DNEVNI PREGLED BR. 139 20. VII. 2001.

BRITANSKI RADIO - BBC 19. VII. 2001. Podjele u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj "Hrvatska televizija jučer je navečer uputila kritiku Hrvatskoj biskupskoj konferenciji jer sa svoje izvanredne sjednice nije objavila priopćenje koje bi se pozabavilo aktualnim stanjem u Hrvatskoj, a i neki drugi mediji slično su kritični. No takvo priopćenje nije moglo biti objavljeno, a da to ne izazove razdor u katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Poznato je da su hrvatski biskupi snažno podijeljeni oko aktualnih političkih pitanja u Hrvatskoj, slično kao što je to i cijelo hrvatsko društvo. Poznato je, također, da je dio biskupa, posebno onih iz južne Hrvatske, snažno na nacionalnoj liniji podrške hrvatskim generalima optuženim za ratne zločine. Neki su dalmatinski biskupi tako podržali prosvjede protiv uhićenja generala Mirka Norca, a jučer je Norca u zatvoru u Rijeci posjetio vojni ordinarij biskup Josip Jezerinac. Jezerinac je s još nekim svećenicima prisustvovao prošlog tjedna promociji knjige o generalu Anti Gotovini protiv kojega je podignuta optužnica u Haagu i koja se pretvorila u demonstraciju protiv sadašnjih hrvatskih vlasti. S druge strane, pak, ovih je dana zagrebački nadbiskup Josip Bozanić primio hrvatskog ministra vanjskih poslova Tonina Piculu, a iz nekih Piculinih izjava moglo bi se steći dojam da je dao stanovitu podršku potezima vlade. Iz kaptolskih krugova oko Bozanića stizale su u vladu poruke razumijevanja za njezinu politiku suradnje s međunarodnom zajednicom. Zamijećeno je i da su crkveni mediji, koje kontrolira Kaptol, bili relativno blagi na pitanju najnovijih napetosti oko izručenju hrvatskih generala Haagu. Sve to pokazuje da su podjele u vrhu hrvatske crkve značajne pa je to očito razlog što je izbjegnuto da se Hrvatska biskupska konferencija izjasni priopćenjem o sadašnjem političkom trenutku Hrvatske jer bi takvo priopćenje bilo teško usuglasiti. Stoga je predloženo kompromisno rješenje da se stvar prepusti crkvenoj komisiji "Justitia et Pax", koja se bavi društvenim pitanjima, da ona o tome objavi priopćenje. Zbog te svoje podjele crkva se dijelom povukla iz neposrednih političkih procesa u Hrvatskoj, unatoč želji nekih krugova da ona igra veću ulogu, i to na nacionalnoj liniji", Maroje Mihovilović iz Zagreba. Pregled tiska "Britanski, kao i ostali europski tisak, na stranicama rezerviranim za međunarodne teme najviše prostora posvećuje sigurnosnim pripremama za sastanak na vrhu Grupe 8, koji danas počinje u talijanskom gradu Genovi. Londonski 'The Times' tako piše da se, u očekivanju nekoliko desetaka tisuća protivnika ekonomske globalizacije, drevni grad Genova ponovo priprema za bitku. 'Osamnaest tisuća policajaca i vojnika čuva grad, koji je praktično odsječen od svijeta i zaštićen raketama zemlja-zrak, kao i specijalnim jedinicama za nuklearno, kemijsko i biološko ratovanje. Iako je glavni cilj summita borba protiv siromaštva u svijetu, njegova je organizacija Italiju već stajala 120 milijuna dolara', primjećuje list. 'The Times' također piše da su domaćice u Genovi bijesne na premijera Silvija Berlusconija, koji im je, u sklopu estetskih priprema za summit G8, zabranio da suše rublje na prozorima. 'Što je previše, previše je', kaže jedna ljutita gospođa, izlažući na ulicu impresivan niz potkošulja, gaća i kombinea. 'Baš me briga što kaže Berlusconi! Mi svoje gaće već generacijama sušimo izvan kuće i ne vidim nijedan razlog da to sada promijenimo. I jedva čekam vikend, izvjesit ću na ulici sve rublje koji imam", rekla je reporteru lista ta domaćica iz Genove. 'The Financial Times' piše da je cijela Genova postala oličenje odlučne namjere Silvija Berlusconija da ne dozvoli demonstrantima da upropaste brižljivo organiziran summit. 'Glavne gradske ulice ograđene su 4 metra visokim žičanim barikadama. Na gradskom uzletištu poredani su protuavionski topovi. Taksisti kažu da je većina stanovnika Genove otišla nekamo na selo', piše list. Oni koji su ostali u gradu, pokušavaju ignorirati izvanredno stanje. Kardinal Dionigi Tettamanzi se tako sprema u nedjelju u svojoj crkvi, kao i obično, održati misu, iako ga vlasti u tome pokušavaju spriječiti. 'Moja crkva je i za vrijeme Drugog svjetskog rata bila otvorena svaki dan i bit će otvorena i sada', kaže ovaj kardinal. Iz ostalih europskih dnevnika izdvajamo neke komentare iz talijanskog tiska. Torinska 'La Stampa' kritizira protivnike ekonomske globalizacije. 'Demonstranti bi zapravo morali prosvjedovati sami protiv sebe, s obzirom na to da su postali najglobalniju moguću pojavu. Oni postoje baš zahvaljujući globalnoj razmjeni informacija i putovanjima, koje plaćaju globalnim novcem svojih očeva', piše 'La Stampa'. Milanski dnevnik 'Corriere della Sera' smatra pak da su demonstranti koji se očekuju na ulicama Genove, manja prijetnja summitu nego sve jasnija namjera Sjedinjenih Država da se odreknu postojećih međunarodnih sporazuma. 