX. Dovoljno je reći da su gubitci američkog gospodarstva od terorističkog napadaja oko 1,5 posto BDP-a, tj. oko 150 milijarda dolara. (...) Tako prvi put nakon 1945. SAD i Rusija imaju zajedničkog neprijatelja - međunarodni terorizam. A postojanje zajedničkog neprijatelja svakako pretvara zemalje u partnere i saveznike. (...) Ako rusko-američki odnosi budu imali doista partnersko, pa i savezničko obilježje, to će biti vrlo važno ne samo za uspostavu međunarodne sigurnosti, već i za razvitak unutarnjih političkih i gospodarskih reforma u Rusiji. Rusija će teško dostići zrelu razinu političke demokracije i tržišnog gospodarstva budemo li u sukobu sa zapadnim društvom. No postojanje takve mogućnosti ne znači da će se ona doista i ostvariti. Da bi ta mogućnost postala stvarnost, treba riješiti puno teških problema, izgraditi sustav suradnje na temelju uvažavanja međusobnih interesa, čak i kada se ti interesi ne podudaraju. (...) Treba također istaknuti da se Rusija danas preko SAD-a bori protiv jednog od središta islamskog ekstremizma i terorizma, a ne obratno. Upravo iz Afganistana (i ne samo njega) kreće destabilizacijski val u srednju Aziju i u Čečeniju, kao i u neka druga područja Rusije. Ako talibani i organizacije koje podupiru izbjegnu slom, prilike u Rusiji bitno će se pogoršati. Potpora koju Moskva pruža Washingtonu ima presudnu ulogu za uspjeh vojne operacije u srednjoj Aziji. Nije slučajno ministar obrane Donald Rumsfeld bio prisiljen da objavi kako je odloženo ispitivanje proturaketne obrane i da dođe i pokloni se u Kremlju prije nego je poletio za Uzbekistan i Tadžikistan koji SAD-u trebaju za stvaranje koalicije protiv Afganistana. Dakako, dolazak SAD-a u bivše sovjetske republike najavljuje mnoge probleme. Prvo, hoće li Amerikanci otići odatle? Drugo, neće li pokušati da bivše sovjetske baze iskoriste za nanošenje udara po zemljama koje Rusija ne smatra neprijateljima (primjerice Irak)? Za sada nema odgovora na ta pitanja i ako Moskva i Washington pravodobno ne postignu dogovor, krhki američko-ruski savez raspast će se prije nego se i učvrstio kako treba. (...) Manje se optimistične čine prilike s proširenjem NATO-a, ali i tu još uvijek ima izgleda da se postigne veće razumijevanje. Spremnost Rusije na veću suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom može smanjiti napetost uz uvjet da Moskva bude ravnopravni sudionik u procesu odlučivanja. No i Zapad mora shvatiti da treba odložiti prijam baltičkih zemalja u NATO kako bi omogućio da se za to vrijeme bitno promijene odnosi s Rusijom", piše Sergej Mihajlovič Rogov, direktor Instituta za SAD i Kanadu Ruske akademije znanosti.