DNEVNI PREGLED BR. 133 12. VII. 2001.

BRITANSKI RADIO - BBC 11. VII. 2001. Pregled tiska "Londonski 'The Independent' smatra da najrazvijenije zemlje gube utrku s vremenom jer se pogubno zagrijavanje Zemlje odvija znatno brže od svih znanstvenih prognoza. Stoga Europska unija u Bonnu mora ratificirati sporazum iz Kyota i ne zato da bi ušla u još jedan spor sa Sjedinjenim Državama, ni zato što sebe smatra kreposnom, nego jednostavno zato da se uvjeri kako globalni sporazum o klimatskim promjenama nije izgubljen, zaključuje 'Independent'. U interviewu 'Le Mondeu' francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine naglasio je da će se Francuska ubuduće prilagoditi razvoju događaja u Africi. No, zadržat će znakovitu ulogu koja će biti suprotna mnogim zapadnim zemljama. Osim toga, izbjegavat će upletanje u unutarnje stvari pojedinih zemalja, za razliku od primjerice trenutačnih britanskih operacija u Sierra Leoneu te više djelovati zajedno sa saveznicama, u prvom redu zemljama Europske unije, rekao je Vedrine za 'Le Monde'. Pregled tiska - emisija na srpskome jeziku Naslovnicama britanskih dnevnika dominira domaća tema: prvi krug izbora za novog vođu oporbene Konzervativne stranke koja je na nedavnim izborima u Britaniji pretrpjela katastrofalan poraz. Na prvoj stranici 'The Daily Telegrapha' i 'The Guardiana' ostalo je mjesta i za priču o povratku wimbledonskog pobjednika Gorana Ivaniševića u rodni Split. Na vanjskopolitičkim stranicama nekoliko listova piše i o balkanskim političkim temama. 'The Daily Telegraph' piše o udovicama Muslimana ubijenih u masakru u Srebrenici, kojima, kako same kažu, 'prijeti novo etničko čišćenje, za koje ovaj put nisu odgovorni Srbi, nego međunarodna zajednica'. Naime, na temelju Daytonskog sporazuma koji, uz ostalo, predviđa i povratak svih izbjeglica u svoje kuće, oko 6000 žena iz Srebrenice morat će se iseliti iz svojih privremenih domova u Sarajevu, kako bi se u njih vratile srpske obitelji. 'The Daily Telegraph' dalje navodi da je već oko 1000 udovica iseljeno iz kuća sarajevskih Srba. List tako prenosi riječi Ramize Grudić, koja je u Srebrenici izgubila 13 članova obitelji. Ona kaže da bi se sa svojim jedinim preživjelim djetetom rado vratila u rodni grad, da tamo ne žive isti oni Srbi koji su sudjelovali u masakru. Suhra Malić, koja je također izgubila 13 muških članova obitelji kaže, pak, da međunarodna zajednica već godinama srebreničkim ženama samo baca prašinu u oči. 'Oni su samo uspjeli zaustaviti rat. Nema više ubijanja, ali nema ni života", kaže ova udovica, a prenosi 'The Daily Telegraph'. Dva lista bilježe da je povjerenik Europske unije za vanjsku politiku Chris Patten obećao da će Makedonija dobiti 50 milijuna dolara pomoći, ako vlada u Skoplju uspije postići sporazum između slavenskog i albanskog stanovništva u zemlji. 'The Guardian' pod naslovom 'Europska unija Makedoniji nudi mrkvu' piše kako je g. Patten upozorio skopsku vladu da mora izaći u susret 'legitimnim prosvjedima Albanaca'. 'The Independent' navodi da se Chris Patten istodobno usprotivio ideji prekrajanja granica, kao i organiziranju međunarodne konferencije o Makedoniji. List primjećuje da do intervencije europskog povjerenika dolazi u složenom trenutku za mirovne pregovore koji se odvijaju u Skoplju. Iako je primirje na terenu relativno stabilno, makedonske i albanske političke stranke i dalje pokušavaju pronaći zajednički jezik o mjerama koje će tamošnjim Albancima omogućiti veća politička prava, piše 'The Independent'. Svi listovi, osim 'The Financial Timesa', izvješćuju o povratku wimbledonskog pobjednika Gorana Ivaniševića u rodni Split. 'The Daily Telegraph', koji je hrvatskom tenisaču i danas ostavio prostor i na naslovnoj stranici, piše da je euforija u Hrvatskoj zbog neočekivanog uspjeha novog nacionalnog heroja otišla toliko daleko da su se sinoć u Splitu mogli čuti i prijedlozi da lik Gorana Ivaniševića bude ovjekovečen na nekoj od hrvatskih novčanica". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 11. VII. 2001. Šest godina nakon masakra u Srebrenici - težak povratak u 'grad mrtvih duša' Prilog Fabiana Schmidta: "Novinar Sanjin Bećiragić u najnovijem izdanju tjednika 'Dani' Srebrenicu naziva 'Gradom mrtvih duša'. U Srebrenici i njezinoj okolici bosanski su Srbi u srpnju 1995. počinili najveći masakr nad Muslimanima - ubili su, kako se procjenjuje, osam tisuća muškaraca svih dobnih skupina, te su prognali više od 30 tisuća ljudi. Nizozemske postrojbe iz sastava tadašnjeg UNPROFOR-a imale su zadaću zaštititi muslimansku enklavu u Srebrenici od napada srpskih nacionalista, ali pokazali su se nemoćnima kada su vojnici bosanskih Srba počeli izdvajati muškarce od žena i odvoditi ih. Srebrenica koja je još od 1992. postala utočištem prognanih Muslimana iz cijele istočne Bosne, tri godine je bila odsječena od ostatka svijeta i upravo se za te prognanike, kao i stanovnike Srebrenice pokazala