NJ 7.XI.-FAZ-VANJSKA POLITIKA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 7. XI. 2001. Vanjska politika poslije 11. rujna "Događaj 11. rujna promijenio je i kakvoću europsko-američkih odnosa. Ustrojila su se nova stanja svijesti i to na obje strane Atlantika. Najprije u Americi: Amerika je prvi put morala iskusiti da uistinu treba saveznike. Do sada je bilo drukčije. Po doslovnom tekstu Washingtonskog sporazuma, Atlantski je savez 1948. utemeljen zbog uzajamne zaštite i potpore. No svi su shvaćali da se s uzajamnošću prilično nejednako postupalo. Zapravo se NATO-ov sporazum više mogao opisati kao američko jamstvo sigurnosti europskim saveznicima. Jer što bi oni uopće mogli pridonijeti sigurnosti američkog kontinenta? Svim je europskim narodima duboko urezano u povijesnu svijest da su ranjivi. Gotovo svima su još svježa neposredna sjećanja na rat u vlastitoj zemlji. Samo su Amerikanci živjeli na kontinentalnom otoku za kojega se do sada držalo da je nedodirljiv. Postojala je doduše nuklearna prijetnja, ali ona je u nijemoj nepomičnosti uzajamnog zastrašivanja za većinu Amerikanaca ostala apstraktna. Ni Pearl Harbour nije uzdrmao američku uvjerenost u sigurnost. Napad Japanaca potresao je Ameriku, ali pogodio je američke oružane snage - daleko na Pacifiku. Napad 11. rujna bio je naprotiv usmjeren na središte Amerike i protiv civilnog stanovništva. Taj neprijatelj može se skrivati posvuda i ne nosi zastavu. Bez aktivne pomoći drugih u izviđanju, identifikaciji i uhićenju, nema nikakvih izgleda da se uhvate uzročnici napada. U potrazi za pomagačima u toj borbi protiv bezdržavnog terorizma, američka je politika brzo improvizirala 'novu alijansu' s Rusijom, Kinom, arapskim državama, Pakistanom, Indijom, oprezno i s Iranom. Kao metoda, stvaranje ad hoc alijanse iskušano je tek u Zaljevskom ratu 1991. protiv Sadama Huseina. Novim alijansama protiv terorizma treba dodati staru alijansu s europskim demokracijama. Da ih se učini vidljivima bio je glavni razlog što je u NATO-ovom Vijeću proglašen savezni slučaj prema članku 5. sjevernoatlantskog ugovora. Što će se poslije 11. rujna dogoditi s tom starom alijansom? To je bilo jedno od glavnih pitanja koje su nedavno na konferencijama atlantskoga mosta, Southern Centre for International Studies (Atlanta) pretresali političari i kanadski stručnjaci. Nije upitno da je NATO jezgra, najizdržljiviji, najpouzdaniji dio u mreži 'novih alijansa' i to treba i ostati. No i europski dio saveza od tada se promijenio. To najviše upada u oči u slučaju Njemačke, osobito u usporedbi sa Zaljevskim ratom 1991. Amerika je taj rat vodila s ad hoc stvorenom alijansom arapskih država i s pojedinim članovima NATO-a i uz pomoć uvježbanog NATO-ovog postupka vođenja - bez NATO-ovog sudjelovanja kao instancije izraza zajedničke volje i kao vojne organizacije. Britanci su nastupili kao najuži saveznik Amerike, Francuzi su pokušali sa samostalnom vojnom nazočnošću na Arapskom poluotoku, ali nisu mogli djelovati, jer njihove oružane snage od De Gaullea više nisu bile 'integrirane'. Sami su se isključili od sudioništva u tajnim NATO-ovim šiframa. No NATO sam nije mogao sudjelovati, uglavnom stoga što su se Nijemci htjeli skriti iza pojma 'out of area'. Neizravno je Njemačka unatoč tomu bila nazočna - kao baza pokreta Amerikanaca i Britanaca na Arapski poluotok a osim toga i s puno novca. Polovično sudjelovanje u ad hoc koaliciji Saveznu je republiku puno koštalo ali nije joj donijelo utjecaj na proces donošenja odluka. Poslije 11. rujna britanski je predsjednik vlade Blair uspio da odmah bude viđen uz predsjednika Busha i da Velikoj Britaniji očuva glas saveznika u dobru i zlu. I francuski predsjednik države želio je aktivno biti nazočan a ne po strani kao 1991. Najzačudnije je bilo što su se savezni kancelar Schroeder i ministar vanjskih poslova Fischer odmah postavili na stranu Washingtona i ponudili neograničenu potporu, vojnu također, i kad to tamo nije bilo odmah zamijećeno, ponavljali su to na najupadljiviji način. Njemački se pacifizam trgnuo, ali nije naišao na spomena vrijedan odjek. 11. rujan za njemačku vanjsku politiku predstavlja osobit izazov. Potencijalno najvažnija zemlja Europe uopće ne može, kako Karsten Vogt, vladin dužnosnik za njemačko-američke odnose stalno naglašava, voditi vanjsku politiku ako nema povjerenje susjeda. Ona mora biti 'multilateralna'. Svaka samovolja odmah bi je u Europi dovela pod sumnju. Ali kao potencijalno najvažnija zemlja, Savezna republika ne može ostati po strani. Savezna vlada sada povećava vlastitu ulogu - otprilike u vanjskopolitičku veličinu francuske i britanske. Utoliko Savezna republika postaje 'samostalnija'. Ne smije se žaliti da su u Europi neke zemlje važnije od drugih. Ali s tim nepobitnim stvarnim stanjem treba u svim dijelovima alijanse postupati oprezno. Može li se očekivati da Velika Britanija na tom putu postane europskija, Francuska manje nacionalistička a Savezna republika vojno sposobnija za djelovanje? Među najzanimljivija opažanja vremena poslije 11. rujna pripada i to što u njemačkoj javnosti više nitko, kao prije deset godina, bliskoistočni sukob, zaljevsku regiju ili Afganistan ne drži 'out of area'. Sada se u Njemačkoj tamošnje nestabilnosti shvaćaju kao izravna prijetnja vlastitoj nacionalnoj sigurnosti", piše Guenther Gillessen.