DNEVNI PREGLED BR. 92. 14. SVIBNJA 2001.

NJEMAČKI RADIO - RDW 12. V. 2000. Iz tiska (...)Međunarodna tema kojom se bave njemački dnevni listovi su izbori u Italiji na kojima je ozbiljni kandidat desno orijentirani medijski mogul Silvio Berlusconi. 'Fuldaer Zeitung' piše da mnogi Talijani koji će sutra glasovati za vođu desno orijentiranog stranačkog bloka Silvia Berlusconija misle da netko tko je tako bogat kao on ne mora se još više bogatiti na njihov račun. I stvarno medijski car, posjednik brojnih nekretnina i predsjednik milanskog nogometnog kluba, čija se imovina procjenjuje na 13 milijardi dolara, financijski je neovisan. Ali glede podrijetla njegova bogatstva postoji čitav niz sumnji i neobjašnjenih potankosti, tako da se vrlo vjerojatnom čini i tvrdnja, da je netko tko se upušta u tako dubiozne poslove također i vrlo pogodan za ucjenjivanje, ocjenjuje list. Essenski 'Neue Ruhr Zeitung' upozorava i na politiku Berlusconijevih stranačkih saveznika. Veliku zabrinutost izazivaju Berlusconijevi koalicijski partneri. 'Alleanza Nazionale' je okupljalište prikrivenih neofašista, nepopravljivih Mussolinijevih obožavatelja i novih desničara. A 'Liga sjever' Berlusconijeva partnera Umberta Bossija, koja naginje separatizmu, svojim zastrašujućim rasističkim parolama protiv stranaca na dlaku nalikuje austrijskim slobodnjacima Joerga Haidera. Bivši predsjednik EU-ovog Povjerenstva Jacques Delors već upozorava da bi Bossijevo sudjelovanje u Vladi predstavljalo 'opasnost za Europu'. Ali već se sada može predvidjeti da će europske vlade obuzdavati svoje nezadovoljstvo. Previše su obeshrabrujuće bile neuspješne sankcije protiv plavo-crne koalicije u Austriji. 'Europa ne može baš ništa učiniti protiv nas', već sada ističe Berlusconi i dodaje da je Italija prevelika i prevažna, prenosi dnevnik. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 11. V. 2001. Henrik Sokalski: Međunarodna zajednica mora biti mnogo prisutnija u Makedoniji nego što je sada. Prema mišljenju ovog stručnjaka za međunarodne mirovne operacije i preventivnu diplomaciju i višeg suradnika američkog Instituta za mir, za stabilizaciju prilika u Makedoniji nužna je uspostava međunarodne mirovne nazočnosti na sjevernoj granici republike. Henrik Sokalski koji je predvodio i preventivnu mirovnu misiju Ujedinjenih naroda u Makedoniji, na jučerašnjem skupu u Institutu za mir također je naglasilo da unutrašnje političke snage u Makedoniji nisu u stanju nadići sadašnju krizu bez međunarodnoga zauzimanja. Prilog Jele Jevremović. Pogrješka ukidanja preventivne misije Ujedinjenih naroda u Makedoniji u studenom 1999. mora se odmah ispraviti, smatra Henrik Sokalski, koji također smatra da je ovom trenutku neizbježno uspostaviti međunarodnu nazočnost na makedonskoj granici prema Kosovu: = Onima koji su skeptični prema toj ideji zbog financijskih izdataka takve misije moram ukazati na gubitke koji dolaze zbog troškova vojnoga pothvata i prekida u proizvodnji zbog te akcije. Gubitci su toliki da bi se već mogao financirati dvogodišnji, a možda i duži mandat međunarodnih preventivnih snaga. = Međunarodna zajednica mora biti češće nazočnija nego što je sada, bar onoliko koliko je bila nazočna dok su u Makedoniji bile raspoređene međunarodne preventivne snage - preporučuje Sokalski i dalje zaključuje da unutrašnje snage Makedonije nisu u stanju same stabilizirati zemlju niti je vratiti na kolosijek na koji je bila prije krize. Prema riječima suradnika Instituta za mir Makedoniji treba pomoći većom vojnom suradnjom s NATO-om i bližim vezama s Europskom unijom: = To se može postići uz ostalo i unapređivanjem položaja Makedonije vezano uz primanjem u NATO savez, na razinu višu od Partnerstva za mir. To bi također podrazumijevalo veću zauzetost Europske unije. U tom pogledu je već ostvaren koristan početak. Skoro da ne prođe tjedan da neko od visokih predstavnika Europske unije ne posjeti Skopje. Sokalski se također zalaže za uspostavu saveza za Makedoniju koji bi uz vojni i politički vid uključio provedbu sveobuhvatnog programa izgradnje civilnog društva, a koji bi se posebno usredotočio na aspekte pomirbe i jačanje demokratskih ustanova vlasti. U okviru pakta za Makedoniju, dodaje Sokalski, trebalo bi postići i široki društveni ugovor koji bi proizišao iz širokih razgovora ili povjerenstva za pomirbu, a koji bi uključio sve civilne i političke snage u zemlji. Time bi se mogao postići društveni konsensus o glavnim pitanjima unutrašnjeg razvoja Makedonije čime bi se - kako se izrazio - nadišle etničke podjele i uski etnički ciljevi koji potkopavaju stabilnost te zemlje. Svoje izlaganje u washingtonskom Institutu za mir, Sokalski je zaključio riječima: = Makedonija danas krvari, ali još uvijek nije kasno da joj međunarodna zajednica pomogne da se izvuče iz krize. (VOA) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 11. V. 2001. Balkanski jezici (ne)razumijevanja, prilog Branke Mihajlović uz suradnju dopisnika: Karmela Devčić (Zagreb), Budo Vukobrat (Sarajevo), Jugoslav Ćosić (Beograd), Žužana Serenčeš (Novi Sad), Gordana Borović (Podgorica), Valentina Čukić (Kosovska Mitrovica) i Nadira Avdić-Vllasi (Priština). Da li se na prostorima bivše Jugoslavije u tri države kojima je namijenjen ovaj program - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji ? pomiče granica jezične tolerancije? Da li je iza nas razdoblje u kojem je jezik korišten ne za sporazumijevanje već za razdvajanje? Kakvog je traga ostavio razdoblju u kojem su nastajali novi jezici u novim državama, u kojima su neki od tih novih jezika postajali jezici manjina? HRVATSKA Srbima u Podunavlju, Talijanima u Istri, Mađarima u Baranji, Česima u okolici Daruvara, svima njima omogućeno je da, primjerice, osobne dokumente dobiju uz hrvatski i na svom manjinskom jeziku. Zakon je u Hrvatskoj regulirao da veliki broj manjina u određenim gradovima i općinama ostvaruje pravo na službenu upotrebu svog jezika i to onda kada je neka nacionalna manjina u gradu ili općini većinsko stanovništvo. Pojašnjava načelnica Odjela za međunarodnu pravnu pomoć u Ministarstvu pravosuđa, Đurđa Alanović-Bojović: ALANOVIĆ-BOJOVIĆ: Ako neka općina ili grad uvede službenu uporabu manjinskog jezika, ona će koristiti dvojezični pečat, dvojezične natpisne ploče, nazivi ulica bit će napisani na dva jezika, zemljopisni pojmovi bit će napisani na dva jezika, a zatim i građanin se može obraćati svim tijelima na svom jeziku. Pitanje uporabe jezika bošnjačke manjine u Hrvatskoj za sada nije riješeno, ali upravo završeni popis stanovništva trebao bi pokazati brojnost i rasprostranjenost Bošnjaka u Hrvatskoj. O tome ovisi i mogućnost službene upotrebe bošnjačkog, kažu u Ministarstvu pravosuđa. Koliko srpska manjina u Hrvatskoj koristi svoj jezik i pismo, govori predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i član radne skupine za izradu ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Milorad Pupovac: PUPOVAC: Ako prođete područjima od Gorskog Kotora prema Dalmaciji i od Gorskog Kotora prema zapadnoj Slavoniji, nećete