US-DE-AT-FR-mediji - dp-Glasila/mediji-Politika DNEVNI PREGLED BR. 92. 14. SVIBNJA 2001. NJEMAČKI RADIO - RDW12. V. 2000.Iz tiska(...)Međunarodna tema kojom se bave njemački dnevni listovi su izbori u Italiji na kojima je ozbiljni
kandidat desno orijentirani medijski mogul Silvio Berlusconi. 'Fuldaer Zeitung' piše da mnogi Talijani koji će sutra glasovati za vođu desno orijentiranog stranačkog bloka Silvia Berlusconija misle da netko tko je tako bogat kao on ne mora se još više bogatiti na njihov račun. I stvarno medijski car, posjednik brojnih nekretnina i predsjednik milanskog nogometnog kluba, čija se imovina procjenjuje na 13 milijardi dolara, financijski je neovisan. Ali glede podrijetla njegova bogatstva postoji čitav niz sumnji i neobjašnjenih potankosti, tako da se vrlo vjerojatnom čini i tvrdnja, da je netko tko se upušta u tako dubiozne poslove također i vrlo pogodan za ucjenjivanje, ocjenjuje list.Essenski 'Neue Ruhr Zeitung' upozorava i na politiku Berlusconijevih stranačkih saveznika. Veliku zabrinutost izazivaju Berlusconijevi koalicijski partneri. 'Alleanza Nazionale' je okupljalište prikrivenih neofašista, nepopravljivih Mussolinijevih obožavatelja i novih desničara. A
NJEMAČKI RADIO - RDW
12. V. 2000.
Iz tiska
(...)Međunarodna tema kojom se bave njemački dnevni listovi su
izbori u Italiji na kojima je ozbiljni kandidat desno orijentirani
medijski mogul Silvio Berlusconi. 'Fuldaer Zeitung' piše da mnogi
Talijani koji će sutra glasovati za vođu desno orijentiranog
stranačkog bloka Silvia Berlusconija misle da netko tko je tako
bogat kao on ne mora se još više bogatiti na njihov račun. I stvarno
medijski car, posjednik brojnih nekretnina i predsjednik milanskog
nogometnog kluba, čija se imovina procjenjuje na 13 milijardi
dolara, financijski je neovisan. Ali glede podrijetla njegova
bogatstva postoji čitav niz sumnji i neobjašnjenih potankosti,
tako da se vrlo vjerojatnom čini i tvrdnja, da je netko tko se upušta
u tako dubiozne poslove također i vrlo pogodan za ucjenjivanje,
ocjenjuje list.
Essenski 'Neue Ruhr Zeitung' upozorava i na politiku
Berlusconijevih stranačkih saveznika. Veliku zabrinutost
izazivaju Berlusconijevi koalicijski partneri. 'Alleanza
Nazionale' je okupljalište prikrivenih neofašista,
nepopravljivih Mussolinijevih obožavatelja i novih desničara. A
'Liga sjever' Berlusconijeva partnera Umberta Bossija, koja
naginje separatizmu, svojim zastrašujućim rasističkim parolama
protiv stranaca na dlaku nalikuje austrijskim slobodnjacima Joerga
Haidera. Bivši predsjednik EU-ovog Povjerenstva Jacques Delors već
upozorava da bi Bossijevo sudjelovanje u Vladi predstavljalo
'opasnost za Europu'. Ali već se sada može predvidjeti da će
europske vlade obuzdavati svoje nezadovoljstvo. Previše su
obeshrabrujuće bile neuspješne sankcije protiv plavo-crne
koalicije u Austriji. 'Europa ne može baš ništa učiniti protiv
nas', već sada ističe Berlusconi i dodaje da je Italija prevelika i
prevažna, prenosi dnevnik.
