VOA 29. VII. JOSIPOVIĆ O HAAŠKIM OPTUŽNICAMA

GLAS AMERIKE - VOA 29. VII. 2001. Prof. Ivo Josipović: 'Haaške optužnice - loš i amaterski pokušaj sumiranja povijesnih događaja od 1991. do 1995.' Prilog Linde Miliša: "Optužnice koje je tužiteljstvo haaškoga suda podiglo protiv hrvatskih generala Rahima Ademija i Ante Gotovine i dalje su glavna tema u Hrvatskoj. I dok najšira javnost emotivno reagira na spominjanje samoproglašene krajine vjerujući da optužnice paradržavu pobunjenih Srba afirmiraju kao tvorevinu državno pravne naravi, pravnici tvrde da to nije ni točno niti je relevantno. Promovira li tužiteljstvo optužnicama krajinu u državnu tvorevinu? Na ovo pitanje oko kojeg se koncentrirao dio javnosti Ivo Josipović, profesor kaznenog procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu odgovorit će negativno. = Razumljivo je da je javnost u Hrvatskoj osjetljiva na svako spominjanje 'RSK' i očito je to nešto što ima emotivni odjek, ali nije točno da se optužnicama krajina afirmira kao državna tvorevina. Koristeći u optužnici protiv generala Ademija formulaciju samoproglašena, navodeći UNPA zone kao dio Hrvatske i koristeći kvalifikacije koje se mahom odnose na norme koje se primjenjuju i na nemeđunarodni sukob, zapravo je vidljivo da tužiteljstvo to područje smatra hrvatskim. Spornim ga drži zbog sukoba, a ne zbog teritorijalne pripadnosti. Druga je stvar, što bi vjerojatno bilo mudrije, jer tužiteljstvu joj nije cilj izazivati konflikte i emotivne sukobe nego ostvariti praktični cilj, dakle kazniti zločince, da su se u optužnicama koristile možda malo mudrije formulacije, one za koje se pretpostavlja da neće izazvati nepotrebna kvalificiranja i rasprave oko nečeg što zapravo nije relevantno. Nažalost, naša se javnost koncentrirala na to da li se RSK piše s navodnicima ili bez njih, takozvana ili netakozvana što je u pravnom smislu potpuno nerelevantno, a propustilo se raspraviti jednu važnu stvar koju te optužnice impliciraju, posebno te dopunske činjenice. - Što je vaša glavna zamjerka dopunskim činjenicama kojim tužiteljstvo objašnjava događaje od početka rata do Oluje. U samo četiri rečenice navodi se da je RH nezavisnost proglasila 25. lipnja 1991. kada je već izbio oružani sukob, da su hrvatski Srbi i JNA u rujnu kontrolirali trećinu hrvatskog teritorija, a u prosincu su se krajinski Srbi proglasili nezavisnim od Hrvatske i osnovali svoj entitet pod nazivom RSK. = Rekao bih da je to jedan dosta loš i amaterski pokušaj sumiranja povijesnih događanja od 1991. do 1995. Potpuno se zanemario kontekst i uloga SRJ u ratu, činjenica da je i 'RSK' zapravo eksponent agresije koja se desila, a time je i na pravnoj razini zanemareno da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu. S pravnog i s političkog aspekta najveći propust ovih optužnica. - Zašto akcije Medački džep i Oluja tužiteljstvo nije tretiralo kao dio šireg međunarodnog sukoba? = Ne znam, kratko i jasno, ne znam, vjerojatno je tužiteljstvo smatralo da bi dokazivanje međunarodnog sukoba možda uzelo više vremena i da je to, s obzirom na konkretne slučajeve, nepotrebno i da se može pokriti i ovim normama nižeg standarda koje su primjenjive i na međunarodni i na unutarnji sukob. Primjerice onaj zajednički članak 3. Ženevskih konvencija ili kaznena djela protiv čovječnosti iz članka 5. Statuta haaškog suda. To je možda tako na neposrednoj praktičnoj razini, ali je to, čini se, jedna u biti netočna, pa čak bih rekao, i po funkciju suda opasna pozicija. Činjenica agresije, odnosno međunarodnog karaktera sukoba nije samo pitanje tko je koga napao pa se sad tu nećemo opredjeljivati jer nam nije bitno. Riječ je o temeljnoj pravno relevantnoj činjenici koja karakterizira i sukob i primjenjivost određenih normi međunarodnog prava na konkretne događaje. U ovom kontekstu pitanje međunarodnog karaktera sukoba nije političko pitanje, iako ima političke implikacije, nego je prvenstveno, za potrebe ovakvog sudovanja, pravno pitanje. - Što za optužene znači to što je tužiteljstvo propustilo istaknuti međunarodni karakter sukoba? = Ta činjenica međunarodnog ili nemeđunarodnog sukoba je zapravo ambivalentna, kada bismo gledali u načelu, vrlo teoretski. Za okrivljenike je povoljnije da je nemeđunarodni sukob jer je opseg zaštite koju nude norme međunarodnog prava pojedinim kategorijama osoba manji nego kod sukoba međunarodnog karaktera. Međutim, u praktičnom smislu kod ovih normi gdje se gotovo poklapaju odgovornosti za unutarnji i međunarodni sukob, rekao sam da je tužiteljstvo upravo izabralo norme koje vrijede i za jedan i za drugi sukob