NJ 12. XI. SZ: EUROPA JE POGREŠNO PROCIJENILA MOGUĆI ODNOS BUSHA I PUTINA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. XI. 2001. Zapadno-istočni dvojac "Kad se dvojica svađaju, treći se veseli. No, što će taj treći napraviti kada se ona dvojica suprotno očekivanjima počnu dobro slagati? U tom slučaju postoje dobri izgledi da će se zbunjeno, povrijeđeno i ljubomorno duriti u kutu. Takav osjećaj neželjenosti možda obuzima Europsku uniju (...) dok sa strane prati prvi pravi sastanak na vrhu američkog i ruskog predsjednika. Naime, ono što je početkom ljeta započelo dubokim pogledom Georga Busha u dušu Vladimira Putina preraslo je u začuđujuću bliskost koja počinje donositi plodove - ali bez Europljana. Ako svi pokazatelji ne varaju i ako u posljednjem trenutku ne izbije diplomatska katastrofa, Bush i Putin možda neće u potpunosti riješiti sukob oko sporazuma o zabrani uspostave proturaketnih sustava na razgovorima početkom ovog tjedna u Washingtonu i u teksaškom gradu Crawfordu ali će smanjiti njegovu eksplozivnost ili ga u najmanju ruku odgoditi do neopasnog termina. To je poprilično postignuće prisjetimo li se da je ta rasprava o američkom proturaketnom štitu prvih mjeseci nakon ustoličenja Bushove vlade zatrovala njezin odnos s Moskvom. Optimisti u Washingtonu (i u manjoj mjeri u Moskvi) očekuju čak da će dva nejednaka predsjednika položiti temelj načelno novog odnosa u okviru kojeg će Rusija trajno pronaći svoje mjesto na Zapadu. Pesimisti u Europi strahuju pak da bi taj sporazum mogao biti realiziran preko leđa Europljana. Krivnju za takav eventualni ishod Europljani će morati pripisati uglavnom sami sebi - zbog mješavine pogrešnih ocjena i precjenjivanja vlastitih snaga iz proteklih mjeseci. Precjenjivanje vlastitih snaga predstavljalo je ozbiljno uvjerenje Berlina, Bruxellesa, Pariza i Rima da moraju posredovati između Rusa i Amerikanaca. No, u Europi su previdjeli činjenicu da su ispod sporazuma o zabrani uspostave proturaketnog sustava, o kojem se radilo, nalaze samo dva potpisa: ruski i američki, a ne i europski. Pogrešna se pak procjena ticala karaktera i politike novog američkog predsjednika. Ni takozvana hipersila Amerika ni propala nekadašnja velesila Rusija nisu nikada namjeravale dopustiti da im se netko treći miješa u posao - posebno ne kada je riječ o pitanjima strateškog nuklearnog naoružanja, isključivog prerogativa supersila. Bush, navodni vanjskopolitički laik, daleko je brže i bolje od Europljana shvatio mješavinu ruski osjećaja koja uopće nije tako komplicirana kao što su ovi mislili: raketno naoružanje riješit ćemo mi veliki međusobno - i nećemo dopustiti da nas pri tome ometa nekakva sitnež, poručivao je Bush Putinu. Bio je to pravi melem za ranjenu rusku dušu. Amerika je ozbiljno shvaćala Rusiju i čak joj posredovala dojam ravnopravnosti - bar na jednom području. To je pak pomoglo Putinu da svoj cilj - uništenje tisuća skupih bojnih glava - proda zagovornicima tvrde linije u vlastitim redovima. Što se ticalo kineske karte kojom je Moskva željela bockati, ona je oduvijek bila običan blef. Rusija treba otpis dugova, nove kredite i debele investicije a Kina joj to ne može ponuditi. Amerika može. Druga greška Europe bila je pogrešna procjena Busha kao prostodušnog kauboja i podivljalog unilateralista. Smatralo se da je površan a pritom se previđalo upornost na granici sa svojeglavošću pri ostvarivanju ciljeva koji su mu ozbiljno važni. Kratki pogled u njegovu biografiju bio bi dovoljan da se analitičar uvjeri: kada je George W. Bush nešto uistinu želio, uvijek je to i dobivao. Nacinalni proturaketni sustav bio je pak od prvog dana u samom vrhu popisa želja američkog predsjednika. Jedan od razloga za to jest i činjenica da Bush primarno uopće nije toliko zainteresiran za strateške ili vojne prednosti tog nedorađenog i skupog projekta - on ga zapravo u prvoj liniji smatra divovskim konjunkturnim programom oživljavanja američke nacionalne privrede koja već odavno pobolijeva. Time se Bush nadovezuje na dugu tradiciju: naime, i navodno nezavisna privatna privreda u SAD oduvijek je prihvaćala državne smjernice. Dakle, Europa se malo preračunala. No, to nije razlog za uvrijeđeno durenje. Na kraju krajeva, odnose među državama uvijek određuju interesi i neće trebati dugo čekati da rusko-američki odnosi u određenoj točki kolidiraju dok će rusko-europski interesi biti u skladu. No, Europa bi ponovno trebala naučiti lekciju iz Busheva i Putinova zagrljaja: Europljani će imati budućnost na svjetskoj političkoj pozornici samo ako budu zajedno djelovali. U protivnom će uvijek ostati u kutu", upozorava Wolfgang Koydl.