(RDW)
GLAS AMERIKE - VOA
11. V. 2001.
Henrik Sokalski: Međunarodna zajednica mora biti mnogo prisutnija
u Makedoniji nego što je sada. Prema mišljenju ovog stručnjaka za
međunarodne mirovne operacije i preventivnu diplomaciju i višeg
suradnika američkog Instituta za mir, za stabilizaciju prilika u
Makedoniji nužna je uspostava međunarodne mirovne nazočnosti na
sjevernoj granici republike. Henrik Sokalski koji je predvodio i
preventivnu mirovnu misiju Ujedinjenih naroda u Makedoniji, na
jučerašnjem skupu u Institutu za mir također je naglasilo da
unutrašnje političke snage u Makedoniji nisu u stanju nadići
sadašnju krizu bez međunarodnoga zauzimanja. Prilog Jele
Jevremović.
Pogrješka ukidanja preventivne misije Ujedinjenih naroda u
Makedoniji u studenom 1999. mora se odmah ispraviti, smatra Henrik
Sokalski, koji također smatra da je ovom trenutku neizbježno
uspostaviti međunarodnu nazočnost na makedonskoj granici prema
Kosovu:
= Onima koji su skeptični prema toj ideji zbog financijskih
izdataka takve misije moram ukazati na gubitke koji dolaze zbog
troškova vojnoga pothvata i prekida u proizvodnji zbog te akcije.
Gubitci su toliki da bi se već mogao financirati dvogodišnji, a
možda i duži mandat međunarodnih preventivnih snaga.
= Međunarodna zajednica mora biti češće nazočnija nego što je sada,
bar onoliko koliko je bila nazočna dok su u Makedoniji bile
raspoređene međunarodne preventivne snage - preporučuje Sokalski i
dalje zaključuje da unutrašnje snage Makedonije nisu u stanju same
stabilizirati zemlju niti je vratiti na kolosijek na koji je bila
prije krize.
Prema riječima suradnika Instituta za mir Makedoniji treba pomoći
većom vojnom suradnjom s NATO-om i bližim vezama s Europskom
unijom:
= To se može postići uz ostalo i unapređivanjem položaja Makedonije
vezano uz primanjem u NATO savez, na razinu višu od Partnerstva za
mir. To bi također podrazumijevalo veću zauzetost Europske unije. U
tom pogledu je već ostvaren koristan početak. Skoro da ne prođe
tjedan da neko od visokih predstavnika Europske unije ne posjeti
Skopje.
Sokalski se također zalaže za uspostavu saveza za Makedoniju koji
bi uz vojni i politički vid uključio provedbu sveobuhvatnog
programa izgradnje civilnog društva, a koji bi se posebno
usredotočio na aspekte pomirbe i jačanje demokratskih ustanova
vlasti. U okviru pakta za Makedoniju, dodaje Sokalski, trebalo bi
postići i široki društveni ugovor koji bi proizišao iz širokih
razgovora ili povjerenstva za pomirbu, a koji bi uključio sve
civilne i političke snage u zemlji. Time bi se mogao postići
društveni konsensus o glavnim pitanjima unutrašnjeg razvoja
Makedonije čime bi se - kako se izrazio - nadišle etničke podjele i
uski etnički ciljevi koji potkopavaju stabilnost te zemlje. Svoje
izlaganje u washingtonskom Institutu za mir, Sokalski je zaključio
riječima:
= Makedonija danas krvari, ali još uvijek nije kasno da joj
međunarodna zajednica pomogne da se izvuče iz krize.
(VOA)
RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE
11. V. 2001.
Balkanski jezici (ne)razumijevanja, prilog Branke Mihajlović uz
suradnju dopisnika: Karmela Devčić (Zagreb), Budo Vukobrat
(Sarajevo), Jugoslav Ćosić (Beograd), Žužana Serenčeš (Novi Sad),
Gordana Borović (Podgorica), Valentina Čukić (Kosovska Mitrovica)
i Nadira Avdić-Vllasi (Priština).
Da li se na prostorima bivše Jugoslavije u tri države kojima je
namijenjen ovaj program - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i SR
Jugoslaviji ? pomiče granica jezične tolerancije? Da li je iza nas
razdoblje u kojem je jezik korišten ne za sporazumijevanje već za
razdvajanje? Kakvog je traga ostavio razdoblju u kojem su nastajali
novi jezici u novim državama, u kojima su neki od tih novih jezika
postajali jezici manjina?
