NJ-DIE WELT-13.7.-OLIMPIJADA

NJEMAČKA DIE WELT 13. VII. 2001. Peking treba dobiti igre "Olimpijada 2008. u Pekingu - Kina bi sve dala za to. Rijetko je Narodna republika nešto toliko željela. Zemlja želi međunarodno priznanje i posjetitelje iz cijeloga svijeta koji rado troše novac. Deset godina, tako su izračunali stručnjaci, Olimpijske igre unaprijede mjesto u njegovu razvitku - skok koji bi Peking rado učinio. Osim toga Kinezi moraju ispraviti propuste u svojem ugledu: kod utrke za milenijsku Olimpijadu njihov je grad jedanput već imao veliku prednost. No tada je Sydney dobio 2000. godinu. Doduše tijesno, ali za Peking ponižavajuće. Danas će pasti kocka - Međunarodni će olimpijski odbor odlučiti o idućem mjestu održavanja poduzeća Olimpijada a Peking je favorit. No bi li trebalo povećati vrijednost režimu koji radi tolika nedjela? O kojemu se stalno govori zbog njegove nedostatne demokracije? Kojemu su sloboda mišljenja i tiska jednako strane kao i slobodni sindikati i pravna sigurnost? Koji tlači manjine i provodi više smrtnih kazna nego sve druge zemlje svijeta zajedno? Kina je još diktatura. Olimpijski grad Peking u očima mnogih ne bi bio ništa bolji od Olimpijade u Berlinu 1936. koja je zločincu poput Hitlera služila kao pozornica. Tada je također održana ogorčena međunarodna rasprava treba li bojkotirati Olimpijske igre u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je igre odmah iskoristio kao divovsku promidžbenu predstavu. Cijelom je svijetu predstavio svoju rasnu ideologiju. Potencijalni kontrolni čimbenik međunarodne pozornosti dokazano je zatajio. Od tada visoke olimpijske ideale sve više prekrivaju drugi aspekti: nacionalizam, politika i trgovina. Ipak postoje dobri razlozi koji govore u prilog Pekingu kao mjestu održavanja Olimpijade. U klasičnom olimpijskom duhu: još u antičko doba tijekom igara vladalo je primirje - Olimpijada, simbol mira. Ako Peking dobije Olimpijadu za sedam godina, to bi moglo značiti stabilizaciju za cijelu regiju. Kina će dakako prije i za vrijeme igara i dalje ograničavati građanske slobode u zemlji. Vlasti će dakako udaljiti sve neomiljene likove: prosjake, skitnice, prostitutke - sve koji bi mogli pokvariti očišćenu sliku glavnoga grada. Narodna će republika dakako u igre uložiti goleme svote koje su drugdje daleko nužnije. Divovska će policijska mobilizacija dakako potisnuti, koliko je to moguće, sve potencijalne čimbenike ometanja: jer od ujgurskih separatista do protivnika Brane-Tri-Klanca svi će buntovnici u Kini pokušati iskoristiti igre kao svoju pozornicu a svjetsku javnost kao svjedoke. Kinu će svi promatrati. Posvuda gdje se kompromitira olimpijska povelja i njezino 'poštovanje temeljnih etičkih načela', postoji mogućnost za međunarodni pritisak - mogućnost koju bi tada morala iskoristiti i međunarodna zajednica. Kinezi nikad ne bi riskirali bojkot igara ili čak njihovo otkazivanje. Gubitak obraza bio bi jednako nepopravljiv kao i financijska šteta. Unatoč svim prijetnjama, narodna oslobodilačka vojska nipošto neće napasti Tajvan u to vrijeme. A napetosti s SAD- om bit će svedene na najmanju mjeru. Ako Kinezi naprotiv ne dobiju igre, za taj će poraz ponajprije okriviti Amerikance - tada bi neprijateljstva mogla postati veća. Razočarana Kina mogla bi postati ratoborna. Dajte dakle Kini Olimpijske igre. U pokušaju ispunjavanja velikih očekivanja, prestiža željno carstvo sredine pokazat će svoju najbolju stranu. I tako bi sedam godina pripreme Olimpijade moglo biti neka vrsta Petrijeve posude u kojoj polako raste nova kultura liberalizma i demokratske svijesti. Širom svijeta je u međuvremenu došlo do suglasja da se Kinu mora povezati. Narodna je republika priznata kao 'global player', s njom posluju, nadaju se odgojnom učinku i skupnoj prisili ulaskom u Svjetsku trgovačku organizaciju WTO. Argumenti su uvijek isti: preokret putem trgovine, povezivanje u međunarodna pravila, utjecaj putem otvaranja. Ako se Kini daju Olimpijske igre, to ne bi smjelo biti nagrada njezinim vlastodršcima niti povlastica beskrupuloznoj politici. Bio bi to častan nastavak politike popuštanja koja prema Narodnoj republici tek rijetko pokazuje oštrinu i uglavnom računa na gospodarske kontakte i prijateljsko uvjeravanje. Bila bi to pragmatična - možda realistična - odluka koju više ne zadržavaju uzvišena načela. No otvorila bi mogućnost da se djeluje na Kinu. Častoljublje Narodne republike je neizmjerno. To bi u idućih sedam godina trebalo predstavljati početak. Zapad bi morao nedvojbeno jasno dati do znanja da Peking neće proći s praznim obećanjima i vlastitim tumačenjima međunarodnih načela ako želi zadržati Olimpijske igre. S Hitlerom međunarodna zajednica tada ništa nije mogla postići. To se ne bi smjelo opet dogoditi", zaključuje Sophie Muehlmann.