praktički nigdje naći oznake koje bi bile i na ćirilici i na latinici. Prava najviše imaju u istočnoj Slavoniji, gdje imaju zajamčeno i školovanje, osnovne i srednje škole i vrtiće. U drugim dijelovima Republike Hrvatske imamo dopunski studij srpskog jezika i kulture na zagrebačkom sveučilištu. Imamo naravno pokušaj formiranja dopunskih programa i dopunske nastave za djecu srpske nacionalnosti, ali na žalost zbog nedovoljne kooperativnosti i nedovoljne aktivnosti Ministarstva prosvjete i njihovih regionalnih ureda imamo samo nekoliko sredina koje su u stanju da te programe ostvare. Talijanski je desetljećima bio uz hrvatski službeni jezik u mnogim dijelovima Istre, ali statut Istarske županije, kojim se u Istri uvodi ravnopravnost hrvatskog i talijanskog, već tjednima izaziva brojne polemičke rasprave. U Ministarstvu pravosuđa kažu da županija ne može određivati hoće li se manjinski jezik ravnopravno uporabljati na području cijele županije, nego to svaki grad i općina rješavaju za sebe. Slučaj je došao i do Ustavnog suda. Saborski zastupnik talijanske manjine Fulio Radin komentira statut Istarske županije: RADIN: Ona ništa drugo praktički ne regulira, nego samo stavlja na papir ono što smo mi već prakticirali ovih zadnjih 7-8 godina, a to je da su u radu skupštine Istarske županije talijanski i hrvatski ravnopravni, što je bilo i cijelo ovo vrijeme. Svi dokumenti su i prije bili dvojezični i svako je mogao koristiti svoj jezik. To vrijedi i u komunikaciji građana prema svim tim ustanovama i institucijama županije. Sve se to prakticiralo i do sada. U Rijeci uz dječji vrtić na talijanskom postoje i tri osnovne i jedna talijanska srednja škola. Talijani imaju svoje škole i vrtiće i u Istri. Što je s medijima, znanstvenim i kulturnim ustanovama? RADIN: Talijani u Istri su imali i imaju jedne dnevne novine, i u Istri i u Rijeci jedan dvotjednik. Nemamo više vijesti na talijanskom jeziku na HRT-u, kao što smo nekada imali svakih 15 dana, nego u okviru Prizme, to je jedna emisija za manjine, ima i priloga na talijanskom. Na Radio Puli pola sata dnevno postoji program na talijanskom i na Radio Rijeci također pola sata. Imamo također znanstvenu instituciju Centar za povijesno istraživanje, talijansku dramu i tako dalje. - Koliko su srpski i ćirilica prisutni u medijima u Hrvatskoj? PUPOVAC: Mi smo imali na području istočne Slavonije jedan televizijski kanal. Na žalost zbog financijskih razloga to više ne funkcionira, ali četiri radijske stanice još uvijek funkcioniraju. U ostalim dijelovima Republike Hrvatske na žalost nema medijske predstavljenosti Srba u Hrvatskoj osim u obliku tiskanih medija. Srpska zajednica ima jedne novine koje izlaze u tjednom ritmu i jedan mjesečnik za društvena pitanja. Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina star je manje od godinu dana i manjine u Hrvatskoj ocjenjuju ga uglavnom dobrim. U pripremi je i ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Hoće li taj ustavni zakon donijeti neke promjene u korištenju jezika nacionalnih manjina? Milorad Pupovac je član radne skupine za izradu tog zakona: PUPOVAC: Ne, sigurno ne. Mi smo i smatrali da u tom području ne treba nekih značajnih promjena jer su sadašnja rješenja, po našem mišljenju, zadovoljavajuća, a kao što znate nije dovoljno samo usvojiti zakon, nego je potrebno da se političke organizacije ili jedinice lokalne uprave usmjere u tom pravcu da stvarno sva prava mogu biti ostvarena. Uz državne zakone, prava manjina reguliraju se i bilateralnim ugovorima. Hrvatska je do sada takve ugovore potpisala jedino s Italijom i Mađarskom, a u pripremi su i ugovori sa Slovačkom i Češkom, ali oni Slovacima i Česima neće donijeti nikakvo značajnije proširenje njihovih prava. * * * BOSNA I HERCEGOVINA Problem upotrebe manjinskih jezika u Bosni i Hercegovini kakvom ju je Bog ili Dayton dao, složenoj i po svemu nerazumljivoj, upitan je već po definiciji. Jednako je naime rizično odrediti atribut i subjekt manjinskim pravima, a prema demokratskim standardima nemoguće je baviti se u prostoru gdje su apsolutno reducirana prava konstitutivnih naroda koji su brojčano inferiorni ovisno o mjestu življenja. Upotreba njihovog jezika, jednog s tri varijante od tri s istom leksikografskom logistikom, tako se našla na istoj razini koju su legislativno i praktično drugdje govori nacionalnih manjina. Polovina ove države formalno-pravno još uvijek pripada Bošnjacima i Hrvatima, a ona druga Srbima, i naravno, službeno, njihovim jezicima. Nedavna odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti svih na svakom pedlju ove zemlje sugerira i nova rješenja u toj domeni. Prije zadnjeg vikenda ustavno povjerenstvo Republike Srpske došlo je do konsenzusa oko jednakopravnosti jezika koji se ovdje govore. Prema svjedočenju njenog prvog čovjeka Miroslava Mikeša, najviše teškoća bilo je oko pojma 'bosanski jezik'. MIKEŠ: Teškoće su nastale jer su predstavnici srpske strane insistirali na uporabi izraza bošnjački jezik jer se radi o Bošnjacima, a ne bosanski jezik jer to podsjeća na teritorijalni i regionalni pojam da se radi o Bosni kao državi, a ne kao naciji, pa su se onda Bošnjaci izjasnili da oni ne zahtijevaju tako nešto, već žele da se njihova nacija izjašnjava da govori bosanskim jezikom i onda se našao kompromis da su u službenoj uporabi srpski, bosanski i hrvatski jezik, gdje je srpski za srpski narod, bosanski za bošnjački narod i hrvatski za hrvatski narod. U Federaciji doduše taj korak još nije načinjen, ali barem u jednom njenom dijelu to se previše ne osjeća. Ministrica za obrazovanje i informiranje Sarajevskog kantona Esma Hadžagić kaže: HADŽAGIĆ: U ustavu koji još nije izmijenjen službeni jezici u Federaciji su bosanski i hrvatski. Dakle, i pored te ustavne odredbe ovdje nikada stvarno nitko nije pravio nikakve teškoće, počam od školskog sustava pa nadalje, za upotrebu sva tri jezika, dakle jezika naroda koji žive na ovome području. To stvarno nije problem, međutim kažem Vam da se to treba i ustavno učiniti službenim u ovom zahvatu koji, pretpostavljam, slijedi izmjena ovih entitetskih ustava u skladu s odlukom Ustavnog suda. Mora se međutim podsjetiti da u Federaciji nisu baš svi podložni tolerantnoj praksi, uočljivoj u Sarajevu ili Tuzli, na primjer. Tamo gdje je hrvatski živalj većinski i hrvatski je jezik svima materinji ili taterinji. To naravno nije određeno zakonom, ali jeste zakonitostima. Sarajevski pjesnik, Željko Ivanković, sugerira kako se ipak svi služimo jednim jezikom: IVANKOVIĆ: Što je to jezična norma bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ili pogotovo što bi bile prijelazne norme u našem govornom području koje evo u Bosni i Hercegovini ima jedva 3,5 do 4 milijuna stanovnika, tako da je sve još uvijek prenapuhano, od politike, od toga da se rat koji je završen vodi sada nekim drugim sredstvima, pa između ostalog i jezikom. Sa nešto naglašenijom odsutnošću tolerancije slično stanovište, a u vezi sa jezikom ili jezicima, iznosi banjalučki pjesnik Ranko Risojević. RISOJEVIĆ: Banjalučki