NJ DIE ZEIT/66-SAD I SAVEZNICI

NJEMAČKA DIE ZEIT br. 66/2001 Ratni pohod u nepoznato "Ne, treći svjetski rat nije na programu. Ali globalni jest: iz svih smjerova, na tisuće kilometara daleko i s ciljevima napada na veliko. Jer neprijatelj nije ni Wehrmacht ni Crvena armija. Operiraju masovni ubojice bez imena i bez adrese. Države ih toleriraju, financiraju, opskrbljuju streljivom. Ali ni one ne otkrivaju lice. Da odbace masku, već bi izgubile. Taj rat je uistinu prvi u XXI. stoljeću. Ne znamo ni njegova pravila ni njegove zakone. No možemo pretpostaviti da će biti 'opsežan i trajan' i da se neće iscrpiti u jednoj 'jedinoj bitci' (George W. Bush). Ali obrambena će bitka protiv terora trajati mjesece, možda godine. Amerika je pogođena u srž, nestao je 'sindrom pocinčanog lijesa' iz Vijetnamskoga rata. Sada se postavlja problem kojega je George F. Kennan, izumitelj 'ograđivanja' definirao prije 50 godina. Vanjskopolitički su se demokracije ponašale poput dinosaura. Oni su 'polako postajali bijesni', reagirali tek kad im je 'praktički netko odrezao rep'. No tada su 'udarali oko sebe slijepom odlučnošću'. No toj se strategiji Jurskog parka - totalni rat protiv totalnog terora - Amerika mora oduprijeti zbog razumljivog vlastitog interesa. Jer u tom se ratu ponajprije radi o glavama. Teror pokušava zatrovati mozgove strahom i užasom, ljude podčiniti svojoj želji za ubijanjem, prisiliti ih na moralnu kapitulaciju. Branitelj mora dakle paziti da još više ne raspiri strah time što bi reagirao kao bijesna praživotinja i tako u glavama izazvao veću ugrozu nego teroristički agresor. Amerika mora postupiti razumno jer u tom ratu ni kao svjetska sila ne može sama dobiti rat. Stoga koalicija mora biti trajna. Tu počinje pravi problem toga u biti političkoga rata. Amerika danas u Europi pliva na jednom valu simpatija i solidarnosti u čemu je posljednji put uživala za ranog hladnog rata - vidi Gerharda Schroedera, starog mladosocijalističkog borca koji se sada zaklinje u 'neograničenu solidarnost' s ranjenim divom. No strah od 'hegemona' dubok je kao i protuamerikanizam koji je poslije Bushova stupanja na dužnost opet poprimio svoje uobičajene ludorije. Ono koji se još i danas ugrizu za jezik, jer da je nemilosrdno napadanje Amerike bilo bez pijeteta, poslije prvih će bomba opet duboko posegnuti u sanduk s klišejima. Da je Amerika zapravo sama kriva, jer je globalizaciju nosila u zadnje kutke premoderne, jer je podupirala Izrael, jer je ponižavala Arape u Zaljevskom ratu... A sada se još samo slijepo osvećuje. No strah ima razumnu bit: nitko ne želi biti uvučen u rat u kojemu nema što reći. Dakle oni koji žele okupiti iza sebe najširu moguću koaliciju, moraju voditi računa o potrebama i interesima partnera. Takvu senzibilnost Bush prije 11. rujna nije pokazivao. Bez ustručavanja stupao je naprijed i nije se brinuo za oslonac svojih saveznika. Sada ih treba, bez obzira na to koliko napadačkih zrakoplova i laserskih bomba ima u svojem arsenalu. Kakva ironija: prvi put u svojoj povijesti NATO je utvrdio da se radi o obrani. No korisnik nije Europa nego Amerika. 'Unilateralizam' je out, 'kooperativna sigurnost' je in. Ne samo s klasičnim saveznicima, nego ponajprije s umjerenim muslimanskim državama poput Egipta i Jordana kao i s dosadašnjim pomagačem talibana, Pakistanom. Jer terorizam ne treba samo suzbiti, nego ga treba izolirati. Pri tomu se ne smije upasti u zamku koju su postavili teroristi: oni žele upravo slijepo bijesan protuudar koji će umjerene dovesti u njihov tabor. To nije 'borba kultura', nego borba između otvorenoga društva i čiste mržnje koju se ne može ugasiti nego samo zaustaviti. Oni kojima su maksimalni pokolji jedini cilj, ne zaslužuju ni razumijevanje ni sporazumijevanje - a pogotovo ne neutralnost. S ubojicama koji ne cijene ni vlastiti život, nema dijaloga. To je u međuvremenu shvatila i većina Europljana. Jer su sa svojim otvorenim društvom, svojim kompleksnim gospodarstvom jednako ranjivi kao Amerikanci. Načelo sv. Florijana više ne vrijedi. Ni Amerika neće u svojem najtežem trenutku poslije građanskoga rata pozdraviti neutralnost, to je kao prvi shvatio Pakistan. Za Europljane koalicija nije samo moralna, nego i realpolitička zapovijed. U mjeri u kojoj pruže djelatnu susjedsku pomoć, mogu utjecati na bijesnoga diva: na to da u ratu postupa tako oprezno kao što je to učinio poslije šoka 11. rujna", piše Josef Joffe.