IT-4.IX.-LA REPUBBLICA-DURBAN

ITALIJA LA REPUBBLICA 4. IX. 2001. Najavljena katastrofa "'Zbunjeni, povrijeđeni, uvrijeđeni', rečeno je dok su Sjedinjene Države i Izrael napuštali konferenciju o rasizmu u Južnoj Africi koju su neprijatelji Izraela i 3000 nevladinih organizacija pretvorili u 'kangaroo court', sud za njihov linč.(...) Unatrag mnogo godina, od kada je UNESCO, dio UN-a za kulturu, prihvatio rezoluciju pod pritiskom proarapske većine Trećeg svijeta koja je izjednačavala Izrael i nacističku Njemačku, a cionistički pokret s rasizmom, ovo je, na žalost, gotovo očekivani zaključak sastanka gdje broj sudionika i njihove mržnje imaju veću važnost od rasprave i konkretne analize. (...) Povjerenica Robinson je u pravu kada kaže da je fijasko konferencije 'pobjeda onih koji vjeruju da je rasizam nerješiv', a ona sama je do zadnjeg trenutka, zajedno s norveškim i belgijskim diplomatima, nastojala izbjeći da Durban završi lupanjem vratima. No organizatori iz UN-a koji moraju biti optimisti, ali nemaju luksuz biti lakovjerni, morali su znati da će rad konferencije pobjeći iz ruku umjerenih. Trebali su znati da će najekstremnije arapske zemlje i mnoge nazočne službene strukture iskoristiti prigodu učiniti ono što je Arafat uoči skupa, bez okolišanja, zatražio: iskoristiti radove kako bi se osudio Izrael. Neka riječ negodovanja, ako ne i osude, radi represija izraelske vojske, bila bi prihvatljiva pred stvarnošću rata kojega vodi Sharon. No kada se s političkog i strateškog, možda i oštrog suda, prelazi na vrlo teške i nemoralne riječi kao 'holokaust, genocid, ratni zločini, apartheid', ispaljene protiv Izraela, i preneseno, protiv Sjedinjenih Država, očito ne postoji mogućnost kompromisa, niti razumnog dogovaranja. Ne radi se više o vrednovanju neke vlade, osuđivanju ispada pa i oštrim riječima, o tome da je se nagovara, zajedno s njezinim neprijateljima, na razumnost i pregovore kako bi se izišlo iz zamke ratnih odmazdi. Optužiti Izrael za 'genocid', mašući svetom riječju za svakog Židova, znači namjerno stisnuti 'crveno dugme' neizbrisivog sjećanja, znači htjeti raskid i do raskida je došlo. A znači i uništiti jednu međunarodnu konferenciju opterećenu s previše očekivanja, previše dobrih namjera, koja je pala pod svojom vlastitom težinom. (...) Konferencija završava u katastrofi za koju su se svi pravili da je se boje, no koju su možda svi željeli, još jednom prevarivši naivne namjere Robinsonove iz UN-a. Velika barutana uvreda i mržnja bez ikakvog smisla, koja stoga sve ostavlja slobodnima nastaviti mrziti se kao i ranije.", piše Vittorio Zucconi.