Hrvati, banjalučki Srbi i banjalučki Muslimani (Bošnjaci, op. pr.) govorili su i govore jednako. Ako sada neko uvodi vlastitu normu to je loše, jer oni tako nikada nisu govorili. To je jedan papirnati jezik. Sada se također uvodi jedna norma bošnjačka koja će zahtijevati ovdje od Muslimana da govore jezikom koji nikada nisu govorili. Pisac i prevodilac u egzilu, Kolja Mićević: MIĆEVIĆ: Na pišem na srpskom svoju poeziju, međutim prevođenje povlači za sobom neke druge stvari i tu se ta naša raznovrsnost jezika vidi, a to je ono što je čarobno. Mi u tome vidimo samo mračnu stranu tih odnosa i ona je ubitačna i naravno veoma štetna, zlokobna čak. Ja vidim tu jednu raznovrsnost i ja ne pravim u tom slučaju više ni razliku između ekavskog i ijekavskog, iako pišem ekavski. Služim se ćirilicom, ali osobno me ne bi nitko mogao natjerati da objavim knjigu ako se isključivo mora objaviti na ćirilici. Bez obzira na stupanj tolerancije s kojom se jezičnom problemu ovdje prilazi, svi se slažu kako je, što je rekao Ivanković, jezik bio, a pomalo i ostao ratno sredstvo. Umjesto da se sporazumijevaju, nekima je služio da pokažu različitost i produciraju sve nove i nove nesporazume. HADŽAGIĆ: Naravno da je to jedan od rezultata naše sveukupne novije povijesti u zadnjih desetak godina, ali isto tako mislim da se ljudi polako vraćaju u ono što bi se reklo 'sam jezik', bez tih nekih političkih primjesa. Ja se apsolutno slažem s našim profesorima lingvistike, a posebice s profesorom Baotićem, koji tvrdi da se radi o jednom jeziku s nekoliko različitih jezičnih varijanti. Za kraj još jednom književnik Željko Ivanković koji kaže kako je jezik zajedno s vjerom i nacijom i njima pripadajućim mitovima uvijek bio najbolji medij za političku manipulaciju, ali ... IVANKOVIĆ: Rekao bih se stanje hladi i da ćemo ipak uploviti u neke mirnije, prije svega političke vode kada je u pitanju jezik, a onda će biti više prostora i da se jezik da ljudima struke da se oni njime bave. * * * SR JUGOSLAVIJA Kako je normativno regulirana uporaba jezika? Što se događa u stvarnosti? Kakvo je nasljeđe stare vlasti i u ovom segmentu? Govori Rasim Ljajić, federalni ministar za nacionalne manjine. LJAJIĆ: Može se reći da je, kao u sličnim drugim prilikama, zakonodavac predvidio rješenja koja bi se mogla označiti kao kompatibilna s međunarodnim standardima, ali na žalost kao i u drugim situacijama, politička praksa vrlo često to dematira, tako da mi imamo do sada jednu situaciju da postoji nesuglasje između normativnih rješenja i prakse, odnosno stvarnosti. Ocjena nezavisnih eksperata i nevladinih organizacija je oštrija. Oni ocjenjuju da je postojeća regulativa restriktivna u odnosu na ranija rješenja, a posebno na standarde iz Europe. Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose navodi karakterističan primjer: JANJIĆ: Novim zakonom je predviđena mogućnost da se imena gradova ispisuju i latinicom, ali nije dozvoljeno da se izvorno koriste manjinski jezici. Poznat je primjer sukoba oko Novog Sada. Novi Sad se po novom zakonu zove Novi Sad, s tim što se na mađarskom piše Novi Szad, a oni govore na mađarskom Ujividek. * * * Jedna od tri vojvođanske općine kojima je Ustavni sud naredio krajem siječnja da izmjene odredbu statuta o ravnopravnoj uporabi jezika je Subotica. Gradonačelnik Subotice Ištvan Ištvanović: IŠTVANOVIĆ: Učinjeno je tiho etničko čišćenje u administraciji. Tamo i gdje je bilo ranije omogućeno, sada nije. To je dug proces koji zahtjeva mnogo napora, rada i novaca, da se uspostavi mogućnost uporabe materinjeg jezika. Vojvodina je u razdoblju do dolaska Miloševića na vlast glasila kao harmonična višenacionalna sredina koja je mogla biti uzor i za neke europske susjede. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini je izgrađen pozitivan sustav ravnopravnosti pet službenih jezika: srpskog, mađarskog, slovačkog, rumunjskog i rusinskog. Doktor Tomaš Korhet, tajnik za manjinska pitanja: KORHET: U nekoj europskoj komparaciji u ovom području imali smo jednu uzornu praksu i naročito uzorne zakone. Stvarno je živjela neka praksa ravnopravnosti. A onda je došlo do preokreta. KORHET: Nakon dolaska Miloševića i ukidanja pokrajinske autonomije je ova politika jezične ravnopravnosti anatemizirana i došlo je do ukidanja zakonskih propisa koji su osiguravali ravnopravnost jezika. I 1991. godine je donesen srpski zakon o službenoj uporabi jezika i pisma i taj zakon je ukinuo mnoga od tih prava ravnopravne uporabe jezika. Iako je ostavljena mogućnost službene uporabe jezika nacionalnih manjina, ona je uz neka rješenja u praksi dovela do potpunog izumiranja manjinskih jezika na teritoriji Vojvodine. Dušana Janjića pitamo kako stvari s jezikom nacionalnih manjina stoje u stvarnom životu i u medijima. JANJIĆ: U stvarnom životu je kao što je i sve u Jugoslaviji: dosta zbrkano. Moglo bi se reći da je vođena generalna kampanja mržnje i razdvajanja, međutim ta kampanja je imala različite efekte kod različitih skupina. Na primjer, one skupine koje su prepoznate kao neprijateljske, kao što je albanska, nalaze se u mnogo težoj situaciji. U uporabu materinjeg jezika spada i pravo da vi vašu skupinu zovete i da je drugi moraju da poštivati i zovu njenim imenom, tako da je albanska manjina albanska manjina, a na RTS-u kada stiže vijest s Kosova, onda se kaže pripadnici albanske zajednice, a kada se govori o jugu Srbije kaže se 'Šiptari'. Janjić smatra da je društvo zrelo za uvođenje novih i čvrstih standarda za prekidanje stanja nesigurnosti i pravne neregularnosti. Saveznog ministra za nacionalne manjine Rasima Ljajića pitamo kada će ovo područje biti standardizirana i kada će republička zakonodavstva biti usklađena sa saveznim? LJAJIĆ: Mi smo u završnoj etapi izrade zakona o pravima pripadnika nacionalnih i etničkih zajednica i nastojimo ne samo da predvidimo prava koja će koristiti pripadnici nacionalnih i etničkih zajednica, već i stvoriti mehanizme za provođenje tih prava. U sklopu tih općih prava jeste i službena uporaba jezika nacionalnih manjina i mi predviđamo da na teritoriji jedinice lokalne samouprave, gdje tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u službenoj uporabi uz srpski jezik. Tu predviđamo također i da pripadnici manjina imaju pravo da dobiju dokumente na svom jeziku, u skladu s pravopisom njihovog materinjeg jezika, da se drugi osobni dokumenti izdaju dvojezično. Ja mislim da ćemo zapravo na taj način uskladiti našu regulativu sa suvremenim međunarodnim standardima. Jedno ovakvo rješenje je prihvaćeno i od strane Vijeća Europe i od strane OESS- a. * * * U Crnoj Gori se problem jezika manjina zapravo svodi na albanski jezik, jer je Albanaca u ovoj republici između 6 i 7 posto od ukupnog stanovništva. Jesu li su harmonični odnosi nacionalnih manjina i vlasti u Crnoj Gori vidljivi na jezičnom planu? Glasnogovornik Demokratske unije Albanaca i albanolog po struci Ferhat Dinoša: DINOŠA: U Crnoj Gori postoji zakon o ravnopravnoj uporabi albanskog jezika i pisma u sredinama u kojima je albansko stanovništvo većinsko, a to