WT 2. X. TEST EUROPE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 2. X. 2001. Test Europe "Na konferenciji koja je organizirana u Berlinu, (...) imao sam priliku provjeriti bilo europske (posebice njemačke) reakcije na terorističke napade izvršene 11. rujna na SAD. Europa je dobro- ne izvrsno, no dobro. Kao što je to američkim vladinim dužnosnicima i američkoj javnosti dobro poznato, SAD je bio i dalje je odgovoran za jamčenje sigurnosti u Europi (kao što je odgovoran i za sigurnost u Aziji, na Srednjem Istoku i u našoj hemisferi; radi se o ambicioznom sigurnosnom planu). Očito je da je se radi o izvanredno uspješnom uređenju jer je poslijeratna Zapadna Europa, a sada šira posthadnoratovska Europa mjesto na kojem su mir i rast prosperiteta skoro apsolutni. No taj uspjeh sa sobom nosi i određenu opasnost. Radi se o smanjivanju jasnoće uvjeta koji nastavljaju osiguravati europski mir i napredak- uključenosti SAD-a. Među europskom elitom javlja se sklonost stavu kako je Europa prerasla ovisnost o SAD-u kada je posrijedi sigurnost, da ta međuovisnost više ne znači onoliko koliko je to običavala značiti i da Europa više ne ovisi o SAD-u, s obzirom na činjenicu da je postigla mnogo (posebice stvarajući i šireći Europsku Uniju) glede svoje sposobnosti rješavanja vlastitih problema. U ovome ima mnogo istine. Europa je zaista postigla mnogo i danas je nezamislivo da bi nesporazum između Francuske i Njemačke, npr., mogao dovesti do rata(...). Problem je u tome da ono što vrijedi za Europu ne vrijedi nužno i za Europu u odnosu na ostatak svijeta. Ovu su činjenicu Europljani shvatili u bivšoj Jugoslaviji, gdje Europa bez SAD-a nije bila u stanju riješiti problem pojave diktatora iz 14. stoljeća. Europske bi se elite, vremenom, voljele manje oslanjati na SAD pa čak i odreći se potrebe za uključivanjem SAD-a. Neki (posebice naši francuski prijatelji) teže Europi koja uravnotežuje moć SAD-a. To je u redu. Ako Europa postaje jača i sposobnija rješavati svoje probleme, SAD također profitira. I nemamo problema s pokušajima da nas se uravnoteži kada su ta nastojanja više od teoretskih težnji. Opasna je, međutim, Europa koja smatra da je već prerasla potrebu za SAD-om- pa se stoga osjeća povrijeđenom i osujećenom sklonošću SAD-a da nameće svoju moć u međunarodnim okvirima što rezultira, po mišljenju europske elite, time da SAD Europi stvara nepotrebne neprilike. Kada su tornjevi blizanci srušeni, pojavila se kušnja: hoće li Europljani ovo smatrati zapanjujućim napadom na civilizaciju koju Europljani dijele s Amerikancima? Ili će ga shvatiti kao napad na Ameriku iz razloga koji se tiču uglavnom SAD-a i koji su nastali zbog netrpeljivosti koju su njegova moć i politika uzrokovali diljem svijeta? Sada, kako se čini, u Europi ne nedostaje neprijateljstva prema Americi, a u njemu prednjače intelektualci ljevičari. Javlja se ozbiljnije pitanje koje se tiče europskih vlada i europskog javnog mnijenja. (...) Prije malo više od tjedan dana, stajao sam pored Brandenburških vrata gdje se 200.000 Nijemaca okupilo kako bi iskazali solidarnost sa SAD-om. Iste obznane solidarnosti prva su stvar koju smo mogli čuti iz usta njemačke političke elite. Ne, ovo ne znači da će oni ili drugi Europljani početi pljeskati svakom obliku američke politike. No znači to da se i oni osjećaju ugroženima ovim napadom. Zaista, po nekim stvarima i u nekim slučajevima na konferenciji koja je održana u Berlinu, rekao bih da naši prijatelji napad doživljavaju i teže nego mi. Civilizirani svijet njihovih percepcija posljednjih godina, posebice same Europe, toliko je miroljubiv da je omogućio potpuni zaborav ili odbacivanje mogućnosti nasilnog ometanja. A to je povezano i sa sve raširenijom percepcijom moći SAD-a kao smetnje prije no ključnog elementa njihove vlastite sigurnosti. Na sreću, mi smo realniji, iako smo i sami počeli bivati uljuljkani u samodopadnost. To je razlog zbog kojeg smo mogli brzo krenuti u akciju. Neki, koji njeguju veće iluzije o političkom svijetu, još su u šoku", piše Tod Lindberg.