kao smrtonosna zamka. Ali pad te enklave bio je i jedan od povoda za prvi zračni napad Zapada u Bosni i Hercegovini. To što su Ujedinjeni narodi zakazali otvorilo je NATO-u put da preuzme vodeću ulogu u vojnom ophođenju međunarodne zajednice prema tadašnjem vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. Zračni napadi nakon pada Srebrenice, povezani s kasnijom ofenzivom Armije BiH i HVO-a na kraju su vođu bosanskih Srba i njihovog čovjeka u zaleđu, tadašnjeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića prisilili za pregovarački stol. Daytonski je sporazum, pola godine nakon Srebrenice, označio kako kraj rata, tako i početak povratka prognanih. Danas, na šestu obljetnicu masakra u Srebrenici, više od pet tisuća Muslimana dolazi u posjet svom zavičajnom gradu kako bi se na komemoraciji prisjetili onih koje su izgubili te kako bi otkrili kamen temeljac za memorijalni centar. To je najveći broj izbjeglica koji od rata do danas posjećuje grad. I dok bi takav korak trebao pomoći da se prevlada tuga, ipak se mnogi prognani zbog skorog povratka u Srebrenicu ponovno nalaze pred snažnim opterećenjem. Vratiti se u 'grad mrtvih duša' za mnoge izbjeglice nije lako - u gradovima u muslimansko-hrvatskoj Federaciji moraju osloboditi svoje stanove za srpske povratnike. Prema odluci međunarodne zajednice svi prognanici koji žive u tuđim stanovima moraju te stanove napustiti i vratiti se u vlastite, stare stanove. Jer, to je jedina mogućnost da povratak izbjeglica krene, što je i uvjet za razvoj demokratske Bosne i Hercegovine. To, međutim, teško pogađa one izbjeglice koji su u posljednjih šest godina u Federaciji pronašli novi zavičaj, tamo rade, a njihova djeca tamo idu u školu. Za njih povratak u Srebrenicu znači eventualno i gubitak posla, teškoće za primjereno školovanje djece i neko novo kidanje korijenja. Grad u koji se moraju vratiti nije više onaj koji su poznavali prije rata. S jedne strane veliki je strah povratnika da će biti izloženi represijama srpskih ekstremista. I obećanja da će ih braniti policija koja je uvježbana uz pomoć Zapada i koja se obvezala štititi ljudska prava, jedva da mogu prikriti kako veliku većinu lokalnih policajaca danas čine Srbi. Dosad su samo rijetki muslimani izrazili spremnost za službu u policiji Republike Srpske, čime se povjerenje povratnika u vlasti može teško razviti. Ali daleko najveći problem povratnika jest traženje posla - u nerazvijenoj, ratom potresenoj regiji, u kojoj glavna poduzeća više ne rade, to je stvarno smjelost. Najnoviji izgredi prilikom polaganja kamena temeljca džamije u Banjoj Luci pokazali su kako je teško prevladati još postojeću mržnju i netoleranciju. Zbog toga je policija angažirala tisuću i pol redarstvenika koji bi trebali osigurati komemoraciju. Dolazak visokih predstavnika međunarodne zajednice trebao bi imati veliku simboličnu vrijednost za povratak izbjeglica, ali većina njih sa strahom gledaju na svoju budućnost u Srebrenici". Pregled tiska "U središtu pozornosti komentara današnjeg njemačkog tiska je nova prognoza o još slabijem gospodarskom rastu u Njemačkoj. 'Offenbach-Post' konstatira: 'Njemački institut za gospodarska istraživanja u svojoj prognozi slika - bar zasad - najtmurnije oblake na konjunkturnom nebu. Bez obzira da li čovjek u to vjeruje ili kao savezna vlada samo sliježe ramenima i inače se pouzdaje u činjenicu da su stručnjaci često krivo procijenili - najnovije korekcije kod svih stručnih prognoza posljednjih tjedana pokazuju jasno u jednom smjeru: naime prema dolje, i to prilično strmo', upozorava 'Offenbach-Post'. 'Nordbayerischer Kurier' iz Bayreutha iznosi sljedeće mišljenje: 'Sad kancelar više ne može uljepšavati gospodarsku situaciju. Konjunktura opada, a kancelar koji se pokazuje mirnim zacijelo se preznojava. Predugo je vlada s Gerhardom Schroederom na čelu ignorirala prognoze i tako izgubila dio vjerodostojnosti kod birača. Dok Schroeder dijeli tablete za smirenje, postoci prognoziranog društvenog proizvoda otapaju se kao led na suncu', kritizira 'Nordbayerischer Kurier'. Brojni komentari bave se i spornim posjetom sirijskom predsjednika Asada Njemačkoj. Bonnski 'General-Anzeiger' naglašava: 'Kad bi demokrati razgovarali samo s demokratima, onda bi kauč za posjetitelje u Kancelarovom uredu često bio prazan. U stvarnosti slobodno izabrani političari moraju razgovarati i s prividnim demokratima ili s diktatorima, kao sirijskim predsjednikom Basharom el Asadom. Demokrati osobito ne smiju uskratiti dijalog ako se radi o odlučujućem akteru na bliskoistočnom konfliktnom polju. U tom užem smislu Asad se može smatrati dobrodošlim. Vođa Baath-režima zacijelo zna da bi si još više naškodio ako bi upravo na njemačkom terenu ponovio svoje poznate protužidovske ispade. Dobro je da Njemačka nije ostala dužna dati jasan odgovor na taj nepodnošljivi govor mržnje', zaključuje 'General-Anzeiger' iz Bonna. Muenchenski 'Sueddeutsche Zeitung' donosi