DNEVNI PREGLED BR. 215 7. STUDENOGA 2001.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 5. XI. 2001. B. Simms: tendenciozna prosrpska zbrka u Foreign office-u. Prilog Amira Zukića. Profesor povijesti i međunarodnih odnosa na sveučilištu Cambridge Brandon Simms u svojoj najnovijoj knjizi razobličuje bivšu britansku konzervativnu vladu Johna Majora kao otvoreno protubosansku i prosrpsku. Velika Britanija dala je doprinos agresiji na Bosnu i Hercegovinu i etničkom čišćenju bosanskih muslimana, tvrdi profesor povijesti i međunarodnih odnosa na Cambridgeu Brandon Simms. U knjizi nazvanoj 'Najmračniji trenutak: Kako je Britanija pomogla u razaranju Bosne', doktor Simms otkriva dosad nepoznate dokumente koji bacaju uznemirujuće svjetlo na prosrpsko djelovanje britanske konzervativne vlade i vojnog establishmenta. Bivši britanski premijer John Major, šef Foreign Officea Douglas Hurt, i ministar obrane Malcolm Rifkind, nisu ništa učinili da zaštite međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i spriječe etničko čišćenje muslimana, kaže za naš radio profesor Simms: = Knjiga pokazuje kako je Velika Britanija ne samo odbijala pomoći bosanskoj vladi kako bi se zaštitila od srpske agresije, nego je sprječavala i sve druge, a posebno Amerikance da interveniraju. Naravno, dio ove politike bio je zadržavanje jednostranog embarga na uvoz oružja, koji je nametnut legitimnoj vladi u Sarajevu i ometanje Amerikanaca koliko je god bilo moguće da uspostave zonu zabrane letova za srpske avione. Britanski dužnosnici također su pokušali spriječiti uspostavu Međunarodnog suda za ratne zločine koji danas djeluje u Haagu. Dr. Simms tvrdi da posjeduje brojnu dokumentaciju koja dokazuje sramotnu britansku ulogu: = Posjedujem, na primjer, pismo jednog visokog dužnosnika Foreign Officea iz lipnja 1993. godine koji je radio u Uredu za planiranje političkih poteza. Tim pismom on izražava potporu, kako je to nazvao, humanom preseljenju ljudi. To je u praksi jednostavno značilo priznavanje etničkog čišćenja koje su učinili Srbi. Britanski dužnosnici stalno su se poigravali sa žrtvama i pokušavali izjednačiti legitimnu bosanskohercegovačku vladu sa srpskim zločincima. Imam mnogo takvih dokumenata, a iz nekih se vidi da je u Foreign Officeu vladala čudna atmosfera, što je bio znak tendenciozne prosrpske zbrke. Jedan visoki vojni dužnosnik priznao je da je u britanskoj vojsci bilo dosta ljudi koji su radili za Srbe. Naravno, imam dokumente i iz američkih izvora koji potvrđuju da je među zapadnim saveznicima postojalo veliko neslaganje kada je riječ o Bosni, što je na kraju rezultiralo otvorenim sukobom Amerikanaca koji su željeli vojno intervenirati i Britanaca koji su ih u tome sprječavali. Britanski čelnici znali su da Srbi kreiraju etnički čistu državu u kojoj bi svaki trag muslimanskog nasljeđa bio uništen. Ipak je Velika Britanija neprestano tražila izgovore ostajanju po strani i odigrala sramniju ulogu u razaranju Bosne od Francuske, tvrdi dr. Simms. Posebnom preziru u njegovoj knjizi izloženi su visoki britanski časnici. Na koricama knjige koja se ovih dana pojavila u britanskim knjižarama nalazi se slika britanskog generala Michaela Rose-a, nekadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a, kako se uz smiješak rukuje sa srpskim generalom Ratkom Mladićem. = To je, mislim, vrlo poznata fotografija i ima još mnogo sličnih. Dokumenti u mojoj knjizi donose nove informacije o atmosferi koja je vladala u stožeru generala Rosea. Njegovi su časnici izražavali snažan osjećaj razumijevanja za vojne ciljeve bosanskih Srba i simpatije prema srpskim časnicima. Jedan od dokumenata otkriva kako je general Rose namjerno i svjesno ignorirao izvješća o napadima na Goražde u travnju, čime je želio spriječiti vojnu intervenciju NATO-a protiv srpskih snaga. I danas živimo s rezultatima sramnog britanskog ponašanja prema Bosni i Hercegovini, kaže dr. Simms i tvrdi da je Bosna najmračniji trenutak britanske politike: = To je najgori primjer britanske politike i najveća greška koju je ova zemlja počinila još od 30-tih godina prošlog stoljeća. Britanija je imala mnogo svijetlih trenutaka u svojoj politici, ali se strašno osramotila u slučaju Bosne. Osjećao sam da je moja dužnost kao povjesničara da pokažem kakve su se sve stvari činile tijekom bosanskog rata. Nadam se da se takva britanska politika više nikada neće ponoviti. U svojoj knjizi profesor Brandon Simms kritizira i BBC, navodeći da je ova medijska kuća slijepo prihvaćala vladinu retoriku i nasjedala briefinzima u Foreign Officeu i Ministarstvu obrane. Najvidljiviji znak ovakvog ponašanja je uporno izvještavanje o tri zaraćene strane i izjednačavanje međunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim agresorima, kaže dr. Simms. (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 6. XI. 2001. Pregled tiska "Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw upozorava u interviewu 'The Timesu' da bi mreža al-Qa'ida mogla nastaviti s terorističkim aktivnostima i nakon mogućeg uhićenja ili ubojstva Osame bin Ladena. List ocjenjuje da ovakva izjava šefa britanske diplomacije odražava strahovanja zapadnih obavještajnih službi da je Bin Laden izdao zapovijed za nove napade u slučaju njegove smrti. Gospodin Straw naziva Bin Ladena neuračunljivim i paranoičnim i kaže da je al-Qa'ida toliko usmjerena na njega da je slična nacističkom fenomenu. Ovakve izjave su, ocjenjuje 'The Times', priznanje da zapadna promidžba nije do sada dovoljno dobro okaljala osobu Bin Ladena. 'The Guardian' piše, pozivajući se na izvore u Pakistanu i izvještaje u američkom tisku, da je jedini napad američkih specijalaca na položaje talibana koji je Pentagon objavio i predstavio kao uspješan, zapravo prošao jako loše, s nekoliko ranjenih američkih vojnika. Neuspjeh te akcije, piše dalje list, je čini se, doveo do odgađanja sličnih akcija specijalaca. List tvrdi da su specijalci u napadu na sjedište vjerskog vođe talibana Mule Muhameda Omara u Kandaharu naišli na snažan otpor zbog čega su se, uz nekoliko ranjenih, morali povući. Sličan napad na aerodrom u Kandaharu je izveden uglavnom za kamere, tek nakon što je izvidnica utvrdila da na mjestu napada nema nikoga. 