je konkretno Ulcinj. Vidjet ćete table i nazive institucija prvo na srpskom, a onda na albanskom. Imate pravo po tom zakonu da se obraćate institucijama na albanskom. Praksa je bila da se koristi latinica za ispisivanje albanskih imena, iako postoji posebno albansko pismo. A upisivanje učenika u dnevnik, ispisivanje svjedodžbi, radi se na tisuću modela za učenike na albanskom. Imate pravo obrane na sudu na albanskom i postoje tumači, ali se nema pravo upućivanja žalbe ili primanja presude na albanskom. Ja ne znam za takav slučaj. - Sudovi na albanskom jeziku ne postoje, je li tako? DINOŠA: Ne. Nema ni sudaca na razini republičkih sudova, a ni općinski sud u Podgorici nema ni jednog. U općini Podgorica sa 10 posto albanskog življa nema ni jedan jedini šalter gdje bi se Albanci mogli obratiti na svom jeziku. U Crnoj Gori ima 11 osnovnih škola u kojima se nastava dijelom ili potpuno održava na albanskom jeziku, međutim svi udžbenici nisu na albanskom i uglavnom su neadekvatni. Direktor Osnovne škole 'Mahmut Lekić' u Tuzima kraj Podgorice Petar Ivezaj: IVEZAJ: Te knjige su prevedene sa srpskog i na žalost prevedene su čak i prije više desetljeća. DINOŠA: Znam jedan podatak da se povijest od četvrtog do osmog razreda pokriva sa 111 minuta ili dva i pol školska časa ? za četiri razreda osnovne, a u srednjoj od 170 časova povijesti dvanaest je sati povijesti albanskog naroda. Albanski studenti iz Crne Gore u posebnoj su situaciji. Kako u Crnoj Gori nema fakulteta ni katedri na albanskom jeziku, uglavnom idu na studije u Prištinu ili Tiranu, a tamošnje diplome u Crnoj Gori nisu priznate. DINOŠA: Postoji spremnost da se to stanje uredi, znači da budu priznate diplome sveučilišta iz Albaniji i Prištine, čak bez nostrifikacije, nego uz jedan međudržavni sporazum, ali to za sada nije učinjeno ništa. A što je s informiranjem na albanskom jeziku? Na Televiziji Crne Gore redakcija za albanski jezik svakodnevno realizira deset minuta vijesti i jednom tjedno jednosatnu emisiju mozaičkog tipa. Državni crnogorski radio svakodnevno emitira desetminutne jutarnje vijesti i jednu polusatnu emisiju na albanskom, dok podgorički tjednik 'Polis' izdaje podlistak na tom jeziku. I neke lokalne i privatne radio-stanice, gdje ima albanskog življa, imaju program na albanskom, najviše sa 80 posto programa radio-stanica 'Mir' iz Tuzi. Ima i manjih lokalnih glasila na tom jeziku, ali je li to dovoljno? Pomoćnik crnogorskog tajnika za informacije Nikola Camaj: CAMAJ: Albancima ne trebaju ni emisije, ni glasila koja bi se isključivo prevela sa srpskog, odnosno crnogorskog jezika, jer Albanci razumiju taj jezik. Nama trebaju glasila da bi se uz materinji jezik mlade generacije obrazovale. Ako se traži samo informiranje na albanskom jeziku, to što dobivamo i udovoljava tome, međutim mi želimo i očekujemo da se učini i mnogo više, da recimo u sklopu televizije bude cjelodnevni program. - Je li se pokretala nekada inicijativa na tom planu? CAMAJ: Mi smo u nekakvoj etapi pregovaranja, pa bi možda u dogledno vrijeme mogli krenuti s takvim zahtjevom prema vladi, ali u svakom slučaju za tako nešto treba postojati potpora i parlamenta. Računamo da će albanske parlamentarne stranke dati svoju potporu u tom smjeru. * * * Na Kosovu je prva asocijacija kada je o jeziku riječ slučaj nesretnog vojnika koji je ubijen u Prištini samo zato što je njegov izgovor sličio srpskom. Bivši načelnik odjela Ministarstva prosvjete za kosovsko-mitrovački okrug Marko Radulović o srpskom jeziku na Kosovu kaže: RADULOVIĆ: Svaki jezik živi gdje živi narod koji njime govori, a tako je i sa srpskim jezikom na Kosovu i Metohiji. Zadržava se danas u mjestima koja su u okruženju i zadržava se u sjevernom dijelu Kosova i Metohije. Inače, srpski jezik je zajedno sa srpskim narodom protjeran. Radulović još kaže da se na zajedničkim sastancima Albanaca, Srba i međunarodne zajednice prioritet daje albanskom i engleskom jeziku. RADULOVIĆ: Je li to dio smišljene politike ili je to dio pokazivanja Srbima da oni nisu više građani prvog, ni drugog, nego čak trećeg reda ovdje na Kosovu, ne znam, ali zaista i to pitanje treba negdje postaviti na razgovorima koji se budu vodili. Jedan od službenih jezika na Kosovu, tvrde u UNMIK-u, je pored albanskog i srpski. Članovi nacionalnih zajednica imaju pravo komunicirati na svom vlastitom jeziku u svim općinskim organima i svim općinskim javnim službama. Tako stoji u uredbi UNMIK-a broj 2.000/45 od kolovoza prošle godine o samoupravi općina na Kosovu. Ima nekoliko jezika u UNMIK pravilniku o uporabi jezika u općinskim vlastima. Sastanci se vode na albanskom i srpskom jeziku, a u općinama gdje žive pripadnici zajednice čiji jezik nije ni albanski, ni srpski osigurava se prijevod, kada je potrebno, na jezik tih zajednica, kaže Susan Manuel, glasnogovornica misije UN- a, napominjući da se svi dokumenti tiskaju na albanskom i srpskom jeziku. Ali, ostavljena je mogućnost da se u općinski statut unesu i jezici drugih manjinskih zajednica čiji pripadnici žive u toj općini, dodaje Manuel. Srpski jezik se dakle na Kosovu nesmetano može upotrebljavati u etnički čistim sredinama. Evo kakva je medijska situacija: U glavnom gradu Kosova, Prištini, srpski možete čuti samo na Radio televiziji Kosovo, koja planira da se transformira u javni servis, i na multietničkom Radiju Kontakt u čijem programu se koriste i albanski i turski. Ukupno su na Kosovu registrirane 23 radio postaje koje svoj program temelje na srpskom jeziku. U sjevernom dijelu Kosova funkcionira 11 radio stanica, u centralnom dijelu pet, na jugu tri i u gnjilanskom kraju četiri stanice. Osim radio stanica na Kosovu, ali u mnogo manjem obimu, djeluju i tiskani mediji na srpskom jeziku. Nezavisni mjesečni list Kosovska polja pokušava pokrenuti i razviti komunikaciju međunarodne zajednice i kosovskih Srba, promovirati vrijednosti integracija, ali i informirati raseljena lica o tome što se zbiva u njihovom kraju. 'Glasnik Kosova i Metohije', novina je čiji je osnivač Eparhija raško-prizrenska. Uz taj list se srpsko stanovništvo može informirati o aktivnostima i stavovima Srpske pravoslavne crkve. S obzirom da je na Kosovu zbog jezičke netolerancije većinskog albanskog stanovništva opasno govoriti srpski jezik, bolje ne prolaze ni neki drugi koji se od srpskog ne razlikuju mnogo. Najviše su zbog toga stradali Bošnjaci koji ne žive u enklavama, a ne znaju albanski jezik. Stanje je najteža u Prištini. Užasavanje je izazvalo umorstvo Džemajila Gasonina na tržnici zbog toga što je progovorio bosanskim jezikom. O tome profesor Rabija Hadžialjević- Mehmeti kaže: HADŽIALJEVIĆ-MEHMETI: Nakon rata mnogi pripadnici albanskog većinskog naroda nerado čuju manjinske jezike. Teško se prilagođavaju u Prištini oni koji su došli iz seoskih sredina gdje se govorio bosanski jezik, koji je sličan njima nepodnošljivom srpskom. Zbog te sličnosti Bošnjacima koji nisu bili u sukobu s Albancima je ograničena uporaba svog jezika, iako se u osnovnoj i srednjoj školi nastava i dalje održava i na bosanskom jeziku. Bez obzira što je već počela nastava na bosanskom jeziku, u statutu općine to još nije uvedeno kao jedan od službenih jezika. Takvih teškoća ima i turska zajednica, s obzirom da i kod njih postoji taj sličan problem. Kod njih se također održava nastava na turskom jeziku, međutim uporaba jezika na službenoj razini nije moguća. (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 11. V. 2001. Pregled tiska "Od vodećih londonskih dnevnika prostorom bivše Jugoslavije bavi se 'The Independent', koji izvješćuje da su se premijeri Makedonije i Srbije, Ljupče Georgijevski i Zoran Đinđić, dogovorili da će surađivati u borbi protiv albanskih ekstremista. Georgijevski je pojasnio da će se suradnja sastojati prije svega u razmjeni informacija. Nijedan od premijera nije spominjao zajedničke vojne pothvate, navodi 'The Independent', dodajući da su makedonske snage na području Kumanova jučer samo povremeno djelovale po položajima albanskih pobunjenika. 