u najvećem dijelu, baš zato da se tu pokrije i da se ne otvara ta varijanta. S druge strane, dokazivanje međunarodnog sukoba vjerojatno traži i vremena i resursa, i izgleda da je to tužiteljstvo iz raznih razloga željelo ispustiti tu varijantu dokazivanja međunarodnog sukoba. - Koliko presudna za proširivanje Miloševićeve optužnice na zločine počinjene u Hrvatskoj može biti činjenica da tužiteljstvo u optužnicama protiv dvojice hrvatskih generala nije imalo potrebu dokazivanja međunarodnog sukoba? = U načelu to ne znači da se u nekoj drugoj optužnici to pitanje neće pojaviti, ali to je onda pitanje dosljednosti da se jedan sukob u jednoj optužnici tretira ovako, a u drugoj onako, to je nešto što do kraja lege artis posao ne bi smio dopustiti. - Koliko je za Hrvatsku opasno što u optužnici protiv generala Ante Gotovine tužiteljstvo tvrdi da je Oluja, kao akcija vraćanja okupiranog teritorija, bila samo jedan aspekt entičkog čišćenja? = Riječ je o vrlo neugodnoj kvalifikaciji za RH koja posve sigurno može izazvati nezadovoljstvo, ali ta teza tužiteljstva tek će biti predmet utvrđivanja u raspravi pred sudom. To će, dakle, biti predmet dokazivanja pred sudom i najbolje što Hrvatska za sebe može napraviti je da sve dokaze koje ima, posebno one koji negiraju takve tvrdnje, preda sudu. Kada bi se Hrvatska odlučila na potez koji ne predlažem, a to je prekid suradnje, sud bi sasvim sigurno te činjenice utvrđivao na ovaj ili onaj način, ako ništa po članku 61.. Kada Hrvatska ne bi sudjelovala u dokaznom postupku, bilo tako da servisira i obranu i tužiteljstvo ne skrivajući nikakve činjenice, vrlo je vjerojatno da bi rezultat bio bitno slabiji nego uz suradnju države. - Da li bi optužbe za progone i ubojstva imale drukčiju pravnu težinu uz precizniji politički kontekst, da je navedeno da je krajina rezultat agresije JNA i pobunjenih Srba....? = Sama činjenica agresije izvana ne opravdava nijedan zločin te vrste, ako se desio. Vidjeli smo, premijer Ivica Račan izjavio je da je haaškom sudu Hrvatska predala brojne dokaze i informacije o tome da je do odlaska određenog broja stanovnika s tog područja došlo i pod nekim drugim okolnostima. To će utvrđivati sud, ali činjenica da je na Hrvatsku napravljena agresija neće nikoga osloboditi konkretne osobne odgovornosti. - Ali bi optužnica za nedvojbeno počinjene zločine posve sigurno domaćoj javnosti bila prihvatljivija da se Oluja tretira kao legitimna akcija za vrijeme i nakon koje je došlo do teškog kršenja međunarodnog prava. = Posve sigurno, to bi imalo i drukčije moralne konotacije i mislim da bi bilo i povijesno korektno tako formulirati. Ponavljam još jednom, to nikoga ne bi oslobodilo njegova tereta odgovornosti, ali bi imalo jednu drugu opću sliku. Mislim da u tom dijelu prigovori stoje. - Dio političke javnosti smatra da je propust optužnica i to što su općenite, što se vrlo malo konkretnih zločina stavlja na teret optuženicima? = Tu šturost optužnica možda svi skupa ističemo nemajući u vidu narav postupaka koji se vode u Den Haagu. Kada s haaškim optužnicama uspoređujete naše, koje u pravilu sadrže vrlo detaljan opis počinjenog djela i dokaze, čak i određeni njihov sažetak u obrazloženju, vidite veliku razliku. Zato ljudima koji su navikli na naš tip optužnica ove izgledaju neutemeljene, bez dokaza, kao općenita priča. To je jedan drugi tip postupka kakav ne postoji u kontinentalnoj Europi, naslonjen je na angloameričku tradiciju gdje je optužnica tek početni predložak i više bi odgovarala, recimo, našem započinjanju istrage nego našoj optužnici. I dokazivanje je drukčije, nemaju istrage u našem smislu riječi koncentrirano na raspravu i tek u fazi glavne rasprave se iznose svi dokazi detalji koji idu uz to. U nekim postupcima koji su isto tako imali, praktički dvije stranice šturog navođenja onoga što se dogodilo, zapravo se pokazalo da stoje stotine dokumenata i svjedoka od kojih su neki bili potpuno bezvezni. Primjerice, sjećam se prvog predmeta Tadić gdje je prodefiliralo i potrebnih, i nepotrebnih svjedoka u velikom broju. Ta šturost ne znači da iza toga nema ničega. Posve sigurno ima velik broj dokumenata i velik broj svjedoka koje tužiteljstvo priprema i to treba shvatiti ozbiljno. - Možete li usporediti dvije optužnice? = Vrlo sumarno, jer je teško uspoređivati, rekao bih da je odgovornost Gotovine dignuta na višu razinu, on se očito tretira kao važnija figura nego što je to bio Ademi. To je razumljivo s obzirom na hijerarhiju koju su imali, Gotovina je bio viši u hijerarhiji, ali mislim da tome ne treba pridavati neku posebnu težinu. (VOA)