HRVATSKA RIJEČ - M. AJANOVIĆ- PRIJETI NAM ŽIVOT U TOTALITARIZMU

BiH HRVATSKA RIJEČ 13. VIII. 2001. Mirnes Ajanović, predsjednik BOSS-a i zastupnik u Parlamentu FBiH: Prijeti nam život u totalitarnom neokomunističkom režimu Hrvatska riječ: Tko su glavni nositelji korupcije u BiH i mislite li da borba protiv njih uopće može biti uspješna? Ajanović: (...) Jednostavno, državni dužnosnici imaju postotak ili dobit od prihoda i interesa kojima gospodari lanac državne mafije. Da nije tako, već bi se pojavio netko od državnih dužnosnika tko bi prozvao konkretne ljude i pojave, recimo, kao što je nereagiranje policije na svima znana mjesta na kojima se masovno okupljaju narkomani i gdje se svakog trenutka dila droga. Do koje mjere je policija upetljana u lanac kriminala, dilanja droge i prostitucije svjedoči i nedavni događaj kada su, na narudžbu vlasnika jedne javne kuće policajci upali i uhitili prostitutke. Vlasniku je bilo skupo da izmiri nagomilana dugovanja prema prostitutkama, pa je naručio njihovo uhićenje. Tu narudžbu je mogao izvesti jer je suvlasnik ove javne kuće guverner jednog od kantona u Federaciji. Zdravom logikom da se zaključiti da je policija mogla reagirati i mjesecima prije, ali kako da reagira kad su kantonalni dužnosnici redovna klijentela te javne kuće. Prethodna vlast je bila amaterska u uvezivanju s mafijom. Nova vlast je oslobođena straha da bi mogla biti promijenjena, a time i odgovornosti za sve što čini, budući da im OHR i OESS daju bezrezervnu potporu i time ustoličuju svojevrstan jednopartijski i totalitarni neokomunistički režim. Hrvatska riječ: Kako gledate na činjenicu da sve Vaše optužbe i upozorenja koja se odnose na predstavnike međunarodne zajednice, ali i na domaće političare, nisu polučili željene rezultate? Ajanović: Niste u pravu. Analizirajte stavove medija i nekih političkih stranaka u posljednjih mjesec-dva pa ćete vidjeti jedan drastičan zaokret ka otvaranju kritičkog stava spram međunarodne zajednice. Naravno, nitko se sada neće sjetiti da BOSS već nekoliko godina vodi nepoštednu borbu protiv nepravilnosti u radu međunarodnih predstavnika u BiH, a da su se na taj val tek sada, i to tek kada je njihov tajkunski interes ugrožen, priključili vrli predstavnici tzv. demokratskih snaga i tzv. neovisnih medija. Naš je politički usud da redovno prije drugih otvorimo neka bitna pitanja, o kojima tek kasnije, kad bude kasno, i svi drugi počnu govoriti. Optužili su nas da smo protiv rata, kada smo 1994. ponudili Mirovni plan za BiH, na čijim je principima i zasnovan Daytonski mirovni sporazum, tek nakon dvije godine stravičnog ubijanja i desetina tisuća mrtvih. Kad smo početkom 1995. javno apelirali da se uz pomoć međunarodnih snaga iz srebreničke enklave evakuiraju civili, žene, djeca i starci, bili smo gotovo proglašeni četnicima i petokolonašima, jer se navodno zalažemo za etničko čišćenje. A mi smo zapravo samo bili realni i racionalni, dok su gospoda glumeći demokrate praktično omogućili zločincima da pobiju narod. (...) BOSS je i rodonačelnik današnjeg kritičkog otpora prema sumnjivim poslovima međunarodne zajednice u BiH. Hrvatska riječ: Što su, po Vama, najveće greške međunarodne zajednice u BiH i kakva bi zapravo trebala biti njihova politika u BiH? Ajanović: U našem javnom mnijenju, i općenito u politici, postoji uvjerenje da je međunarodna zajednica nastupala u dva poluvremena, u ratnom i poratnom, i da su to dvije posve različite politike. Stvarnost je posve drukčija. To je jedna te ista politika prema BiH, koja je samo dobila drukčiju kostimografiju. U ratu se dekonstrukcija BiH izvodila pod pritiskom granata, snajpera i masovnih ubojstava, čime se politika