'The Financial Times' piše da je jučerašnja večera nekoliko europskih čelnika kod britanskog premijera Blaira izazvala priličnu ljutnju kod onih čelnika zemalja Europske unije koji nisu bili pozvani. List, naime, tvrdi da je gospodin Blair na razgovore o afganistanskoj krizi prvotno pozvao samo vođe Francuske i Njemačke, zemalja koje se trebaju uključiti u američko-britansku vojnu akciju u Afganistanu. Blair je o svojoj namjeri u četvrtak u Genovi obavijestio talijanskog premijera Berlusconija nakon čega su iz Rima stizali telefonski pozivi da se i talijanski premijer nađe na popisu pozvanih. Britanski premijer je, piše dalje list, tek u nedjelju ujutro prihvatio tu ideju, kad je Washington stavio talijanske jedinice u stanje pripravnosti zbog mogućeg angažiranja u Afganistanu. Nakon toga je na večeru pozvan i španjolski premijer Aznar, nakon čega je belgijski premijer Verhofstadt dao do znanja britanskim dužnosicima kako nije zadovoljan zbog toga kako se postupa prema manjim članicama Europske unije, pa je i on pozvan u London jučer popodne. Onda su Britanci odlučili pozvati i visokog predstavnika Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Javiera Solanu, koji je u to vrijeme bio u Španjolskoj, a Belgijanci su o večeri obavijestili nizozemskog premijera Wima Koka, koji je zatim nazvao Tonya Blaira i rekao kako ne bi bilo loše da i on dođe, piše 'The Financial Times', koji na kraju napominje da su se kuhari u Downing Streetu ipak snašli". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 6. XI. 2001. Kako voditi rat u Afganistanu? Javlja Ed Warner. Kako voditi rat u Afganistanu? Ovo je pitanje postalo predmetom žestoke političke rasprave u Sjedinjenim Državama. Jedan istaknuti politički analitičar tvrdi da bi najbolja strategija bila ? zaustaviti rat. Prema njegovim riječima, američka vojna kampanja neće uspjeti uništiti niti terorističku mrežu Al Qaidu, niti talibanski režim. Moramo uništiti Al Qaidu i talibane ? kaže profesor političkih znanosti na sveučilištu Chicago John Mearsheimer. Ali prema njegovom mišljenju, to se ne može postići ratom. U tekstu nedavno objavljenom u 'New York Timesu', profesor Mearsheimer je izrazio mišljenje da bombardiranje ne daje rezultata jer u siromašnom Afganistanu nema dovoljno vrijednih ciljeva, a civilne žrtve ugrožavaju potporu američkoj kampanji u drugim zemljama. Brojčano znatno slabiji Sjeverni savez, kako se čini, povlači se pred talibanima, čak i uz američku zračnu potporu. U Afganistan bi bilo vrlo teško uputiti znatne kopnene snage, a čak i kada bi se u tome uspjelo, američki vojnici bili bi sučeljeni s gerilskim otporom kakav je svojedobno porazio Sovjete. Najbolje bi bilo ? smatra profesor Mearsheimer ? koristiti novac, tajne operacije i kvalitetne obavještajne podate kako bi se napala teroristička uporišta, kada se sazna gdje se ona nalaze. U međuvremenu ? zaključuje on ? rat je kontraproduktivan. Bivši visoki strateg američke vojske William Taylor samo se donekle slaže s profesorom Mearsheimerom. Prema njemu, tajne operacije su potrebne, ali su potrebni i zračni udari. Američki specijalci već postižu napredak, iako se o tome ne čuje u medijima. = Specijalce šaljete u posebne misije, koje mogu trajati sat-dva ili dan-dva. Zatim ih povlačite s terena, na kojem eventualno mogu ostati manje patrole. Takve su operacije rutinske, a cilj im je pronaći i označiti ciljeve. S njima će vjerojatno biti i lokalni suradnici koji govore lokalni jezik. Imat će i dovoljno novca da bi mogli potkupiti plemenske čelnike. A sve se to upravo događa na terenu. Operacije bi se ipak trebale odvijati brže ? smatra Vojni analitičar iz instituta Brookings Michael O'Hanlon. Usporavanje ili obustavljanje rata, koje predlaže profesor Mearsheimer, samo bi produžilo agoniju Afganistanaca i omogućilo teroristima da nastave sa svojim djelatnostima. = Zbog toga, želimo što prije vidjeti neki napredak na terenu i nadamo se da će oporbene snage osvojiti neke od ključnih gradova i važnih prometnica u sljedećih nekoliko tjedana. Ne zagovaram strpljenje. Upravo suprotno! Ni malo se ne slažem s profesorom Mearsheimerom. Oba analitičara drže da bi razmještanje znatnih kopnenih snaga u Afganistanu bilo pogrešno. Ali ograničena vojna akcija od ključne je važnosti. Gospodin O'Hanlon ističe da su potkupljivanje i druge tajne aktivnosti potrebne kako bi se paštunske zapovjednike navelo da prebjegnu na drugu stranu. = Isto je tako važno da stanovnici južnih dijelova zemlje shvate da se talibani neće održati. Morat ćemo ih u to uvjeriti. Jednom kada shvate da s talibanima nemaju budućnost bit će im u interesu da što prije prebjegnu. Zato je ? kaže gospodin Taylor ? tako važna buduća ofenziva Sjevernog saveza. Prema njegovim riječima, bilo da se radi o arapskim muslimanima ili nearapskim muslimanima u tom dijelu svijeta ljudi vole pobjednike, pa je stoga važno da oporbena ofenziva uspije. A ukoliko se to ne dogodi? Doći do upravo do onoga čega se profesor Mersheimer i ostali pribojavaju ? rata kojem se ne nazire kraj. *** Dvojbe oko vojne sposobnosti Sjevernog saveza. Javlja Ed Warner. Dok američki zrakoplovi bombardiraju talibanske položaje Sjeverni se savez priprema ? kako izgleda ? za osvajanje strateški važnog grada Mazar-i-Sharifa. Zauzimanje tog grada prije nego nastupi zima vrlo je važno. Međutim, i dalje postoje dvojbe oko vojne sposobnosti saveza kao i oko suradnje među različitim frakcijama. Različite opcije koje uključuju protutalibanske snage integralni su dio američke strategije u Afganistanu. Kada je zapovjednik američkih vojnih operacija u Afganistanu general Tommy Franks nedavno bio upitan koliko se može pouzdati u Sjeverni savez on je odgovorio da ne zna. Takvo mišljenje dijele i mnogi drugi. Sa svojih petnaestak tisuća vojnika prema 40 tisuća talibana Sjeverni savez je u brojčano podređenom položaju. Pored toga skupine koje čine Sjeverni savez nisu uspjele dogovoriti zajednički koordiniranu vojnu akciju prema Mazar-i-Sharifu koji je i dalje u rukama talibana. Sjeverni savez koji čine skupine Tadžika, Uzbeka, Hazara i drugih podržavaju različite zemlje. Poznati pakistanski novinar i pisac Ahmed Rashid kaže da su unutrašnje borbe dovele do sramotnog povlačenja pred talibanima prije tri tjedna. Tijekom nedavnog okruglog stola u Američkom institutu za mir gospodin Rashid je rekao da je Savez postigao određeni napredak po pitanju ujedinjavanja. = Tadžička struja Sjevernog saveza je najdiscipliniranija, najorganiziranija i, što je najznačajnije pod političkom, a ne vojnom kontrolom. Držim da je to veoma važno jer su druge frakcije Sjevernog saveza i dalje uglavnom vojne organizacije. Neke od tih vojnih skupina ranije su opustošile neke dijelove zemlje koji su došli pod njihovu kontrolu nakon povlačenja sovjetske vojske. One su u tom procesu uništile pola Kabula omogućivši talibanima da uđu u grad i uspostave red. Human Rights Watch samo je jedna od organizacija koja je ukazala na mogućnost ponavljanja takvih zločina ako Sjeverni savez ponovno zauzme neka područja. U tom slučaju u posebnoj opasnosti našli bi se Paštuni, kaže Anatol Lieven, britanski novinar koji trenutno radi u Zakladi za međunarodni mir Carnegie. = Najvažnija uloga američkih i britanskih snaga u Afganistanu u slijedećih nekoliko tjedana i mjeseci možda neće biti uništavanje talibana već kontroliranje naših vlastitih saveznika. Ako se pripadnici Sjevernog saveza počnu osvećivati talibanima ? koji su uglavnom Paštuni, kaže gospodin Lieven, moglo bi doći do masovnih pogubljenja koja bi potkopala američke ratne napore. Afganistanci ne žele povratak plemenskih ratnih zapovjednika ni pod kojim uvjetima, kaže