poseban dodatak o Hrvatskoj i Sloveniji iz kojeg prenosimo kratak ulomak o trenutačnom stanju u Hrvatskoj: 'Šestorka se raspada, najavljeno izručenje dvojice ratnih zločinaca strovalilo je vladu upravo u novu krizu, gospodarstvo pada slobodnim padom, čitava Republika je po mišljenju njezinih gospodarskih stručnjaka i prema osjećaju njezinih građana gotovo pred bankrotom. Samo tri posto Hrvata izrazili su prema najnovijim ispitivanjima uvjerenje da je pod novim režimom došlo do poboljšanja, 51 posto vjeruje da su prije 1991. bolje živjeli. Istina, ondašnje gospodarsko stanje nije bilo dobro, ali da bi Hrvatska do njega došla morala bi u idućih 15 godina ostvarivati povećanje produktivnosti od 5 posto godišnje - što je iluzija, kako smatraju svi stručnjaci', zaključuje Wolf Oschlies u posebnom dodatku 'Sueddeutsche Zeitunga'. (RDW) SLOVENIJA DELO 11. VII. 2001. Kobne svetinje "Zašto se vladi Ivice Račana zaljuljalo tlo pod nogama odmah čim se saznalo da su u Zagreb stigle prve haaške optužnice zbog ratnih zločina hrvatskih vojnika? To je središnje pitanje koje se postavlja otkako se Račanov glavni koalicijski partner Dražen Budiša nije složio s vladinom odlukom o izručenju generala i kad je predsjednik vlade najavio da će zbog toga zatražiti glasovanje o povjerenju vladi. Strah da će vlada pri glasovanju u nedjelju pasti, ipak je gotovo nestao, jer i bez Budišina HSLS-a ima dovoljno glasova, no drugi je veliki nemir zbog 'pisma gospođe Carle del Ponte iz Haaga' dokaz slabosti vlasti u Banskim dvorima. Dosad vlada nije imala većih teškoća ni zbog loših gospodarskih rezultata ni zbog sigurnosnih mjera koje su pogodile široke slojeve stanovništva. Očito je da je za koaliciju opasnije rušenje nacionalnih mitova iz najnovije povijesti nego pad životnog standarda. Posttuđmanova vlast po uzoru na svoje hadezeovske prethodnike nije dopustila gotovo nikakvo diranje u svetost domovinskoga rata. Javnost za godinu i pol nije bila upoznata sa svim bitnim dimenzijama događaja od 1991. do 1995. Dok su u Beogradu pripremali javnost na izručenje Slobodana Miloševića reportažama, recimo o pokolju Bošnjaka u Srebrenici i pričama o potopljenim kamionima na koje su bila natovarena trupla pobijenih Albanaca, na HRT-u i u najutjecajnijim medijima u zadnje se vrijeme gotovo nisu bavili zločinima u hrvatskim redovima. S druge su strane mediji uvijek posvećivali veliku pozornost izjavama i bojnim pokličima svake od stotinu veteranskih udruga. Zbog pritisaka nacionalističke desnice Račanova je koalicija uz potporu HDZ-a i čak ekstremnih pravaša usvojila nekakvu deklaraciju o domovinskom ratu koja bi trebala jamčiti dostojanstvo hrvatske borbe za slobodu. Tako su se i dalje poticali uvjerljivi mitovi o vlastitoj nedužnosti. S druge strane Račanova vlast nikad nije priznala vojno posredovanje Hrvatske vojske u BiH. To je manje ili više poznato cijeloj Europi i zapisano u tri presude haaškoga suda bosanskim Hrvatima. Vlast se nije mogla odreći ustrajanja na nedodirljivosti 'hrvatskih svetinja' i pojašnjavanja da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli činiti zločine. Uza sve to oporbeni je HDZ dosjetljivo nametao vladi rasprave o temama nabijenim nacionalnim osjećajima. Još više, sve poteze kojima je vlada pokušala obračunati s negativnom prošlošću Tuđmanove vladavine, nazivali su skoro izdajom. Obračun s ratnim zločinima zato se još ne shvaća kao pokušaj individualizacije krivnje nego kao napad na cijeli narod. Činjenicu da je hadezeovska vlast još 1996. godine bez većih rasprava usvojila zakon o suradnji s Haagom na temelju kojega bi danas trebali biti izručeni časnici, desničari su dakako prešutjeli. Svaki čin koji na bilo koji način nije u skladu s iluzijama o hrvatskoj nedužnosti izaziva u Hrvatskoj velike potrese. U procesu protiv gospićke skupine pod vodstvom razvikanog Mirka Norca na početku godine bilo je neprihvatljivo da general uopće stane pred sud gdje bi mogao obraniti svoju čast i dobar glas. To je bio ipak prvi i za sada jedini slučaj da Hrvatska sudi svojim časnicima zbog ratnih zločina, svi drugi još čekaju obradu. Banski su dvori mogli bez razmišljanja tvrditi da su za stopostotnu suradnju s Europom i svijetom, sve dok na red nije došao sudbonosni korak - izručenje časnika koji su zadnjih deset godina bili predstavljani kao 'junaci i vitezovi'. S izjavama Carle del Ponte da je već imala pripremljenu optužnicu protiv pokojnog državnog poglavara Franje Tuđmana, nitko se nije previše opterećivao. To je bilo prikazano kao pokušaj Haaga da pred Beogradom opravda zahtjeve za izručenje Slobodana Miloševića. Navodi iz haaških optužnica koje po informacijama Dražena Budiše optužuju Hrvatsku za genocid nad krajinskim Srbima, za sada očito neće biti presudni za hrvatsku vladu. Osim toga Zagreb mora bez obzira na posljedice surađivati s Haagom, jer je alternativa poznata (nimalo ugodna za gospodarski osiromašenu Hrvatsku) - spor