kriminalno prisiljavala pristati na legitimiziranje beogradskih vojno-političkih ciljeva. U toku rata je etničko čišćenje vršeno nasiljem, ubojstvima, progonima. Danas se događa i dovršava to isto, samo što se dekonstrukcija BiH izvodi pod totalitarnom prisilom OHR-a i OESS-a, a etničko čišćenje, vodi se suptilnim metodama specijalnog rata, tako što se našim gospodarski iscrpljenim ljudima omogućava ekskluzivno pravo za preseljavanje u prekooceanske zemlje. Međunarodna zajednica ima cilj da na što jeftiniji način, bez obzira na kršenje civilizacijskih i multikulturalnih principa, dođe do rješenja za Balkan. Kao što u Sloveniji vide garanciju za ekonomsko poklapanje ovih prostora, tako u postmiloševićevskoj Srbiji vide jamca vojne stabilnosti. To znači da oni neće žaliti da prema Srbiji učine sve moguće ustupke kako bi ih dobili za svoga saveznika. Njihov je interes da učvrste Republiku Srpsku, i da je sutra poklone Srbiji, a da bi to učinili oni moraju umrtviti, ekonomski i na svaki drugi način onesposobiti posebno bošnjački narod kao politički faktor, koji najdosljednije preferira cjelovitost BiH. Cijeli sustav represivnih političkih mjera, kojima se guši sloboda govora i borba za jednu normalnu BiH, usmjeren je na jedan cilj - zadovoljavanje srbijanskih hegemonističkih ambicija. Da je međunarodna politika u BiH iskreno zainteresirana za civilizacijsku budućnost ove zemlje, sasvim je sigurno da bi redoslijed njihovih poteza bio drukčiji. Ne bi se događalo da s ovoliko paranoje guše svaku mogućnost slobodne kritike na svoj račun. Ne bi se događalo da za šest godina Bosne bude manje nego što je bilo prije šest godina. Oni su bankrotirali prema iskrenosti prema BiH. I logično je postaviti pitanje odgovornosti. I to odmah. Jer za koju godinu to pitanje više neće imati tko postaviti. Za koju godinu BiH neće postojati, ako se temeljno ne promijeni naš odnos prema međunarodnim predstavnicima u BiH. Hrvatska riječ: Stalni ste kritičar Alijanse. Kako ocjenjujete njihovu dosadašnju vladavinu? Ajanović: Katastrofalno! Osobno, ja jesam bio za promjene, ali za promjene koje bi bile istoznačne u svim krajevima BiH. Nema nikakva smisla smatrati promjenom izmjenu vlasti na 24 posto bh. teritorija, dok su i kod Srba i kod Hrvata ostala ista politička opredjeljenja kao i prije deset godina. Time što je Alijansa pristala na to neprincipijelno, pa u nekim slučajevima i protuzakonito preuzimanje vlasti, zapravo su najsnažnije dosad legitimiziranje podjele BiH. Alijansa je pristala da ideju demokratske alternative upropasti time što je od sebe i od te ideje napravila vlast nad Bošnjacima, na čijem čelu više nije Izetbegović, već Lagumdžija. Je li se bošnjačka vlast zvala SDA, ili SDP, posve je svejedno, jer su kriminogeni i jedni i drugi. Osim toga, načinjena je velika demokratska i moralna nepravda prema biračkoj volji hrvatskog naroda. Koliko god se i ja osobno ne slagao sa politikom HDZ-a, činjenica je da su Hrvati u većini glasovali za HDZ i da je ova stranka dobila legitimitet da zastupa hrvatski narod u BiH. To je realnost i pred njom je smiješno zatvarati oči. Hrvatskoj biračkoj volji su na silu nametnuti drugi hrvatski predstavnici, za koje je jedva glasovalo nekoliko postotaka Hrvata. Pa, predsjedatelj Doma naroda Parlamenta BiH je Ilija Šimić, koji je dobio potporu čak 270 birača. Da su Hrvati glasovali u većini za stranke koje čine Alijansu ja bih prvi smatrao da su sve pritužbe HDZ-a kriminalne. Na žalost, one su realne. Nikako da se razumije da u BiH žive narodi, pa tek onda građani, i da je potrebno da svi narodi u većini glasuju za građanske stranke pa da se ovdje primjenjuju standardi građanske