DNEVNI PREGLED BR. 143 26. VII. 2001.

BRITANSKI RADIO - BBC 25. VII. 2001. Pregled tiska "Sve današnje britanske novine osvrću se na posjet američkog predsjednika Busha Kosovu. Cilj jučerašnjeg kratkog posjeta američkoj vojnoj bazi Bondsteel bio je uvjeriti građane Kosova da se američka vojska neće povući iz pokrajine, prenosi 'The Guardian', kao i da upozori Albance da ne zlorabe zapadnu pomoć napadima na kosovske Srbe i nasiljem u Makedoniji. Cilj Bushove proračunate odluke da se ne sretne ni s jednim političkim predstavnikom kosovskih Albanaca, bio je pokazati njegovu nepristranost, sad kad Srbija ima demokratsku vladu, tvrdi 'The Guardian', dodajući da se njegov hladan odnos prema Albancima uočljivo razlikuje od odnosa koje je prema njima gajio Bill Clinton, tijesno surađujući s Oslobodilačkom vojskom Kosova, tijekom rata u pokrajini. Unatoč ranijim najavama o povlačenju američkih snaga s Balkana, predsjednik Bush je jučer izazvao odobravanje europskih diplomata, kad je izjavio - držeći se pritom formule svog državnog tajnika Colina Powella - da će se američke snage, kada za to dođe vrijeme, povući zajedno s ostalim saveznicima, a ne prije njih. 'The Times' u uredničkom komentaru ocjenjuje da je ovaj Bushov posjet Europi uspješniji od prethodnog, prošlog mjeseca, što ilustrira i njegova tvrdnja da se američke snage neće povući s Balkana prije europskih saveznika. Ima znakova da mnogi europski čelnici sada ispituju svoje pojednostavljeno viđenje američkog predsjednika, primjećuje 'The Times'. Vanjska politika Bushove administracije nije ni toliko radikalna ni bezobzirna, kao što je ranije predstavljano, što pokazuju i dobri odnosi koji su uspostavljeni između američkog i ruskog predsjednika. Predsjednik, koji je jednom karikiran kao neotesani kauboj, sad je u Moskvi viđen kao čovjek s kojim se može surađivati, navodi se u još jednom članku u 'The Timesu'. Bushova administracija bitno se razlikuje od Clintonove, uz ostalo i po tome što ne želi negirati postojanje razlika između Europe i Amerike, ali, kako se ocjenjuje u uredničkom komentaru lista, europski lideri mogu postići mnogo više ako te razlike ne preuveličavaju, i ne ocrnjuju previše sadašnjeg američkog predsjednika. 'The Daily Telegraph' piše da je jučerašnja odluka makedonskih vlasti o zatvaranju granice prema Kosovu dramatično zasjenila posjet predsjednika Busha američkim snagama na Kosovu. Nakon najžešćih borbi posljednjih mjeseci, makedonska vlada optužila je američke i europske izaslanike za pristranost prema Albancima, piše list, dodajući da će svako duže zatvaranje granice izazvati probleme za vojnike KFOR-a, koji svoje pošiljke dobivaju preko Makedonije. 'The Financial Times' primjećuje da demanti Georgea Robertsona na makedonske optužbe da KFOR pomaže u opremanju Oslobodilačke narodne vojske nije nimalo raspršio sumnje niti olakšao tešku atmosferu ugroženosti koja vlada u Makedoniji". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 25. VII. 2001. Prodijeva 'Bijela knjiga' Komentar Franza Bumedera: "Što se očekuje od jednog vladara? Da dobro vlada i još bolje upravlja. To je bio i jedan od najvažnijih ciljeva Romana Prodija kada je 1999. preuzeo funkciju predsjednika Europskog povjerenstva. Romano Prodi imao je istina pred očima neslavnu ostavku svog prethodnika Jacquesa Santera, koji nije samo zakazao po pitanjima pronevjere i nepravilnosti u Povjerenstvu EU, nego ponajprije u bijednom rješavanju krize na samom kraju karijere. Već i zato je pojam 'guvernant' (upravitelj) ili bolje reći 'dobar vladar' postao nit vodilja Prodijeva predsjedanja. Danas on, nakon dugog zakašnjenja, predstavlja svoju Bijelu knjigu - spis od 40 stranica kojim želi pokrenuti raspravu: kako vladati Europom na posve nov način. Možda i tako da bi njezin građanin morao učiti voljeti svoju EU, ako ni zbog čega, onda zato što bi se tako prevladala sve veća distanca i otuđenje između građana i političkih struktura EU. Ali i zato da se opravdaju očekivanja, koju njezini građani imaju nakon proširenja za 12 novih država. Zato bi se europske institucije - prije svega Europsko povjerenstvo, Parlament, kao i moćno Ministarsko vijeće u kojem 15 zemalja EU-a ima svoje ministarske stručnjake - morale principijelno boriti i to za otvorenost, sudjelovanje građana, odgovornost, političku odlučnost. Sve su to načela koja bi se mogla provesti već sada, bez izmjene ugovora EU. Cilj je više razumijevanja i potpore politici EU. Prodi i njegovi suradnici predlažu zbog toga kulturu konzultiranja - tj. da inicijative građana, interesne skupine, nevladine organizacije putem interneta pojačaju svoje sudjelovanje u svim važnim odlukama u Bruxellesu i Strasburgu. Do sredine sljedeće godine Povjerenstvo EU želi razviti mehanizam koji bi omogućio dijalog EU s