FRAN.-LE MONDE 1.6. PROTIV PRAVA NA SAMOODREĐENJE NARODA

FRANCUSKA LE MONDE 1. VI. 2001. Pascal Boniface, direktor IRIS-a: 'Balkanizacija planeta stalno se ubrzava' Alain Frachon razgovarao je s Pascalom Bonifaceom, direktorom Instituta za međunarodne i strateške odnose. Iz razgovora izdvajamo: " - Broj država stalno raste, mijenjajući izgled međunarodne pozornice. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće stalnog osnivanja država. Hoće li se ta težnja nastaviti u XXI.? = (...) Nakon pad SSSR-a svjedoci smo trećeg fenomena: još jednog raspada, višenacionalne države-carstva. Od jedinstvenog Sovjetskog Saveza dobili smo petnaest vrlo različitih država. Podsjetimo da uzastopni projekti udruživanja država nisu uspijevali. U jednom se času pomislilo da će se Moldavska vratiti Rumunjskoj: no nije bilo tako; postala je - i ostala - neovisna država. Drugi raspad: Jugoslavija, nekadašnja se federacija rascijepila na šest dijelova, a možda, uskoro, i više. Ukratko, proces stvaranja država se ubrzava. On nije specifičan za Europu. Tiče se svih kontinenata. - Govorite o kancerogenom širenju. Zbog čega je ono pogibeljno? = Pogibeljno je iz dvaju razloga. Općenito, kada se države stvaraju secesijom, onda je to u pozadini ratova i sukoba. Čehoslovački je primjer zapravo iznimka. Može biti baršunastih razlaza, mirnih raskida, ali se većinom rastanci događaju u krvi, a ne uz obostrani pristanak. Pogibeljno je zato što porastom broja država nastaju vrlo slabi entiteti koji nemaju državne atribute. (...) Što je više država, manje je država koje su kadre ostvariti ono što jedna država mora činiti na međunarodnoj razini, u smislu stabilnosti, itd. Dakle, ta balkanizacija planeta, to komadanje svijeta može dovesti do stvaranja entiteta koji se ne mogu braniti, ne mogu preživjeti i čiji je suverenitet tek izvanjski - što može uzrokovati crne rupe ili sive zone u svijetu. No vratimo se na čimbenike koji potiču osnutak država - i koji bi mogli i dalje biti aktivni i pojačavati se. Proces odcjepljenja je uglavnom proces množenja dijeljenjem. Odvajanje jednog dijela odmah u drugog potiče želju za odvajanjem. Vidjeli smo to u bivšoj Jugoslaviji. Kada se Slovenija htjela osamostaliti, Hrvati su rekli: 'I mi ćemo'; a kada je Hrvatska postala samostalna, hrvatski su Srbi rekli: 'I mi ćemo', itd. (...) - Nije li pomalo protuslovno tumačiti umnažanje država kao opasnost, s jedne strane, a s druge, govoriti da je usitnjavanje država često ključ blagostanja? = Ne. To misle mnogi zainteresirani narodi. No postoje loša iznenađenja. Ne možemo reći da Rusi i Ukrajinci danas nužno žive bolje i da je raspad SSSR-a bio čimbenik povećanja blagostanja slavenskih naroda koji su ga željeli. Ipak, težnja je da se bogati - unutar jednog entiteta - žele osloboditi siromašnih. Zbog te se težnje bogati još više bogate, a siromašni su još siromašniji, pa takav porast nejednakosti između naroda ne može na koncu da ne dovede do problema. Utrka za blagostanjem postala je, čini se, pokretač povijesti, puno više nego pojmovi poput solidarnost ili, nekada, moći. - Danas se daje prednost pravu naroda na samoodređenje pred načelom teritorijalne cjelovitosti... = To je moralni pristup. Teritorijalna se cjelovitost promatra kao državno načelo, načelo Realpolitike: ona, dakle, izaziva pogrdne konotacije. Dok se pravo naroda na samoodređenje doživljava kao očitovanje demokracije na međunarodnoj razini i zato izaziva pozitivne konotacije. Kao odgovor na blokovsku podjelu, na shvaćanje sila koje je svoj ritam odavno prenijelo na međunarodno društvo, je moralni zahtjev koji je nedavno valorizirao drugo načelo - pravo na samoodređenje - naspram prvog - teritorijalne cjelovitosti. Čini se da je jedno izraz odnosa snaga; drugo je izraz moralnog načela. Budući da u svijetu ima pet tisuća naroda i etničkih zajednica, jasno nam je da na koncu ne možemo živjeti s pet tisuća država. (...)"