Patricia Gossman, savjetnica za pitanja ljudskih prava. = Svakako takvu bojazan sam čula od Afganistanaca kad sam prošle godine posjetila Kabul. Jedino čega se boje više od talibana je povratak tih ljudi. Patricia Gossman dodaje da oni koji su počinili ratne zločine ne bi trebali preuzeti nikakve dužnosti u novoj vladi. Ahmed Rashid kaže da je sada vrijeme za planiranje nove vlade. = Od presudne je važnosti da Sjedinjene Države, Ujedinjeni narodi i druge snage pokušaju ustanoviti barem nekakav izvanredni odbor za upravljanje Mazar-i-Sharifom kako taj grad ? ako dođe u ruke Sjevernog saveza ? ne bi bio pod kontrolom jednog ili dvojice vojnih zapovjednika. U tom slučaju, to bi bio povratak na tragičnu situaciju iz 1992. godine kada su Kabul i drugi gradovi bili podijeljeni između tri-četiri frakcije. Gospodin Rashid kaže da Sjedinjene Države trebaju Sjeverni savez kako bi pobijedile u ratu, dok Savez treba Sjedinjene Države kako ne bi bio poražen u miru. Pregled tiska Najtiražniji dnevnik 'USA Today' jutros donosi rezultate najnovije ankete koja pokazuje da predsjednik Bush i dalje uživa uvjerljivu potporu javnosti. Čak 87 posto Amerikanaca odobrava način na koji predsjednik radi svoj posao i način na koji vodi vojnu akciju protiv terorizma. Gotovo je jednaki postotak onih koji podupiru američku kampanju u Afganistanu, dok ih 66 posto podržava razmještanje velikog broja kopnenih snaga u toj zemlji. Velika većina Amerikanaca također je uvjerena da će bin Laden biti uhvaćen ili ubijen, te da će talibani biti svrgnuti s vlasti. Iz bostonskog 'Christian Science Monitora' izdvajamo jednu zanimljivu anketu. Taj list prenosi rezultate istraživanja koje je provela organizacija Pew, a koje pokazuje da rat u Afganistanu žene podržavaju u jednakoj mjeri kao i muškarci. Riječ se ? piše 'Monitor' ? o znakovitoj pojavi jer su žene u novijoj povijesti, primjerice, u ratovima u Vijetnamu, Perzijskom zaljevu i na Kosovu, uglavnom bile manje od muškaraca naklonjene angažiranju američkih vojnika...Neki stručnjaci drže da je riječ o instinktivnoj reakciji s obzirom da su prijetnji terorizma izložena i djeca ispitanica. A jutrošnji 'Washington Post' javlja da je u Washingtonu od napada 11. rujna znatno porasla stopa kriminala. Stopa ubojstava ? piše washingtonski dnevnik ? porasla je za više od 30 posto i dostigla razinu nezapamćenu od sukoba među trgovcima drogama tijekom osamdesetih. Porastao je i broj krađa automobila i drugih krivičnih djela. Brojni članovi gradske uprave drže da se ova pojava može pripisati premještanju velikog broja policajaca koji su ranije ophodili ulicama, na dužnosti vezane uz nove sigurnosne potrebe grada. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 6. XI. 2001. Može li netko odgovarati za utaju PDV-a? Početkom mjeseca Županijski je sud u Zagrebu pokrenuo istragu protiv 15 osumnjičenih za poreznu prijevaru kojom je državni proračun oštećen za više od 21 milijuna kuna. Glavno uporište sumnje temelji se na navodnoj malverzaciji s PDV-om. Je li moguće u Hrvatskoj odgovarati za utaju poreza na dodanu vrijednost raščlanjuje Željko Ivanković: "Slučaju utajenih dvadesetak milijuna kuna poreza na dodanu vrijednost dosad se pristupalo s političke strane. Analiziralo se i pitanje odnosa državnog tužiteljstva i policije. Gospodarskom dijelu priče, koja nije manje važna, nije posvećivana posebna pažnja. Naime, kad je 1998. godine uvođen porez na dodanu vrijednost govorilo se da je njegova draž u činjenici da ne može biti utajen. Sad odjednom ispada da nije tako. Rasplet događaja međutim potvrđuje teorijski zadane teze da je PDV vrlo teško, možda nemoguće utajiti, te da je upravo zato i na taj način cijeli slučaj i otkriven. Naime, PDV u stvarnom obliku, u novcu, u gotovini plaća onaj na kraju lanca, ostao je dužnik državi od dvadeset milijuna kuna koji su poreznoj upravi morali sjesti na račun. Svi oni prije nisu utajivači poreza osim u slučaju da su ispostavljali račune za robu odnosno usluge koje nisu isporučili. Međutim tada su odgovorni po drugim propisima, a ne po propisu o porezu na dodanu vrijednost. Ti prethodni u lancu prebacuju svoju krivnju na posljednjeg u lancu. On pak ima vrlo efikasnu obranu ne s pravnog, već s gospodarskog stajališta - Hrvatskoj televiziji koja nikad nije plaćala porez na dodanu vrijednost oprošteno je 220 milijuna kuna. Također u Hrvatskoj upravo kreće jedna velika akcija kojom država namjerava oprostiti 23 milijarde kuna poreznih obaveza gospodarstvu, od kojih je lavovski dio upravo dugovanje po osnovi poreza na dodanu vrijednost. Drugim riječima, PDV je takav sistem koji besprijekorno bilježi obaveze. Pitanje je samo kome će ih država oprostiti, a koga će zbog neplaćanja obaveza stjerati u zatvor." (RDW) ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 6. XI. 2001. Rupel: "Pojačane etničke predrasude predstavljaju opasnost" List objavljuje razgovor sa slovenskim ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. Tema: proširenje NATO-a u kontekstu terorističkih napada u Sjedinjenim Državama. "Utječu li teroristički napadi u New Yorku i Washingtonu i njihove posljedice na proces proširenja NATO-a a time i na slovensku kandidaturu? Kakvi su izgledi za prijem novih članica u zapadni savez u kontkestu američko-ruskih odnosa, koji su se naglo promijenili nakon 11. rujna i što konkretno znači takav razvoj događaja za izglede baltičkih država. Slovenski ministar vanjskih poslova Rupel priznaje da vodeća američka sila, koja ima odlučujuću riječ u prijemu novih članica u vojnih savez, trenutačno mora izići na kraj s brigama sasvim drugačije vrste. No, Rupel vjeruje da je pitanje proširenja NATO-a tek privremeno potisnuto u drugi plan te da je potreba za otvaranje saveza za nove članice prije pojačana nego smanjena. Što se tiče baltičkih zemalja, slovenski ministar vanjskih poslova napominje da poznaje obje škole razmišljanja: uvjerenje po kojem će Rusija sada moći sama odlučiti o sprečavanju prijema baltičkih zemalja u NATO budući da je njezina uloga ojačana uključivanjem u antiterorističku frontu. Rupelu je poznat i stav po kojem će naglo približavanje SAD i Rusije rezultirati upravo suprotnim efektom - odustajanjem Moskve od protivljenja otvaranju zapadnog saveza za nekadašnje sovjetske republike. Čini se da je sam Rupel više sklon drugom stavu. Baltički je prostor po njegovu mišljenju previše važan da NATO trajno odustane od njegova uključivanja; osim toga, baltičke zemlje imaju i znatnu potporu u američkom Senatu. Stajalište Moskve o tom pitanju snažno je evoluiralo te članstvo baltičkih republika u NATO-u može čak i šire otvoriti vrata za suradnju Rusije i zapadnog vojnog saveza, smatra Rupel. Slovenski ministar vanjskih poslova, čija zemlja spada među najistaknutije u prvoj skupini kandidata, smatra da je nakon 11. rujna zapravo pojačana potreba za tijesnom suradnjom i u procesu europske integracije. Veća opasnost zahtijeva pojačanu