regijama i općinama. Od Paralamenta EU, a prije svega od Ministarskog vijeća, očekuje se da se koncentrira na upravljanje i donošenje zakona, a provedbu zakona bi se moralo prepustiti Povjerenstvu EU. Prije svega Ministarsko vijeće morat će reformirati u osnovi svoj način rada. Povjerenstvo EU namjerava svoju ulogu još bolje definirati kao fleksibilno izvršnu. S jedne strane zahtijeva hitno donošenje zakona, a s druge strane ne trpi uvijek detaljnije odredbe, nego zahtijeva dobrovoljne dogovore - kao npr. s industrijom. Da ova Bijela knjiga ne može biti Prodijev fitilj kojim će potpaliti eksplozivnu raspravu, leži i u tome da je još prije 14 mjeseci sličnu debatu o reformi EU pokrenuo njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. On je tada predložio uređenje EU po federativnom principu. To je dakle već gotova stvar - predsjednici vlada i država moraju na temelju dogovora iz Nice do 2004. godine raspraviti i odlučiti o budućem uređenju EU i njenom dometu vlasti. Prodi je zato od samog početka odustao da u svojoj Bijeloj knjizi daje nove prijedloge o uređenju, kompetencijama i ograničenjima, koje bi između sebe podijelile središnjica EU, države članice EU i njene regije." Pregled tiska "Posjet američkoga predsjednika Georgea Busha američkoj vojnoj bazi na Kosovu jedna je od središnjih vanjsko-političkih tema u njemačkom tisku. 'Dresdner Neueste Nachrichten' podsjeća da je Bush u predizbornoj kampanji prijetio povlačenjem američkih postrojba s Balkana, a Europi utjerao strah: bez Amerikanaca Europljani bi ostali prilično nemoćni pred požarom u sobi svoje kuće. Za gašenje i obnovu Europa treba priličnu potporu iz Washingtona. Američki predsjednik koji je jučer kratko svratio do američkih mladića na Kosovu, slijedi distanciraniji smjer od Clintona. U svojoj definiciji vanjsko-političkih interesa Sjedinjenih Američkih Država Balkan igra tek sporednu ulogu. Bush smatra da bi se Europljani morali brinuti za red u svojoj kući. Amerikanac je jučer u kampu Bondsteel doduše umirio europske saveznike izjavom o američkom angažmanu na Balkanu, ali tko je pažljivije slušao, mogao je čuti jasnu kritiku na vrlo spor razvoj tamošnjih prilika. 'Magdeburger Volksstimme' drži bitnom Bushovu izjavu kako je cilj njegove vlade da se mir na Kosovu što prije postavi na civilne noge. Možda je i dug put do tog cilja, ali on je jedini pravi. Na bajunetama ne uspijeva nikakav stvarni mir. Bush je u politici prema Balkanu postavio nova težišta: tako se, za razliku od svog prethodnika Billa Clintona, pobrinuo da između sebe i albanskih nacionalista postavi distancu. To što nije bilo susreta s njima može značiti: posredovanje da, stati nekome na stranu - ne, zaključuje list. 'Neue Osnabruecker Zeitung' smatra da je Bush dokazao smisao vanjsko-političke pouzdanosti i zašto je bilo potrebno angažirati vojnike. Dao je potporu vojnicima, a istodobno je, zahvaljujući dojmljivim televizijskim slikama, kod američkih građana zagovarao razumijevanje za akciju na Balkanu. S europskog gledišta posjet nije mogao bolje proći. Američki je predsjednik sad i javno rekao: zajedno smo došli, zajedno ćemo i otići. Za 'Tagesspiegel' je bitniji sljedeći znak koji je Bush nedvojbeno ostavio svojim posjetom - prosvjedna distanca prema predstavnicima Albanaca. Dok su kosovski Albanci još morali patiti pod srpskim diktatorom Miloševićem, Washington ih je podupirao. To je, najprije kod albanske Oslobodilačke vojske Kosova, a zatim i kod albanskih separatista u susjednoj Makedoniji budilo iluzije da će SAD stati iza njihovih separatističkih planova. Bush je ukinuo pomoć i na crnu listu stavio 30 ekstremista. Odbio je i razgovore s političarima slavenske većine u Makedoniji - kako to druga strana ne bi instrumentalizirala u predizbornoj borbi. Takvi jasni signali neutralnosti su potrebni, bez njih Zapad neće postići politički kompromis u Makedoniji. (...) samo tako se mogu steći preduvjeti za angažman NATO-a u Makedoniji, a time i za sazivanje izvanredne sjednice Bundestaga. Jučer se još špekuliralo kako bi se Bundestag trebao sastati krajem sljedećeg tjedna, no s novim vijestima iz Makedonije o borbama u Tetovu i prosvjedima iz Skopja sjednica će vjerojatno biti sazvana nešto kasnije. 'Berliner Zeitung' primjećuje da je savezna vlada u škripcu. Ako jednostavno pričeka razvoj u toj kriznoj regiji, s pravom će joj se prigovarati da je nonšalantna. Umjesto toga kancelarov ured i ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu se priprema za sve moguće slučajeve - a kako su obećali da će uključiti predstavnike naroda, scenariji se napola zbivaju u javnosti. Takva transparentnost pak sada smeta nekima u koaliciji, i to ne baš inače diskretnim Zelenima.