sa svijetom. Hrvatska je parafirala stabilizacijsko-pridružbeni sporazum s Europskom unijom i odlazi s Balkana. Da u odnosima s Haagom odluči drukčije nego što se očekuje, vanjskopolitički uspjesi vrlo bi brzo postali neuspjesi. No drugo je pitanje kako će Račanova vlada izbjeći teže posljedice, svakoj vladi neugodne masovne prosvjede ekstremnog i najglasnijeg dijela političkoga tijela. Očito će se Račan do kraja mandata morati naviknuti na pritisak s ulica. Nacionalne svetinje i obožavanje ikona nisu naime stvari s kojima bi itko mogao dugo opstati", piše Peter Žerjavič. NJEMAČKA DIE WELT 12. VII. 2001. Njemački interesi u Makedoniji "Povijest povremeno voli ironiju. Zemlja koju se jedva može pronaći na zemljovidima Europe, Makedonija, sada odlučuje hoće li Balkan pronaći mir ili će se raspasti u novim strahotama i katastrofama. Na tom se mjestu odlučuje i o tome je li Europa sposobna za čvrsto stvaranje mira - ili nije. 'Ako tamo daleko u Turskoj narodi udare jedni na druge...'. U Goetheovo je doba to bilo usmjereno na veliko osmanlijsko carstvo, u njemu i zemlje između Dunava i Jadrana - što su Turci nazivali Rumelijom, a Europljani 'Turskom u Europi'. Tih užitak zamijenile su mračne slutnje otkako je osmanlijsko nasljedstvo raspolovilo Europu. Bismarck je na Berlinskom kongresu 1878. želio biti 'pošteni posrednik' - pa ipak to nije mogao biti. Među posljedice ubrajaju se raspad njegovih saveza, rusko-francuske antante i kraj Bečkog poretka. Kad je 28. lipnja 1914. austrijski prijestolonasljednik poginuo kao žrtva atentata srpske tajne službe, Europa se stropoštala u Veliki rat. Povijest se ne ponavlja, bar ne doslovno. Ali na djelu su demoni Balkana, pod Titom protjerani strahom od sovjetske intervencije i tajne policije. Od 1990. Zapad je morao bolno učiti da je bolje presjeći krize i ratove nego čekati da razviju svoju razornu snagu. Bosna i Hercegovina, Kosovo i sada Makedonija: recept za katastrofu je promatrati prekriženih ruku. Vlastitim snagama slavensko-makedonska većina i albanska manjina - da se ne govori o manjim skupinama - ne mogu postići pomirbu. No u zapadnom je a osobito u njemačkom interesu da se narodi te regije smire. Mora se dakle nešto poduzeti: kratkoročno s oružjem, na dulji rok politički i gospodarski. Prepušteni mržnji i strahovima, narodi Balkana uvijek imaju sredstava za podsjećanje na njihovu patnju i ogorčenost. Potrebna je prevencija. Kad bi se u Makedoniji radilo samo o prikupljanju oružja albanskih pobunjenika, Nijemci bi bili neizbježni. No takvo prikupljanje već je drugdje u propaloj Jugoslaviji loše prošlo. Ne znači da je ovaj put, iako je na papiru sve sređeno, posrijedi samo vojna šetnja. Bar je dosad bilo tako da su tri strane u makedonskom sukobu - slavenski Makedonci, albanski Makedonci i albanski gerilci s pograničnog Kosova - poduzeli sve da za svoje svrhe upregnu NATO-ove sile. Da bi se to spriječilo, potrebno je oboje - sposoban dugoročan koncept za cijeli Balkan koji se vjerojatno mora oprostiti od multietničkih umjetnih malih država, te ono što se vojnim jezikom zove dominacija eskalacije. To je mogućnost prijetnje već i zato što se uvijek može ponovno napasti: kombinacija je poznata iz šaha. Makedoniji ne dopustiti da vodi građanski rat u njemačkom je interesu, ne samo zbog NATO-a. Ako se zemlja strovali u krvavi kaos, opet će početi masovna bježanja a njihov je cilj, bez obzira na njemačko protivljenje, Njemačka. To se može spriječiti samo na mjestu uzroka. Naposljetku i prije svega: kakvim se argumentima želi nagovoriti Amerikance da ostanu ako se glavni pogođeni, Nijemci, izjašnjavaju kao nezainteresirani? I kako objasniti Francuzima koji s Nijemcima žele formirati zajedničku jedinicu, da nam nedostaje hrabrosti i sredstava i da se Makedonija nalazi na drugom planetu? Ratnici na Balkanu pomno prate koliko odlučnosti imaju NATO-ove sile zajedno i svaka posebno. Drhturenje i oklijevanje neće ih privesti k pameti. Samo zastrašivanje dominacijom eskalacije može jasno pokazati da zapad ovaj put misli ono što govori. Tako i samo tako može vojno sudjelovanje ostati minimalno i prednjačiti politici", zaključuje Michael Stuermer. FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. VII. 2001. Oružje ugrožava mir i demokraciju "Prije četiri se godine međunarodna kampanja protiv nagaznih mina pobrinula za pozornost cijeloga svijeta i znatnom brzinom i prisilnom logikom mobilizirala ljude protiv tog smrtonosnog oružja. Isto je tako smrtonosno i još uspješnije malo oružje poput revolvera, pušaka, strojnica, ručnih granata, minobacača i prenosivih uređaja za ispaljivanje raketa. Na njih bi se morala usmjeriti svjetska pozornost. To je glavna poruka koja dolazi s konferencije Ujedinjenih naroda o malom i lakom oružju koja je počela u ponedjeljak u New Yorku. Svijet je preplavljen takvim oružjem. Na svijetu ima 500 milijuna malog oružja, jedan komad na svakog dvanaestog