'Ovakva tendencija, više nego sigurni neredi, mogla bi upropastiti i summit Grupe 8 i novi sastanak Georgea Busha s ruskim kolegom Vladimirom Putinom', zaključuje Corrierre della Sera'". (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 18. VII. 2001. Hrvatski turizam: rast i stagnacija Prilog Milana Gavrovića: "'Imamo goste kakve možemo dobiti?' Ta, pomalo rezignirana konstatacija ministrice turizma, Pave Župan Rusković, pogađa u samo srce problema. Hrvatska turistička ponuda više nije ono što je bila prije deset godina, pa ne može računati ni na goste kakve je nekad imala. Na Jadranskoj obali sada je najviše turista iz bivših komunističkih zemalja srednje Evrope, a mnogo manje nekad najbrojnijih Nijemaca, Austrijanaca, Talijana, Francuza ili Engleza. Oni sada slijede neke druge putokaze, a prestanak rata i silazak s vlasti nacionalističkog HDZ-ova režima, na koji je civilizirana Europa bila alergična, nije bilo dovoljno da ih vrati na stare staze. Mala potrošnja turista u Hrvatskoj, sada se objašnjava time što za svoj novac stranci dobivaju premalo kuna, pa im je poslije sve preskupo. Nesumnjivo da je nerealan devizni tečaj jak razlog, zbog kojeg turisti troše malo, a hotelijeri i drugi turistički privrednici ostaju bez prihoda. Ali točno je i to da je turizam, u proteklom desetljeću, doživio istu sudbinu, kao i ostala hrvatska privreda; ulagalo se malo, a uništavalo mnogo. Vrijednost i poslovna sposobnost poduzeća, koja ne investiraju, topi se poput snijega u proljeće. Tako je, na primjer, nestao i riječki brodar Croatia line, nekadašnja Jugolinija, koja u deset godina nije nabavila nijedan brod. U tih istih deset godina ? tokom kojih se u hrvatskom turizmu nije sagradilo ništa, dok su postojeći objekti zastarijevali i propadali ? u ostalim mediteranskim zemljama, podignuti su novi hoteli s milijun kreveta i svim ostalim što upotpunjuje turističku ponudu. Samo Turska sada ostvaruje promet od 10 milijardi dolara, iako je prije, ako se ne računa Carigrad, ona bila turistički nepoznata zemlja. Europski turisti sada imaju drukčiji izbor, a za svoj novac više i traže. Gosti iz nekadašnjih komunističkih zemalja traže manje, mnogi od njih su sretni da uopće mogu putovati, ali mnogo manje i troše. Udruga hotelijera tvrdi da je u hotelima s dvije i tri zvjezdica, izvanpasionska potrošnja, samo 2,5 marke dnevno. U skromnijim hotelima, ni jedna marka. Ali to su gosti, kakve hrvatski turizam danas može privući i trebao bi im biti zahvalan da dolaze. Uz realniji devizni tečaj i oni bi trošili više, a turizam bi dobio novi zalet. Ovako, on dijeli sudbinu cijele izvozne privrede, koja stagnira već osmu godinu uzastopce". (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 19. VII. 2001. Pregled tiska "Uoči sastanka šefova država i vlada sedam vodećih industrijskih zemalja i Rusije u Genovi njemački mediji uglavnom bilježe dvije stvari: prva su demonstranti koji se nazivaju protivnicima globalizacije za što je talijanska policija grad pretvorila u utvrdu, dok je druga američki predsjednik Bush. Muenchenski 'Abendzeitung' primjerice bilježi: 'Protokol o zaštiti klime iz Kyota prava je glupost, Sporazum o razoružanju iz 1972. bljutava kava, protivnici globalizacije idu na živce i točka - tako jednostavan je svijet Georgea Busha. Tko na složene probleme odgovara takvim formulama nije samo težak partner u pregovorima. Arogantnost i prepotentnost ne prolaze i u ostatku svijeta, zbog čega su Bushovi ispadi politička i marketinška katastrofa. Clinton je uspijevao ublažiti anti-američko ozračje, Bush očito nema nikakva interesa za to', primjećuje 'Abendzeitung'. O američkom stajalištu umnogome ovisi i ishod Svjetske konferencije o zaštiti klime koja danas, kako navodi 'Hamburger Abendblatt', ulazi u odlučujuću pregovaračku fazu. List podsjeća na to kako je konferencija u Bonnu nastavak neuspjelog ekološkog summita održanog u studenome prošle godine u Haagu: 'Baš za zaštitu klime odgovara slika da sve države sjede u istom čamcu. Nije dovoljno da neki u njemu snažno veslaju - svi moraju upregnuti snage i to u istom ritmu. U Haagu je prije svih SAD ispadao iz takta, te je povukao za sobom druge zemlje kao što su Japan, Australija i Kanada. Možda bi čamac bez te svjetske sile plovio čak i brže, ali ne bi smjeli iskočiti još i drugi loši veslači. Inače će klimatska Arka zanositi na jednu stranu i prevrnuti se. (...) Uspjeh protokola o zaštiti klime neće se mjeriti prema tome hoće li se u Bonnu naći dovoljno država koje ga žele provesti u svojoj zemlji. Važnije je da sporazum pomogne da se posvuda u svijetu počnu koristiti obnovljiva energija i druge tehnologije koje ne utječu štetno na okoliš i klimu. U najgorem slučaju će se izroditi skupi kontrolni aparat koji se uglavnom bavi time da za pojedine zemlje izdaje rezultate mjerenja ugljičnoga dioksida. Takvom brodu od papira valja poželjeti da potone u plimnom valu sve više razine mora', tvrdi 'Hamburger Abendblatt'. Glavna unutarnjopolitička tema u današnjem njemačkom tisku je odbacivanje zahtjeva Bavarske i Saske kod Ustavnoga suda da se odgodi primjena zakona o sklapanju istospolnih brakova. Zakon će, kako je to planirao Bundestag, stupiti na snagu 1. kolovoza. 'Schwarzwaelder Bote' iz Oberndorfa upozorava na sljedeće: 'Stranke bi na dobro vidljivo mjesto na ogledalu morale staviti jedan aspekt te odluke: Ustavni suci nisu spremni kao uslužni servis skupina poraženih u parlamentu zaustavljati zakone. To zapravo znači: tko Ustavni sud ne poziva iz ozbiljnih razloga, nego samo zato što je poražen u Bundestagu i što je većina prihvatila zakon koji njemu nije po volji, taj bi ubuduće trebao prste držati podalje od instrumenta ustavne tužbe. Snažniju pljusku Bavarska i Saska nisu mogle dobiti', smatra 'Schwarzwaelder Bote' iz Oberndorfa. 