(...) Pa ipak pripreme savezne vlade na hitnu odluku o slanju (vojnika u Makedoniju) otvara nova pitanja. U NATO- u i u Europskoj uniji - prvi su na potezu, uopće ne dijele njemački optimizam. Ponovo se čini da su Bruxelles i Berlin u posve različitim vremenskim zonama: dok se kancelarovi savjetnici fokusiraju na makedonski mir, NATO prije strahuje od novih borbi. Dakle, malo je od koristi što se redovito izvješćuju njemački parlamentarci, kada se vlada nije prije toga dogovorila s međunarodnim partnerima, upozorava 'Berliner Zeitung'. (RDW) AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 26. VII. 2001. Hrvatski se general predao "General Rahim Ademi kojega je optužio haaški sud, jučer je zrakoplovom 'Croatia Airlinesa' napustio Zagreb u smjeru Haaga. Dragovoljno se predao haaškim sucima. Rahim Ademi, po rangu jedan od najviših hrvatskih generala, nije Hrvat nego Albanac. Bio je časnik jugoslavenske vojske. Nakon prvih kosovskih nemira u travnju 1981. uhićen je zbog 'albanskog nacionalizma' i osuđen na tri godine zatvora. Odmah na početku rata protiv Hrvatske 1991. godine Ademi se priključio novim, tek ustrojenim jedinicama garde i borio se najprije u lučkom gradu Šibeniku. Ademi je u Šibeniku osvojio obalne baterije tadašnje jugoslavenske vojske i topovske cijevi odmah usmjerio na napredujuće postrojbe srpskog generala Ratka Mladića kojega danas također traži haaški sud. Ademijevi su topovi prisilili Mladićeve postrojbe na povlačenje a Albanca još i danas u Šibeniku slave kao junaka. Iako je haaška optužnica obilježena kao 'tajna', već sada se zna da je Ademi optužen zbog kasnijeg sudjelovanja u ofenzivama za grad Gospić u Lici. Tamo su hrvatske postrojbe u rujnu 1993. pokrenule protuofenzivu. Tada su navodno Ademijevi topovi gađali sela oko Gospića, gdje su UN-ovi istražni suci kao žrtve identificirali 83 srpska civila. Zajedno s Ademijem haaški je sud optužio i hrvatskog generala Antu Gotovinu. No dok se Ademi odmah predao haaškim sucima, general Gotovina je nestao a štite ga hrvatske udruge veterana. Javno nije poznato gdje se nalazi. Udruge veterana ponudile su zaštitu i potporu i Ademiju, ali on je to odbio. 'Nevin sam i nemam se čega bojati', rekao je Ademi. Gotovina s druge strane u Hrvatskoj slovi kao karizmatični general. Lučki gradovi Zadar i Šibenik - Gotovina potječe iz Zadra - oblijepljeni su divovskim plakatima s njegovim likom. Na njima se može pročitati: 'On je junak a ne ratni zločinac'. Nedavno je u Zagrebu predstavljena knjiga o Gotovini pod naslovom 'Ratnik'. Na predstavljanju knjige okupile su se tisuće ljudi u velikoj sportskoj dvorani", izvješćuje Aleksandar Oršić. NJEMAČKA DIE WELT 26. VII. 2001. Širenje NATO-a po svaku cijenu? "NATO je prije deset godina izgubio svoje ustrojno načelo i zapadni savez dosad još nije pronašao svoju novu ulogu. Samo širenje zapadnoga saveza u obliku neograničenog procesa to ne može biti. Granična korist doći će na vidjelo prije ili poslije. Tada NATO više neće biti sustav kolektivne obrane, nego otvoren sustav u kojemu je svatko povezan sa svakim - a time nitko ni s kim. U studenom iduće godine NATO-ov će vrh u Pragu biti u nevolji s odlukama. Jer je širenje za Poljsku, Mađarsku i Češku republiku 1998. bilo jedna stvar, širenje - ako ne bude ograničeno na Sloveniju - za baltičke republike posve je druga stvar. Rusija, Sjedinjene Države, Europa - sve se promijenilo. Ono što je još prije nekoliko godina izgledalo kao niz lakših akvizicija, izmijenit će NATO do neprepoznatljivosti. Između Rusije i Zapada prijeti promjena klime. Pomiješani osjećaji prate već i prvo širenje. Upravo se došlo do suglasja o Partnerstvu za mir i time do sustava po kojemu se u ime mira u Bruxellesu oblikuje zemljovid Europe s druge strane NATO-a. Tada je iz američke izborne politike 1994. godine stiglo natjecanje republikanaca i demokrata tko će u borbi za glasove američkih Poljaka ponuditi više. Njemačka politika nije željela zaostajati. Rusija je najprije primirena ustrojem vijeća NATO-Rusija: ali Rusi su očekivali suodlučivanje, NATO je dopustio uvid u donijete odluke. Značenje vijeća još je više umanjeno kosovskim ratom. U to se doba nije tajilo da će nastavak procesa širenja imati svoju cijenu. Ili bi se nastavio prema Rusiji što bi ga dovelo preblizu, ili bi bio zaustavljen i time bi se neizgovoreno priznalo zahtjev Kremlja na 'blisko inozemstvo' - zemlje bivšeg Sovjetskog saveza. No NATO-ovi su mudraci djelovali prema izreci: vrijeme je najbolji savjetnik. Vrijeme je došlo, savjeta nema, mješavina osjećaja i među Europljanima i u Washingtonu je čudnovata. Rusija najavljuje novi hladni rat i želi neutralizirati američku proturaketnu obranu primjenom više nuklearnih višekratno eksplozivnih glava. Ruske tvornice neometano i za mnogo novca opskrbljuju Americi mrske 'rogue states' naprednom nuklearnom tehnologijom i