FR-BA-HR-YU-obljetnice-Oružani sukobi-Diplomacija-Vlada-Obrana LE COURRIER INTERNATIONAL 21.6. UVODNIK O OBLJETNICI RATA NA BALKANU FRANCUSKALE COURRIER INTERNATIONAL21. VI. 2001.Napokon imamo razloga da se nadamo miru"Već je deset
godina kako je Balkan stupio na put propasti pred zbunjenim pogledom međunarodne zajednice punim nevjerice, na put pustošenja i neoprostivih zločina zbog kojih se europsko XX. stoljeće završilo tamo gdje je i počelo - u istoj gomili gluposti i ubojstava, negdje između Sarajeva i Soluna. Dakle, Auschwitz nije bio dovoljan da smanji drzovitost Europljana kao uzora uljudbe. Dug balkanski sukob, manje užasan od genocida 1941.-1945., ali jednako znakovit kada je riječ o stupnju moralne odgovornosti tih društava, trebao bi, još jednom, potaknuti Zapadnjake na skromnost.Međusobno povezani balkanski sukobi, tek nešto manje krvavi od međusobnog ubijanja između Hutua i Tutsija, bili su najveći poraz mira u desetljeću koje se završava, dok se u Južnoj Africi, Srednjoj Americi, na korejskom poluotoku, pa i, stanovito vrijeme, između Izraelaca i Palestinaca, postupno nametala logika smirivanja. Jedan će drugi fenomen očarati buduće geopolitičare: gotovo predvidljiva pravilnost širenja udarnog vala u pravcu sjever-jug. Sve je počelo sa slovenskim odvajanjem u proljeće 1991. koje je pak
FRANCUSKA
LE COURRIER INTERNATIONAL
21. VI. 2001.
Napokon imamo razloga da se nadamo miru
"Već je deset godina kako je Balkan stupio na put propasti pred
zbunjenim pogledom međunarodne zajednice punim nevjerice, na put
pustošenja i neoprostivih zločina zbog kojih se europsko XX.
stoljeće završilo tamo gdje je i počelo - u istoj gomili gluposti i
ubojstava, negdje između Sarajeva i Soluna. Dakle, Auschwitz nije
bio dovoljan da smanji drzovitost Europljana kao uzora uljudbe. Dug
balkanski sukob, manje užasan od genocida 1941.-1945., ali jednako
znakovit kada je riječ o stupnju moralne odgovornosti tih društava,
trebao bi, još jednom, potaknuti Zapadnjake na skromnost.
Međusobno povezani balkanski sukobi, tek nešto manje krvavi od
međusobnog ubijanja između Hutua i Tutsija, bili su najveći poraz
mira u desetljeću koje se završava, dok se u Južnoj Africi, Srednjoj
Americi, na korejskom poluotoku, pa i, stanovito vrijeme, između
Izraelaca i Palestinaca, postupno nametala logika smirivanja.
Jedan će drugi fenomen očarati buduće geopolitičare: gotovo
predvidljiva pravilnost širenja udarnog vala u pravcu sjever-jug.
Sve je počelo sa slovenskim odvajanjem u proljeće 1991. koje je pak
omogućio odlazak slovenskih komunista iz federalne stranke
nekoliko mjeseci ranije. Požar se brzo proširio na Hrvatsku, s
blokadom vojarna savezne vojske i krvavom pobunom srpskih područja
(krajina i istočna Slavonija) u katoličkoj republici na
sjeverozapadu. Tek što je uspostavljeno krhko primirje, 1992.
dogodila se eksplozija Bosne, najkrvavija i najbarbarskija epizoda
u tom ratu. Nju će ponovno, još više, aktualizirati američke
pogrješke u prvim mjesecima Clintonove uprave i drzovitost srpske
milicije koja je bila uvjerena da je gazda na terenu. Iz tog će se
gliba (teško) izići tek 1994-1995., zahvaljujući većoj suradnji
između Francuza i Engleza na terenu koju su, unatoč sklonosti
Francoisa Mitterranda prema Srbima, uspostavili Alain Juppe i
Douglas Hurd. No taj pomak nije spriječio sramotan pokolj
razularene srpske soldateske nad muslimanskim civilima u
Srebrenici.