čovjeka. Većina ih je u rukama vlasti. No ako oružje dospije u krive ruke, primjerice u ruke terorista, zločinaca ili paravojske, posljedice su razorne. Tada se zaoštravaju sukobi, nastaju nove rijeke izbjeglica, potkopava se državnopravnost i dolazi do kulture primjene sile i ona se ne progoni. Malo oružje je prijetnja miru i razvoju, demokraciji i ljudskim pravima. Malo se oružje može jednostavno nabaviti: ponegdje se AK-47 jurišna puška može nabaviti već za manje od 15 dolara, često i za samo vreću pšenice. S njom se lako rukuje, uz malo vježbe može je upotrijebiti i dijete. Budući da im nije potrebno puno održavanja, često se mogu koristiti i deset godina. Malo i lako oružje izaziva velike gubitke. Interamerička banka za razvoj procjenjuje izravne i neizravne štete nastale od malog oružja samo u Latinskoj Americi na iznos od 140 do 170 milijarda dolara godišnje. No malo je oružje ponajprije smrtonosno. Prema ovogodišnjoj neovisnoj studiji o malom oružju, njime se svakodnevno pobije tisuću ljudi. Pretežno su posrijedi žene i djeca. Konferencija ovoga tjedna ne treba smanjiti nacionalnu suverenost država niti ograničavati pravo država na samoobranu, miješati se u njihovu odgovornost za sigurnost ili pravnim vlasnicima oduzeti njihovo oružje. Konferencija je usmjerena protiv beskrupuloznih trgovaca oružjem, podmićenih službenika, narkokartela, terorista i drugih skupina koje širom svijeta na ulice, u škole i gradove donose smrt i kaos. Da bismo se borili protiv toga, trebaju nam bolji zakoni i djelotvorniji propisi. Države su donijele međunarodne norme protiv širenja atomskog oružja i zabranile kemijsko i biološko oružje kao i protupješačke mine. Za sprečavanje nezakonite trgovine malim i lakim oružjem još ne postoje takve obvezujuće norme i standardi. Potrebna nam je i pomoć proizvođača. Oružje mogu jasno obilježiti da bi se lakše pronašlo i identificiralo. Osim toga bi takvo oružje morali prodavati samo ovlašteni trgovci. Također moramo razgraditi već postojeći golemi arsenal oružja. U zemljama u kojima su prestale borbe mora se razoružati bivše zaraćene strane, raspustiti njihove borbene skupine i pomoći im u traženju posla. Kako smo vidjeli u Albaniji, El Salvadoru, Mozambiku, Panami i drugdje, nematerijalni poticaji mogu pri tomu imati važnu ulogu. Za dobrovoljnu predaju oružja mogu se dobiti alati i škole, građevni materijal, zdravstvene usluge ili programi cestogradnje. Države koje za iznudu mira često izdaju milijarde dolara, često na žalost nisu voljne dati nekoliko stotina dolara za manje dramatične akcije koje su od presudnog značenja za trajan mir. Posljednjih su godina kampanje protiv nagaznih mina, za oprost dugova i stvaranje međunarodnog kaznenog suda pokazale da ljudi koji vjeruju i zajedničku stvar mogu mnogo postići i da mogu navesti vlade na promjenu politike. Nezakonita trgovina malim i lakim oružjem nedvojbeno zaslužuje isto toliku pozornost", piše Kofi Annan, glavni tajnik Ujedinjenih naroda. DPA 11. VII. 2001. Oko 100 njemačkih plaćenika u bivšoj Jugoslaviji "Prema spoznajama vlade u Berlinu, u sukobu u bivšoj Jugoslaviji sudjelovalo je stotinjak njemačkih plaćenika. Gotovo bez iznimke borili su se na strani Hrvata i bosanskih Hrvata, izvješćuje vlada prema podacima Bundestaga i na temelju upita PDS-a. O akciji njemačkih plaćenika u svijetu vlada nema nikakvih podataka. Plaćenici koji su se borili u bivšoj Jugoslaviji u pravilu su imali desno ekstremističku pozadinu. Tako se primjerice u časopisima poput 'NS-Kampfruf' vrbovalo plaćenike. Ugrožavanje sigurnosti Njemačke od strane plaćenika koji su se vratili vlada drži nebitnim iako je ponašanje tih osoba načelno nasilno. Kod odgovarajućih spoznaja, takve su osobe policijski registrirane kao 'potencijalno opasne'. O slučaju jednog njemačkog plaćenika koji je u svibnju uhićen na Kosovu, savezni je ured za kriminal obaviješten 1996. No služba u stranoj vojsci ili paravojnim jedinicama po njemačkom zakonu nije kažnjiva." AUSTRIJA DIE PRESSE 12. VII. 2001. Srebreničke žrtve čekaju zadovoljštinu "I šest godina nakon pokolja u Srebrenici preživjelima je još zabranjen povratak u njihov grad u istočnoj Bosni. Srpski ekstremisti koji u Srebrenici još vode glavnu riječ, to ne dopuštaju. Takozvani 'četnici' koje podupire desno radikalni političar Vojislav Šešelj iz Beograda, zaprijetili su da će omesti svečanost u prigodi šeste obljetnice pokolja. Tako su jučer međunarodne jedinice SFOR-a i policije Republike srpske, srpskog dijela Bosne i Hercegovine, morale osigurati otkrivanje spomenika u Potočarima nedaleko Srebrenice. Oko 110 autobusa s preživjelima prošlo je kroz policijski kordon. Spomenik treba podsjećati na sedam do osam tisuća žrtava koje su 1995. pobile srpske postrojbe. Žrtve su muškarci iz Srebrenice koji su nakon pada grada pokušali doći na područje pod bošnjačkim nadzorom. Žene i djeca prevezeni su autobusima pod nadzorom UN-ovih postrojba i drugih međunarodnih organizacija u Tuzlu. I međunarodna je zajednica suodgovorna za pokolj. Srebrenica je službeno bila UN- ova zaštićena zona. UN-ovi tadašnji dužnosnici, primjerice francuski vrhovni zapovjednik general Janvier, za srpskog su napada ipak odbili vojnu pomoć ljudima u 'zaštićenoj zoni'. Glavni odgovorni za pokolj, srpski vođa Radovan Karadžić i njegov zapovjednik glavnoga stožera Ratko Mladić još su na slobodi. Institucije koje kod Srebrenice i dalje iskopavaju ubijene i osiguravaju tragove zločina, imaju tek malu novčanu potporu. Stoga je suvremenim tehničkim sredstvima istražen samo mali dio ostataka od gotovo 5000 žrtava pohranjenih u Tuzli i Visokom, kako bi se utvrdio njihov identitet", izvješćuje Erich Rathfelder. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 11. VII. 2001. Slovenija: tiha priča o uspjehu "U mislima mnogih Amerikanaca Slovenija se prvi put pojavila kada su se predsjednik Bush i Putin tamo sastali prošlog mjeseca. Zatraživši od Slovenije da bude domaćin sastanka, priznali su neproblematičnost i stabilnost ove vrlo mlade zemlje. Riječ je o tihoj priči o uspjehu koja se ističe u pozadini previranja i razaranja koja su obilježila njezine jugoslavenske susjede - iako je na samom početku rat zahvatio i Sloveniju. Vrhunac se dogodio prije samo 10 godina. Slovenija je neovisnost od SRJ proglasila 25. lipnja 1991. godine. Središnja vlada u Beogradu odmah je poslala jugoslavensku vojsku na položaje na slovenskoj granici s Austrijom i Italijom. Carinici su već postavili natpise 'Slovenija' umjesto 'Jugoslavija'. Kada su stigli vojnici, mlada slovenska teritorijalna obrana opkolila je zauzete položaje, ukinula opskrbu vodom, strujom i hranom. Pucalo se oko tjedan dana (...). Snage teritorijalne obrane izgubile su pedesetak ljudi. Na kraju se vojska povukla pokušavajući spasiti obraz. Za Slobodana Miloševića Slovenija nije bila vrijedna pravog rata. Srbijanski je čelnik na umu imao krupniju ribu. U to je vrijeme već poticao sukobe između srpskih civila i policije u Hrvatskoj. Za razliku od Slovenije, Hrvatska i Bosna imale su veliki broj srpskog stanovništva. Moćna jugoslavenska vojska koja je tamo bila stacionirana, a čiji su zapovjedinici većinom bili Srbi, dobila je zapovijed da zadrži položaje i slomi otpor. Milošević je bio srpski šovinist, reciklirani komunist i oportunist koji je igrao na nacionalističku kartu kako bi ostao na vrhu. Srbe, daleko najbrojniji narod u Jugoslaviji, želio je učiniti hegemonijskom silom. Slovenija je uvijek bila drukčija i smatrala se dijelom Europe više nego Balkana. Nalazi se na jugu spektakularno lijepih Julijskih Alpa i 600 godina je bila dio Habsburškog imperija, no zadržala je slavenski jezik i običaje. Država manja od New Jerseya, s 2 milijuna stanovnika, nikad nije bila neovisna. Nakon Prvog svjetskog rata, Slovenija se pridružila Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je poslije, u sklopu mirovnog plana, preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Tijekom Drugog svjetskog rata, njezina noćna mora se ostvarila: podijeljena je i pripojena Italiji, Njemačkoj i Madžarskoj. Kada je stigao mir, Slovenija je bila spremna pronaći utočište u jugoslavenskoj federaciji Josipa Broza Tita, pronašavši gospodarsko ispunjenje. Zapadnjačka radna etika Sloveniju je učinila industrijski najnaprednijom od šest jugoslavenskih republika. Tijekom čitave Titove ere, slovenski su intelektualci isticali svoj zahtjev za autonomijom, no nakon njegove smrti 1980. godine, i posebice nakon Miloševićeva uspona, sve su se više zalagali za neovisnost i samoobranu. Zabrinuto su pratili kako Beograd na Kosovu proglašava opsadno stanje. Godine 1989. zabrinuto su slušali kada je Milošević Srbima obećavao kako će se pobrinuti za srpsku superiornost uz uporabu sile i govorio o usponu fašizma u Sloveniji. U Srednjoj Europi se u to vrijeme osjećao slobodarski duh. Slovenci su otvoreno govorili o pravnoj državi. Čak su i njihovi nominalno komunistički čelnici bili bijesni kada je jugoslavenska vojska uhitila tri novinara sve kritičnijeg tiska koji je razotkrio tajnu policijsku mrežu koja je gušila civilno stanovništvo. Milošević je organizirao pristaše da na skupovima pozivaju na rat sa Slovenijom. Od 1991. godine, Slovenija je imala uspone i padove dok je gradila demokoratsku vladu, odbacivala ostatke komunističkog gospodarstva i održavala izbore i donosila proračune. No opći je trend sve pozitivniji. Slovenija je izgladila svoje dotad problematične odnose s Italijom i Austrijom. Bit će među slijedećih šest zemalja koje će biti primljene u Europsku Uniju 2004. godine a sigurno je i da će ući u NATO. Slovenski dužnosnici već sudjeluju u snagama SFOR-a u Bosni i KFOR-a na Kosovu. No postoji i tužna strana slovenske priče o uspjehu: riječ je o posebnom slučaju koji nas može podučiti nekoliko stvari. Slovenija je etnički homogena i intelektualno liberalna, imuna na nacionalističke piromane. Zemljopisno, politički i gospodarski pripada Europi. Premalena da bi imala ikakvu stratešku težinu, ipak je primjer onoga što, uz nešto sreće, mali narod može učiniti kada je vjeran sebi. A to bi morali naučiti i narodi izvan Balkana", piše Richar C. Hotelett. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 11. VII. 2001. Svjetska banka se plaši da će izgubiti Rusiju "Rusija je još uzrok glavobolje za Zapad. Dok je međunarodne zajmodavce još nedavno više zabrinjavao problem isplate vanjskog duga naše zemlje, sada su prilike potpuno drukčije. Spremnost Rusije da odbije financijsku pomoć međunarodnih organizacija ne odgovara previše ni zapadnim financijašima. Razlog takve uznemirenosti sasvim je razumljiv: tada će izgubiti polugu pomoću koje su činili pritisak na rusku vlast u provedbi nužnih reforma. Predsjednik Svjetske banke James Woolfenson neizravno je potvrdio taj strah na susretu s predsjednikom Vladimirom Putinom: 'Rusija će uskoro biti bogata zemlja i odbit će pomoć Svjetske banke'. Ipak, Putin nije razočarao utjecajnog stranog gosta koji je došao u Rusiju u prijateljski posjet, kako kažu u predsjednikovu uredu, rekavši kako 'nijedna bogata zemlja ne može kod sebe iskorijeniti siromaštvo'. Time je Vladimir Putin zapravo priznao da Rusija ni u najsretnijim prilikama neće tako skoro odbiti zajmove SB-a. Tako pragmatičan predsjednikov pristup toj temi nipošto nije mogao obradovati Woolfensona, jer je već prije potvrdio spremnost da se Rusiji daju zajmovi za strukturne reforme u gospodarstvu. Na susretu čelnika SB-a pružila se prigoda da se još jednom ocijene ruske reforme. Pričajući o tome kako vlast kani izaći nakraj sa siromaštvom koje 'naglo raste', predsjednik je izvijestio o planiranim strukturnim promjenama. Vlast se ne kani zaustaviti u provedbi predviđene porezne, sudbene, vojne i agrarne reforme. Promjene će pretrpjeti carinski sustav i radno pravo. Woolfenson je upoznat i s preustrojem najvećih ruskih monopola, modernizacijom bankovnog sustava te sa stambeno-komunalnom i mirovinskom reformom. Premda se strateški planovi koje je iznio predsjednik nimalo nisu razlikovali od onog što strani gosti obično čuju na službenim susretima, Putinove su riječi ostavile na Woolfensona dobar dojam. On je visoko ocijenio reformatorske pothvate Vladimira Putina, nazvavši susret u Kremlju 'izvanrednim'. Uostalom, treba reći da su osobne veze vrlo važne. Već jučer je predsjednik Svjetske banke zajedno s dopredsjednikom vlade Viktorom Hristenkom otputovao u Noriljsk, gdje će izložiti projekt 'Restrukturiranje Sjevera'. K tome, planira se i posjet nedavno privatiziranom ugljenokopu 'Borodinski' kojemu će SB možda odobriti novac za daljnji razvoj", pišu Jekaterina Vlasova i Jelena Laškina. FRANCUSKA LE MONDE 11. VII. 2001. Loša zemlja za azilante "Francuska nanosi štetu pravu na azil. Poruka ne dolazi od osamljenih aktivista, već od vrlo službenog Državnog povjerenstva za ljudska prava (CNCDH), instance koja djeluje pri premijeru. Nedavno se navršilo pedeset godina, s nestankom nacističke more, otkako je, na poticaj UN-a, prihvaćena Ženevska konvencija, prvi međunarodni zakon o izbjeglicama. CNCDH je izabrao obljetnicu da objavi zaključak koji oštro kori francusku politiku u svezi s prijamom azilanata i dodjeljivanjem izbjegličkog statusa te predlaže 'temeljitu reformu' tih navika. On pridaje službene značajke i brojnim osudama politike koja želi biti uzorna. Nasilje u dijelu zračnih luka gdje su smješteni stranci kojima je zabranjen ulazak u zemlju, zahtjevi za azil koji nisu zabilježeni u policiji, sporost u rješavanju zahtjeva, izostanak saslušanja većine kandidata za azil, restriktivna mjerila u primjeni Ženevske konvencije, pospani suci u 'Prizivnim povjerenstvima', nedostatak prostora za prijam... Dug je popis utvrđenih nedostataka. Osuđujući sustav u kojemu se preklapaju mnoge administracije - granična policija, Francuski ured za zaštitu izbjeglica i apatrida (OFPRA) pri ministarstvu vanjskih poslova, prihvatna središta koja financira socijalna služba - CNCDH predlaže da se osnuje 'neovisna upravna vlast'. Ta instanca, čije bi članove imenovao premijer, imala bi široke ovlasti. Ovaj odvažni prijedlog ne bi trebalo dočekati obveznim prigodnim govorima u godini pedesete obljetnice. Sredinom lipnja, predsjednik Narodne skupštine Raymond Forni, simbolično je uveo u polukružnu dvoranu skupštine 577 osoba koje, poneke već desetljećima, žive kao izbjeglice u Francuskoj, koji su poslali 'Pariški poziv', tražeći od države da poštiva njihova prava. No očito je da mnogi tako počašćeni stranci neće dobiti zaštitu Francuske ako se danas pojave na njezinim granicama. Velikodušnost u prihvatu žrtava komunizma i južnoameričkih diktatura šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, više nije u modi kada je riječ o osobama koje bježe od jarma današnjih afričkih i azijskih režima. Isto tako, više nema prođu ni službeno samozadovoljstvo zbog Francuske, 'dobre učenice prava na azil', kada shvatimo da je zemlja, peta sila u svijetu, tek na dvadesetom mjestu među financijašima UN-ova Visokog povjerenstva za izbjeglice (HCR). Izdvajajući tek 0,25 dolara po stanovniku za međunarodnu zaštitu izbjeglica, podupirući na svom području sumnjičavost prema tražiteljima azila, Francuska ne služi na čast stvari čiji bi jamac htjela biti", piše u uvodniku lista. BELGIJA LE SOIR 11. VII. 2001. 