tehnologijom oružja. Putin njeguje savez s Kinom. Upitno je bi li u takvom stanju proširenje NATO-a poboljšalo saldo stabilnosti u Europi. U međuvremenu SAD više ne vidi težište svojih interesa u Europi. Daje važnost pomorskoj strategiji a ni jedna se pomorska sila nikad nije trajno angažirala u srcu dalekih kontinenata. Američko raketno naoružavanje ulaže sredstva koja drugdje nedostaju u svemirske tehnologije. No SAD ostaje sila koja sama daje smisao i vjerodostojnost NATO-ovu širenju: jer srednjoj istočnoj Europi nije stalo do povezanosti s Luksemburgom ili Njemačkom, nego jedanput u povijesti s jačim bataljunima. Iduće NATO-ovo širenje duboko će promijeniti i peti članak sjevernoatlantskog sporazuma koji određuje 'Jedan za sve, svi za jednoga'. Jer s jedne strane u baltičkim državama ne smije biti razmješteno ni nuklearno oružje ni savezničke postrojbe, s druge pak strane te se države vojno ne mora ozbiljno braniti. Jedan mjerodavan američki senator, upitan o budućnosti toga petoga članka, rekao je da on znači sve: 'Od nuklearnog odgovora do otkaza u obliku dopisnice'. Taj članak ne određuje samo mjeru vojnog planiranja, nego i politički drži savez na okupu. Vrijeme pritišće, ograničenje štete također. Širenje prema Rusiji je moguće, ali nije preporučljivo. (...) Iduće širenje ima novu kakvoću. Širenje nema kraja. Ali preširoko, prenapregnuto i premalo financirano, može uskoro prošupljiti NATO. Ako širenje povećava sigurnost država u savezu, mora ga biti. Ako ne, tada ga ne treba", zaključuje Michael Stuermer. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. VII. 2001. Uporište Balkan "Kad opet dođe vrijeme za transatlantsku solidarnost, sastanu se Europljani i Amerikanci na Balkanu. 'Zajedno unutra, zajedno van', glasi krilatica za smirenje svih duhova koju je američki predsjednik George W. Bush opet koristio za svojega posjeta Kosovu. Ispod tog utvrđenog priznanja bratstva po oružju ipak protječu prijelomnice koje uznemiruju. Jer SAD je od početka mirovnih akcija u Bosni i na Kosovu pod paušalnom sumnjom da želi povući postrojbe iz kriznih regija. Tu sumnju hrane proturječne izjave i izolacionističke struje u Washingtonu. Stabilizacija Balkana time je izložena američkoj kolebljivoj politici. Teško je povezati SAD - a još ga je teže isključiti. Europljane to postavlja pred sve veći problem. Jer oni vjeruju da se moraju pripremiti na povlačenje Amerikanaca na obroke. Ako kao sada u Makedoniji novi balkanski sukobi zahtijevaju međunarodnu pozornost, na obje se strane Atlantika stereotipno ukazuje na prvenstvenu odgovornost Europske unije za njihovo stražnje dvorište koje potresaju krize. Nešto takvo u prošlim je vremenima Europljane još dovodilo u panična previranja. No danas to krasno pristaje - kao i zahtjevu EU-a da kao politički a uskoro i vojni krizni menadžer preuzme odgovornost, kao i raširenoj romantici povlačenja u Washingtonu. No nipošto ne pristaje stvarnosti. Jer čim Europljani uzmu stvari u svoje ruke, Amerikanci se opet počnu silovito miješati. Tako se dogodilo u Makedoniji kad je EU bivšeg francuskog ministra obrane Francoisa Leotarda poslao kao posrednika u sukobu između slavenskih i albanskih Makedonaca a u roku od nekoliko sati pored njega se pojavio američki pregovarač James Pardew. Otad vitki Francuz i ojači Amerikanac kao Pat i Patašon prolaze Skopjem - uzajmano se podupirući, ali dakako i uzajamno se nadzirući. Oni koji traže daljnje dokaze za stalan interes Amerikanaca na Balkanu, ne mogu zaobići ni Camp Bondsteel na Kosovu, gdje je Bush u utorak posjetio svoje vojnike. U usporedbi s poljskim taborima drugih kontingenata KFOR-a, američki glavni stan je tvrđava čiji razmjeri zapanjuju i europske promatrače. 'Američka zračna baza u Frankfurtu u usporedbi s njim je sranje', izjavio je oštro jedan zapadni diplomat. U svakom slučaju činjenica je da se vojni tabor procijenjen na 350 milijuna dolara još širi. To ne izgleda kao povlačenje, više kao postavljanje čvrstog uporišta na strategijski povoljnom položaju. SAD je nazočan na Balkanu, svojom je vojnom snagom stvorio bazu za mirovne akcije i tamo će, u to ne treba dvojiti, i ostati. Ipak se može naslutiti povlačenje iz zajedničke politike. Amerikanci prečesto igraju vlastitu igru i to prečesto osuđuje Europljane na nedjelotvornost. Tako su morali prihvatiti kad je Washington održavao 'special relationship' s vođama albanske milicije OVK i time izazvao sumnju da podupire veliku Albaniju. U međuvremenu se SAD ipak okrenuo od radikalnih. Reputacija Zapada općenito kao neutralnog posrednika ipak je pretrpjela štetu. Balkanske akcije trpe stoga od dvostruke dvojbe: Europljani unatoč vlastitom zahtjevu ne mogu sami obavljati zadaće. A Amerikanci se unatoč vlastitim izjavama stalno previše nekoordinirano