suradnju, napominje on. Po njegovu je mišljenju proces širenja Europske unije nemoguće poništiti i Poljska će usprkos svim tehničkim teškoćama biti već među prvim novim članicama; naime, ta je zemlja prevelika i previše značajna da bi mogla biti zaobiđena, tumači Rupel. No, na tu je sliku, koja je, naravno u prvom redu optimistična za Sloveniju, pala sjena. Naime, nakon terorističkih napada naziru se u Europskoj uniji tragovi novog oblika grupiranja i posebne interne suradnje. Time stvorena nejasnoća oko mogućih budućih struktura u EU izaziva - gledano iz slovenske perspektive - uznemirenost. Hoće li međunarodna borba protiv terorizma pod američkim vodstvom rezultirati skretanjem pozornosti s Balkana i potrebom za angažmanom skromnijih sredstava i energije za očuvanje američke uloge u regiji? Jesu li Europljani sposobni i voljni ispuniti prazninu koja će se nužno pojaviti? Rupel smatra daljnju međunarodnu nazočnost neizbježnom. Moguća smanjena nazočnost povezana je s rizikom novog izbijanja starih sukoba a takav bi razvoj događaja podrazumijevao nestabilnost ne samo za Sloveniju već i za cijelu Europu, upozorava on. Opasnost se krije u činjenici da terorizam, manifestiran proteklih tjedana nastupa u ime etničkih predrasuda, objašnjava slovenski ministar vanjskih poslova. Na taj bi način ključne riječi mržnje među etničkim zajednicama, koje su odigrale kobnu ulogu pri raspirivanju sukoba na Balkanu, dobile novi odjek. Na Balkanu treba napraviti još puno toga, pripovijeda ministar. Najtežom zadaćom Rupel označava uspostavu mira u Makedoniji ali Bosna i dalje ostaje problematično područje. Izbori na Kosovu trebali bi se održati u sređenim prilikama, Jugoslavija treba vremena i mira za učvršćivanje vlastite unutrašnje situacije a odnos prema Crnoj Gori valja raščistiti, navodi Rupel. Njegov savjet u opisanoj nesigurnoj situaciji: zajedno i racionalno raditi na očuvanju postojećeg i izbjegavati iskušenje u vidu posezanja za radikalnim rješenjima. Slovenski ministar vanjskih poslova izražava uvjerenje da su Sjedinjene Države svjesne geopolitičke važnosti balkanske regije te da neće ukinuti svoj angažman na tom području. Isto vrijedi i za Europu što se može dokazati, primjerice, ulogom europskih zemalja u Makedoniji, tvrdi on. Slovenija je pak po Rupelovim riječima spremna posredovanjem i ekspertizom te u okviru mogućeg investicijama pridonijeti jačanju stabilnosti u regiji. Što se tiče susjedne Hrvatske, o kojoj se proteklih tjedana puno pisalo u slovenskom tisku, na potezu je Zagreb, tvrdi Rupel. Godinama sporna granica između dvije zemlje, nedavno dogovorena nakon mukotrpnih pregovora, ponovno je neizvjesna budući da hrvatski premijer Račan očigledno nema u svom vladajućem bloku većinu, potrebnu za ratifikaciju ugovora. Kamen smutnje u Hrvatskoj jest ustupak Sloveniji, koja je u Piranskom zaljevu na Jadranu odavno tražila vlastiti pristup međunarodnim vodama. Po slovenskom tumačenju, nekadašnji jugoslavenski teritorijalni suverenitet ne utemeljuje isključivo pravo Hrvatske na sporne vode. Rupel ukazuje da je prilikom korekcije granica na kopnu i slovenska strana učinila ustupke, odričući se tri malena naselja. Zato su i njezini potezi kod kuće izloženi žestokoj kritici, napominje Rupel. Njegova konstatacija da je sada na potezu Zagreb podrazumijeva da od Slovenije ne treba očekivati inicijativu u pitanju Piranskog zaljeva. Dodatna dva neriješena pitanja, vlasnička prava i obveze plaćanja doprinosa u slučaju nuklearne elektrane Krško, prvobitno izgrađene u suradnji s Hrvatskom, te devizna sredstva hrvatskih državljana u Ljubljanskoj banci, koja potječu još iz jugoslavenskih vremena ali ih je Beograd svojedobno praktički konfiscirao prisilnom zamjenom za ondašnju jugoslavensku valutu, zasebne su teme. Upitan da komentira spekulacije po kojima bi Slovenija oštrim stavom u posljednje dvije točke mogla podvrgnuti Hrvatsku snažnom pritisku kako bi potaknula susjednu državu na popuštanje u pitanju granice na moru, Rupel odbacuje zamisao o takvom povezivanju različitih tema. Slovenski ministar vanjskih poslova tek primjećuje da bi sporazum o Krškom i o deviznim sredstvima, naravno, olakšao i konačno rješavanje graničnog pitanja", prenosi na kraju prikaza razgovora Andreas Oplatka. ITALIJA AVVENIRE 6. XI. 2001. Kada vjetar promijeni sudove o državama "Robert Maley, bivši savjetnik predsjednika Clintona iznenađen je onime što se događa u američkoj diplomaciji. Zbivaju se iznenadne i bitne promjene. Pakistan, do jučer pod sankcijama radi svoje trke za nuklearnim oružjem i svog protudemokratskog režima, danas se pozdravlja kao veliki saveznik, divlja represija protiv Čečena danas postaje vrata borbe protiv terorizma, prešućuju se kršenja ljudskih prava u Uzbekistanu, kao i u Kini... jer se sve podređuje potrebama rata protiv Al Qaede, Bin Ladenove terorističke centrale. Pada se s oblaka, a već se to znalo, kada se zaključi kako se u Saudijskoj Arabiji i u Egiptu obučavaju teroristi. Koliko su puta humanitarne organizacije upozorile, s mjesta kojima djeluju i na kojima su djelovale, da je u takozvanim umjerenim arapskim državama sve umjereno osim represije, tiranije, bezočnog korištenja bogastava u rukama malobrojnih, te da stoga raste ekstremna i opasna narodna reakcija! Dakle postoji etika situacije koja nadvladava onu načela, vrijednosti i pripadajućih pravila. Ne treba vjerovati u slobodu, u demokraciju, i pravila, nego u okolnosti. Naravno, na taj izbor utiče takozvana strategija prioriteta, no ako izbor prioriteta diktiraju vremena, on sa svoje strane ne treba siliti da u tišini prolazi ono što je nasilno, ili što je sjeme nasilja. Etika 'kako puše vjetar' je etika koja se ne drži dugo, upravo stoga što se ne temelji na jasnim i zajedničkim vrijednostima. (...) Istina je da opasnosti nisu bile očekivane, no postavlja se pitanje nije li propust to što se ne postavljaju pitanja i što se ne istražuje prije no što se nesreća dogodi. Nije li krivnja i to što se ne upozorava na opasnost koja prijeti? Etiku ne čine neka ideologija ili razdoblje, nego obratno, etika je ta koja mora karakterizirati neku ideologiju i neko razdoblje. Ono što je vrijedno vrijedi uvijek, radi toga mi vjernici više volimo filozofiju bivanja nego onu samog postajanja, i vjerujemo u čovjeka kao osobu koja ima postojane, a ne promjenjive, misli. Kada mi kršćani kažemo 'tržište' ne slijedimo trenutne mode, koje idu od razdoblja kada je ta riječ bila tabu, do današnjih kada je 'tržište' sve, nego smo uzdržano pozorni da sredstvo (ekonomija) ne postane cilj, a cilj, (čovjek) ostane ciljem i u liberalističkim dobima. To nije predrasuda, kako kaže bivši veleposlanik Sergio Romano, nego vjernost vrijednostima koje nisu samo gospodarske, nego i estetske, duhovne i političke. Kazati danas da smo kritični spram jedne apsolutne vrste tržišta (tržišta bez pravila) čak je i realno, obzirom da u sadašnjem stanju privatno gospodarstvo traži pomoć od