FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

LE COURRIER INTERNATIONAL 21.6. UVODNIK O OBLJETNICI RATA NA BALKANU

FR-BA-HR-YU-obljetnice-Oružani sukobi-Diplomacija-Vlada-Obrana LE COURRIER INTERNATIONAL 21.6. UVODNIK O OBLJETNICI RATA NA BALKANU FRANCUSKALE COURRIER INTERNATIONAL21. VI. 2001.Napokon imamo razloga da se nadamo miru"Već je deset godina kako je Balkan stupio na put propasti pred zbunjenim pogledom međunarodne zajednice punim nevjerice, na put pustošenja i neoprostivih zločina zbog kojih se europsko XX. stoljeće završilo tamo gdje je i počelo - u istoj gomili gluposti i ubojstava, negdje između Sarajeva i Soluna. Dakle, Auschwitz nije bio dovoljan da smanji drzovitost Europljana kao uzora uljudbe. Dug balkanski sukob, manje užasan od genocida 1941.-1945., ali jednako znakovit kada je riječ o stupnju moralne odgovornosti tih društava, trebao bi, još jednom, potaknuti Zapadnjake na skromnost.Međusobno povezani balkanski sukobi, tek nešto manje krvavi od međusobnog ubijanja između Hutua i Tutsija, bili su najveći poraz mira u desetljeću koje se završava, dok se u Južnoj Africi, Srednjoj Americi, na korejskom poluotoku, pa i, stanovito vrijeme, između Izraelaca i Palestinaca, postupno nametala logika smirivanja. Jedan će drugi fenomen očarati buduće geopolitičare: gotovo predvidljiva pravilnost širenja udarnog vala u pravcu sjever-jug. Sve je počelo sa slovenskim odvajanjem u proljeće 1991. koje je pak
FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 21. VI. 2001. Napokon imamo razloga da se nadamo miru "Već je deset godina kako je Balkan stupio na put propasti pred zbunjenim pogledom međunarodne zajednice punim nevjerice, na put pustošenja i neoprostivih zločina zbog kojih se europsko XX. stoljeće završilo tamo gdje je i počelo - u istoj gomili gluposti i ubojstava, negdje između Sarajeva i Soluna. Dakle, Auschwitz nije bio dovoljan da smanji drzovitost Europljana kao uzora uljudbe. Dug balkanski sukob, manje užasan od genocida 1941.-1945., ali jednako znakovit kada je riječ o stupnju moralne odgovornosti tih društava, trebao bi, još jednom, potaknuti Zapadnjake na skromnost. Međusobno povezani balkanski sukobi, tek nešto manje krvavi od međusobnog ubijanja između Hutua i Tutsija, bili su najveći poraz mira u desetljeću koje se završava, dok se u Južnoj Africi, Srednjoj Americi, na korejskom poluotoku, pa i, stanovito vrijeme, između Izraelaca i Palestinaca, postupno nametala logika smirivanja. Jedan će drugi fenomen očarati buduće geopolitičare: gotovo predvidljiva pravilnost širenja udarnog vala u pravcu sjever-jug. Sve je počelo sa slovenskim odvajanjem u proljeće 1991. koje je pak omogućio odlazak slovenskih komunista iz federalne stranke nekoliko mjeseci ranije. Požar se brzo proširio na Hrvatsku, s blokadom vojarna savezne vojske i krvavom pobunom srpskih područja (krajina i istočna Slavonija) u katoličkoj republici na sjeverozapadu. Tek što je uspostavljeno krhko primirje, 1992. dogodila se eksplozija Bosne, najkrvavija i najbarbarskija epizoda u tom ratu. Nju će ponovno, još više, aktualizirati američke pogrješke u prvim mjesecima Clintonove uprave i drzovitost srpske milicije koja je bila uvjerena da je gazda na terenu. Iz tog će se gliba (teško) izići tek 1994-1995., zahvaljujući većoj suradnji između Francuza i Engleza na terenu koju su, unatoč sklonosti Francoisa Mitterranda prema Srbima, uspostavili Alain Juppe i Douglas Hurd. No taj pomak nije spriječio sramotan pokolj