miješaju", piše Peter Muench. BELGIJA LE SOIR 25. VII. 2001. Bijela knjiga o jasnoj Europi "Politički čelnici iz cijele Europe sučeljavaju se danas s neobičnim paradoksom. S jedne strane, građani očekuju da pronađemo rješenja za velike probleme pred kojima su se našla naša društva. S druge, sve su više nepovjerljivi prema ustanovama i politici, ili se, jednostavno, ne zanimaju za njih. To vrijedi za sve političke entitete, a osobito za europske ustanove, jer postoji mišljenje da su one jako daleko od svakodnevnih briga građana. Politički sustav Unije iznimno je zamršen i običnom je građaninu teško razumjeti ga. Također je važno što ljudi imaju dojam da se njihov glas ne čuje i da ne mogu doći do riječi. Već dugo sam svjestan tog problema, a dodatni poticaj bio je slab odaziv na izborima za Europski parlament i na nedavni irski referendum. Mislim da je došlo vrijeme da odlučno i zajednički počnemo rješavati taj problem. Europsko će povjerenstvo danas donijeti bijelu knjigu o reformi europske uprave kojom bi djelovanje Unije postalo jasnije, jednostavnije i demokratskije. Za Uniju je pravi izazov reformirati europski politički proces i, na koncu, samu politiku. Velika raspra o budućnosti Unije već je pokrenuta, kao uvod u institucijske promjene koje će se zaključiti 2004. Prijedlozi koje će Povjerenstvo danas iznijeti, otvaraju put toj raspri. Da bismo vratili povjerenje naših građana, moramo što prije pokazati da smo svjesniji očekivanja šire javnosti, građanskog društva, regija i jedinica lokalne uprave. Prije nego počnemo nove reforme ustanova, moramo učiniti sve da promijenimo način rada te da pripremimo i donesemo odluke povezane s tim. To je ponajprije pitanje političke volje. Mnoge se važne reforme mogu provesti bez novih ugovora, a prikazane su u bijeloj knjizi. Druge će zahtijevati temeljitije institucijske reforme u 2004., u koje ćemo se uskoro uključiti. Reformirati upravu Unije znači reformirati djelovanje europskih ustanova polazeći od pet glavnih načela: jasnoća, sudjelovanje, odgovornost, djelotvornost i dosljednost. Djelovanje Unije mora biti razumljivije, tako da javnost može biti bolje obaviještena o utjecaju Europe na svakodnevicu. Moramo se bolje okoristiti ovlastima i praktičnim iskustvom regija i lokalnih vlasti. Povjerenstvo će predložiti nove obrasce koji će njemu i građanskom društvu omogućiti da uspješnije sudjeluje u procesu odlučivanja. (...) Povjerenstvo napose želi europski sustav koji jasno pokazuje tko što radi. U tom sustavu treba jasnije razgraničiti zakonodavne i izvršne ovlasti ustanova EU-a. Sustav u kojemu Unija djeluje na zakonit, jasan i djelotvoran način, svaki put kad se za to osjeti stvarna potreba, prepuštajući inicijativu na drugim područjima vlastima pojedinih država, regija, općina i građanskom društvu. Da bismo ostvarili taj program, sve institucije - uključujući države članice i državne uprave - moraju pokazati političku volju. Povjerenstvo će dati svoj prinos, ali i drugi moraju učiniti isto, želimo li da europski projekt bude istinski uspjeh u očima građana. Svi moramo preuzeti odgovornost. Sve dok Bruxelles prikazujemo kao daleki entitet koji europskim vladama i građanima nameće nepopularne odluke, ne trebamo se čuditi što se naši građani ne zanimaju za nas, što u nas nemaju povjerenja, pa nas, jednostavno rečeno, i odbacuju. Reforma uprave EU-a znači također da vlade moraju prestati činiti od Bruxellesa svog žrtvenog jarca za odluke koje su same donijele. Unija je stvar svih. Ona mora biti zajednički pothvat, jasan i demokratski obrazac integracije, kako bi svaki europski građanin doista osjećao ustanove kao svoje", piše Romano Prodi, predsjednik Europskog povjerenstva. FRANCUSKA LE FIGARO 25. VII. 2001. Peter Hain: 'Promicati praktičnu Europu' S Peterom Hainom, novim britanskim ministrom za europska pitanja koji se danas u Parizu treba sastati s francuskim kolegom Pierreom Moscovicijem, razgovarao je Jacques Duplouich: "- Tek što vam je Tony Blair ponudio mjesto ministra za europske poslove, odmah su vas, nakon Jacka Strawa, ministra za vanjske poslove, proglasili 'euroskeptikom'. Ima li u tome istine? = Uvijek sam bio pristaša Europe. Po kulturi, po razmišljanju, po sklonostima. G. 1975. poveo sam kampanju za ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u Zajednici. U vladi nećete naći ministra koji bi, ako tako mogu reći, bio manji 'proenglez' od mene. - Optužba je, dakle, neutemeljena? = Predbacuje mi se da sam 1995. u Donjem domu glasovao protiv ratifikacije ugovora iz Maastrichta. To znači zaboraviti glavni razlog mog otpora: odbijanje Johna Majora da potpiše socijalnu odredbu u ugovoru. To je, po mom mišljenju, neprihvatljivo! To također znači prešutjeti da sam prihvatio načelo zajedničke valute, što sam i javno izrekao