HRVATSKA
Srbima u Podunavlju, Talijanima u Istri, Mađarima u Baranji, Česima
u okolici Daruvara, svima njima omogućeno je da, primjerice, osobne
dokumente dobiju uz hrvatski i na svom manjinskom jeziku. Zakon je u
Hrvatskoj regulirao da veliki broj manjina u određenim gradovima i
općinama ostvaruje pravo na službenu upotrebu svog jezika i to onda
kada je neka nacionalna manjina u gradu ili općini većinsko
stanovništvo. Pojašnjava načelnica Odjela za međunarodnu pravnu
pomoć u Ministarstvu pravosuđa, Đurđa Alanović-Bojović:
ALANOVIĆ-BOJOVIĆ: Ako neka općina ili grad uvede službenu uporabu
manjinskog jezika, ona će koristiti dvojezični pečat, dvojezične
natpisne ploče, nazivi ulica bit će napisani na dva jezika,
zemljopisni pojmovi bit će napisani na dva jezika, a zatim i
građanin se može obraćati svim tijelima na svom jeziku.
Pitanje uporabe jezika bošnjačke manjine u Hrvatskoj za sada nije
riješeno, ali upravo završeni popis stanovništva trebao bi
pokazati brojnost i rasprostranjenost Bošnjaka u Hrvatskoj. O tome
ovisi i mogućnost službene upotrebe bošnjačkog, kažu u
Ministarstvu pravosuđa. Koliko srpska manjina u Hrvatskoj koristi
svoj jezik i pismo, govori predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i
član radne skupine za izradu ustavnog zakona o pravima nacionalnih
manjina, Milorad Pupovac:
PUPOVAC: Ako prođete područjima od Gorskog Kotora prema Dalmaciji i
od Gorskog Kotora prema zapadnoj Slavoniji, nećete praktički
nigdje naći oznake koje bi bile i na ćirilici i na latinici. Prava
najviše imaju u istočnoj Slavoniji, gdje imaju zajamčeno i
školovanje, osnovne i srednje škole i vrtiće. U drugim dijelovima
Republike Hrvatske imamo dopunski studij srpskog jezika i kulture
na zagrebačkom sveučilištu. Imamo naravno pokušaj formiranja
dopunskih programa i dopunske nastave za djecu srpske
nacionalnosti, ali na žalost zbog nedovoljne kooperativnosti i
nedovoljne aktivnosti Ministarstva prosvjete i njihovih
regionalnih ureda imamo samo nekoliko sredina koje su u stanju da te
programe ostvare.
Talijanski je desetljećima bio uz hrvatski službeni jezik u mnogim
dijelovima Istre, ali statut Istarske županije, kojim se u Istri
uvodi ravnopravnost hrvatskog i talijanskog, već tjednima izaziva
brojne polemičke rasprave. U Ministarstvu pravosuđa kažu da
županija ne može određivati hoće li se manjinski jezik ravnopravno
uporabljati na području cijele županije, nego to svaki grad i
općina rješavaju za sebe. Slučaj je došao i do Ustavnog suda.
Saborski zastupnik talijanske manjine Fulio Radin komentira statut
Istarske županije:
RADIN: Ona ništa drugo praktički ne regulira, nego samo stavlja na
papir ono što smo mi već prakticirali ovih zadnjih 7-8 godina, a to
je da su u radu skupštine Istarske županije talijanski i hrvatski
ravnopravni, što je bilo i cijelo ovo vrijeme. Svi dokumenti su i
prije bili dvojezični i svako je mogao koristiti svoj jezik. To
vrijedi i u komunikaciji građana prema svim tim ustanovama i
institucijama županije. Sve se to prakticiralo i do sada.
U Rijeci uz dječji vrtić na talijanskom postoje i tri osnovne i
jedna talijanska srednja škola. Talijani imaju svoje škole i vrtiće
i u Istri. Što je s medijima, znanstvenim i kulturnim ustanovama?