'The Daily Telegraph' pak, sa sajma naoružanja u Skopju, objavljuje fotografiju, na kojoj tri djevojke u maskiranim odorama poziraju držeći komade ručnog oružja. Riječ je o balerinama iz Makedonskog narodnog kazališta koje su angažirali organizatori nastojeći privući kupce. Jedna od njih, Marija Josifovska, je za 'The Daily Telegraph' izjavila da više voli balet, ali da, kako je rekla, čovjek nekada mora uzeti ono što mu se nudi. Glavna vanjskopolitička tema za londonske dnevnike su strahovanja europskih prijestolnica da će prekosutra na parlamentarnim izborima u Italiji pobijediti desnica. 'The Guardian' izvještava s mitinga ekstremno-desničarske Lige za sjever čiji se vođa Umberto Bossi zalaže za federalizaciju zemlje, govori protiv useljenika, želi zaustaviti daljnje europske integracije i tvrdi da ljevičari EU žele pretvoriti u superdržavu tipa Sovjetskog Saveza. 'Pri tom je sadašnja Bossijeva retorika ublažena. Do nedavno je članove talijanske vlade lijevog centra nazivao boljševičkim gangsterima, a premijera Giulianna Amatta nacističkim kepecom, i prijetio da će na granici sa Slovenijom izgraditi zid', navodi izvjestitelj, dodajući da će, ukoliko se pokažu istinitima ispitivanja javnog mnijenja, Bossijeva Liga za sjever formirati vladu s koalicijom desnog centra 'Forca Italija' koju predvodi milijunaš Silvio Berlusconi. Europski diplomati, kako čitamo u 'The Guardianu', ne isključuju mogućnost da u tom slučaju prema Italiji uvedu slične sankcije kao prema Austriji nakon ulaska desničarske Stranke slobode u vladu. 'The Times' piše da sankcije prema Italiji u slučaju ulaska ekstremne desnice u vladu ne podupiru Nijemci, koji su svojedobno bili među najvećim zagovornicima embarga protiv Austrije. Kancelar Schroeder, kako se navodi, sada se kaje zbog tako žestoke reakcije prema Beču. 'The Financial Times' na naslovnoj stranici izvješćuje da se u predizbornu kampanju u Italiji uključila i nekadašnja britanska premijerka Margareth Thatcher, koja je ostala zapamćena između ostalog i po protimbi tješnjim europskim integracijama. Barunica Thatcher je talijanskim listovima proslijedila pismo u kojem podupire Berlusconija i kritizira Francesca Ruttelija, kandidata stranaka lijevog centra za premijera. Vodeći londonski dnevnici, inače, po nekoliko stranica posvećuju kampanji za parlamentarne izbore u Britaniji 7. lipnja. Listovi na naslovnim stranicama objavljuju popis predizbornih obećanja najveće opozicijske, Konzervativne stranke, koja biračima između ostalog nudi pojeftinjenje benzina za 18 pfeninga po litri, zatim manje poreze i jamstvo da će Britanija zadržati svoju valutu funtu, odnosno da neće ući u europsku monetarnu uniju. Laburisti aktualnog premijera Blaira, koji su prema anketama u uvjerljivoj prednosti, kampanju temelje na uspješnoj ekonomskoj politici. Svi dnevnici objavljuju sliku Blaira koji u unutrašnjosti Engleske za stolom u restoranu s lokalnim bračnim parom razgovara o ekonomskoj situaciji. 'The Financial Times' primjećuje da je par očigledno bio specijalno pozvan u restoran". (BBC) AUSTRIJA AUSTRIJSKA NOVINSKA AGENCIJA - APA 13. V. 2001. Hrvatska u ponedjeljak radi prvi korak u smjeru EU "Nešto prije općinskih izbora Hrvatska u ponedjeljak čini prvi korak u smjeru EU. Na Vijeću ministara vanjskih poslova EU-a u Bruxellesu, hrvatski će ministar vanjskih poslova Tonino Picula i povjerenik EU-a za vanjske poslove Chris Patten u podne parafirati Stabilizacijski i pridružbeni sporazum. Službeno potpisivanje očekuje se u jesen. Od 1. siječnja iduće godine između EU-a i Hrvatske bit će uspostavljena zona slobodne trgovine iz koje će biti izuzeti tek neki proizvodi agrarne i prehrambene industrije. Hrvatski glavni pregovarač Neven Mimica poslije svršetka zadnjih pregovora u petak govorio je o 'povijesnom trenutku', jer su sada prvi put ugovorno utvrđene veze s EU-om. Poslije potpisivanja sporazuma koje se očekuje u jesen, trebaju ga potpisati još i parlamenti svih država EU-a, Parlament EU-a i hrvatski parlament. Taj bi proces po svoj prilici mogao potrajati dvije godine. Do tada vrijedeći privremeni sporazum predviđa unaprjeđenje ponajprije trgovine i transporta. Od početka 2002. u roku od šest godina trebaju biti ukinute sve trgovačke barijere između Hrvatske i EU-a. To je rezultat pregovora kojim nisu baš sretne neke grane tekstilne i farmaceutske industrije, osobito stoga što je Makedoniji početkom travnja odobren rok od deset godina. Mimica je hrvatskoj televiziji HTV izjavio da je Hrvatskoj određen kraći prijelazni rok zbog jače razvijene industrije u Hrvatskoj. Kao politički najvažniji odlomak pridružbenog i stabilizacijskog sporazuma s EU-om u Zagrebu se ističe činjenica da je za Hrvatsku primijenjeno 'načelo regate', što znači da zemlja ne mora čekati druge kandidate za pristup koji u stabilizacijskom procesu ne napreduju tako brzo. Nadalje se na hrvatskoj strani bilježi kao uspjeh to što će načelo 'regionalne suradnje' služiti kao mreža za bilateralni sporazum. Pregovori o Stabilizacijskom i pridružbenom sporazumu obavljeni su u rekordnom roku, rečeno je u hrvatskoj vladi. Pregovori su započeli 24. studenog prošle godine na vrhu za jugoistočnu Europu u Zagrebu." KLEINE ZEITUNG 13. V. 2001. Lojze Peterle: 'Povjerenje u EU uzdrmano' "U Sloveniji pada odobravanje Europskoj uniji. 'Dok se zadnjih godina gotovo 60 posto stanovništva izjašnjavalo za pristup u EU, aktualno ispitivanje mišljenja pokazuje da sada manje od 50 posto Slovenaca zagovara pristup. 