u parlamentarnoj raspri. (...) - No, brojni su oni koji već, pa i unutar Laburističke stranke, tvrde da vlada u ovom mandatu neće raspisati referendum o prelasku na euro. = Britanski zahtjevi za mjerila za uvođenje europske valute i za utvrđivanje rokova nisu se promijenili. Prosudba vlade o koristi eura još se planira završiti za dvije godine. Prema rezultatima te prosudbe vlada će prvo konzultirati parlament, a na kraju i birače na referendumu. - Neobično je da je Ujedinjeno Kraljevstvo jedna od petnaest zemalja Unije gdje je europska tema stalno pri vrhu, a da nema prave, argumentirane i razumne raspre! = To je točno i žao mi je zbog toga. Raspra je dosad bila uglavnom ograničena. Političari snose svoj dio odgovornosti, napose konzervativci koji su većinom protivnici Europe. I glasila su prilično kriva, jer svojim jednostranim prikazom ne čine Europu jako privlačnom. I same europske ustanove, odveć suzdržane, moraju priznati krivnju. Kako god bilo, vlada je doista odlučila pokrenuti raspru rasvjetljujući je na prikladan način i govoreći otvoreno. Već smo počeli s Jackom Strawom i Gordonom Brownom, ministrom financija. - Kao ministar za Europu, morate uspostaviti usku suradnju s kolegama na kontinentu. S obzirom na vaše škandale u svezi s Francuskom, ne plašite li se stanovitog diplomatskog nepovjerenja u Francuskoj? = Ne. Veze s Francuskom su izvrsne. Dakako, ima nesuglasica. No to vrijedi i za Sjedinjene Države kada je, primjerice, riječ o protokolu iz Kiota. Opetujem, naša poslovna suradnja s Parizom vrlo je dobra. Mislim da, općenito gledano, Europi treba još veća liberalizacija. Na polju telekomunikacija, financijskih usluga, a napose u energetskom sektoru. Za Francusku je to teško, jer zaostaje za Velikom Britanijom, ali mora to učiniti. Jer, cijene su tu previsoke. Znate, u igri je napredak!" LE MONDE 25. VII. 2001. Tajanstvena zaštita za srpske vođe u bosanskoj tragediji "Sa svakom političkom promjenom u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, svi se pogledi upiru u glasovite bjegunce, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) optužio za 'genocid, zločine protiv čovječnosti' i za 'ratne zločine'. Gdje se skrivaju? U Republici Srpskoj, srpskom entitetu u Bosni? U Srbiji? Usred Beograda, prijestolnice? Tko ih štiti? Hoće li ih uhititi? Hoće li se sami predati UN-ovu pravosuđu? Sve su to pitanja koja se opet postavljaju pošto je beogradska vlada privela Slobodana Miloševića u Den Haag. Radovan Karadžić i Ratko Mladić, politički i vojni srpski vođe iz doba rata u Bosni (1992-1995.), optuženi za okruženje Sarajeva i pokolj u Srebrenici, uživaju zaštitu moćnih srpskih organizacija, prema različitim zapadnim, srpskim i bosanskim izvorima. Radovanu Karadžiću pomogli su u bijegu njegova Srpska demokratska stranka (SDS), Pravoslavna crkva i policija Republike Srpske. Dok generala Ratka Mladića štite specijalne vojne službe u Beogradu i u Banjoj Luci, u Bosni. Čini se da Karadžić i Mladić imaju pristup na sva srpska područja, preko svake granice: u Srbiji, u Crnoj Gori i u Bosni, unatoč tvrdnjama iz Beograda koji želi vratiti svoj ugled na međunarodnoj pozornici. (...) Dvojica bjegunaca još prelaze granice. Pitanje je odobravaju li njihova putovanja vlade u Beogradu, Podgorici (Crna Gora) i Banjoj Luci. Nitko ne zna i, čini se, ne želi znati. Sigurno je da zatvaraju oči pred zaštitom koju bjeguncima pružaju neke vojne, redarstvene i paravojne postrojbe. Kada je riječ o Banjoj Luci, SDS koji je u koaliciji na vlasti u Republici Srpskoj, sudjeluje čak u financiranju Karadžićevih rezidencija i oružane pratnje. K tome, u Beogradu predsjednik Vojislav Koštunica igra dvostruku igru. Demokrat, prozapadnjak, ali i tradicionalni nacionalist vrlo blizak Crkvi i vojsci, saveznik Karadžićeva SDS-a u Republici Srpskoj. Više je osuđivao Slobodana Miloševića što je odustao od 'velike Srbije' nego što ju je pokušao ostvariti etničkim čišćenjem. Nitko ne može optužiti g. Koštunicu da izravno štiti ovu dvojicu. Naprotiv, neki su diplomati uvjereni da nacionalističkim i protuhaškim izjavama potiče Crkvu, vojsku i SDS da sami riješe problem. Jer, između dvojca Karadžić-Mladić i Miloševića razlika je očita. Dok je potonjeg potkraj vladavine bio loš glas 'komunista' i 'diktatora' odgovornog za srpsku nesreću, prve još promatraju kao junake koji su branili 'veliku Srbiju' od vanjskog svijeta i, napokon, od Beograda. (...) NATO je još ovlašten da uhićuje osumnjičenike ICTY-ja ako se nađu na području Bosne, u ovom slučaju u Republici Srpskoj. Zapadni časnici kažu ili da ne borave više od jednog do dva dana zaredom na istom mjestu, ili da su obojica predobro zaštićena. A da nijedna zemlja, napose Sjedinjene Države, nije spremna izložiti pogibelji život svojih vojnika u visokorizičnom pothvatu. 