AU 23.V.-APA-NOVA JUGOSLAVIJA

AUSTRIJA AUSTRIJSKA NOVINSKA AGENCIJA - APA 23. V. 2001. Veleposlanik Kovač: 'Jugoslavija želi biti Europa' "'Jugoslavija je čvrsto odlučila biti Europa i to ne samo zemljopisno'. Tu aktualnu sliku raspoloženja opisao je jugoslavenski veleposlanik u Austriji Mihajlo Kovač u utorak u Beču na predavanju pod naslovom 'Balkanska drama zakašnjele europske integracije'. Balkan je stoljećima bio 'najzapušteniji i najnesretniji dio Europe', rekao je veleposlanik. Velike ga sile nikada nisu držale subjektom, nego uvijek objektom. Taj su dio Europe gledale kao nešto 'egzotično, uzbudljivo, orijentalno, ali nipošto europsko'. Kovač je naglasio da mu odlazak stare Jugoslavije nije lako pao. Ljudi su se u to vrijeme trebali osjećati kao građani Europe. I gotovo pola stoljeća Jugoslavija je 'u mnogo pogleda bile sve ono što Europa tek danas želi biti'. Model jugoslavenske federacije bio je 'plan buduće ujedinjene Europe', naime zajednica više naroda i vjera sa zajedničkim tržištem, zajedničkom valutom i obranom. No jugoslavenski se model raspao jer je 'rođen u krivo vrijeme, na krivom mjestu', rekao je Kovač. Za to postoje ponajprije dva razloga. Jedan je fenomen 'zakašnjelih nacija odnosno želje pojedinih naroda da po svaku cijenu ostvare svoje neovisne nacionalne države'. S druge pak strane i 'potpuni izostanak spremnosti međunarodne zajednice da se tom problemu odgovorno posveti.' Za propast Jugoslavije najveću odgovornost snosi Slobodan Milošević. Odgovoran je za zločine protiv vlastitog i drugih naroda, naglasio je Kovač. Izrazio je nadu da će Milošević 'biti pozvan na odgovornost pred sudom vlastitoga naroda i, ako bude potrebno, i u Haagu'. Ali i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman ne bi 'zaslužili mjesto u udžbeniku demokracije ili nacionalne snošljivosti', rekao je Kovač. 'Inače danas ne bi u Srbiji bilo oko pola milijuna srpskih izbjeglica koji nemaju nade za skori povratak u Hrvatsku ili Bosnu'. Sva su trojica doduše već napustila političku pozornicu, ali u tom dijelu Europe ni dalje nema mira. 'Grč nacionalizma i mržnje i dalje je nazočan, izjavio je Kovač. Od strane međunarodne zajednice 'nametnuti koncept' multietničke Bosne ponovno je pred 'iskušenjem'. Posljednji siloviti događaji pokazuju da je 'probuđena i obnovljena etnička mržnja u sve tri etničke zajednice duboko i skoro organski ukorijenjena'. Bosna ne bi mogla samu sebe očuvati, rekao je Kovač. Međunarodna zajednica morala bi se zapitati u čemu su njezine greške. A isto bi pitanje trebalo postaviti i u 'drugom međunarodnom laboratoriju', na Kosovu. Poslije dvije godine međuanarodne nazočnosti na Kosovu moglo bi se reći da je 'eksperiment zapeo u slijepoj ulici'. Albanska većina ne bi prihvatila 'model samouprave, mira i etničke snošljivosti', jer je to 'prepreka stvaranju neovisne i etnički čiste albanske države'. Da su s Kosova prognani skoro svi Srbi. 'U međuvremenu krvnici su postali žrtve a žrtve krvnici'. I događaji i Makedoniji 'jasno potvrđuju da za stabilnost regije najveću opasnost predstavljaju državotvorne težnje Albanaca a ne Beograd i Srbija'. Što se prije to u Bruxellesu shvati, to će se prije doći do rješenja, do neke vrste kompromisa između 'srpskog povijesnog prava' i 'albanskog etničkog prava'. Budući status Kosova trebalo bi u svakom slučaju potražiti unutar UN-ove rezolucije 1244. U vezi sa stanjem u Srbiji, Kovač je naglasio da je vlada preuzela 'jedno od najtežih nasljeđa suvremene Europe': potpunu međunarodnu izolaciju, inozemne dugove od oko 12 milijarda dolara, trulo gospodarstvo s 30 posto nezaposlenosti, kriminalizirano društvo, prazne zdravstvene, obrazovne i socijalne fondove, 700 tisuća izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i s Kosova, neriješeno i zamršeno stanje na jugu Srbije i s Crnom Gorom. No odlučni su raditi na povratku u međunarodne političke i novčarske ustanove, na ponovnoj uspostavi bilateralnih odnosa, na reformama na području zakonodavstva, pravosuđa, gospodarstva itd. Već je mnogo toga učinjeno, 'ali ipak ne dovoljno'. Za sada se Beograd mora ponajprije boriti s 'crnogorskim i albanskim separatizmom', s 'valom okrutnog terorizma u južnoj Srbiji i sve većim pritiskom haaškoga suda' za izručenje vjerojatnih ratnih zločinaca. Proces integracije u svijet otežavaju ponajprije dva čimbenika. Prvo, nedostatak kadrovske i logističke strukture i drugo, 'nestrpljenje građana i poduzetnika'. Jer poslije demokratskog preokreta u Srbiji, očekivanja su bila jako velika. S druge strane i mnogim je ljudima jasno 'da sto dana nisu dovoljna da iz pepela ustane tako sustavno uništavana zemlja.' Jugoslavija je u svakom slučaju napustila 'tragičnu politiku izolacionizma'. Sada ima ponajprije tri prioriteta: potpuna normalizacija odnosa sa susjedima, jačanje regionalnog pristupa za jugoistočnu Europu sudjelovanjem u raznim inicijativama (SECI, Stabilizacijski sporazum itd.) i brza integracija u Europu. Jugoslavija je pred 'dugim procesom stvaranja mira i sigurnosti kao i prilagodbe europskim standardima'. Kovač se ipak pokazao optimistom. U svim balkanskim zemljama na vlasti su demokratski izabrane vlade koje su sve krenule istim smjerom: 'Putom u Europu'. I došlo je vrijeme 'da se u Europi shvati da između Srbije i Miloševića više ne postoji znak jednakosti'. Austrijsko-jugoslavenski odnosi su, povijesno gledano, 'puni sjena'. No loša prošlost ima samo jednu vrlinu - da je prošlost. Postoje i mnoge zajedničke stvari kao što je primjerice 'ljudska, gospodarska i kulturna povezanost'. Jugoslavija u jakom austrijskom gospodarstvu vidi 'dobrodošlog partnera'. Osim toga i austrijska se vanjska politika promijenila u odnosu na devedesete godine. Danas postoji 'veliki stupanj razumijevanja i konstruktivnih stajališta Austrije u pogledu na stanje na Kosovu'. U zaključku veleposlanik je naglasio još nešto zajedničko: Austrija i Jugoslavija jedine su zemlje kažnjene sankcijama EU-a, tako da to može biti prilika za razmjenu 'bogatih iskustava'".