razularene srpske soldateske nad muslimanskim civilima u Srebrenici. Nakon Daytonskog sporazuma koji je s mukom postigao Richard Holbrooke, eurofobni pitbul iz Clintonove uprave, bolest se vratila, ovaj put potaknuta istodobnim raspadom dvaju režima, srpskog i albanskog, koji je ostavio otvorena vrata za svakojaka nadmetanja na Kosovu, gdje je nakon 1988. stvarno uveden 'apartheid' albanskog puka. Nova je kriza izazvala praktično odvajanje Kosova, pad Miloševićeva režima u Beogradu, jačanje crnogorske samouprave i predizborne izjave kosovskih ekstremista iz OVK-a. Sada se udarni val, srećom oslabljen ludom trkom, jednako neumoljivo kreće prema Makedoniji koja nije u potpunosti izašla iz krize. Tri se važne pouke mogu izvući iz ovog dugog i teškog sukoba. Prva je da postoji pedagogija zla. Nitko na tom području nije htio do kraja oponašati ludilo poslijejugoslavenskih režima. Mađarsko- rumunjski odnosi koji su 1990.-1991. bili neobično loši, postupno su se poboljšali. Rat u Podnjestarju u Moldavskoj kratko je trajao (1992.-1993.) i brzo se završio teritorijalnom nagodbom koja nije toliko loša kako se čini. Naprotiv, Bugarska koja je 1987., za vladavine Gorbačova i njegova satrapa Todora Živkova, krenula putem 'etničkog čišćenja' turske manjine, vodila je nakon povratka demokracije uzornu politiku kada je riječ o snošljivosti koja je bila važna za promjenu položaja albanske manjine u susjednoj Makedoniji. Sama je Albanija dosta brzo, nakon 1997., okrenula leđa nacionalističkom avanturizmu Salija Beriše. Napokon, Grčka i Turska imale su veliku želju za identitetom: Atena koja se borbeno postavila, htjela je - od Papandreua do Mitsotakisa - ugušiti u začetku malenu Makedoniju, a kasnije je shvatila da joj je vlada u Skopju zapravo prijeko potrebna. Ankara je pak u početku previše energije uložila da bi poduprla Bošnjake i Albance, a nije vidjela da su glavni zagovarači ekstremnog 'otomanstva' bili isti oni u islamističkoj stranci koji su jednostavno htjeli, poput njihova prijatelja i klijenta Izetbegovića, uništiti kemalističku svjetovnost. No, s postupnom pobjedom proeuropskih i internacionalističkih snaga lijevog centra koje danas utjelovljuju Simitis i Ecevit, grčko-tursko približavanje postalo je stvarnost, zacijelo krhka, ali puna nade. Druga velika pouka: europski osjećaj koji je grubo stavljen na kušnju, ipak se odupro balkanskom udaru. Njemačka je krenula u sukob kao prokatolički i rusofobni kolovođa, dok su Francuska, a napose Ujedinjeno Kraljevstvo, vrlo ozbiljno bili skloni idealiziranoj Srbiji. Male su države bile ravnodušne. A na polju europske obrane nije bilo jedinstvenog stajališta. Deset godina poslije, Bosnom i Kosovom na opće zadovoljstvo upravlja prava europska vojska, premda još nema svog imena. Danas više nema ni traga nesuglasicama između Londona, Berlina i Pariza. Treća pouka, daleko najvažnija, je ta da se demokracija rođena u krvi i u suzama, danas učvrstila. Promjene su se dogodile posvuda, i to više puta, osim u Bosni. Umjerene postave pojavile su se u Zagrebu (najznačajnija), u Beogradu (najodvažnija), u Tirani i u Prištini (najnužnije). Njihov takmac, car Simeon II., blizak Juanu Carlosu, pokušat će izvući Bugarsku iz izolacije, dok u Bukureštu vlada Illiescu koji se jako urazumio, ali nema velike ovlasti. Uz uvjet da imamo na umu nužnu skromnost na koju nas potiče najnovija povijest, ove tri pouke ipak su ozbiljan razlog za nadu", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