'Express' iz Koelna o istoj temi piše: 'Još 1957. ustavni suci iz Karslruhea presudili su da je homoseksualnost nedvojbeno kršenje običajnog prava. Čak ni konzervativci za sudačkim stolom danas ne bi tako mislili - posljedica je to promijenjenih nazora o vrijednostima u našem društvu. I dobro da je tako: jer nije 'perverzna' ljubav prema istome spolu, već svaka diskriminacija manjina, kao ona što je tijekom nacističke diktature doživjela svoj tragični vrhunac. I još nešto: nitko ne bi trebao stvarno strahovati za tradicionalnu obitelj. Jačanje prava jednih ne znači slabljenje prava drugih', zaključuje koelnski 'Express'". (RDW) AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 19. VII. 2001. Ključ za Europu "Hrvatska je reformska vlada za sada izdržala političku krizu zbog izručenja dvojice vojnih generala. Nedvojbenoj parlamentarnoj većini iza predsjednika vlade Ivice Račana jasno je da bi sve drugo osim potpune suradnje s haaškim sudom za ratne zločince Hrvatsku vratilo u izolaciju. Manjina radikalnih nacionalista zacijelo se neće lako predati. Vječno jučerašnji imaju koristi i od socijalne bijede zbog stope nezaposlenosti veće od 20 posto. Reformisti bi morali što prije predočiti plodove suradnje s međunarodnom zajednicom. Europska unija nema obvezu samo prema Srbiji, nego i prema Hrvatskoj. Hrvatski nacionalisti znaju da je iza njih znatan dio stanovništva koje svoju zemlju još želi gledati kao nedužnu žrtvu obrambenoga rata koji joj je nametnula Srbija. S tog su stajališta generali 'domovinskoga rata' hrvatski junaci, sada nepravedno optuženi. Vlada u Zagrebu morala bi pojasniti da su pod naslovom legitimne samoobrane počinjeni i ratni zločini. Osim toga, dioba susjedne bosanske države o kojoj su se dogovorili zagrebački 'otac nacije' Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević, nema veze sa samoobranom. To ne mijenja ni izjava parlamenta u Zagrebu o 'pravnoj opravdanosti oslobodilačke operacije'. Ne samo za Srbiju nego i za Hrvatsku, svladavanje prošlosti ključ je za Europu", zaključuje Stephan Israel. SLOVENIJA DELO 20. VII. 2001. Šah ili poker "U 24 sata dogodilo se sve. Slovensko-hrvatski sporazum o granici, koji je gotovo bio u džepu, još je jučer ujutro bio otpisan. U pet popodne doznali smo da su vlade u Ljubljani i Zagrebu potvrdile nacrte sporazuma o međudržavnoj granici i nuklearki Krško. Nakon pola sata slovenski je parlament ratificirao malogranični sporazum. Toliko željeni, korisni, a odgađani bilateralni dogovor o najvećem teretu, granici, konačno je dakle postignut. U ovoj tihoj pregovaračkoj igri koja je trajala pola godine stalno je solo-igru igrao premijer Drnovšek. Baš je njemu do sporazuma bilo najviše stalo, on je pokazivao najviše odlučnosti da se provede, po njegovu je diktatu parlament triput tjedno s jedne sjednice na drugu odgađao prihvaćanje razvikanog malograničnog sporazuma - a sve u ime pregovora. I na kraju mu je račun s Račanom uspio. Teško bismo mogli ocijeniti je li u toj partiji bilo više pokera ili šaha. Recimo u vezi s malograničnim sporazumom, oko kojega je slovenska politika oklijevala pedeset mjeseci. Kada predsjednik vlade u Zagrebu u saborskom odboru za vanjsku politiku ovoga tjedna nije dobio podršku za granični kompromis, činilo se da je taj zaokret u pregovorima očit znak kako Hrvatska vraća udarac. Pa, ipak se pokazao uspješnim manevar kojim su politički povezana pitanja koja izgledaju sadržajno različita ali predstavljaju cjelinu. Jer, kao što znamo, onaj koji pregovara mora sve interese imati na umu. Do malog zapleta došlo je samo u Hrvatskoj. Dok je naš premijer stalno bio svjestan da iza sebe ima jaku koaliciju, njegov je hrvatski kolega slabije pripremio unutarpolitički teren za kompromis. To je i vjerojatni razlog ponešto postupnije, odnosno sporije, procedure prihvaćanja. Preostaje samo još jedna pojedinost, a to je koliko se graničnim sporazumom može biti zadovoljan. Kao kompromisno rješenje on je otprilike jednako dobar i za jedne i za druge. A i otprilike jednako bolan. No, više bi trauma izazvalo rješenje koje se moglo očekivati od međunarodne arbitraže", zaključuje Saša Vidmajer. NJEMAČKA DIE WELT 20. VII. 2001. Vrh u dvojbi "Osam najmoćnijih ljudi svijeta povlači se danas, dakle, u svoju ploveću tvrđavu. To je samo djelomično kukavištvo ili neizgovorena kapitulacija, ovaj put je to više prisilan bijeg u manje zlo. Nikomu ne bi poslužila nekontrolirana bitka na đenovskim ulicama zbog vrha G-8 - niti onim šefovima država i zemalja koji se s pravom ne žele pokoriti nasilju ulice. Ono što bi u toj dvojbi između načela i prakse trebalo zato trijezno izvagati, nije čak ni trošak današnjih G-8 vrhova, nego njihova korist: ono što je prije više od 20 godina počela kao vrijedna, neometana razmjena misli velikih zapadnoga svijeta, danas je tek medijski ritualizirano trčanje duž svih aktualnih kriznih polja na planetu - od Bliskog Istoka do zagrijavanja zemlje, od krijumčarenja plutonija do američke proturaketne obrane. Za svaku pojedinu temu ostaje pola sata, za svakog pojedinog sudionika u najboljem slučaju nekoliko minuta za govor. A ionako se ništa ne odluči. No kao da to već nije dovoljno malo, zajedništvo šefova potkresano je još i brojnim razgovorima u četiri oka. Tako se susret čini gotovo jednako sklepanim kao i prosvjed protiv njega, koji unatoč antikapitalističkoj povezanosti ne bi mogao imati različitije izvore. Tako je vrijednost vrha još samo u osobnom međusobnom kontaktu moćnika. No ispod crte ponešto govori u prilog tomu da su vrhovi G-8 u svojem današnjem obliku preživjeli. Njihovi bi se mršavi rezultati mogli postići i drukčije", drži Nikolaus Blome. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. VII. 2001. Globalni nesporazumi "Prije 26 su godina savezni kancelar Helmut Schmidt i njegov francuski prijatelj Valery Giscard d'Estaing usred globalne recesije izmislili svjetski gospodarski vrh. Šefovi država i vlada najmoćnijih zapadnih industrijskih zemalja trebali su u povjerljivu razgovoru koordinirati svoje gospodarske politike i pronaći izlaz iz krize. Prvi su vrhovi još odgovarali planiranom optimizmu šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. 1977 na vrhu u Bonnu Saveznu su vladu njezini partneri čak natjerali na pravi konjunkturni program. Sve je to bilo davno. Ovogodišnji gospodarski vrh u Genovi opet se doduše odigrava na rubu gospodarskoga odskoka. Neki stručnjaci čak drže da je moguća recesija u Sjedinjenim Državama i u Japanu. No nitko od kruga G8 ne očekuje doprinose oživljavanju svjetskog gospodarstva ili bar koordinaciji politike. Ako još uopće itko provodi konjunkturnu politiku, tada su to središnje banke a one nisu ni pozvane. Vrhovi su, u pogledu sadržaja, postali dosadne priredbe, od organizacije do ispita sposobnosti policijskih snaga zemlje domaćina. Prosvjedi u Genovi zatoga svjedoče o grotesknom nesporazumu. Idealistični mladi ljudi i cinici nasilja u njihovoj pratnji, prosvjeduju protiv nemani. Vjeruju da svijetom upravljaju financijska tržišta, neoliberalni političari i drugi urotnici i traže demokratski nadzor svjetskog gospodarstva. Dok tržišta robe i novca širom svijeta funkcioniraju bolje nego ikad, zadržavaju se na skromnim pokušajima političara da pomalo usklade svoje ponašanje. Konferencije u Genovi, Goeteborgu, Seattleu i drugdje simboli su koje prati strah od neshvaćenog fenomena globalizacije. Zahtjevi prosvjednika često su izvan stvarnosti, u većini bi slučajeva njihovo ispunjenje bilo dijametralno suprotno od deklariranog cilja, poboljšanja položaja siromašnih u svijetu. To osobito vrijedi za opsjednutost protivnika globalizacije s temom slobodne trgovine. U njihovim se redovima uporno vjeruje da će nekoj zemlji u razvitku jednoga dana koristiti ako se ograniče uvozi i izvozi, dakle ako Sjever propiše Jugu po kojim cijenama mora nešto prodavati. No budući da se prosvjednici ustrajno drže simbola, okupljeni političari skloni su na prosvjed odgovoriti također simbolima. Jedan od takvih simboličnih čina je inscenirani dijalog s nekoliko odabranih gostiju iz Trećega svijeta. To samo po sebi nije još tako loše, naposljetku ne može štetiti ako razgovaraju političari Sjevera i Juga. Problematičnije je već što američki predsjednik George W. Bush Svjetskoj banci velikodušno daje naloge za čije financiranje ne može jamčiti. No najopasnije je kad se političari upuste u igru simbola između konferencije na vrhu, prosvjeda i domaćeg biračkog općinstva. To je pokazao bivši američki predsjednik Bill Clinton na Svjetskoj trgovačkoj konferenciji 1999. Njezinu propast protivnici globalizacije slave kao početni uspjeh svojega pokreta. Tada je Clinton prosvjednicima govorio ono što su željeli čuti, no konferencija je ipak propala jer industrijske zemlje nisu dovoljno izišle u susret zemljama Trećega svijeta. Ako je Seattle uopće značio pobjedu, tada je to bila pobjeda organiziranih industrijskih interesa sa Sjevera. Seattle se u svakom slučaju može ponoviti. U kojoj mjeri zemlje Trećega svijeta mogu i dalje imati koristi od globalizacije, ovisi primjerice o tomu hoće li i kada biti održan novi krug liberalizacije u okviru Svjetske trgovačke organizacije. Najvažniji lik u tomu, predsjednik Bush, od kongresa u Washingtonu još nije dobio čak ni punomoć za pregovore po pitanju WTO-a, dosad se oko toga nije ni potrudio. Televizijske slike iz Genove sada će prije pojačati dvojbe protivnika slobodne trgovine u Americi. Tako bi ovih dana moglo biti malo supstance a puno simbola: u najboljem slučaju nekoliko izjava o oprostu dugova bankrotiranim afričkim državama, nekoliko milijuna za borbu protiv AIDS-a. Ne smijemo dijeliti nade Schmidta i Giscarda iz sedamdesetih godina - tržišta mogu više a šefovi vlada manje nego što su tada mnogi vjerovali. No uza sve regulacije tržišta ostaje nekoliko središnjih zadaća u svjetskom gospodarstvu koje se mogu riješiti samo političkom koordinacijom: primjerice stvaranje pravila utakmice, financiranje borbe protiv AIDS-a ili povezivanje najsiromašnijih zemalja u međunarodnu podjelu rada. Bilo bi gorko kad bi sve to postalo žrtvom igre simbolima", piše Nikolaus Piper u uvodniku lista. FRANCUSKA LE FIGARO 19. VII. 2001. Jacques Chirac: 'Humanizirati globalizaciju' List donosi opširan napis Jacquesa Chiraca o globalizaciji i o temeljnoj ulozi međunarodnih skupova kao što je sutrašnji skup G8 u Genovi: "(...) Veliki su međunarodni susreti već nekoliko godina prigoda za velika okupljanja protiv globalizacije, na kojima se očituje zabrinutost mnogih građana zbog njezinih negativnih posljedica i stalnih nejednakosti. Snaga poruke bit će to veća što se mirnije i bez nasilja bude očitovala. Jer, želim podsjetiti da nas sve potiče težnja za pravednijim svijetom. Na pomolu su zajednička stajališta, društvo u svijetu se mijenja. Danas više nitko ne pobija potrebu da se uredi globalizacija koja je puna obećanja, i to je dobro. Prijeđen je velik put, osobito na poticaj G8, da bi se smanjio dug najsiromašnijih zemalja, učvrstio međunarodni financijski sustav, suzbijalo pranje novca i kriminal bez granica te štitio okoliš. Budući da smo svi mi građani, promatrači i sudionici Europe i svijeta, htio bih ovdje reći što je smisao, koji su ciljevi ovih susreta na vrhu, napose susreta na vrhu u Genovi. Genova će biti nositelj ambicije koja se ukratko može izreći u tri riječi: Napredovati. Razgovarati. Nadzirati. Napredovati ponajprije na polju solidarnosti. Solidarnost sa svima