javnih vlasti, a javne vlasti spremaju se potaknuti tržište kroz rast potrošnje. Da li možda i ratne?", piše Vittorio Morero. Europa se ne treba zadovoljiti epizodnom ulogom "Ovo je krajnje osjetljiv trenutak za našu vanjsku politiku, no možda još i više za izgradnju Europe. Podudarnost nije slučajna. Pola stoljeća, s realizmom, ponovno uspostavljena demokracija u Italiji išla je za ciljem sve jedinstvenije Europe, progresivnom i empirijskom metodom, no jasno imajući na umu da je to politički cilj, a ne samo gospodarski. Ideja vodilja bila je, i jest, da naš kontinent ponovno preuzme svoje odgovornosti u svijetu, podudarne onima Sjedinjenih Država, prevladavajući podređeni položaj spram Washingtona i pojedinačnih vlada, počevši od one engleske, unatoč nekim prividima. (...) A Europa? Gledano iz Amerike, skladno napredovanje izgradnje koje svoje središte ima u Bruxellesu sigurno ne može biti nekakav prioritet. Te se stoga povjerilo korištenju onih zemalja koje, u afganistanskoj krizi mogu dati neku potporu, U prvom redu Velika Britanija koja je u stanju dati konkretnu pomoć, sigurno ne i neophodnu s vojne točke gledanja, no korisnu kako bi operacije izgledale kao plod koalicije, a ne da se pripisuju samo Amerikancima. Premijer Blair osobno, osim toga, bio je na raspolaganju i spreman obaviti jedan intenzivan, gotovo frenetičan diplomatski posao pomažući Washingtonu. Nakon Velike Britanije, na velikoj razdaljini, Sjedinjene Države smatrale su korisnim uključiti Francusku, kako bi preventivno neutralizirale predvidljive reakcije povrijeđenog ponosa ako bi ova bila zapostavljena, i Njemačku, čiju je ulogu treće svjetske gospodarske sile već gotovo nemoguće zaobići i na općoj razini. I na kraju, pomalo iznenađujuće, Italiju. Italija je ostala isključena, i nije bilo lako ni brzo izaći iz tog neugodnog položaja. Neke naše nesretne reakcije na pola su kompromitirale situaciju. (...) Italije nije na meti, obnovljena ofenziva protiv Prodija jasno pokazuje da izgradnje Europe, i možebitni uspjeh u širenju nekima smeta, te to stoga treba umanjiti.(...) Prirodno, nama je mnogo značilo što smo uključeni među one koji mogu potencijalno doprinijeti, na vojnom planu, ofenzivi protiv terorizma. No i Pariz i Berlin, pa čak i London, ako se ponovno ne krene glavnim putem europske izgradnje, riskiraju platiti cijenu uloge koja se svodi samo na pomoć i prestiž, a koju igraju ovih tjedana. Blizu je europski skup na vrhu u Laekenu. Trebao bi otvoriti novu konstitutivnu fazu za europsku izgradnju. Nakon nedovoljnih rezultata iz Nice trebamo ići za tom perspektivom, potičući neophodne suradnje i saveze.", piše Bruno Bottai. FRANCUSKA LE MONDE 6. XI. 2001. Europski čelnici ističu granice vojne akcije "Trebala su biti četvorica, zatim šestorica, onda osmorica. Na koncu su za stolom bila devetorica, u nedjelju navečer 4. studenog, u Downing Streetu br. 10. Radna večera na koju je Tony Blair prvo pozvao Jacquesa Chiraca, Lionela Jospina i Gerharda Schroedera kako bi razgovarali o ratu u Afganistanu, na koncu je sličila na neslužbeni europski mini-summit koji je trajao dva sata. Pridružili su mu se, redom kojim su pozvani, predsjednik talijanskog Vijeća Silvio Berlusconi, šef španjolske vlade Jose Maria Aznar, belgijski premijer Guy Verhofstadt, visoki predstavnik Unije za vanjsku politiku Javier Solana i, napokon, u zadnjem času, nizozemski premijer Wim Kok. Improvizacija, slična velikoj zbrci, prevladavala je tijekom dana u zadnjim pripremama tog susreta na vrhu. U Italiji, oporba lijevog centra prvo je žalila zbog planiranog nedolaska g. Berlusconija u London, a zatim je pozdravila njegov dolazak. Nešto kasnije, u Rimu, ministar obrane potvrdio je da je SAD prihvatio talijansku ponudu o vojnoj pomoći. U Bruxellesu, g. Verhofstadt, čija zemlja predsjeda Europskom unijom, nastojao je da dade do znanja kako je zakašnjeli poziv iz Londona prihvatio tek pošto je razgovarao sa zemljama članicama koje nisu bile zastupljene na večeri i izbjegao 'krizu koju si ne možemo dopustiti'. Kada je riječ o g. Koku, o njegovu su dolasku u London doznali pola sata prije večere. U Lisabonu su izrazili žaljenje zbog inicijative koja 'ne pridonosi ni jedinstvu protuterorističke koalicije ni europskom jedinstvu'. Tako se kod malih europskih zemalja opet pojavio stari strah da će najmoćniji među petnaestoricom uvesti 'direktorij'. Taj se strah očitovao još 19. X. na trostranom susretu između Njemačke, Francuske i Velike Britanije, u prigodi sjednice Europskog vijeća u Gandu koja je rasrdila g. Berlusconija. 'Ova večera nije susret Unije na vrhu', inzistirali su u Londonu, ističući da on okuplja glavne europske 'vojne sudionike' u afganistanskom sukobu. Bio je to uzaludni trud, jer su ga izočni sigurno smatrali takvim. Susret koji je Downing Street ocijenio kao 'vrlo koristan', dogodio se u presudnom trenutku. Upravo nakon obilaska Tonyja Blaira po Bliskom istoku (Sirija, Saudijska Arabija, Jordan, Izrael, Gaza). I upravo prije užurbanog diplomatskog tjedna tijekom kojega će George W. Bush u Bijeloj kući primiti osmoricu stranih čelnika, među kojima Jacquesa Chiraca, u utorak, i Tonyja Blaira, u srijedu, a susrest će se i s jedanaestoricom drugih u sjedištu Ujedinjenih naroda. Devetorica uzvanika dotaknuli su tri važne teme: vojna akcija - ali nisu ulazili u pojedinosti - humanitarne prilike u Afganistanu i nužnost obnove izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora. O trima temama govorila su samo dvojica čelnika nakon večere: Jacques Chirac i Wim Kok, bez objave zajedničkog priopćenja. Prema g. Chiracu, europski su čelnici ponovno potvrdili 'svoju solidarnost s Amerikancima svjesni da je vojna akcija nužna, ali nije jedina u borbi protiv međunarodnog terorizma'. G. Kok je dodao: 'To nije cilj sam po sebi. Nitko ne želi da traje dulje nego je potrebno', dodajući da će se ipak nastaviti i za vrijeme Ramazana 'bude li potrebno', ali da je tek 'jedan od triju stupova, uz diplomatske napore i humanitarnu pomoć' koji su nužni u 'izgradnji razdoblja nakon talibana'. U svezi s time, g. Chirac je istaknuo da treba 'proširiti mogućnosti političkog rješenja kako bi se ustrojio Afganistan, spočetka privremeno, a zatim konačno'. Po mišljenju Europljana, to se rješenje temelji na dolasku na vlast u Kabulu višeetničke vlade u kojoj će biti zastupljena razna plemena u zemlji. Državni je poglavar spomenuo tešku humanitarnu krizu: 'Stanje u kojemu su ne samo izbjeglice, već čitav afganistanski puk vrlo je kritično'. Prema 'Sunday Timesu' koji je u nedjelju pisao o neizbježivosti masovne američko-britanske kopnene operacije, zadaća bi takve operacije bila uspostava 'humanitarnog mosta' između uzbečke granice i sjevera Mazar-e-Charifa kojim bi se dopremala hrana i oprema za stotine tisuća raseljenih osoba. Sudionici večere 'jednoglasno' su, kako je rekao g. Chirac, zaključili da je 'prijeko potrebno, u što je moguće kraćem roku, uspostaviti palestinsku državu koja će ujedno biti miroljubiva i poštovati prava, slobode i sigurnost izraelske države'. 