20 posto očituje se protiv', izvijestio je jučer Lojze Peterle, zastupnik Kršćanske narodne stranke Slovenije u okviru rasprave na temu proširenja EU-a na Istok, koju je organizirala štajerska Narodna stranka. Nisu samo kravlje ludilo i slinavka uzdrmali povjerenje slovenskog pučanstva u EU. I slovenska je vlada dijelom 'vodila previše neutralnu kampanju izvješćivanja u odnosu na Bruxelles', kaže Peterle. U pogledu prijelaznoga roka za protok radne snage od sedam godina kojega traže Austrija i Njemačka, bivši ministar vanjskih poslova očekuje fleksibilnost: 'Ta bi pravila trebalo ukinuti kad više ne budu potrebna'", izvješćuje Petra Prascaics. DIE PRESSE 14. V. 2001. Skretnice postavljene na rat "U glavnom gradu Skopju makedonsko vodstvo i zapadni diplomati slavili su sklapanje primirja i 'vlade nacionalnog jedinstva'. U albanskim graničnim selima malo se međutim moglo primijetiti od mira i slavljeničkog raspoloženja. Tamo su ponovno padale granate. Tamo su se vodile borbe još jače nego prije - i još se više ginulo. Ni makedonski vojnici ni albanski borci OVK u svojim se rovovima, čini se, ne brinu za ono što se dogovara u palačama vlade u Skopju. A pobunjenici nisu ni bili obuhvaćeni pregovorima. Stvaranje velike koalicije u kojoj su zastupljene obje albanske stranke u zemlji, nipošto ne svjedoči o deeskalaciji. Ona je ionako stvorena samo zato da bi se zapadni diplomati privremeno smirili. U stvarnoj politici obje su strane odavno postavile skretnice na smjer sukobljavanja", zaključuje komentator lista Wieland Schneider. FRANCUSKA LE MONDE 13.-14. V. 2001. Sebična Njemačka Gerharda Schroedera "Europski plan Gerharda Schroedera prikazan je kao federalistički proboj. Nije li on zapravo odraz sebičnog njemačkog viđenja? To se pitanje postavlja pri raščlambi proglasa Socijaldemokratske stranke (SPD) g. Schroedera objavljenog 30. IV. U njemu se on zauzima da se povelja o temeljnim pravima uključi u budući europski ustav. Zalaže se da Povjerenstvo bude prava europska izvršna vlast i želi proširiti ovlasti Parlamenta, dajući mu potpune ovlasti, pokazujući svoje federalno uvjerenje. No riječ je o budućem institucijskom planu čije potankosti nisu poznate, a u proglasu imaju sporedno mjesto. Najizravniji prijedlozi SPD-a otkrivaju Njemačku koja je prema europskoj integraciji suzdržanija nego se to čini. Tekst predlaže renacionalizaciju nekih europskih politika uime načela supsidijarnosti: ne raditi u Bruxellesu ono što se jednako dobro, ili još i bolje, može napraviti na razini država ili regija. Tako SPD ponovno potvrđuje da države članice moraju poštovati načelo sufinanciranja zajedničke agrarne politike (PAC), popuštajući stalnoj njemačkoj želji: smanjiti njemački račun u Bruxellesu, napose s obzirom na proširenje. Takva odluka koja nipošto nije federalna, oslabila bi jednu od rijetkih integriranih europskih politika. Kako je opravdati? Njemačka smatra da je prošlo vrijeme kada je Francuskoj, agrarnoj zemlji, trebala pomoć PAC-a u zamjenu za otvaranje njemačkim industrijskim proizvodima i da sada treba usmjeriti zajmove prema drugim područjima, više gledajući u budućnost. U istom duhu, SPD traži djelomičnu renacionalizaciju strukturnih politika pružanja pomoći siromašnim područjima, pozivajući se službeno na djelotvornost, a zapravo i da bi smanjio financijske transfere, napose u Španjolsku, crnu ovcu njemačkih diplomata. Premda Njemačka unutar svojih granica ima međuregionalni sustav financijske solidarnosti koji svima omogućuje da u svakoj pokrajini imaju jednake životne uvjete, ona nipošto ne razmišlja o uvođenju takvog sustava u zajedničku europsku kuću. U tekstu SPD-a nije riječ o financiranju novih europskih misija, pogotovu ne o nekakvom europskom porezu kojim bi se trebala ustrojiti socijalna solidarnost u Europi - osim kada je riječ o traženju ad hoc pomoći za zaštitu istočnih graničnih područja od konkurencije kandidata za proširenje. Moguće odustajanje od nedodirljive gornje granice europskog proračuna - 1,27 posto bruto domaćeg proizvoda - ne spominje se u proglasu g. Schroedera. (...) Nakon šoka kosovskog rata koji je pokazao da Europljani nisu kadri da se pomire u vlastitoj kući, cilj je da se na tim područjima od Unije načini snažna Europa. No isto tako je njemački cilj da ponovno stekne moć koju je izgubila 1945. S obzirom na prošlost, ona to može učiniti samo preko Europe, kako ne bi uplašila svoje partnere. Njemačka je poslala vojnike na Kosovo, ali je još uvijek zadnja po vojnim troškovima u Europi. Ona se podruguje Francuskoj kao nuklearnoj sili, ali bi odbacila svaki savez koji bi je doveo do bilo kakvog preuzimanja odgovornosti na tom području, gdje američka zaštita i dalje mora biti najvažnija. Napokon, reforma ustanova koju predlaže g. Schroeder mora Europu učiniti demokratskijom. No više demokracije u tom planu ne može se ostvariti bez Strasbourga, gdje Njemačka, najnaseljenija zemlja, ima najviše zastupnika i oko koje će se okupiti većina. Ukratko, to znači jačanje njemačkih ovlasti. Ta težnja nije nezakonita, u redu je da se u federaciji povede računa o demografskoj važnosti pojedine zemlje. Stvar je u tomu što Njemačka, najveća europska sila, želi federaciju u kojoj bi imala veće ovlasti, ali ne želi odgovornost, poglavito financijsku, koja u biti pada na raznorodnu zajednicu. G. Schroeder zaslužan je što je pokrenuo raspru o europskoj budućnosti i što je pozvao Francusku da u njoj sudjeluje. No trebao je predložiti ne manje njemačku, već u potpunosti njemačku Europu. Europu koja će svoj obrazac solidarnosti proširiti na petnaestoricu. (...) Nije riječ o suvremenoj inačici 'Njemačka će platiti', već o činjenici da središte - dakle, i Francuska koja je bogata gotovo kao i Njemačka - treba u vlastitom interesu pomoći periferiji kako bi se sačuvalo jedinstvo buduće federacije. Preko Rajne, nitko ne želi razgovarati o većoj solidarnosti. Dakle, federalistički prijedlog SPD-a još uvijek je privid Europe koja je odveć ograničena da bi se svidjela Francuzima", pišu Eric Le Boucher i Arnaud Leparmentier. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 12. V. 2001. Washington - Moskva: novi početak "U ruskoj vanjskoj politici nema ničeg važnijeg od odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Možemo izrađivati domišljate sheme koje u prvi plan ustrajno guraju ZND, Europu ili Kinu. One su dobre kao misaona igra, ali ništa više od toga. Željeli mi to ili ne, naše mogućnosti u vanjskom svijetu umnogome određuju odnosi s SAD- om. Možemo i moramo provoditi neovisnu vanjsku politiku, no američki čimbenik u njoj ima prvorazrednu ulogu. Bez obzira na smjenu glavnih junaka u Kremlju i u Bijeloj kući, ne može se reći da počinjemo ispočetka. Na žalost, nije tako. Devedesetih su i Moskva i Washington spiskali golem kapital povjerenja i suradnje stvoren izlaskom iz hladnog rata. Pokvaren i kriminaliziran jeljcinski režim iskoristio je rusko-američko 'strateško partnerstvo' kao oružje u unutrašnjopolitičkoj borbi i kao sredstvo za osobno bogaćenje. Clintonova uprava iskoristila je privremenu slabost Rusije kako bi se umiješala u unutrašnje stvari, i za vanjskopolitičko širenje. Kao što smo mogli i očekivati, razočaranje i ljutnja brzo su rasli na obje strane. Na koncu su nas gurnuli u stanje nestabilne i pogibeljne nejasnoće. Da bismo postavili zdrave temelje našim odnosima u novom globaliziranom svijetu, moramo dobro razumjeti partnerovu logiku. I to ne samo u bilateralnim odnosima, već i u puno širem političkom kontekstu. Trebamo se staviti na njegovo mjesto, uvući u njegovu kožu. Tada ćemo puno toga vidjeti na drugačiji način. Za razliku od prethodnika, nova republikanska