RADIN: Talijani u Istri su imali i imaju jedne dnevne novine, i u
Istri i u Rijeci jedan dvotjednik. Nemamo više vijesti na
talijanskom jeziku na HRT-u, kao što smo nekada imali svakih 15
dana, nego u okviru Prizme, to je jedna emisija za manjine, ima i
priloga na talijanskom. Na Radio Puli pola sata dnevno postoji
program na talijanskom i na Radio Rijeci također pola sata. Imamo
također znanstvenu instituciju Centar za povijesno istraživanje,
talijansku dramu i tako dalje.
- Koliko su srpski i ćirilica prisutni u medijima u Hrvatskoj?
PUPOVAC: Mi smo imali na području istočne Slavonije jedan
televizijski kanal. Na žalost zbog financijskih razloga to više ne
funkcionira, ali četiri radijske stanice još uvijek funkcioniraju.
U ostalim dijelovima Republike Hrvatske na žalost nema medijske
predstavljenosti Srba u Hrvatskoj osim u obliku tiskanih medija.
Srpska zajednica ima jedne novine koje izlaze u tjednom ritmu i
jedan mjesečnik za društvena pitanja.
Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina star je manje od
godinu dana i manjine u Hrvatskoj ocjenjuju ga uglavnom dobrim. U
pripremi je i ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Hoće li
taj ustavni zakon donijeti neke promjene u korištenju jezika
nacionalnih manjina? Milorad Pupovac je član radne skupine za
izradu tog zakona:
PUPOVAC: Ne, sigurno ne. Mi smo i smatrali da u tom području ne treba
nekih značajnih promjena jer su sadašnja rješenja, po našem
mišljenju, zadovoljavajuća, a kao što znate nije dovoljno samo
usvojiti zakon, nego je potrebno da se političke organizacije ili
jedinice lokalne uprave usmjere u tom pravcu da stvarno sva prava
mogu biti ostvarena.
Uz državne zakone, prava manjina reguliraju se i bilateralnim
ugovorima. Hrvatska je do sada takve ugovore potpisala jedino s
Italijom i Mađarskom, a u pripremi su i ugovori sa Slovačkom i
Češkom, ali oni Slovacima i Česima neće donijeti nikakvo značajnije
proširenje njihovih prava.
* * *
BOSNA I HERCEGOVINA
Problem upotrebe manjinskih jezika u Bosni i Hercegovini kakvom ju
je Bog ili Dayton dao, složenoj i po svemu nerazumljivoj, upitan je
već po definiciji. Jednako je naime rizično odrediti atribut i
subjekt manjinskim pravima, a prema demokratskim standardima
nemoguće je baviti se u prostoru gdje su apsolutno reducirana prava
konstitutivnih naroda koji su brojčano inferiorni ovisno o mjestu
življenja. Upotreba njihovog jezika, jednog s tri varijante od tri
s istom leksikografskom logistikom, tako se našla na istoj razini
koju su legislativno i praktično drugdje govori nacionalnih
manjina.
Polovina ove države formalno-pravno još uvijek pripada Bošnjacima
i Hrvatima, a ona druga Srbima, i naravno, službeno, njihovim
jezicima. Nedavna odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti svih na
svakom pedlju ove zemlje sugerira i nova rješenja u toj domeni.
Prije zadnjeg vikenda ustavno povjerenstvo Republike Srpske došlo
je do konsenzusa oko jednakopravnosti jezika koji se ovdje govore.
Prema svjedočenju njenog prvog čovjeka Miroslava Mikeša, najviše
teškoća bilo je oko pojma 'bosanski jezik'.
MIKEŠ: Teškoće su nastale jer su predstavnici srpske strane
insistirali na uporabi izraza bošnjački jezik jer se radi o
Bošnjacima, a ne bosanski jezik jer to podsjeća na teritorijalni i
regionalni pojam da se radi o Bosni kao državi, a ne kao naciji, pa
su se onda Bošnjaci izjasnili da oni ne zahtijevaju tako nešto, već
žele da se njihova nacija izjašnjava da govori bosanskim jezikom i
onda se našao kompromis da su u službenoj uporabi srpski, bosanski i
hrvatski jezik, gdje je srpski za srpski narod, bosanski za
bošnjački narod i hrvatski za hrvatski narod.
