DE-US-KOMENTARI-Politika NJ 17.IX.-SZ-SAD I RAT NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG17. IX. 2001.Osveta kao prevencija"Posvuda raste strah. S jedne strane, dakako, strah od terora, od nove velike sile globalno umreženih fanatika. No s druge
strane i strah od odgovora na teror, od posljedica onog ratnog pohoda koji su Amerikanci sada najavili. Prvi je strah vrlo stvaran, drugi zacijelo nije neopravdan ali još je bez stvarnog temelja. Taj strah od odgovora ipak otkriva svoje paralizirajuće djelovanje. Prije nego što to pomuti pogled na ono što sada nužno treba poduzeti protiv terora, treba promotriti scenarij prijetnje.Napadima na World Trade Center i na Pentagon, teror je dobio novu dimenziju. Ranije su zrakoplovi otimani zbog političkih ciljeva ili samo zbog oslobađanja suboraca. To jest bio zločin, ali nekako još racionalno razumljiv. Sada se oteti zrakoplovi zalijeću u nebodere i ministarstva. Teror je time postao oružje samosvrhovitosti, čije je streljivo neobuzdana želja za uništenjem a cilj maksimalno razaranje. Stoga su atentati u New Yorku i Washingtonu uistinu često spominjani napad na civilizaciju.Oni koji još razmišljaju u kategorijama kriminalistike i u ratnoj
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
17. IX. 2001.
Osveta kao prevencija
"Posvuda raste strah. S jedne strane, dakako, strah od terora, od
nove velike sile globalno umreženih fanatika. No s druge strane i
strah od odgovora na teror, od posljedica onog ratnog pohoda koji su
Amerikanci sada najavili. Prvi je strah vrlo stvaran, drugi
zacijelo nije neopravdan ali još je bez stvarnog temelja. Taj strah
od odgovora ipak otkriva svoje paralizirajuće djelovanje. Prije
nego što to pomuti pogled na ono što sada nužno treba poduzeti
protiv terora, treba promotriti scenarij prijetnje.
Napadima na World Trade Center i na Pentagon, teror je dobio novu
dimenziju. Ranije su zrakoplovi otimani zbog političkih ciljeva
ili samo zbog oslobađanja suboraca. To jest bio zločin, ali nekako
još racionalno razumljiv. Sada se oteti zrakoplovi zalijeću u
nebodere i ministarstva. Teror je time postao oružje
samosvrhovitosti, čije je streljivo neobuzdana želja za uništenjem
a cilj maksimalno razaranje. Stoga su atentati u New Yorku i
Washingtonu uistinu često spominjani napad na civilizaciju.
Oni koji još razmišljaju u kategorijama kriminalistike i u ratnoj
retorici naslućuju tipični refleks vladanja svijetom američkog
hegemona, poriču novu kvalitetu prijetnje. Ta je prijetnja totalna
i globalna i kada bi na nju trebalo odlučno odgovoriti, ako ne sada?
Treba li čekati napad biološkim, kemijskim, nuklearnim oružjem?
Nova je teroristička sila dokazala da se ničega ne boji. Potvrđeno
je da teži za masovnim uništenjem - primjerice prema izjavama
svjedoka u newyorškom procesu za napad pristaša Osame bin Ladena na
američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji.
Dakako, postoji nelagoda jer se potraga za počiniteljima sada
toliko usmjerava na onog bradatog borca Kurana koji u doba
duborezbarske politike i isto takvog medijskog političkog
izvještavanja predstavlja idealnu sliku neprijatelja. No to je,
ponajprije, nelagoda kriminalista. Nema bin Ladenova priznanja,
nema terorističkoga plana s njegovim potpisom s koordinatama
ciljeva u New Yorku i Washingtonu, ne postoji prisluškivani
telefonski razgovor u kojem dijeli zadaće. A možda se u to vruće
doba precjenjuje i preuveličava navodna bin Ladenova moć. Ipak:
čovjek je više od šifre za teror.
Bin Laden je neprijatelj koji ima ime. No to mu ime nije dala
osvetoljubiva američka vlada - svoje je ime sam stvorio time što je
SAD-u izričito i stalno objavljivao rat. Taj je rat dosljedno
pripremao: u svojim vojnim taborima za obuku i svojim kontaktima
koji sežu posvuda gdje se bore islamski fundamentalisti. Podupiru
ga, a ne samo ugošćuju, talibani u Afganistanu čija totalitarna
vladavina iz kamenog doba prijeti smrću svima koji misle drukčije.
Osim njega postoje i neprijatelji bez imena i bez lica, mali i
veliki pauci terorističke mreže širom svijeta. Bin Laden nije sam i
ne smije ga se zbog čina izvan svih dimenzija izgraditi u
naddimenzionalnu veličinu. No jasno je da jak neprijatelj postoji -
neprijatelj koji ne prijeti samo Amerikancima, nego potencijalno i
prijateljskim državama. Taj je neprijatelj spreman na sve i
sposoban za mnogo toga. Njegova želja za uništavanjem,
manifestirana napadima, otkriva duboko neprijateljstvo koje
izlazi iz okvira sukoba dnevne politike. Korijen mržnje je naravno
na Bliskom Istoku. Ne radi se o Arielu Sharonu, izraelskom ratnom
predsjedniku vlade ili o krivnji za propast pregovora u Camp Davidu
u ljetu 2000. To se vidi već po tomu što su nedjela planirana davno
prije Sharona i prije propasti mirovnoga procesa. Radi se o
postojanju države Izrael i o tomu da Amerika jamči njezino pravo na
postojanje, proizišlo iz holokausta. No istodobno to ide i dalje.
Mržnja koja se pokazuje u takvom fundamentalističkom teroru
krenula je s Bliskog Istoka i usmjerena je protiv cijele zapadne
civilizacije.
Ta prijetnja opravdava i zahtijeva odlučan odgovor. Appeasement tu
ne pomaže. Ma kako to ratnički zvučalo, došao je trenutak za
prihvaćanje nametnute borbe. Odgovor na napade u New Yorku i
Washingtonu mora dakle biti silovit - kao osveta koja će biti
zastrašujuća, no ponajprije zbog prevencije. Vojska ima zadaću
svesti moć terorista na najmanju moguću mjeru i koliko je god
moguće, uništiti njihove kapacitete. Svi koji su krivi, moraju se
osjećati ugroženima.
Vojni udar pokazat će djelovanje - među ostalim svakako i
kontraproduktivno. Jer takva borba protiv terora zaoštrava fronte
i nedvojbeno zahtijeva radikalizaciju u fundamentalističkom
taboru. No što je alternativa? Kapitulacija pred Hidrom terora? To
je inačica ABC oružja, ohrabrenje teroristima za primjenu oružja za
masovno uništenje. Nije dakle dovoljno strašljivo pitati što će se
dogoditi ako Amerikanci sada nešto poduzmu. Treba znati i što će se
dogoditi ako ne poduzmu ništa.
No ratni pohod bit će uspješan ako se vojska uporabi s mjerom i
ciljano i ako se istodobno uključi i politika. U toj povezanosti
Zapad može pokazati svoju premoć nad novom silom terora", drži
Peter Muench u uvodniku lista.