NJ 8.VIII.-FR-RUSIJA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 8. VIII. 2001. Ruska dvojba "Sjevernokorejski vođa Kim Jong Il iz Rusije nosi doma papir s osam točaka. Potpisao ga je jedinog radnog dana na cilju svojeg trotjednog putovanja vlakom. Isposlovan je još ranije. Inače je posebni vlak Voljenoga Vođe izazivao nevolje: višesatne obustave ostalog željezničkog prometa posvuda gdje se zaustavila kompozicija od 21 oklopljenih vagona, zatvaranje javnih površina kao da se trebalo bojati eksploziva, mučno pomno odvajanje Sjvernokoreanca od ljudi na njegovom dugom putu, iako je jedinom (ruskom) novinaru koji mu se smio približiti, dao dragocjenu obavijest o svojem hobiju: odlazak među narod. Sve to nije povod za pisanje satire. Kim i domaćin Vladimir Putin u dokumentu od osam točaka malo su drmali konsenzusom za kojega se - koliko je to moguće - činilo da će politiku na podijeljenom poluotoku učiniti ubrojivom. Sjeverna Koreja naime povlačenje američkih postrojba iz Južne Koreje naziva ključem mirnog razvitka u regiji. Južnokorejskom je predsjedniku Kim Dae Jungu sjeverni Kim za susreta u Pjongjangu prije nešto više od godine dana dao do znanja da protiv njihove nazočnosti ima tek malo prigovora. Što vrijedi? Čega se može držati? Putin nije doduše izravno podupirao zahtjev za povlačenje nego je izjavio da 'razumije' tu želju. No to nije baš točno. Značajnija je promjena stajališta Sjevernokoreanca. A budući da se Rusija podrazumijeva kao sudionik dalekoistočnog procesa popuštanja napetosti i ujedinjenja, mjesto čina ima neko značenje. Ruski predsjednik radi na tomu da to očuva i da po mogućnosti opet izgradi ono što je njegovom statusu velike sile još ostalo. U to pripadaju uže veze sa starim saveznicima poput Kube, susjednim velikim silama poput Kine i s takvim državama koje su navukle nesklonost SAD-a - Irak, Iran, Sjeverna Koreja. Veza je očita. Najnovija promjena unutarnjih korejskih poslovnih temelja pogađa i Japan, Kinu a osobito SAD. Ona djeluje na njihove planove proturaketne obrane jer pristašama nakane 'missile defence' opet daje u ruke argument 'huljskih država'. A regionalne napetosti čije se prevladavanje u lipnju prošle godine činilo na dohvat ruke, ne umanjuje. Nameće se pomisao da moskovsko vodstvo tu želi postati neizbježno pa stoga ulazi u stanovite političke rizike. To je ustaljeno shvaćanje uloge jedne velike sile. Predodžbu da Rusija to jest, Putin mora hraniti zbog vlastitog unutarnjepolitičkog položaja. Vojne stvarnosti još donekle odgovaraju željenoj slici. Ruski arsenal ipak još postoji i uporabljiv je. Stanje konvencionalnih oružanih snaga naprotiv pokazuje njihova nesposobnost da dokončaju rat protiv čečenskog naroda. Mnoge indicije pokazuju koliko su truli društveni temelji ruske države. Očekivana životna dob alarmantno je opala. Izbijanje kolere u Kazanu nije povezano samo s neobičnim valom vrućine, nego - ponajprije - sa skandaloznim stanjem kanalizacije, što je opet znak kažnjivog zapuštanja tehničko-civilzacijskih uređaja. Njihova sanacija, primjerice daljinske toplinske mreže u sibirskim gradovima, cestovnih veza, željezničkih pruga, nadilazi financijsku snagu države koja je zapravo spala na status izvoznika sirovina i koja se uglavnom prihodom od takvih poslova drži iznad vode samo stoga što svjetska konjunktura drži visoke cijene, presudne za Rusiju. Dvojba ostaje. Otimačko kapitalistička pljačka Rusije počela je još za vrijeme Mihaila Gorbačova. U Jeljcinovu desetljeću državna se vlast jednostavno provodila s postsocijalističkim lešinarima. Moć oligarha još nije slomljena, otjecanje crnog novca (barem u vrijednosti 'crnog zlata', izvežene nafte) u najboljem je slučaju smanjeno. Siromaštvo većine može se opipati rukama. Postoje dakako mnogi primjeri - u najboljem smislu poduzetničke - inicijative, optimizma i novog poleta. No i to ima granica. Njih postavlja jaka država koja želi odlučivati o svemu, koja se previše napreže sa svojim ambicijama. Tu se zbog nedostatka raspoloživih sredstava traže jeftina rješenja. Jedno dolazi s Dalekog Istoka. Naime, Sjeverna Koreja želi svoje dugove Rusiji (skoro četiri milijarde dolara) otplatiti slanjem radne snage u Sibir - za Rusiju zapravo za badava. U rudnicima i sječama drva Sjevernokoreanci već su i ranije tamo radili. Ako Moskva ostane pri tom obliku prisilnoga rada, dvojba prividne velike sile bila bi posve jasna", zaključuje Karl Grobe.