U Federaciji doduše taj korak još nije načinjen, ali barem u jednom
njenom dijelu to se previše ne osjeća. Ministrica za obrazovanje i
informiranje Sarajevskog kantona Esma Hadžagić kaže:
HADŽAGIĆ: U ustavu koji još nije izmijenjen službeni jezici u
Federaciji su bosanski i hrvatski. Dakle, i pored te ustavne
odredbe ovdje nikada stvarno nitko nije pravio nikakve teškoće,
počam od školskog sustava pa nadalje, za upotrebu sva tri jezika,
dakle jezika naroda koji žive na ovome području. To stvarno nije
problem, međutim kažem Vam da se to treba i ustavno učiniti
službenim u ovom zahvatu koji, pretpostavljam, slijedi izmjena
ovih entitetskih ustava u skladu s odlukom Ustavnog suda.
Mora se međutim podsjetiti da u Federaciji nisu baš svi podložni
tolerantnoj praksi, uočljivoj u Sarajevu ili Tuzli, na primjer.
Tamo gdje je hrvatski živalj većinski i hrvatski je jezik svima
materinji ili taterinji. To naravno nije određeno zakonom, ali
jeste zakonitostima. Sarajevski pjesnik, Željko Ivanković,
sugerira kako se ipak svi služimo jednim jezikom:
IVANKOVIĆ: Što je to jezična norma bosanskog, hrvatskog i srpskog
jezika ili pogotovo što bi bile prijelazne norme u našem govornom
području koje evo u Bosni i Hercegovini ima jedva 3,5 do 4 milijuna
stanovnika, tako da je sve još uvijek prenapuhano, od politike, od
toga da se rat koji je završen vodi sada nekim drugim sredstvima, pa
između ostalog i jezikom.
Sa nešto naglašenijom odsutnošću tolerancije slično stanovište, a
u vezi sa jezikom ili jezicima, iznosi banjalučki pjesnik Ranko
Risojević.
RISOJEVIĆ: Banjalučki Hrvati, banjalučki Srbi i banjalučki
Muslimani (Bošnjaci, op. pr.) govorili su i govore jednako. Ako
sada neko uvodi vlastitu normu to je loše, jer oni tako nikada nisu
govorili. To je jedan papirnati jezik. Sada se također uvodi jedna
norma bošnjačka koja će zahtijevati ovdje od Muslimana da govore
jezikom koji nikada nisu govorili.
Pisac i prevodilac u egzilu, Kolja Mićević:
MIĆEVIĆ: Na pišem na srpskom svoju poeziju, međutim prevođenje
povlači za sobom neke druge stvari i tu se ta naša raznovrsnost
jezika vidi, a to je ono što je čarobno. Mi u tome vidimo samo mračnu
stranu tih odnosa i ona je ubitačna i naravno veoma štetna, zlokobna
čak. Ja vidim tu jednu raznovrsnost i ja ne pravim u tom slučaju više
ni razliku između ekavskog i ijekavskog, iako pišem ekavski. Služim
se ćirilicom, ali osobno me ne bi nitko mogao natjerati da objavim
knjigu ako se isključivo mora objaviti na ćirilici.
Bez obzira na stupanj tolerancije s kojom se jezičnom problemu
ovdje prilazi, svi se slažu kako je, što je rekao Ivanković, jezik
bio, a pomalo i ostao ratno sredstvo. Umjesto da se
sporazumijevaju, nekima je služio da pokažu različitost i
produciraju sve nove i nove nesporazume.
HADŽAGIĆ: Naravno da je to jedan od rezultata naše sveukupne novije
povijesti u zadnjih desetak godina, ali isto tako mislim da se ljudi
polako vraćaju u ono što bi se reklo 'sam jezik', bez tih nekih
političkih primjesa. Ja se apsolutno slažem s našim profesorima
lingvistike, a posebice s profesorom Baotićem, koji tvrdi da se
radi o jednom jeziku s nekoliko različitih jezičnih varijanti.
Za kraj još jednom književnik Željko Ivanković koji kaže kako je
jezik zajedno s vjerom i nacijom i njima pripadajućim mitovima
uvijek bio najbolji medij za političku manipulaciju, ali ...