uprava više se usredotočila na unutrašnje probleme. Dakako, do izolacionizma neće doći - jedina velesila ne može si dopustiti takav luksuz, no prioriteti se bitno mijenjaju. Na dnevnom redu Busha mlađeg smanjenje poreza i povećanje kvalitete izobrazbe važnije je od bilo koje vanjskopolitičke problematike. Naglo usporavanje gospodarskog rasta, stvarna prijetnja recesije, dugotrajna groznica na financijskim tržištima, potiskuje sve drugo u zadnji plan. Unutrašnjopolitički razlozi često prevladavaju i u vanjskoj politici. Primjerice, odluka o uspostavi nacionalnog sustava proturaketne obrane (NPRO) umnogom se tumači težnjom da se dade snažan poticaj oslabljenom gospodarstvu. Nova je momčad došla s čvrstom nakanom da ozbiljno promijeni pravac Clintona-Gorea. Ona je pred sebe postavila ambiciozne i donekle nespojive ciljeve: smanjiti ovisnost o vanjskom svijetu, smanjiti teret vanjskopolitičkih obveza, preispitati prioritete, osobitu pozornost posvetiti sigurnosti zemlje. (...) Na prvi pogled je čudno, ali istinito: u Washingtonu više izgleda daju razvitku naših odnosa, nego u Moskvi. Nehotična, pa i prisilna širina tamošnjeg obzora omogućuje da se bolje ocijene moguće alternative. Puno je toga u prvim postupcima uprave uvjetovano njezinom unutarnjom logikom, a ne željom da se Rusija stavi na njezino mjesto (premda ima i toga). Američka politika prema Rusiji još nije utvrđena. No stanje ipak postupno postaje jasnije. Hladni je rat dio prošlosti. Tobožnja prijateljska sloga prema formuli 'Bill-Boris' također je prošlost. Više nismo neprijatelji, ali se još nismo sprijateljili. (...) Rusija nije izgubila važnost za SAD, ali ne može računati na posebno mjesto. SAD je kao i prije važan za Rusiju, ali nam ne smije zakloniti čitav svijet. Stara-nova republikanska uprava snalazi se u ulozi vođe s globalnom odgovornošću. (...) Čini se da je nova uprava stvarno zainteresirana za razvitak pozitivnih odnosa s Rusijom. Istodobno nisu uklonjene ni stare zapreke: planovi za uspostavu nacionalnog sustava za proturaketnu obranu, NATO-ovo daljnje širenje na istok, alergija na našu suradnju s Iranom i s drugim 'lupeškim državama'. Kada bi i htjela, uprava ne može izbjeći teme medijske slobode u našoj zemlji i Čečenije. Sve to govori da postoji nemali potencijal za brzo i temeljito pogoršanje rusko-američkih odnosa. Na žalost, ni u njih ni u nas nisu nestali oni koji rado love u mutnom. Tako da moramo biti oprezni. U hodu ćemo možda i sami morati puno toga pojasniti. Primjerice, što nas više zabrinjava: teoretska mogućnost uspostave američkog NPRO- a ili stvarna opasnost da zakasnimo na vlak u času novog znanstveno- tehnološkog napretka? Što je za nas pogibeljnije: približavanje NATO-a ruskoj granici ili izolacija od Europe? Kome rast protuameričkog raspoloženja u Rusiji više prijeti - SAD-u ili nama samima?", pita se Viktor Kuvaldin, doktor povijesnih znanosti i profesor. IZVESTIJA 12. V. 2001. Savez kandidata "Rusija nam neće smetati. U NATO ćemo ući svakako. U tom su se duhu u hodnicima i za govornicom očitovali sudionici summita u Bratislavi. U slovačkoj su se prijestolnici susreli šefovi vlada Slovačke, Litve, Latvije, Estonije, Bugarske, Rumunjske i Slovenije, zamjenici albanskog i makedonskog premijera. Ovih devet zemalja žele biti članice Sjevernoatlantskog saveza. Među gostima bili su također hrvatski premijer Ivica Račan, češki predsjednik Vaclav Havel i bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Prevladavala je jedna tema - vrlo bolna za Kremlj - proširenje NATO- a. Rusiju su spomenuli ne jednom. Litavski premijer Rolandas Paksas izjavio je u razgovoru za Reuter da Moskva ne može znatnije utjecati na planove Saveza. Prema njegovu mišljenju, Kremlj se ne treba brinuti za Kalinjingrad koji će nakon ulaska baltičkih republika postati ruska enklava prikliještena između članica bloka. 'Priključenje Litve NATO-u - rekao je Paksas - bit će pretpostavka za učvršćenje sigurnosti i stabilnosti na tom području. Želimo dati prinos NATO-ovu obrambenom sustavu. Ne odgovara nam uloga pasivnih korisnika'. Zamjenik američkog državnog tajnika Mark Grossman pročitao je pozdravno pismo Georgea Busha sudionicima susreta. 'NATO mora biti otvoren svim demokracijama u Europi, piše američki predsjednik, svima koji ispunjavaju vojna mjerila za članstvo u Savezu'. Washington poziva da se ne ograniči na devet sadašnjih kandidata. Analitičari su to procijenili ako ne kao izazov Moskvi, onda barem kao potpuno zanemarivanje njezinih probitaka. Najviše izgleda da uđe u NATO (i to prije drugih) imaju Slovačka i Slovenija - zemlje koje su svoje oružane snage uspjele dovesti u razmjeran red. Do njihova bi prijama moglo doći nakon studenog 2002., kada će se Pragu održati susret NATO-a na vrhu. Ustvari, Slovačka se zajedno s Poljskom, Češkom i Mađarskom trebala priključiti bloku još 1999. No to su spriječila autoritarna skretanja bivšeg premijera Vladimira Mečijara. Sada, kada je novi predsjednik vlade Mikulaše Dzurinde, zapreka više nema. Scenarij daljnjeg širenja NATO-a i njegove posljedice nitko ne može predvidjeti, ističe list 'Los Angeles Times'. Komentatori podsjećaju na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla: 'Da sam ja ruski maršal, mislio bih da je širenje NATO-a prvo s Elbe na Odru, a onda na istočnu granicu Poljske, izazov i prijetnja Rusiji'", piše Georgij Stjepanov. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 11. V. 2001. Makedonija na rubu "Politički analitičari već više od deset godina upozoravaju da bi oružani sukobi u Makedoniji mogli potaknuti rapidno širenje balkanskog sukoba uvlačenjem u sukob nekoliko susjednih država. Kako se Makedonija nalazi na rubu civilnog rata, noćna je mora još uvijek opasno blizu. Ustrajni napadi albanskih gerilaca duž makedonske granice za cilj imaju potaknuti brutalni vladin napad na civile koji će, pak, trajno podijeliti dvije etničke zajednice. Ekstremistički čelnici tada se mogu početi predstavljati kao osloboditelji koji traže diobu Makedonije nalik na diobu koja je provedena u Bosni. Makedonska vlada u Skopju mogla bi krenuti upravo u ovom smjeru dok je Europska Unija 'bijesna' zbog čitave situacije no djeluje bespomoćno kada je u pitanju intervencija s ciljem spašavanja krhke države. Albanci u Makedoniji imaju pravih razloga da se žale na vladu, no pribjegavanje oružju i napadi na snage sigurnosti ne mogu biti opravdani(...). Međutim, oni koji sada demoniziraju Albance općenito moraju zapamtiti da se radi o maloj skupini militarista i ratnika koji stoje iza Oslobodilačke vojske Kosova. Velika većina stanovništva mogla bi jednostavno postati nevinim žrtvama eskalirajućih borbi. Novoutemeljena vlada nacionalnog jedinstva, koja obuhvaća sve najveće makedonske i albanske stranke, mogla bi biti posljednja nada za mir, čije su šanse za opstanak svakim danom sve manje. Iako je predsjednik Boris Trajkovski poduzeo neke korake s ciljem integriranja Albanaca u razne državne institucije, većina još uvijek osjeća da ne sudjeluje u donošenju odluka. Mnogi Albanci smatraju