'Očito nije točno, dodao je, da rat na Bliskom istoku pothranjuje međunarodni terorizam - bila bi to laž. No istina je da mu pomaže i stvara uvjete koji uglavnom pogoduju ekstremistima i muslimanskim fundamentalistima, napose organizaciji Bin Ladena'. 'Ne trebaju nam Amerikanci, rekao je g. Kok. Imamo svoju zadaću, a Amerikanci imaju svoju, a ona je u tome da čine pritisak na sve partnere koji su umiješani na Bliskom istoku'. Washington je najveći davatelj gospodarske i vojne pomoći Izraelu, a Europska unija glavni je financijaš palestinske vlasti. SAD je pozvan da potakne Izrael na povlačenje iz područja koja je zauzela njegova vojska, a Europa je najpozvanija da zatraži od Jasera Arafata da nasilje privede kraju. O svemu tome, Tony Blair i Jacques Chirac ponovno će ovih dana razgovarati nasamo s američkim predsjednikom", iz Londona izvješćuje Jean-Pierre Langellier. Rene Girard: 'Danas je posrijedi mimetsko suparništvo na svjetskoj razini' Henri Tincq razgovarao je s filozofom i antropologom Reneom Girardom. Iz razgovora izdvajamo: " - Može li se vaša teorija 'mimetskog suparništva' primijeniti na sadašnje prilike međunarodne krize? = Pogrješno je uvijek razmišljati u kategorijama 'različitosti', premda je korijen svih sukoba zapravo 'nadmetanje', mimetsko suparništvo između pojedinaca, zemalja i kultura. Nadmetanje je želja da se oponaša drugog kako bi imao isto što i on, ako je potrebno i putem nasilja. Terorizam je zacijelo povezan sa svijetom koji je 'različit' od našeg, ali na terorizam ne potiče ta 'različitost' koja ga najviše udaljuje od nas i čini nam ga nepojmljivim. Naprotiv, on je u pretjeranoj želji za podudarnošću i sličnošću. Ljudski su odnosi uglavnom odnosi oponašanja i nadmetanja. Danas se opaža neka vrsta mimetskog suparništva na svjetskoj razini. Kada sam pročitao prve dokumente Bin Ladena i vidio da smjera na američke bombe koje su pale na Japan, odjednom sam osjetio da sam na razini koja nadilazi islam, na razini čitavog planeta. Pod nazivom islama otkrivamo želju da se ujedini i pokrene čitav Treći svijet prikraćenih osoba, žrtava svog mimetskog suparništva sa Zapadom. No u srušenim je tornjevima bilo stranaca koliko i Amerikanaca. I nisu li svojom djelotvornošću, sofisticiranošću primijenjenih postupaka, poznavanjem Sjedinjenih Država i uvježbanošću počinitelji napadaja donekle bili Amerikanci? U središtu smo mimetizma. (...) - Međutim, Amerikanci bi trebali biti najmanje iznenađeni zbog onoga što se dogodilo jer su stalno okruženi nadmetanjem. = Amerika zapravo utjelovljuje te mimetske odnose nadmetanja. Ideologija slobodnog poduzetništva čini od njih apsolutno rješenje. Djelotvorno, ali eksplozivno. Ti su odnosi nadmetanja izvrsni ako iz njih izlaziš kao pobjednik, ali ako su pobjednici uvijek isti, onda će, prije ili kasnije, poraženi prevrnuti stol za kojim se igra. Mimetsko suparništvo, ako je zlosretno, uvijek se, u stanovitom času, opet pojavljuje u silovitom obliku. U tom smislu, islam je danas veza koja je nekada bio marksizam. 'Mi ćemo vas pokopati', rekao je Hruščov Amerikancima. Bilo je u tome neke naivnosti... Bin Laden zabrinjava više od marksizma, u kojemu smo prepoznavali zamisao o materijalnoj sreći, blagostanju i ideal uspjeha koji nije tako daleko od onog koji se živi na Zapadu. - Što mislite o opčinjenosti žrtvom u islamskih kamikaza? Ako je kršćanstvo prinošenje nedužne žrtve, biste li se odvažili reći da je islamizam dopuštanje žrtve, a islam žrtvena religija u kojoj se također prepoznaje taj pojam 'obrasca' koji je u središtu vaše mimetske teorije? = Islam njeguje odnos prema smrti koji me uvjerava to više što ta vjera nema ništa zajedničko sa zastarjelim mitovima. Taj odnos prema smrti, u stanovitom smislu, pozitivniji je od onog koji opažamo u kršćanstvu. Mislim na Kristovu muku: 'Oče, zašto si me ostavio! (...) Neka me mimoiđe ta čaša.' Mistična veza islama sa smrću čini ga još tajnovitijim. U početku su Amerikanci mislili da su ti islamistički kamikaze 'cowards' (kukavice), ali su vrlo brzo promijenili mišljenje. Tajna njihova samoubojstva još je više zamračivala tajnu njihova terorističkog djelovanja. Da, islam je vjera žrtve u kojoj se također prepoznaje teorija mimetizma i obrasca. Kandidata za samoubojstvo nije nedostajalo ni kada se činilo da će terorizam propasti. Onda možete zamisliti što se događa danas kada je, odvažit ću se reći, uspio. Očito je da ti teroristi kamikaze u muslimanskom svijetu utjelovljuju obrasce svetosti. (...) - U vašoj zadnjoj knjizi ističete zapadnu samokritiku koju uvijek prati etnocentrizam. 'Mi, drugi Zapadnjaci, pišete, uvijek smo istodobno mi sami i naš vlastiti neprijatelj'. Može li se ta samokritika održati nakon rušenja tornjeva? = Ona se održala i opravdana je u dubljem promišljanju budućnosti, kako bi se, primjerice, ispravila zamisao jednog Lockea ili Adama Smitha, prema kojoj je slobodna konkurencija uvijek dobra i plemenita. To je besmislena zamisao i to nam je odavno jasno. Čudno je da nakon tako očitog neuspjeha marksizma ideologija slobodnog poduzetništva nije kadra bolje se braniti. Tvrditi da je 'povijest gotova' zato što je ta ideologija prevagnula nad kolektivizmom, očita je laž. U zapadnim zemljama, razlike između plaća sve su veće i idemo prema eksplozivnim reakcijama. Ne govorim o Trećem svijetu. Od razdoblja nakon atentata očekujemo, dakako, obnovljenu, razumniju ideologiju liberalizma i napretka." SJEDINJENE DRŽAVE ASSOCIATED PRESS 6. XI. 2001. Bush, podsjećajući na represiju iz razdoblja Željezne zavjese, poziva države Istočne Europe na borbu protiv terorizma "Predsjednik Bush uspoređuje al- Qaidu i Talibane s komunističkim režimima iz doba Željezne zavjese pozivajući Istočnu Europu, bivše republike Sovjetskog saveza i Balkan da pomognu u borbi protiv terorizma. 'Više od 50 godina, narod vaše regije trpio je pod represivnim ideologijama koje su pokušavale uništiti ljudski dignitet", obratio se Bush dužnosnicima iz oko 20 zemalja koji su se u utorak okupili u Varšavi, kako bi raspravili problem borbe protiv terorizma. 'Danas je naša sloboda još jednom ugrožena', kazao je putem satelita. 