US-LAT-25.7.-OBRANA IMA ULOGU U OVOM ZASTRAŠUJUĆEM SVIJETU

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 25. VII. 2001. Obrana ima ulogu u ovom zastrašujućem svijetu "Kada je posrijedi njihovo sve snažnije protivljenje planovima administracije za raketnu obranu, demokrati, članovi Kongresa, počinju osjećati čudnu nostalgiju za hladnim ratom, kada su SAD i Sovjetski Savez, kako bi osigurali svoju sigurnost, ovisili o nuklearnoj sili. Čini se da su zaboravili da je u svakoj krizi postojao trenutak u kojem je jedna pogrešna odluka mogla izazvati nuklearni rat i ubiti milijune ljudi na obje strane. Prisjetimo se primjerice kubanske krize 1962. godine. Znamo da je na tom otoku postojalo taktičko nuklearno oružje i da su sovjetski zapovjednici imali ovlasti koristiti ih u određenim uvjetima. Što bi bilo da je predsjednik Kennedy poslušao brojne vojne i civilne savjetnike i zapovjedio napad na Kubu? Bi li Sovjeti upotrijebili nuklearno oružje? Bismo li se mi osvetili napadom na Sovjetski Savez? Ili, recimo, srednjoistočna kriza 1973. kada je Sovjetski Savez na to područje unio nuklearne bojeve glave i zaprijetio intervencijom iz zraka. SAD je svoju nuklearnu silu stavio u stanje pripravnosti a državni tajnik Henry Kissinger zloguko progovorio o propasti civilizacije, zapravo prijeteći nuklearnim ratom. Što bi se dogodilo da se sovjetski čelnik Leonid I. Brežnjev nije povukao? O zastrašivanju volimo razmišljati u obliku podmornica i zrakoplova, raketa i nuklearnih bojevih glava. A ono zapravo ovisi o odlukama i djelima pojedinaca. Rezultat: zastrašivanje je potpuno nepredvidljivo. Nikad nismo sigurni što ključne osobe u nekoj krizi znaju ili ne znaju, u što hoće ili neće vjerovati, koriste li lijekove koji utječu na sposobnost razlučivanja ili su smrtno bolesni i očajnički žele još jednu konačnu pobjedu. U hladnom ratu smo ovisili o zastrašivanju iz potrebe, a ne zato što smo to htjeli. Dok su SAD i Sovjetski Savez razmještali tisuće nuklearnih raketa pedesetih godina 20. stoljeća, postalo je jasno da nema obrambenog sustava koji može zaštititi bilo koju od te dvije zemlje. Tehnologija jednostavno nije postojala. Sve dok je jedna zemlja imala sposobnost uništiti drugu, vjerovalo se, nijedna neće napasti prva. Godine 1972. dvije su velesile potvrdile tu de facto situaciju i ratificirale ABM sporazum i SALT 1, koji daje legitimnost golemim nuklearnim arsenalima dviju zemalja određujući ekstremno visoke pragove broja nuklearnih raketa. Sporazumi su, zapravo, okrenuli logiku: obrana je nešto loše i mora biti zabranjena. Više od 10.000 komada napadačkog oružja, više nego dovoljno da se uništi čovječanstvo, dobro je i mora se zadržati. No s obzirom na tadašnju situaciju, sporazumi su bili dobri. Trideset godina poslije, međutim, pruža se prilika da se zdrav razum usmjeri na strateško planiranje. Nove tehnologije obećavaju učinkovitu obranu. Ruska nuklearna sila već je na mnogo nižoj razini zbog gospodarskih ograničenja. Predsjednik Bush se obvezao na jednostrana smanjenja napadačke nuklearne sile SAD-a. Na kraju, nadamo se da će se SAD, Rusija i druge nuklearne zemlje složiti i eliminirati nuklearno oružje. Ono predstavlja mnogo veću opasnost nego korist za sve zemlje, ali proći će još vremena prije nego što politički vođe shvate tu činjenicu i počnu djelovati u skladu s njom. Čak i kad se poželjnost eliminiranja nuklearnog oružja ne bi prihvatila, svaka politika koja teži smanjenju količine nuklearnog oružja mora uključivati realizaciju učinkovite obrane. Obrana pruža štit od varanja ili napuštanja sporazuma o radikalnom smanjenju nuklearnog oružja. U ovoj logici postoji osnova za novi nepristrani sporazum o obrani i razoružanju. Pristup Bushove administracije dosad je uvelike bio na strani ovog prvog. Dužnosnici bi morali početi smanjivati broj napadačkog oružja i početi pragmatičnije govoriti o planovima i programima za obranu. Oni bi, umjesto da slijepo brane sporazum o zabrani proturaketnih sustava kao da je svet, demokrati bi se morali preusmjeriti na pravu opasnost: nuklearno oružje. Morali bi poticati Busha da ostvari obećanja o smanjenju broja napadačkog oružja. Administracija se mora pridržavati i razumnog programa razvoja raketne obrane (...). No demokrati ne bi trebali isključiti poželjnost dopune zastrašivanja učinkovitom obranom na ideološkoj osnovi, ili na osnovi pogrešno shvaćene nostalgije za pogrešno zapamćenom lakoćom zastrašivanja. Sjećam se tih kriza u vrijeme hladnog rata. Bile su jako zastrašujuće", piše Barry M. Blechman, pomoćnik direktora američke Agencije za kontrolu oružja i razoružanje između 1977. i 1980.