se građanima drugog reda, a s obzirom na činjenicu da je broj mladih Albanaca sa zanemarivim gospodarskim mogućnostima velik, oružana pobuna može djelovati privlačno. S druge strane, Slaveni Makedonci ističu kako općenito nepovoljne gospodarske prilike utječu na sve građane bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru i kako Albanci nisu izdvojeni kako bi ih se diskriminiralo. Slaveni Makedonci boje se i toga da bi bilo kakvi daljnji ustupci albanskoj zajednici izazvali mnogo veće zahtjeve za federalizaciju države i eventualnu separaciju. Dakle, vlada se nalazi u nezgodnoj dilemi: Albanski ili Makedonski nacionalizam. Mlaka reakcija na gerilce mogla bi ju udaljiti od slavenske populacije i dovesti do njenog pada. No prejaka reakcija mogla bi ju udaljiti od njenih albanskih saveznika u vladi i također dovesti do kolapsa. Da bi pokušalo postići održivu ravnotežu, Skopje mora odvojiti ekstremiste od neutralnih Albanaca i izbjeći ciljati civile granatiranjem sela (...). Hitno treba pomoć komandosa, stručnjaka za borbu protiv pobunjenika, koje bi mogao poslati NATO, kako bi se uklonilo nekoliko desetaka tvrdokornih radikala. No iznad svega, treba poduzeti hrabru incijativu, kako bi došlo do novog nacionalnog sporazuma između makedonskih i albanskih čelnika, koji će potkopati potencijalnu bazu podrške za gerilce. Ovo mora uključivati i simbolične korake kao što su ustavne promjene i praktične mjere, kako bi se osiguralo opsežnije sudjelovanje Albanaca u svim državnim organima. A da bi takva politika bila uspješna, mora biti potpomognuta američkim posredovanjem na visokoj razini(...). Ako sukob eskalira, makedonski susjedi će vrlo vjerojatno biti uvučeni u krizu bez obzira na njihove želje i prigovore. Dok Grčka može nastojati stvoriti tampon- zonu kako bi pokušala zaštititi svoju sjevernu granicu, Bugarska i Albanija biti će pod velikim pritiskom da spriječe milicije da djeluju na njihovom teritoriju. U međuvremenu, srbijanska vlada može ponuditi svoju vojsku kako bi pomogla Makedoncima u borbi protiv gerilaca, što će možda biti teško odbiti ako NATO ne reagira prikladno. Najveće koristi od takvog nereda na Balkanu imat će Moskva. Rusiju su tijekom minulog desetljeća iz regije izgurali pro- zapadna usmjerenost većine vlada i vojne akcije NATO-a na Kosovu i u Bosni. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom, Kremlj nastoji ponovno uspostaviti svoj utjecaj u regiji, ne vojnom silom nego pomoću interesa svojih oligarha i zločinačkih organizacija i pomoću pokušaja da izgradi zajedničku frontu protiv navodnih islamskih, albanskih i američkih prijetnji. Putin i društvo namjeravaju izgurati NATO s Balkana iskorištavajući nestabilnost i kaos i diskvalificirajući balkanske zemlje iz užeg izbora za članstvo u NATO-u. Umor Balkanom u Washingtonu i Bruxellesu idu direktno na ruku Moskvi kako se Amerika želi osloboditi ove obveze dok Europska Unija ne posjeduje vjerodostojnu sigurnosnu politiku koja bi imala ikakve težine. Prijetnja u jugoistočnoj Europi nije isto što i prijetnja od 'Velike Albanije', kao što to spekuliraju neki kratkovidni političari. Istinska opasnost jest u većem kaosu i nestabilnosti koji će Balkan pretvoriti u trajnu sivu zonu koja stvara ozbiljne sigurnosne probleme za sve okolne regije. Ako bude dozvoljeno da Makedonija bude uvučena u civilni rat (...) zbog nedostatka odlučnosti Zapada u borbi protiv gerilaca i zbog oklijevanja kada je u pitanju vršenje pritiska za stvaranje novog višeetničkog sporazuma u Skopju, nitko ne bi smio biti iznenađen ako zločinci i gerilci prevladaju, a ruski nacionalizam trijumfira. Ovo će pomoći organiziranju slijedećeg sukobljavanja s principima europske sigurnosti i širenja", piše Janusz Bugajski. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. V. 2001. Berlusconijev povratak "Talijani su skloni cinizmu kada je u pitanju potreba za čvrstom vladom, jer su promatrali kako njihova zemlja napreduje pod čitavom povorkom nenadahnutih čelnika. No povratak Silvija Berlusconija, medijskog tajkuna i predmeta brojnih policijskih istraživanja pokazuje koliko je taj cinizam dubok. Drži se da će Berlusconijeva koalicija umjerene desnice pobijediti uz malu prednost na izborima koji će biti održani u nedjelju. Kako kontrolira talijanske televizijske postaje, najveću izdavačku kuću i konglomerat za pružanje financijskih usluga, Berlusconijeve političke ambicije potaknule su naizgled neizbježan sukob interesa između njegove javne uloge i poslovnih interesa. Kao premijer mogao bi imati kontrolu nad gotovo svim televizijskim postajama, npr., jer je državna televizija jedina ozbiljna konkurencija s kojom je sada suočen. Pitanje sukoba interesa pratilo je Berlusconija za vrijeme njegove burne, sedmomjesečne karijere premijera, 1994. godine. Do sada nije uspio objasniti kako ovoga puta namjerava razriješiti sukob, osim što je kazao kako će imenovati odbor s tri stručnjaka za vanjsku politiku koji će predložiti prikladne zakonodavne mjere. Berlusconijev prvi izlet u politiku, početkom 1990-tih, mnogi su Talijani pozdravili kao dobrodošao prekid s korumpiranom prošlosti. Suci za prekršaje srušili su veći dio poslijeratnog političkog poretka razotkrivanjem korupcije i utjecaja mafije unutar tradicionalnih stranaka. Energični milijarder djelovao je kao privlačni nasljednik generacije sivih političara, od kojih su se mnogi pokazali uvučenima u kriminal. No iste istrage glede korupcije otkrile su i Berlusconijevu krivicu. Njegov medijski imperij, tvrde odvjetnici, izgrađen je (...) potplaćivanjem establishmenta. Berlusconi je napustio položaj premijera osramoćen, no i dalje niječe sve optužbe. Pitanje Berlusconijeve prikladnosti za mjesto premijera dominiralo je kampanjom. Njegov protivnik iz vladajuće koalicije Maslinove grančice, koalicije umjerene ljevice, Francesco Rutelli, bivši gradonačelnik Rima, tvrdi da će utjecaj Italije u svijetu biti umanjen činjenicom da je na vlasti Berlusconi. Mnogi europski čelnici zaista su oprezni prema Berlusconiu, ne samo zbog njegovih problema sa zakonom nego i zbog činjenice da njegova koalicija uključuje i dvije desničarske stranke s ksenofobnim stavovima glede imigracije. Italiji će trebati snažno čelništvo kako bi se provela revizija mirovinskog sustava, što je nužno zbog sve manjeg nataliteta i sve starije populacije. Veća politička stabilnost istaknula bi i moć Italije da utječe na plan Europe. Njen status jedne od četiri vodeća gospodarstva Europe i jedne od najnaseljenijih zemalja potkopalo je njeno slabo političko čelništvo. Mnogi talijanski birači u Berlusconiju su jednom vidjeli izlaz iz političke paralize njihove zemlje. No kada u nedjelju budu odlazili na birališta, moraju se zapitati može li vlada koju bi on predvodio ikako izbjeći optužbe za pronevjeru poreza i korupciju, koje su protiv njega još uvijek podignute, i sukob interesa koji predstavlja njegov poslovni imperij. Ovo je isto pitanje na koje će Berlusconi morati odgovoriti ako pobijedi", stoji u uvodniku "The New York Times-a" a prenosi list.