koje pogađa bolest. Nakon višemjesečnog rada u kojemu su članovi G8, sukladno odlukama sa summita u Okinawi, bili u središtu raspre i djelovanja, zajedno s glavnim tajnikom UN-a utemeljit ćemo 20. srpnja Zakladu za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. To je pravo vrelo nade za milijune djece, žena i muškaraca koji pate. Vjerodostojnost te zaklade temelji se, dakako, na financijskim obvezama velikih industrijski razvijenih zemalja. Francuska je, sa svoje strane, ispunila svoju zadaću. Preko premijera već je najavila da će izdvojiti 150 milijuna eura. (...) Između Japana, društva konsenzusa, Sjedinjenih Država koje su po naravi nepovjerljive prema državi i Europe koja je najprivrženija zamisli o općem državnom dobru, mišljenja su očito različita. Ipak, svi dijelimo istu sudbinu. Ne uspijemo li razgovarati, nećemo je moći zajednički prihvatiti. (...) Svi znamo da je, unatoč europskim, a napose francuskim naporima, državna pomoć razvoju preslaba. Dakle, nameće se potreba za dodatnom pomoći, čak i u našoj zemlji. Mnogi su naši partneri skloni sloganu 'Trade, not aid' ('Trgovina, a ne pomoć'). Neumorno nastojim podsjećati da slobodna trgovina, ako je prava, nipošto nije dovoljna. Državna pomoć razvoju prijeko je potrebna za financiranje temeljnih ulaganja koja će pridonijeti oporavku najsiromašnijih zemalja. (...) G8 svakako ima važnu ulogu u boljem nadzoru globalizacije. Francuska u tom pogledu ima ulogu pionira. U lipnju 1996., u Lyonu, htio sam da tema našeg summita bude globalizacija za dobro svih. Riječ je o tomu da se pronađe dobra ravnoteža između gospodarskih politika koje se odlikuju konkurentnošću i socijalnih politika koje jamče zaštitu i izobrazbu naših sugrađana. To zahtijeva ujednačen gospodarski rast. Naša je zadaća da zajednički, oslanjajući se na rad naših ministara gospodarstva i financija, utvrdimo mogu li naše gospodarske politike ostvariti taj cilj i procijeniti stanje u zemljama s tržištem u nastanku, napose u onima koje su sučeljene s velikim teškoćama. (...) Kao što sam već rekao i opet ću reći u Genovi, čini mi se da je došao trenutak da se uz summit G8 organizira nova vrsta susreta na kojima će biti zastupljene zemlje s tržištem u nastanku, zemlje u tranziciji i siromašne zemlje, kako bismo s njima razgovarali o nadzoru nad globalizacijom i o održivu razvoju. Francuska predlaže da se to učini 2003., kada će predsjedati G8. (...) Idem u Genovu uvjeren da su susreti na vrhu G8 prigoda da se ostvari napredak u počovječenju globalizacije, u poštovanju različitosti i osjećaju prema najslabijima. To je, kako god bilo, predodžba Francuske, predodžba koju ću izreći u njeno ime." ITALIJA AVVENIRE 19. VII. 2001. "Protekcionizam? Šteti siromašnima" "'Bilo to dobro ili zlo, katapultirani smo u svjetski poredak koji nitko posve ne razumije, ali koji svoje učinke širi i na nas. Globalizacija zapravo nije slučajnost u našem svakodnevnom životu. Globalizacija je sam način na koji živimo; promjena samih životnih uvjeta, a mi smo prvi naraštaj koji živi u kozmopolitskom globalnom društvu čije obrise jedva uspijevamo vidjeti'. Tako govori jedan od najutjecajnijih sociologa našeg vremena, direktor londonske School of Economics Anthony Giddens, koji se bavi temom globalizacije u njezinim brojnim implikacijama. - Sedam zemalja industrijske demokracije, uz Rusiju, koje će sudjelovati na skupu u Genovi, imaju tradiciju socijaldemokracije ili mehanizme socijalne amortizacije. Zašto onda više od 700 skupina prosvjeduje zbog često suprotstavljenih razloga? = U sadašnjem globalnom elektronskom gospodarstvu, banke, upravitelji fondova, osiguravajuća društva, kao i milijuni ulagača, mogu golemi kapital preseliti iz jednog na drugi kraj svijeta jednostavno kliknuvši na 'miša'. Zato oni koji gledaju pesimistički, globalizaciju smatraju pojavom koju se mora demonizirati, pitanjem industrijskog sjevera u kojemu tvrtke s juga slabo ili uopće ne sudjeluju. No ti su isti osporavatelji djeca globalizacije; gotovo posvuda u velikoj mjeri rabe nove komunikacijske tehnologije, razmjenjuju video i kazete, uvelike se služe Internetom i elektronskom poštom.(...) - Neki misle da globalizacija stvara svijet u kojemu su malobrojni predodređeni na lako ostvarivanje blagostanja, a mnogi osuđeni na život u očaju i oskudici. = Sve veća nejednakost najozbiljniji je problem svjetskog društva. No ne treba sve odgovornosti pripisati bogatima; pojam globalizacija tek je djelomice jednak nametanju zapadnih vrijednosti. Naravno zapadne nacije i, šire, industrijalizirane zemlje imaju veći utjecaj od siromašnijih zemalja, no čini se da je globalizacija sve manje pod nadzorom nacija i velikih korporacija. Njezini se učinci osjećaju posvuda dok se sve više potvrđuje ono što nazivamo obrnutim kolonijalizmom, odnosno utjecaj nezapadnih zemalja na razvoj Zapada, poput primjerice hispanizacije Los Angelesa, prodaje brazilskih televizijskih programa u Europi, pojavu Indije u hi-tech sektoru svjetskog tržišta. - Globalizacija je, dakle, nova sila koja promiče zajedničko dobro iako je mnogi optužuju da pogoršava svjetske nejednakosti, navodeći posebice slobodno tržište. = Nisam baš to mislio. Naravno slobodno tržište nije samo blagodat i to se potvrđuje poglavito za manje razvijene zemlje. Zapravo otvaranje neke zemlje slobodnom tržištu može potkopati lokalno usmjerenu ekonomiju. Trgovina zato uvijek ima potrebu za mrežom institucija, kao i svaki drugi oblik gospodarskog razvoja. Tržišta se ne mogu stvoriti samo ekonomskim procesima, a koliko neko gospodarstvo mora biti