FRANCUSKA, NOVE CHIRACOVE SUDSKE NEVOLJE

piše: Frano Cetinić PARIZ, 8. srpnja (Hina) - Prvi put francusko državno odvjetništvo ocjenjuje kako "ništa ne spriječava" predsjednika republike Jacquesa Chiraca da kao "zaštićeni svjedok" bude saslušan u aferi koja je izbila otkrićem njegovih putovanja plaćenih u gotovini, u vrijeme dok je bio pariški gradonačelnik.#L# Nakon što je izravno doveden u vezu s nizom afera vezanih za nezakonito financiranje njegove stranke (RPR) - afera s provizijama oko dodjele građevinskih dozvola za izgradnju socijalnih stanova (HLM), oko radova na obnovi srednjoškolskih zgrada u pariškoj regiji, afera s fiktivnim zaposlenjima u gradskoj vijećnici i afera vezana uz veliku pronevjeru u tiskari SEMPAP - od prošloga je tjedna francuski predsjednik Jacques Chirac predmetom nove istrage glede putnih (avionske karte) i hotelskih troškova koji su u razdoblju od 1992. do 1995. godine plaćani u gotovini (2 milijuna i 400 tisuća franaka). "Mada je saslušanje Chiraca kao zaštićena svjedoka pravno moguće... to u ovom trenutku nije neophodno, sve dok ne budu saslušane osobe koje su izvršile te uplate, kao i one koje su se time okoristile, i dok nije završena istraga o porijeklu tog novca" - izjava je pariškog državnog odvjetnika Jean-Pierrea Dintilhaca koja potresa same temelje Elizejske palače. Jer, to bi bilo po prvi put da se prema jednom predsjedniku Pete republike postupa kao sa svakim drugim građaninom. Ukoliko se predsjednik i ovoga puta okoristi "ogluhom" koju mu pruža francuski ustav, u svakom slučaju čekaju ga velike neugodnosti, jer među "osobama koja su se time okoristile", a "još nisu saslušane", nalaze se njegova supruga Bernadette, kći Claude, te brojni prijatelji ili rodbina obitelji Chirac. Radi se o raskošnim putovanjima u SAD, Japan, Siriju, Austriju... od kojih je samo ono prošle godine, na otok Mauricius, francuske poreske obveznike stajalo 270 tisuća franaka. U prvoj reakciji na ove informacije koje su preplavile francuski tisak, iz Chiracova ureda je rečeno da gotovinski novac (u iznosu koji je ravan 20-godišnjoj prosječnoj plaći u Francuskoj, ne propušta se istaknuti u medijima!) potječe iz posebnih fondova koji stoje na raspolaganju predsjedniku vlade. No, Chirac je napustio Matinjonsku palaču 1988. i malo tko vjeruje da se nakon četiri i više godina on i dalje, i u osobne svrhe, koristio tim sredstvima. Posebni fondovi su posebnost francuskog političkog života, a osnovani su temeljem zakona iz 1946. i u praksu uvedeni godinu dana kasnije. To je posebna državno-proračunska stavka, stavka 37.91, podijeljena na dva odjeljka: 10-01 i 20-01. Prvi se odnosi na sredstva s kojima, na diskrecioni način, raspolaže premijer, a drugi, na novac koji svake godine država stavlja na raspolaganje tajnim službama, poglavito Općoj direkciji za vanjsku sigurnost (DGSE). Za prošlu i ovu godinu, ukupni iznos specijalnih fondova, koji parlament izglasava bez javne rasprave, iznosio je 394 milijuna franaka. Sredstva iz specijalnih fondova dijele se "na ruke" i "u gotovini" (u novčanicama od 500 franaka), uz posebnu priznanicu koju čuva ili uništava direktor kabineta predsjednika vlade. Ostaje nejasno, na razini sudbene procedure, zašto je Chirac potegao ovo "specijalno", ili, kako to tjednik Marianne naziva, "mazohističko" objašnjenje. Ipak, lakše je Chiracu priznati zlouporabu nečega što i samo predstavlja golemu institucionalnu zlouporabu, nego li se izložiti sumnji da je taj gotovinski novac u vezi sa spomenutim drugim aferama, s onima koje se odnose na tajne, ali zato ništa manje obavezne provizije u vrijeme dok je bio pariškim gradonačelnikom. Stvari su još jasnije kad ih postavimo na političku razinu i u perspektivi sve ubitačnije, iako formalno još nepokrenute, predsjedničke kampanje. Chirac se priklonio specijalnim fondovima kao objašnjenju, jer su sve zlouporabe tog novca pokrivene državnim razlogom i, što je posebno važno, izravno naglašava suodgovornost premijera, koliko samog Jospina, toliko i svakog prethodnog. O tome najbolje govori jučerašnja izjava Michela Rocarda koji podržava ideju sadašnjeg premijera da reformira specijalne fondove, ali je istodobno za objašnjenja iz Elizejske palače rekao da su "koliko za žaljenje toliko i prihvatljiva". Ova proturječnost može se objasniti Rocardovom potrebom da poravna neke zaostale "socijalističke" račune s Jospinom, ali isto tako i njegovim priznanjem da se i sam koristio specijalnim fondovima, primjerice za podmirenje troškova svoje strasti za jedrenjem. Današnji le Monde stoga naslovljuje: Polemika oko posebnih fondova pomračila aferu s Chiracovim avionskim kartama. Desnica je naime vješto iskoristila Jospinovu odluku da od Društvenog knjigovodstva zatraži izvještaj o specijalnim fondovima, zahtijevajući od premijera da učini korak dalje i da ih potpuno zaledi. Jospin je lakonski odgovorio: "Zašto ne zalediti i samu državu?!" Uistinu, desnica i ljevica, bar oko ovoga pitanja, snose podjednaku odgovornost, jer, od Mitterrandova izbora, oba politička tabora držala su premijerski mandat točno po deset godina. A kako se to odražavalo na specijalne fondove, o tome najbolje svjedoči izjava Raymonda Barrea da mu je njegov prethodnik - bio je to i tada Jacques Chirac - "ostavio ispražnjenu blagajnu". (Hina) fcet dh