parlamentarne demokracije. Preglasavanje ovako dobiva dimenziju preglasavanja naroda, i to je totalitarizam. Posljedice ovog nasilja već smo dobrano osjetili. BOSS i ovdje ima konkretno i jedino smisleno rješenje. Treba ukinuti jednonacionalne stranke i propisati da sastav izbornih stranačkih listi mora biti ravnomjerno multietnički, baš kao što je naloženo da na listama treba da bude trećina žena. Pravo je čudo kako se za ovu ideju zalaže samo BOSS, a ne i oni koji se ubiše pričom o multikulturi i otvorenom civilnom društvu. Oni su zapravo kao poslušnici međunarodne zajednice u službi dekonstrukcije i uništenja BiH. Uostalom, SDP je ponovno na istom putu koji vodi u katastrofu, jer sve što se događalo u proteklih deset godina, jeste zasluga pravnih sljedbenika Saveza komunista... Hrvatska riječ: Vjerujete li da je uistinu moguće uspostaviti "partnerski odnos" između domaćih vlasti i međunarodnih predstavnika? Ajanović: To je samo još jedna leksička zavrzlama koja nema nikakvog značenja. OHR je osjetio da se sprema otvaranje kritičkog stava prema njihovim mutnim poslovima pa je izvalio tu budalaštinu o tzv. partnerskim odnosima. Ako stvarno misle da su nam najednom potrebni partnerski odnosi, postavlja se pitanje što su mislili prije. Jesu li mislili da mi treba da budemo u službi realizacije njihove zamisli? Slijedom logike ispada da su prije smatrali da politički život u BiH treba da je marionetski, poslušnički, što je izravno suprotstavljeno idejama demokracije i slobode. Dakle, OHR je time priznao da je prije ideje o partnerskim odnosima ovdje forsirao nedemokratsko i neslobodno totalitarno društvo. Osim toga, i sami partnerski odnosi imanentno podrazumijevaju sužavanje ovdašnjih demokratskih prava i sloboda. Naša polovica demokracije je time u rukama OHR-a i OESS-a, dakle nepostojeća, jer demokracija može biti ili cjelokupna, ili nikakva. Tu nema polovičnih rješenja. Za mene je logično da OHR i OESS budu na pomoći našem političkom i državnom sustavu, uz eventualnu mogućnost da u skladu s jasnim humanističkim principima rješavaju eventualna konfliktna stanja. Hrvatska riječ: Zagovarali ste stvaranje bošnjačke republike. Smatrate li tu ideju i danas aktualnom i izvodljivom? Ajanović: Nikada nisam, niti bi zagovarao stvaranje bošnjačke republike ako bi BiH mogla postojati kao jedna normalna demokratska država. Uvijek sam se borio za revitalizaciju bh društva, za multikulturalnost i antifašizam, ali smatram da ni jedan politički problem nije vrijedan gubitka ni jednog ljudskog života. Zbog toga sam u najteža ratna vremena, početkom 1994. godine, kad se činilo da nema političkog rješenja, iz pacifističkih i humanističkih razloga, kako bi se zaustavio rat i ubojstva naših ljudi, predložio stvaranje i bošnjačke republike unutar bh federacije. Na tim istim premisama su poslije potpisani i Washingtonski i Daytonski sporazumi, koji su uvažili etnička razgraničenja i kriterije. Na žalost, mi tu bošnjačku republiku danas imamo u realitetu, jer ni sedam godina poslije Federacija BiH nije zaživjela kao jedinstven sustav. Jedina je razlika što Bošnjaci danas čine većinu na 24 posto teritorija, iako su po popisu iz 1991. činili većinu na 52 posto teritorije, dok je Lisabonski sporazum predlagao bošnjački entitet na 44 posto bh teritorije. Dakle, u prijedlogu bošnjačke republike bazirao sam se na popisu pučanstva, kao jedinoj validnoj mjeri eventualnog etničkog razgraničenja, i predratnom prijedlogu mirovnog rješenja za BiH, bez ubijanja i ekonomskog uništenja. Ponavljam, protiv sam bošnjačke republike, ja sam za zajedničku BiH, bez entiteta, ali bih uvijek prije pristao na bošnjačku republiku nego na rat. (...)