izloženo svjetskom tržištu ovisi o nizu čimbenika, unutarnjih i vanjskih. No odlučiti usprotiviti se gospodarskoj globalizaciji, birajući protekcionizam, bilo bi pogrešno koliko za bogate toliko i za siromašne zemlje. - Predviđa se da će migracije iz siromašnih zemalja prema Europi postati sve brojnije, dok se, zahvaljujući konkurenciji niske cijene rada novopridošlih oblikuje mračan scenarij: bar sto milijuna radnika u zemljama naprednog gospodarstva može biti otpušteno... = Normalno je da ljudska bića teže boljem životu. Na žalost su statistike siromašnih zemalja zastrašujuće. (...) Osim toga u mnogim slabije razvijenim zemljama zakoni o okolišu i zaštiti gotov ili uopće ne postoje; određene transnacionalne tvrtke u te zemlje izvoze odbačenu robu ili robu zabranjenu u industrijaliziranim zemljama, lijekove kojima je prošao rok trajanja, pesticide koji uništavaju i ne samo to. Dakle, trebalo bi se govoriti više o globalnoj pljački nego o globalnom selu. Budući da je globalizacija nezaustavljiv proces, njime moramo upravljati tako da još više ne marginaliziramo najslabije zemlje", razgovarala Ivana Arnaldi. LA REPUBBLICA 19. VII. 2001. Jose Bove: Dragi Bush, dopustite mi četiri pitanja "Dragi predsjedniče Bush, došao sam u Genovu kako bih odgovorio na Vaše laži i na laži sedmorice čelnika s kojima ste se odlučili sastati. Nije istina da smo mi prosvjednici neprijatelji južnih zemalja, kao što ste rekli. To je laž, gospodine predsjedniče. Mi izlazimo na ulice kako bismo zatražili mondijalizaciju prava i gospodarske pravde. A ako Vi želite dokazati da je Vaše nastojanje da pomognete najsiromašnijim zemljama iskreno, odgovorite mi najprije na sljedeća pitanja. Prvo: jeste li spremni potpuno poništiti dug Trećeg svijeta? Zapadne zemlje imaju golemu povijesnu odgovornost. One 500 godina organiziraju kolonizaciju i deportaciju osoba ne jamčeći im njihova prava. Danas je poništavanje duga prva gesta koju morate napraviti. Drugo: jeste li spremni svrstati se uz zemlje juga i zajamčiti im suverenost naroda i prehrane? Odnosno: slažete li se da se iz sporazuma Svjetske trgovinske organizacije isključe prehrambeni proizvodi? Danas je pravo naroda na prehranu temeljno pravo koje se mora poštovati. Treće: gospodine Bush, jeste li spremni kazati da se pravila svjetske trgovine moraju podčiniti temeljnim pravima čovjeka? Koja su individualna prava ali i kolektivna; posebice ekonomski i socijalno-kulturalni dogovori koji štite stanovništvo na području prehrane, doma, zdravstva i obrazovanja. Očitim se čini da je liberalno tržište organizirano tako da ne poštuje temeljna ljudska prava. Predsjedniče, postavit ću Vam i četvrto pitanje: jeste li spremni uzeti u svoje ruke zaštitu okoliša? Vi ste kazali da ne želite potpisati sporazum iz Kyota: no nama je to minimum! Nije više prihvatljivo da manje od 20 posto planeta koristi 80 posto njegove energije. Vi i drugih sedam političara iz G8 morate odobriti moratorij. Najbogatije zemlje trebaju odmah odustati od pljačke resursa planeta. Odgovorio sam na Vaše izmišljotine, predsjedniče Bush. Bojim se međutim da neću dobiti odgovor na svoja pitanja. Ni od Vas, ni od drugih 'global leadera'. Ne gubim volju: Genova je samo jedna etapa naše globalne borbe koju više ne možete ignorirati. Sljedeći ćete put biti prisiljeni sastati se na mjesecu.", Jose Bove, glasnogovornik organizacije 'Conferation paysanne'. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 19. VII. 2001. I u Genovi i u Rimu glavna je tema proturaketni štit "Šesti susret Igora Ivanova i Colina Powella - ovaj put u Rimu - koji prethodi rusko-američkim pregovorima na vrhu u Genovi, donio je nekoliko novosti. Prvo, Amerikanci su prvi put više-manje konkretno pokušali ispričati što će ipak učiniti ako se poništi sporazum o proturaketnoj obrani i čime će ga zamijeniti. Uostalom, i ovaj put su njihovi prijedlozi, po svemu sudeći, vrlo nejasni. O čemu se zapravo razgovaralo, shvatili smo po jednoj jedinoj rečenici državnog tajnika na kratkoj konferenciji za tisak: 'Razgovarali smo o strateškim pitanjima i o našim (američkim) novim prijedlozima o okvirnim sporazumima u svezi s napadačkim i obrambenim strateškim oružjem'. Drugim riječima, kako Washington ubuduće kani djelovati na polju proturaketne obrane i nekonvencionalnog oružja. No sam je Powell odmah primijetio da Amerikanci zapravo ni sami ne znaju što žele. 'Slika će se razbistriti - rekao je američki državni tajnik - tek kad Pentagon izradi programe i preda ih Senatu na proučavanje, kao i našim saveznicima i partnerima. Tada ćemo moći govoriti o okvirima'. Dakako, Igor Ivanov nije žurio s odgovorom na američke prijedloge: prvo, oni još nisu jasno utvrđeni, a drugo, Amerikanci još odgađaju početak dijaloga o nizu problema o strateškoj stabilnosti, o čemu su se dogovorili predsjednici Vladimir Putin i George Bush. Ministar vanjskih poslova RF-a rekao je kolegi na konferenciji za tisak: 'Na žalost, nakon dogovora u Ljubljani, skupine za stratešku stabilnost s predstavnicima iz ministarstva za vanjsku politiku i za obranu, nisu počele dijalog o toj temi'. Na ruskoj su strani te skupine potpuno formirane i spremne su započeti s radom u bilo kojem trenutku. Amerikanci još nisu potvrdili da su spremni. Powell nije imao što reći u obranu i samo se složio da je 'vrijeme da se razgovara o pojedinostima kako bi radne skupine počele s radom'. (...) Amerikanci su vjerojatno odlučili polako uzmaknuti i, složivši se u načelu s takvim dijalogom, što više odgađati njegov početak nastavljajući i dalje raditi na programima i provoditi pokuse u svezi s uspostavom nacionalnog proturaketnog štita. (...) Uglavnom, pregovori šefova ministarstva za vanjsku politiku dviju zemalja potvrdili su da najveća proturječja u svezi s proturaketnom obranom nisu uklonjena te da će opet izbiti na površinu u nedjelju 22. srpnja u Genovi, na sljedećem osobnom susretu Vladimira Putina i Georgea Busha. Čini se da Amerikanci, koji su se sami spočetka zauzimali za suradnju u PRO-u, sada traže druge načine za rješavanje problema, pošto su se sučelili s ozbiljnim protudokazima Rusije za njihove planove uspostave strateškog sustava proturaketne obrane", iz Rima izvješćuje Dmitrij Gornostaev. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 19. VII. 2001. Još uvijek prijatelji? "Kada se predsjednik Bush sutra sastane s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na summitu G-8 u Genovi, sigurno će nastojati naglasiti potencijal partnerstva između SAD-a i Rusije - kao što je to učinio prošli put kad se s Putinom sastao u Sloveniji. Mogao bi čak iznenaditi zemlju nekim novim upečatljivim opisom ruskog predsjednika. 'Pogledao sam čovjeka u oči', kazao je Bush o Putinu prošlog mjeseca, dodajući: 'uspio sam osjetiti njegovu dušu'. Ovakvo zurenje u dušu iz vremena nakon hladnog rata možda je bezazleno, no u petak bi Bush morao ispitati svoj nedavno utvrđen odnos s Putinom i pažljivo početi raspravu o nekim problematičnijim pitanjima, poput rata u Čečeniji, ruske represije medija i američkih planova za raketnu obranu. Nakon nedavnog uspjeha SAD-a u testiranju raketnih presretača nad Pacifikom, ruska se retorika o ambicijama povezanim s raketnom obranom američke administracije dodatno zaoštrila. Ispitivanja raketa vode u situaciju koja 'prijeti svim međunarodnim sporazumima na polju nuklearnog razoružanja i prestanka širenja nuklearnog oružja koji se temelje na ABM sporazumu iz 1972. godine', kazao je glasnogovornik ruskoga ministarstva vanjskih poslova Aleksandar Jakovenko. Putin je prošloga mjeseca kazao kako bi unilateralno odbacivanje sporazuma o zabrani proturaketnih sustava 'samo dodatno zakompliciralo razne probleme', a Jakovenkova izjava odražava, čini se, učvršćivanje ovog stajališta u Moskvi. Tako će se, vjerojatno, protivljenje Moskve američkoj raketnoj obrani pojačati kako vjerojatnost realizacije američkog sistema raketne obrane bude rasla. Iako bi Bijela kuća morala ispitati rakete unatoč kritikama iz Kremlja, Bush bi, pak, u Genovi morao upotrijebiti svoj diplomatski talent kako bi spriječio buduće sukobe. Napokon, SAD, pod određenim uvjetima, može pomoći Moskvi da ostvari mnogo toga što želi. (...) Pokaže li Bush želju da pomogne Rusiji da uđe u WTO, provedu li Rusi određene reforme, Moskva bi mogla na američku raketnu obranu možda početi gledati prijateljskije. Ulazak Rusije u WTO pomogao bi revitalizirati rusko gospodarstvo i pridonio bi globalnoj sigurnosti, jer bi Moskva možda u tom slučaju, kada postane gospodarski stabilnija, mogla biti raspoloženija da prekine izvoz oružja razbojničkim zemljama. Uključivanje Rusije u NATO u doglednoj budućnosti nije u planu. Ipak, Bush bi morao potaknuti prihvaćanje zapadnjačkih demokratskih standarda u Rusiji i upozoriti Putina da ne sklapa saveze s razbojničkim zemljama. U Genovi bi Bush morao pokazati SAD-u i Rusiji da je spreman na složene zadaće", stoji u uvodniku. INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. VII. 2001. Moderni neoliberali nisu glasniji socijaldemokrate "Europski političari i dužnosnici te nekoliko američkih akademika i drugih gostiju, okupili su se prošlog tjedna u organizaciji 'Zaklade Andreas Papandreou' kako bi razgovarali o budućnosti međunarodnog političkog pokreta koji se u SAD-u rijetko usuđivao izgovoriti svoje ime: socijaldemokracija. Naglasak na socijaldemokraciji ne čudi jer su Skandinavci od početka igrali ulogu u 'Zakladi Papandreou' i jer je osnovana u čas najvećeg (možda i najkontroverznijeg) ljevičarskog premijera u novijoj grčkoj povijesti. Nije čudna ni zabrinutost socijaldemokrata za budućnost pokreta. Kao što je primijetio jedan američki sudionik, retoričku bitku u Europi i dalje dobiva uglavnom ljevica, ali je političku bitku dobila desnica. A i bitku oko gospodarske politike dobila je anglo- američka desnica: monetaristi, pristaše slobodnog tržišta i deregulacije. Glavne međunarodne gospodarske institucije - MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovačka organizacija, OESS, čak i nova Europska središnja banka - svi slijede tzv. washingtonski konsenzus o gospodarskoj politici. Washingtonski konsenzus nastao je unutar ljevice, pod intelektualnim utjecajem Johna Maynarda Keynesa nakon Drugog svjetskog rata. No tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, pod utjecajem monetarista s chikaškog Sveučilišta i političkih deregulatora koje je nadahnuo Friedrich Hayek, pretvorio se u današnji neoliberalizam koji je na vlast došao najprije u Velikoj Britaniji u doba Margaret Thatcher, a zatim u Washingtonu u doba Ronalda Reagana. Neoliberalizam danas vlada gospodarskom politikom pod Georgeom W. Bushom u SAD-u, Tonyjem Blairom u Britaniji, Joseom Mariom Aznarom u Španjolskoj i Silviom Berlusconijem u Italiji. Međunarodno on daje konvencionalne smjernice, iako ga i prilično napadaju, uglavnom zbog štetnih posljedica globalizacije u većem dijelu svijeta koji ne pripada Zapadu. I reakcije su, nažalost postale opasne jer ozbiljna pitanja bacaju u sjenu dok samozvani antiglobalisti-anarhisti pripremaju agresivan napad na sastanak skupine G-8 koji će se