'Nema Europe bez nacija' Martine Dubuisson razgovarala je sa zamjenikom britanskog ministra vanjskih poslova Denisom MacShaneom o belgijskom predsjedanju Unijom, o njezinu proširenju i o drugom: "- Belgija je izradila ambiciozan program predsjedanja Unijom. Hoće li Velika Britanija biti njezina saveznica? = Sigurno. Želimo da belgijsko predsjedanje bude velik uspjeh i otvori put trima stvarima: proširenju do 2004; gospodarskim reformama koje će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta i vrlo ozbiljnoj raspri o političkim reformama kako bi se Europa pomirila sa svojim građanima. - Vaša zemlja ne prednjači baš u europskoj borbi... = Tony Blair je vjerojatno najveći proeuropski premijer od Winstona Churchilla. U predizbornoj utrci - i kroz čitavu karijeru - nastojao je raditi u korist izgradnje Europe. Mislimo da politika naše vlade jako ovisi o gospodarskom uspjehu Unije. Desnica je u Engleskoj euroskeptična. Dvaput je temeljila kampanju na temama protivljenja Europi. I dvaput je pretrpjela golem poraz. Vidjet ćemo shvaća li da je protueuropeizam izgubljena stvar u Engleskoj i drugdje. - Kažete da ćete poduprijeti belgijsko predsjedateljstvo; što je, primjerice, s europskim Ustavom? = U važnom govoru u Varšavi, Tony Blair je govorio o 'povelji o ovlastima'. Želimo da se jasno razgraniči što treba činiti Europa, a što nacionalne vlade - premda riječi 'ustav' nema u našem političkom rječniku. Za laburističku je vladu važno da se Europa ne može izgraditi bez nacija. Demokratski izabrane vlade moraju upravljati politikom i izgradnjom Europe. Mi smo prva zemlja koja je odrubila glavu kralju i koja je stvorila parlament kako bi narod glasovao o porezima. Sve to bez Ustava. No Britanci imaju ustavne zakone o kojima se glasuje u parlamentu. - Vi, dakle, u tome nećete poduprijeti Belgiju? = To je semantičko pitanje. Europa mora pronaći zajednički rječnik. Riječ federalizam Francuzi ne prihvaćaju... - ... kao ni Britanci. Naprotiv, za Nijemce, ništa normalnije. Mislim da će 'skupina iz Laekena' oko Guyja Verhofstadta obaviti velik posao. U njoj su ljudi kojima se u Engleskoj dive, kao što je Geremek, Delors, Amato. Sa zanimanjem očekujem rezultate njihova rada. Hoće li, primjerice, europski Ustav biti iznad francuskog Ustava ili njemačkog temeljnog zakona? (...) - Hoće li proširenje Unije zahtijevati porast troškova? = Ne. Svako je proširenje zahtijevalo preraspodjelu europskog proračuna. Tako će biti i ovaj put. Ne treba dramatizirati. Bude li se izgradnja Europe temeljila samo na većim zahtjevima prema europskim poreznim obveznicima, bojim se da će europska zamisao biti sve manje popularna. - Želite da država i dalje bude pokretač europske izgradnje; zagovarate međuvladinu, a ne jedinstvenu Europu? = To dvoje mora ići zajedno. Velika je pogreška htjeti zamijeniti nacije i vlade europskom superdržavom i tehnokracijom bez demokratskog mandata. Povjerenstvo je jako važno za Europu; ono mora iskoristiti svoje ovlasti, primjerice u svezi s gospodarskim pitanjima, jedinstvenim tržištem, poštenom konkurencijom na svim poljima, uključujući energiju, reformom zajedničke agrarne politike. No naša načela nisu za prodaju: mislimo da su vlade odgovorne za izgradnju Unije. (...) - Želite biti saveznik belgijskog predsjedništva ne dijeleći njegove zamisli. = Velika Britanija ima osmostoljetnu parlamentarnu tradiciju. Reći Britancima, pa i najvećim eurofilima poput mene, da njihov parlament nije važan, bilo bi jako teško prihvatiti. Izjava iz Laekena koja ne bi predvidjela važnu ulogu nacionalnih parlamenata bila bi, dakle, neprihvatljiva za Englesku. - Gledajući vašu suzdržanost, koliki bi postotak programa Belgija mogla ostvariti po vašem mišljenju? = U rasprama o budućnosti Europe treba uvijek biti ambiciozan. No da bi Europa po snazi bila jednaka Sjevernoj Americi, čini mi se važnije da se potiču gospodarske reforme, zajedničko tržište i, napose, da se otvaraju nova radna mjesta. Ako za dvije godine Europa uspije smanjiti stopu nezaposlenosti na pet posto, kao što je u nas, bit će to najbolji znak. - U svezi s time, odobravate belgijski program? = Ako omogući napredak procesa iz Lisabona, kako bi Europa bila konkurentnija. Uz veliko razmišljanje o institucionalnim reformama, ne treba zaboraviti važnost proširenja. Nadam se konkretnom napretku u ovih šest mjeseci, kako bi 2004., petnaest godina nakon pada Zida, neki kandidati mogli biti članovi europske obitelji..."