'Kao i fašistički totalitaristi prije njih, ovi teroristi- al- Qaida, talibanski režim koji ih podržava i druge terorističke skupine diljem svijeta- pokušavaju nametnuti svoje radikalne stavove prijetnjama i nasiljem.' Bush intenzivira svoja nastojanja približavanja svjetskim čelnicima dok neki od njih, kao i njihovi građani, izražavaju sumnje i nestrpljenje glede vojne kampanje u Afganistanu. U utorak ujutro trebao se sastati s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom a nakon toga vjerojatno i sa srbijanskim premijerom Zoranom Đinđićem. U ponedjeljak ujutro alžirski je predsjednik Abdelaziz Bouteflika obećao pomoć no upozorio kako vojna operacija u Afganistanu mora smrtne slučajeve civila svesti na najmanju moguću mjeru. Bush je nastojao odagnati takve zabrinutosti u utorak izjavom: 'Naša su nastojanja usmjerena na teroriste i vojne ciljeve jer mi, za razliku od naših neprijatelja, cijenimo ljudski život.' podsjećajući na duhove komunizma u svom govoru, Bush je bio na osjetljivom terenu, balansirajući između privlačenja slušatelja na njegovu stranu i razjarivanja dužnosnika iz zemalja kao što su Rusija i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, gdje komunisti još uvijek uživaju podršku nekih. Čelnici su se okupili na poziv poljskog predsjednika Aleksandera Kwasniewskog kako bi raspravili načine na koje mogu surađivati u borbi protiv terorizma. Državni čelnici Albanije, Bosne, Hrvatske, Estonije, Latvije, Litve, Moldavije, Rumunjske, Slovačke, Ukrajine i Makedonije potvrdile su sudjelovanje, kazao je Andrzej Majkowski, viši pomoćnik Kwasniewskog. Bugarska, Češka, Slovenija i Jugoslavija planirale su poslati više vladine predstavnike, kazao je. Očekuje se i sudjelovanje Madžarske, no nije odlučeno kojeg će predstavnika poslati. Očekuju se i promatrači iz Rusije, Bjelorusije, Turske, Europske Unije, NATO-a i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi. Glasnogovornik Bijele Kuće, Ari Fleischer skup je nazvao 'prilično neobičnim'. 'Te su nacije prije bile članice bloka koji nam je bio suprotstavljen a sada blisko surađuju s nama', rekao je. Mnoge od zemalja koje su poslale svoje predstavnike imaju snažan poticaj za suradnju: nastoje ostvariti članstvo u NATO-u. No dužnosnici administracije kazali su kako Bush ne obećava pomoći njihovom pridruživanju NATO-u u zamjenu za suradnju. Kada su ga upitali kako će Bush uvjeriti zemlje da je u njihovom interesu da pomognu, Fleischer je kazao: 'Da misle kako to nije u njihovom interesu, ne bi došle na sastanak.' Bush je otvorio tjedan intenzivnih diplomatskih nastojanja sastajući se u ponedjeljak s Bouteflikom, koji je obećao podršku njegove sjevernoafričke države. No kazao je kako bi si SAD mogle same pomoći rješavanjem problema, kao što su globalno siromaštvo i sukob na Srednjem Istoku, za koje je Bouteflika kazao kako 'potiču terorizam'. Alžir podržava stvaranje palestinske države na Srednjem Istoku.(...) U Alžiru je ubijeno više od 100.000 ljudi od ustanka islamskih ekstremista, koji je počeo 1992. godine. 'Možda Alžir bolje od ikog drugog razumije tugu obitelji žrtava napada koji je izvršen 11. rujna', kazao je Bouteflika. 'Alžir je svjestan nužde i važnosti borbe protiv terorizma jer se u borio sam čitavo jedno tragično desetljeće, dok su mnogi bili ravnodušni a drugi nezahvalni'", piše Scott Lindlaw. THE WASHINGTON TIMES 6. XI. 2001. Veliki korak Rusije "Ruski predsjednik Vladimir Putin uspio je napredovati povlačeći se. Od 11. rujna, većina starih crvenih linija koje je Rusija povukla zbog politike SAD-a izbrisana je, a neke od njih prilično dramatično. Odlučno protivljenje Rusije širenju NATO-a općenito, a posebice protivljenje uključivanju država teritorija bivšeg Sovjetskog Saveza (Baltik) potpuno je nestalo. Slično tomu, protivljenje raketnoj obrani SAD- ustupilo je mjesto, izgleda, voljnosti da se prilagodi SAD-u modificiranjem Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava (ABM). Isto tako, Putinova je Rusija olakšala vladama srednjeazijskih zemalja ili onima bivšeg Sovjetskog Saveza da kažu da američkim zahtjevima za korištenje njihovog teritorija u provođenju rata protiv Talibana u Afganistanu- što je prije godinu dana bilo teško zamisliti, čak i prije šest mjeseci. Odbacivanje tih stavova koji su dugo vremena bili duboko ukorijenjeni Putinu je priskrbilo pohvale a Rusiji novo međunarodno poštovanje. Presjekao je Gordijski čvor političkog nasljeđa iz doba hladnog rata kao i senzibilitet ruske nemoći koju ono odražava. Dok njegovi potezi izazivaju protivljenje nekih pripadnika stare garde kod kuće- retrogradnih elemenata u Dumi i vojno- industrijskog kompleksa- izgleda da situacija ide njemu u korist, posebice s obzirom na njegov sastanak na vrhu s predsjednikom Bushom u Texasu slijedećeg mjeseca. Njegova ideja vodilja bila je ta da Rusija može mnogo više toga dobiti surađujući s SAD-om i zapadnim zemljama nego pokušavajući (...) raditi protiv njih. Govorilo se da Putin, s obzirom na njegovo ponašanje posljednjih tjedana, nastoji učvrstiti usmjerenost Rusije prema Zapadu. Mislim da je to točno, no tu nedostaje jedan važan element promjene koja je u tijeku. Ne radi se o zatopljivanju odnošaja 'Rusije i Zapada', nego 'Rusije i SAD-a'. U Francuskoj, primjerice, smatraju kako činjenica da Rusija prednost daje integraciji sa Zapadom kroz europske institucije, a ne putem bilateralnih odnošaja sa SAD-om, ohrabruje. Za ovo ima mnogo povijesnih razloga, no ja mislim da je priča malo složenija (...). Uključivanje Rusije u Europu dogodilo se u kontekstu starog načina razmišljanja koje je opisano u prethodnim redcima (...). Realno, američki planovi za raketnu obranu u Parizu i drugim europskim prijestolnicama nisu bili ništa popularniji nego u Moskvi. Pitanje širenja NATO-a složenije je, no za mnoge Europljane, a posebice opet u Parizu, širenje je smatrano prvenstveno američkim entuzijazmom koji se ne može spriječiti pa se stoga mora prihvatiti. Rusko uključivanje u Europi u jednu je ruku prednost za Europljane u njihovom izražavanju razlika u odnosu na SAD. Pa ipak su sve akcije koje su provedene u proteklih nekoliko mjeseci provedene u okviru bilateralnog odnosa između Rusije i SAD-a. Govoreći u Varšavi u proljeće, Bush je iznio svoje viđenje SAD-a potpuno uključenog u Europu, što utire put prilično opsežnom krugu širenja NATO-a (uključujući barem jednu baltičku državu). Bushova administracija pojasnila je i to kako sporazum ABM smatra hladnoratovskom relikvijom i kako je odlučan realizirati raketnu obranu. Rusija je ovo prvo odbila, no sada pristaje na prioritete SAD-a. Rusija će ostvariti veću suradnju s NATO-om sada kada je SAD, nakon 11. rujna, izjavio a Rusi povjerovali u tu izjavu, kako širenje NATO-a nije direktno usmjereno protiv Rusije, da Rusija može surađivati s NATO-om kao saveznik u ratu protiv terorizma. Rusija će potpisati i novi sporazum o raketnoj obrani, umjesto da bude suočena s unilateralnim američkim poništavanjem sporazuma ABM. Slažući se s takvim sporazumom, Rusija će SAD osloboditi tereta unilateralnog djelovanja. Ako novi sporazum ublaži zabrinutost Moskve, SAD će postaviti pitanje- kako takav sporazum može biti smatran nezadovoljavajućim u drugim prijestolnicama? Što se tiče pitanja zbog čega se ovo bilateralno poboljšanje događa sada, galvanizirajući učinak događaja koji su se zbili 11. rujna je očit. No mislim da ovo nije čitava priča. Kao što je to istaknuo James M. Goldgeier sa Sveučilišta George Washington, Europska Unija predstavlja dugoročni problem za Rusiju, jer je velika, sve integriranija i ne baš privlačna svojim susjedima. Dužnosnici EU-a