Nakon Daytonskog sporazuma koji je s mukom postigao Richard
Holbrooke, eurofobni pitbul iz Clintonove uprave, bolest se
vratila, ovaj put potaknuta istodobnim raspadom dvaju režima,
srpskog i albanskog, koji je ostavio otvorena vrata za svakojaka
nadmetanja na Kosovu, gdje je nakon 1988. stvarno uveden
'apartheid' albanskog puka. Nova je kriza izazvala praktično
odvajanje Kosova, pad Miloševićeva režima u Beogradu, jačanje
crnogorske samouprave i predizborne izjave kosovskih ekstremista
iz OVK-a. Sada se udarni val, srećom oslabljen ludom trkom, jednako
neumoljivo kreće prema Makedoniji koja nije u potpunosti izašla iz
krize.
Tri se važne pouke mogu izvući iz ovog dugog i teškog sukoba. Prva je
da postoji pedagogija zla. Nitko na tom području nije htio do kraja
oponašati ludilo poslijejugoslavenskih režima. Mađarsko-
rumunjski odnosi koji su 1990.-1991. bili neobično loši, postupno
su se poboljšali. Rat u Podnjestarju u Moldavskoj kratko je trajao
(1992.-1993.) i brzo se završio teritorijalnom nagodbom koja nije
toliko loša kako se čini. Naprotiv, Bugarska koja je 1987., za
vladavine Gorbačova i njegova satrapa Todora Živkova, krenula
putem 'etničkog čišćenja' turske manjine, vodila je nakon povratka
demokracije uzornu politiku kada je riječ o snošljivosti koja je
bila važna za promjenu položaja albanske manjine u susjednoj
Makedoniji. Sama je Albanija dosta brzo, nakon 1997., okrenula leđa
nacionalističkom avanturizmu Salija Beriše. Napokon, Grčka i
Turska imale su veliku želju za identitetom: Atena koja se borbeno
postavila, htjela je - od Papandreua do Mitsotakisa - ugušiti u
začetku malenu Makedoniju, a kasnije je shvatila da joj je vlada u
Skopju zapravo prijeko potrebna. Ankara je pak u početku previše
energije uložila da bi poduprla Bošnjake i Albance, a nije vidjela
da su glavni zagovarači ekstremnog 'otomanstva' bili isti oni u
islamističkoj stranci koji su jednostavno htjeli, poput njihova
prijatelja i klijenta Izetbegovića, uništiti kemalističku
svjetovnost. No, s postupnom pobjedom proeuropskih i
internacionalističkih snaga lijevog centra koje danas
utjelovljuju Simitis i Ecevit, grčko-tursko približavanje postalo
je stvarnost, zacijelo krhka, ali puna nade.
Druga velika pouka: europski osjećaj koji je grubo stavljen na
kušnju, ipak se odupro balkanskom udaru. Njemačka je krenula u
sukob kao prokatolički i rusofobni kolovođa, dok su Francuska, a
napose Ujedinjeno Kraljevstvo, vrlo ozbiljno bili skloni
idealiziranoj Srbiji. Male su države bile ravnodušne. A na polju
europske obrane nije bilo jedinstvenog stajališta. Deset godina
poslije, Bosnom i Kosovom na opće zadovoljstvo upravlja prava
europska vojska, premda još nema svog imena. Danas više nema ni
traga nesuglasicama između Londona, Berlina i Pariza.
Treća pouka, daleko najvažnija, je ta da se demokracija rođena u
krvi i u suzama, danas učvrstila. Promjene su se dogodile posvuda, i
to više puta, osim u Bosni. Umjerene postave pojavile su se u
Zagrebu (najznačajnija), u Beogradu (najodvažnija), u Tirani i u
Prištini (najnužnije). Njihov takmac, car Simeon II., blizak Juanu
Carlosu, pokušat će izvući Bugarsku iz izolacije, dok u Bukureštu
vlada Illiescu koji se jako urazumio, ali nema velike ovlasti.
Uz uvjet da imamo na umu nužnu skromnost na koju nas potiče
najnovija povijest, ove tri pouke ipak su ozbiljan razlog za nadu",
u uvodniku lista piše Alexandre Adler.