ovoga tjedna održati u Genovi. Socijaldemokrati brane vlastitu viziju europskog društvenog modela - za koji tvrde da je savršen ili gotovo savršen. To znači visoku razinu socijalnog osiguranja i ulaganja u obrazovanje, aktivne sindikate, naglasak na društvenoj pravdi i pomoć međunarodnom razvoju te napredak i gospodarski razvoj. U prošlosti je značio i visoke razine inflacije i nazadni pristup sindikatima, ali naglasak na društvenoj solidarnosti i gospodarskoj preraspodjeli i dalje je temelj politike koju sad provode socijalističke ili socijeldemokratske vlade na vlasti u Francuskoj, Njemačkoj i Skandinaviji, a koje su u Italiji i Španjolskoj na vlasti bile prije Berlusconijeve i Aznarove koalicije. Ti su Europljani prilično sigurni da mogu imati sve što žele, pristajući na taktičke ustupke neoliberalima u monetarnoj politici i politici zapošljavanja. No grize ih savjest da to čine dok se Afrika raspada, a velik dio Azije i Latinske Amerike stagnira ili, u najboljem slučaju, ima nepromijenjen životni standard. Oni nemaju američko povjerenje u međunarodni napredak postignut zahvaljujući tržišnom gospodarstvu, i zgroženi su odlukom nove Bushove administracije da ne prihvati sporazum iz Kyota o globalnom zatopljenju i europska stajališta o ekološkim pitanjima. S druge strane, ne nedostaje im samopouzdanja kad je riječ o njihovu društvu, što u SAD-u nije slučaj. Sigurnosni problemi koji tako utječu na američku vladu i političku raspravu (terorizam, razbojničke države, prijetnja iz Kine) za njih jednostavno ne postoje. Ako ih nešto uopće brine, onda je to sam SAD, sve rastrojeniji zbog strahova i moći, bez ozbiljnog suparnika u inozemstvu. Ta činjenica potkopava optimizam socijaldemokrata u pogledu razvoja međunarodnog civilnog društva i dosega međunarodnog zakona. SAD je, izgleda, sistematična oporba. Briga koju osjećaju zbog razvoja vlastitog pokreta usredotočena je na činjenicu da se njihove intelektualne reference odnose više na europsku prošlost nego na globalnu budućnost. Socijaldemokratske ideje o društvenoj solidarnosti i jednakosti potječu iz 19. i 20. stoljeća, iz utopijskog socijalizma, sindikalnog pokreta i kršćanske društvene misli. Optimizam socijaldemokrata u pogledu razvoja svjetskog pokreta uvijek je odavao određenu mjeru utopije, pa su zato nerado priznavali da se institucije i organizacije ključne za svaki novi poredak ne javljaju spontano kao rezultat dobre volje, nego rastu organski iz iste kulture i povijesti iz kojih su nastale i njihove države, kao i njihov pokret. Njihov uspjeh u Europi, činjenica da imaju sve, nije lako primjenjiv na ostale. Činjenica da ih ovo brine ide im u prilog. Altruizma u današnjem hladnom svijetu novca i moći zaista nema na pretek", piše William Pfaff. BELGIJA LE SOIR 19. VII. 2001. 'Uvjeriti ljude da je globalizacija dobra za njih' S glavnim direktorom Međunarodnog ureda za rad (BIT, tajništvo OIT- a, Međunarodne organizacije rada koja ima sjedište u Ženevi) Juanom Somaviom razgovarao je Pascal Martin: "- Što kažete na najavljeno okupljanje više desetaka tisuća prosvjednika na susretu na vrhu G8 ovog vikenda u Genovi? = Nasilje u očitovanju mišljenja treba razlučiti od građanske volje. Ja sam protiv nasilja. Kao Čileanac dugo sam se borio protiv diktature i uvijek smo vjerovali da ćemo se nenasiljem uspjeti osloboditi Pinocheta. Naprotiv, očito je da ovi prosvjedi očituju stvarnu potrebu. Sve smo zabrinutiji zbog takva obrasca globalizacije. Pitanje je može li se raspravljati i razmišljati o nužnim promjenama pravca kako bi se odgovorilo na zabrinutost koja se javlja u obiteljima. Puno je ljudi na svijetu koji ne žele ili ne mogu prosvjedovati. - Odakle ta zabrinutost? = Mislim da je odgovor u svijesti o nejednakosti. To je stvarnost. Tomu se mora dodati svijest o zabrinutosti i nesigurnosti koja pogađa srednji sloj. On bi po definiciji morao imati koristi od globalizacije. No osobito je pogođena obitelj. Izolacija od vlasti sve je veća. Sve to objašnjava tu tihu zabrinutost. - Ističete socijalnu stranu globalizacije. Što BIT može donijeti na tom polju dragom protivnicima globalizacije? Imate li mogućnosti da provedete donesene odluke? = Nijedna ustanova nije ovlaštena da provede takvo rješenje. Odgovor za koji je BIT ovlašten temelji se na vrijednostima povezanim s radnim pravom i ljudskim uvjetima rada. No on zastupa i mnoge čimbenike izvan sastava uobičajenih državnih organizacija. Međunarodni savez slobodnih sindikata ima 156 milijuna organiziranih radnika u svijetu, a Međunarodna organizacija poslodavaca (OIE) okuplja 132 državne organizacije. Posljedica je toga da su naše javnosti na stanovitoj razini realizma. Te različite interese treba utvrditi unutar takve ustanove. - Što ljude danas zabrinjava na socijalnom polju? = Čini se da su se jako uključili u borbu protiv siromaštva i društvene odbačenosti. Posvuda žele da im se dade nešto što će im jamčiti dostojanstvo rada. Odgovor BIT-a na razloge onih koji prosvjeduju protiv globalizacije mora se utvrditi polazeći od tih potreba. (...) - Zagovarate iskorjenjivanje siromaštva u svijetu. Prosvjednici koji će danas proći Genovom traže poništenje javnog duga najsiromašnijih zemalja. Vaša reakcija? = To je predmet o kojemu ćemo razgovarati. No pojedinačni mehanizmi neće djelovati u sadašnjoj logici. Moramo proći kroz kolektivni proces osvješćivanja koji će dati odgovor na predodžbe ljudi. Buduće politike treba otkrivati kroz ljude i jedan od velikih problema međunarodnih organizacija je, naprotiv, što se na ljude gleda kroz politiku. (...)"