nedavno su jasno dali do znanja kako nema šanse za pridruživanje Rusije EU-u. Stoga bi zadržavanje usmjerenosti Rusije prema Zapadu kroz europske institucije značilo rizik da se Rusija dovede u niži položaj u odnosu na EU: Rusija koja bi bila korisna EU-u no koju bi EU zauvijek držala na distanci. Zbog toga, možda, ovaj interkontinentalni stisak ruke, nad glavom Europe, između Rusije i SAD-a. Pred Rusijom je dug put, no Putin je poduzeo veliki korak", piše Tod Lindberg, urednik časopisa "Policy Review". NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. XI. 2001. Opasna ravnodušnost "Sve su oči uperene na Afganistan, na rat SAD-a bombama protiv Osame bin Ladena i talibana koji ga podupiru. Istodobno javnost ne zna što se tamo zapravo događa. Ni o onomu što se događa u najnapučenijoj afričkoj državi Nigeriji, ne zna se podrobnije. Izvješćuje se o stotinama, možda tisućama mrtvih tijekom nasilnih orgija između muslimana i kršćana, o džamijama i crkvama koje nestaju u plamenu, o pokolju vojske nad civilima. Uglavnom su to male vijesti, jer tko se još sada zanima za Nigeriju. Ta ravnodušnost slijedi poznati uzorak: politička klasa poput javnosti 'civiliziranog svijeta' uzima sukobe na znanje tek kad pogađaju i nju. Postoji opasnost da će Nigerija kao još jedna zemlja iskliznuti, zemlja koja se pod prije dvije godine izabranim predsjednikom Olusegunom Obasanjom navodno nalazi na 'dobrom' putu. No siromaštvo, korupcija i nasilje od tada se nisu smanjili. Kršćani i muslimani bore se u nekim saveznim državama na sjeveru koje su proglasile islamsko pravo šarije - bilo u strogom ili 'blagom' obliku. Jer u vjerskim kao i u etničkim sukobima na djelu su milicije za koje političari poput radikalnih vjerskih vođa novače nezaposlenu mladež. To dobro funkcionira tamo gdje država više ne funkcionira dobro. 'Junak' svih nasilnika zove se Osama bin Laden. SAD, govore izvješća, radi nešto - brine se za bolji nadzor naftnih postrojenja", piše Brigitte Kols. DIE TAGESZEITUNG 6. XI. 2001. Petorica prijatelja uče vanjsku politiku "Od nedjelje na večer gotovo je s akademskom raspravom o 'finalitetu' EU-a koju je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer pokrenuo prošle godine. Gdje će sve svršiti, kako bi dakle trebao izgledati budući EU, od susreta velike petorice posve je jasno: malobrojni 'pioniri', prema francuskom predsjedniku Chiracu, predvode u važnim pitanjima: Britanci, Francuzi, Nijemci, Talijani i Španjolci. Ostatak, države članice iz Skandinavije a uskoro i iz istočne srednje Europe, priključuju se zadanoj crti. Ili će, to je cijena slobode, politički ostati vani i tada bi morale ići posebnim putom. Činjenica da se EU razvija na takav način, zbog planiranog proširenja na najmanje 27 država članica, ne smije iznenaditi. Osim toga je poslije 11. rujna porastao pritisak da se vanjskopolitički omogući brzo djelovanje. Ipak začuđuje što se avangarda sada tako brzo, upravo spontano stvorila - i što to čini izvan EU-ovih sporazuma. Naposljetku su se vlade tek na vrhu u Nici usuglasile o pojačanoj suradnji u vanjskoj politici. Tako su se šefovi vlada i bez još nedostajuće ratifikacije sporazuma iz Nice mogli pridržavati barem tamo propisanih odredaba. Predviđaju da svaka zemlja članica može povući kočnicu za nuždu i donijeti neželjene odluke. To sada više nije tako. Sve u svemu, s druge strane ugovornih klauzula jača suradnja velikih u uniji. Britanski predsjednik vlade Tony Blair sam svoju zemlju opet uže veže s kontinentom a prema integraciji kritičke države sjeverne Europe nisu baš sretne što ne surađuju u zajedničkoj vanjskoj politici. Ukratko, na vrhu u Gentu petnaestorica se nisu mogla složiti niti oko zahtjeva za svrgavanjem talibana. Pri odluci o budućnosti Afganistana velike države EU-a ipak žele biti nazočne u svakom slučaju", piše Sabine Herre. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. XI. 2001. Trojka za Europu "Trebala je to biti večera za trojicu, upriličena u nedjelju navečer u Downing Street-u u Londonu. Na večeru i čašicu razgovora o krizi u Afganistanu, koje je priredio Tony Blair, bili su pozvani samo Jacques Chirac i Gerhard Schroeder. No, takva intimnost nije dopuštena spomenutoj gospodi u sadašnjoj Europi. Prvo je protiv isključenja s večere prosvjedovala neprepoznata svjetska sila na Tiberu u liku Silvija Berlusconija. Zatim je mjesto za Tonyjevim stolom izborilo još nekoliko političara. Blair, Chirac i Schroeder vjerojatno će ubuduće za nesmetan razgovor morati potražiti tiho mjestašce na rubu velikih konferencija. Naime, u Europskoj uniji strahuju od formiranja njemačko-francusko-britanskog direktorija. Na prvi pogled strka djeluje glupo. Napokon, dogovori pojedinih članica EU o političkim pitanjima sasvim su uobičajena pojava. Osim toga, vanjska i obrambena politika, koje dodiruje kriza u Afganistanu, ionako još nisu uzorne europske discipline. Zajedničke pozicije treba tek izgraditi. Taj će proces biti mukotrpan i dugotrajan. Svijet može pričekati ujedinjeni vanjskopolitički nastup Europljana ali Washington to ne želi. Stoga su inicijativa i tijesna međusobna koordinacija država spremnih na angažman sasvim logične. Same po sebi te države ne bi imale potrebnu težinu a u okviru jedinstvene EU bile bi previše trome za manevre u svjetskoj politici. No, sada se pokazuje da upravo tri najmoćnije države u europskoj zajednici nastoje uskladiti svoju politiku. Ta težnja nužno izaziva sumnjičavost srednjih i manjih država. Hoće li trijumvirat Blair-Chirac-Schroeder posredstvom Afganistana preuzeti vlast u Europskoj uniji? Hoće li spletkarski skup G 3 potisnuti u drugi plan zajedničke institucije poput Povjerenstva, Parlamenta i Vijeća? Ta je bojazan možda pretjerana ali nije neutemeljena. Budući da proces utvrđivanja konsenzusa u sve većoj EU postaje sve teži i izaziva sve veće nezadovoljstvo, London, Pariz i Berlin zacijelo sve više privlači opcija rješavanja važnih stvari međusobnim dogovorom. Takav bi ishod bio koban za jedinstvo Europe. S jedne bi strane prevelik broj država bio prevaren a s druge pak interesni savez tri države ni izdaleka ne jamči jedinstvo kao što je slučaj sa zajedničkim institucijama EU. No, spomenuti tročlani savez ne bi uključivao samo opasnosti već i veliku priliku za europski kontinent. Previše je dugo proces ujedinjenja ovisio o tandemu Pariz-Berlin. Kad nešto zaškripilo na toj relaciji, cijeli bi projekt bio blokiran. Prijem Velike Britanije u pogonsko središte, kojem smo danas svjedoci na području sigurnosne i obrambene politike, otvorili bi nove mogućnosti. EU bi dobila snažan poticaj koji joj je potreban za svladavanje proširenja. Dakle, europski političari trebali bi izvesti majstoriju i uključiti tri velike zemlje u bruxellesku republiku ali istodobno voditi računa da ne uguše njihovu težnju inicijativi. Doduše, trojci treba zabraniti izdvojene nastupe - ali ne i odvojene večere", napominje na kraju analize Stefan Ulrich.