'Istina je da se Amerikanci protive uhićenju, ne zbog opasnosti za komandose i zato što bi Britanci i Francuzi bili spremni krenuti u operaciju bez njih, nego zato što se plaše kasnije osvete i atentata, kaže u povjerenju europski časnik. Karadžića i Mladića, po mišljenju NATO-a i beogradske policije, štiti njihov status velikosrpskih junaka'", iz Beograda i iz Sarajeva izvješćuje Remy Ourdan. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. VII. 2001. Recite Rusima da bi bili dobrodošli u NATO "Predsjednik George W. Bush bio je hrabar kad je iznio viziju cjelovite i slobodne Europe. Sada bi morao biti još hrabriji. Na prvom putu u Europu, prošlog je mjeseca u Varšavi održao impresivan govor u kojem je kazao kako bi se EU i NATO, ključne institucije Europe i Zapada, morale širiti na istok. Pitanje je koliko daleko. U Varšavi je Bush rekao da članstvo demokratskih država koje žele postati članicama NATO-a više ne bi trebalo biti upitno te da jedino ostaje pitanje kada će se to dogoditi. 'Nikad više Jalta', izjavio je, misleći na to kako Rusija ne bi smjela imati pravo veta u slučaju uključivanja baltičkih zemalja u NATO-u. Kazao je i to da bi nova Europa morala biti 'otvorena' Rusiji, a nakon toga je uspio ostvariti dobar odnos s predsjednikom Vladimirom Putinom. Bush bi trebao javno reći, čvrsto vjerujući, kako demokratska Rusija posve sigurno pripada Europi i Zapadu, pa zato glavna institucija sadašnjeg geopolitičkog Zapada, NATO, zapravo mora biti otvorena uključivanju Rusije. Ovaj korak, naravno, zahtijeva mnogo više hrabrosti od one koju su dosad pokazivali zapadni čelici (...). Češki predsjednik Vaclav Havel, koji će biti domaćin summita o širenju NATO-a, u svibnju je elokventno tvrdio kako baltičke zemlje pripadaju Zapadnom savezu te da 'približavanje NATO-a ruskoj granici, približava stabilnost, sigurnost, demokraciju i naprednu političku kulturu, što je očito glavni interes Rusije'. To je apsolutno točno. Doista, prvi je predsjednik Bush isto tvrdio Mihailu Gorbačovu 1990. kada je predlagao širenje NATO-a prema kojem bi u NATO bila uključena i Istočna Njemačka. No Havel ipak nije otišao tako daleko pa nije predložio uključivanje Rusije u NATO. Sve dok ne uzmemo u obzir i tu mogućnost, mladi Rusi naklonjeni Zapadu mogli bi misliti kako je širenje NATO-a usmjereno protiv Rusije. Očito je da bi NATO koji bi uključivao Rusiju bio posve različit NATO od današnjeg. No savez koji bi uključivao sve kandidate, od Estonije do Bugarske, uz Poljsku, Mađarsku i Češku, ionako će biti drukčiji savez. Bit će to savez kolektivne sigurnosti, jamstvo mira među članicama i unutar njih, kao i jamstvo protiv različitih i nepredvidljivih vanjskih prijetnja, umjesto protiv jedinstvenog zajedničkog neprijatelja iz vremena hladnog rata. (Iako neki misle da bi Kina mogla postati novi zajednički neprijatelj Rusije, Europe i Zapada, ne bi bilo nimalo pametno da taj rizik počnemo smatrati sigurnim proročanstvom.) Jednako je očito da Rusija danas nije ni blizu ispunjavanja standarda koje zemlju čine stabilnom demokracijom, pravnom državom, onom u kojoj postoji civilna kontrola vojske - koji bi je mogli učiniti kandidatkinjom za članstvo u NATO-u. Njezin sadašnji predsjednik i vojska u Čečeniji su činili zvjerstva. S obzirom na novu prirodu saveza, koji posebno pazi na to kako se nove članice odnose prema svojim manjinama i prvim susjedima, ti standardi za članstvo ne bi ni u kom slučaju smjeli biti sniženi, kao što je učinjeno u slučaju Turske. Osim toga, ruska politička elita, za razliku od one u drugim istočnoeuropskim zemljama, nije sigurna da se uopće želi pridružiti. Tako je mogućnost pridruživanja Rusije NATO-u daleko. Ovo ipak ne mijenja snagu dugoročne poruke. Ova poruka ne bi trebala biti upućena samo Putinu i sadašnjoj vladi nego i svim novim Rusijama: pametnim mladim Rusima koje susrećem u Društvu za europska pitanja u Oxfordu ili u kavani u Stanfordu, srednjoj klasi u nastajanju i sljedećoj generaciji političkih čelnika na čija će stajališta o tome pripada li Rusija Zapadu uvelike utjecati to vjeruje li sam Zapad u to da bi Rusija morala biti njegovim dijelom. Ista dugoročna poruka demokratskoj Rusiji morala bi stići iz Europske Unije. Europski bi čelnici morali izraziti želju da vrata ostave otvorenima. Već čujem povike vanjskopolitičkog establishmenta: 'opasni luđak'. No isti su se povici mogli čuti i prije 10 godina, odmah nakon završetka hladnog rata, kad se tvrdilo kako bi istočna Europa morala postati dijelom EU-a i NATO-a. I prije 20 godina, kad se govorilo kako bi Zapad morao aktivno podržati mirno odvajanje istočne Europe od sovjetske dominacije. I zamisao o uključenju Rusije u NATO mogla bi postati posve uobičajena", piše Timothy Garton Ash, član uprave sveučilišta "St Anthony's College" u Oxfordu i "Hoover Institution", autor nedavno objavljene knjige "History of the Present: Essays, Sketches and Dispatches from Europe in the 1990-s" (Povijest sadašnjosti: eseji, skice i izvješća iz Europe devedesetih'). LOS ANGELES TIMES 25. VII. 2001. Obrana ima ulogu u ovom zastrašujućem svijetu "Kada je posrijedi njihovo sve snažnije protivljenje planovima administracije za raketnu obranu, demokrati, članovi Kongresa, počinju osjećati čudnu nostalgiju za hladnim ratom, kada su SAD i Sovjetski Savez, kako bi osigurali svoju sigurnost, ovisili o nuklearnoj sili. Čini se da su zaboravili da je u svakoj krizi postojao trenutak u kojem je jedna pogrešna odluka mogla izazvati nuklearni rat i ubiti milijune ljudi na obje strane. Prisjetimo se primjerice kubanske krize 1962. godine. Znamo da je na tom otoku postojalo taktičko nuklearno oružje i da su sovjetski zapovjednici imali ovlasti koristiti ih u određenim uvjetima. Što bi bilo da je predsjednik Kennedy poslušao brojne vojne i civilne savjetnike i zapovjedio napad na Kubu? Bi li Sovjeti upotrijebili nuklearno oružje? Bismo li se mi osvetili napadom na Sovjetski Savez? Ili, recimo, srednjoistočna kriza 1973. kada je Sovjetski Savez na to područje unio nuklearne bojeve glave i zaprijetio intervencijom iz zraka. SAD je svoju nuklearnu silu stavio u stanje pripravnosti a državni tajnik Henry Kissinger zloguko progovorio o propasti civilizacije, zapravo prijeteći nuklearnim ratom. Što bi se dogodilo da se sovjetski čelnik Leonid I. Brežnjev nije povukao? O zastrašivanju volimo razmišljati u obliku podmornica i zrakoplova, raketa i nuklearnih bojevih glava. A ono zapravo ovisi o odlukama i djelima pojedinaca. Rezultat: zastrašivanje je potpuno nepredvidljivo. Nikad nismo sigurni što ključne osobe u nekoj krizi znaju ili ne znaju, u što hoće ili neće vjerovati, koriste li lijekove koji utječu na sposobnost razlučivanja ili su smrtno bolesni i očajnički žele još jednu konačnu pobjedu. U hladnom ratu smo ovisili o zastrašivanju iz potrebe, a ne zato što smo to htjeli. Dok su SAD i Sovjetski Savez razmještali tisuće nuklearnih raketa pedesetih godina 20. stoljeća, postalo je jasno da nema obrambenog sustava koji može zaštititi bilo koju od te dvije zemlje. Tehnologija jednostavno nije postojala. Sve dok je jedna zemlja imala sposobnost uništiti drugu, vjerovalo se, nijedna neće napasti prva. Godine 1972. dvije su velesile potvrdile tu de facto situaciju i ratificirale ABM sporazum i SALT 1, koji daje legitimnost golemim nuklearnim arsenalima dviju zemalja određujući ekstremno visoke pragove broja nuklearnih raketa. Sporazumi su, zapravo, okrenuli logiku: obrana je nešto loše i mora biti zabranjena. Više od 10.000 komada napadačkog oružja, više nego dovoljno da se uništi čovječanstvo, dobro je i mora se zadržati. No s obzirom na tadašnju situaciju, sporazumi su bili dobri. Trideset godina poslije, međutim, pruža se prilika da se zdrav razum usmjeri na strateško planiranje. Nove tehnologije obećavaju učinkovitu obranu. Ruska nuklearna sila već je na mnogo nižoj razini zbog gospodarskih ograničenja. Predsjednik Bush se obvezao na jednostrana smanjenja napadačke nuklearne sile SAD-a. Na kraju, nadamo se da će se SAD, Rusija i druge nuklearne zemlje složiti i eliminirati nuklearno oružje. Ono predstavlja mnogo veću opasnost nego korist za sve zemlje, ali proći će još vremena prije nego što politički vođe shvate tu činjenicu i počnu djelovati u skladu s njom. Čak i kad se poželjnost eliminiranja nuklearnog oružja ne bi prihvatila, svaka politika koja teži smanjenju količine nuklearnog oružja mora uključivati realizaciju učinkovite obrane. Obrana pruža štit od varanja ili napuštanja sporazuma o radikalnom smanjenju nuklearnog oružja. U ovoj logici postoji osnova za novi nepristrani sporazum o obrani i razoružanju. Pristup Bushove administracije dosad je uvelike bio na strani ovog prvog. Dužnosnici bi morali početi smanjivati broj napadačkog oružja i početi pragmatičnije govoriti o planovima i programima za obranu. Oni bi, umjesto da slijepo brane sporazum o zabrani proturaketnih sustava kao da je svet, demokrati bi se morali preusmjeriti na pravu opasnost: nuklearno oružje. Morali bi poticati Busha da ostvari obećanja o smanjenju broja napadačkog oružja. Administracija se mora pridržavati i razumnog programa razvoja raketne obrane (...). No demokrati ne bi trebali isključiti poželjnost dopune zastrašivanja učinkovitom obranom na ideološkoj osnovi, ili na osnovi pogrešno shvaćene nostalgije za pogrešno zapamćenom lakoćom zastrašivanja. Sjećam se tih kriza u vrijeme hladnog rata. Bile su jako zastrašujuće", piše Barry M. Blechman, pomoćnik direktora američke Agencije za kontrolu oružja i razoružanje između 1977. i 1980.