IVANKOVIĆ: Rekao bih se stanje hladi i da ćemo ipak uploviti u neke
mirnije, prije svega političke vode kada je u pitanju jezik, a onda
će biti više prostora i da se jezik da ljudima struke da se oni njime
bave.
* * *
SR JUGOSLAVIJA
Kako je normativno regulirana uporaba jezika? Što se događa u
stvarnosti? Kakvo je nasljeđe stare vlasti i u ovom segmentu?
Govori Rasim Ljajić, federalni ministar za nacionalne manjine.
LJAJIĆ: Može se reći da je, kao u sličnim drugim prilikama,
zakonodavac predvidio rješenja koja bi se mogla označiti kao
kompatibilna s međunarodnim standardima, ali na žalost kao i u
drugim situacijama, politička praksa vrlo često to dematira, tako
da mi imamo do sada jednu situaciju da postoji nesuglasje između
normativnih rješenja i prakse, odnosno stvarnosti.
Ocjena nezavisnih eksperata i nevladinih organizacija je oštrija.
Oni ocjenjuju da je postojeća regulativa restriktivna u odnosu na
ranija rješenja, a posebno na standarde iz Europe. Dušan Janjić iz
Foruma za etničke odnose navodi karakterističan primjer:
JANJIĆ: Novim zakonom je predviđena mogućnost da se imena gradova
ispisuju i latinicom, ali nije dozvoljeno da se izvorno koriste
manjinski jezici. Poznat je primjer sukoba oko Novog Sada. Novi Sad
se po novom zakonu zove Novi Sad, s tim što se na mađarskom piše Novi
Szad, a oni govore na mađarskom Ujividek.
* * *
Jedna od tri vojvođanske općine kojima je Ustavni sud naredio
krajem siječnja da izmjene odredbu statuta o ravnopravnoj uporabi
jezika je Subotica. Gradonačelnik Subotice Ištvan Ištvanović:
IŠTVANOVIĆ: Učinjeno je tiho etničko čišćenje u administraciji.
Tamo i gdje je bilo ranije omogućeno, sada nije. To je dug proces
koji zahtjeva mnogo napora, rada i novaca, da se uspostavi
mogućnost uporabe materinjeg jezika.
Vojvodina je u razdoblju do dolaska Miloševića na vlast glasila kao
harmonična višenacionalna sredina koja je mogla biti uzor i za neke
europske susjede. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog
stoljeća u Vojvodini je izgrađen pozitivan sustav ravnopravnosti
pet službenih jezika: srpskog, mađarskog, slovačkog, rumunjskog i
rusinskog. Doktor Tomaš Korhet, tajnik za manjinska pitanja:
KORHET: U nekoj europskoj komparaciji u ovom području imali smo
jednu uzornu praksu i naročito uzorne zakone. Stvarno je živjela
neka praksa ravnopravnosti.
A onda je došlo do preokreta.
KORHET: Nakon dolaska Miloševića i ukidanja pokrajinske autonomije
je ova politika jezične ravnopravnosti anatemizirana i došlo je do
ukidanja zakonskih propisa koji su osiguravali ravnopravnost
jezika. I 1991. godine je donesen srpski zakon o službenoj uporabi
jezika i pisma i taj zakon je ukinuo mnoga od tih prava ravnopravne
uporabe jezika. Iako je ostavljena mogućnost službene uporabe
jezika nacionalnih manjina, ona je uz neka rješenja u praksi dovela
do potpunog izumiranja manjinskih jezika na teritoriji Vojvodine.
Dušana Janjića pitamo kako stvari s jezikom nacionalnih manjina
stoje u stvarnom životu i u medijima.
JANJIĆ: U stvarnom životu je kao što je i sve u Jugoslaviji: dosta
zbrkano. Moglo bi se reći da je vođena generalna kampanja mržnje i
razdvajanja, međutim ta kampanja je imala različite efekte kod
različitih skupina. Na primjer, one skupine koje su prepoznate kao
neprijateljske, kao što je albanska, nalaze se u mnogo težoj
situaciji. U uporabu materinjeg jezika spada i pravo da vi vašu
skupinu zovete i da je drugi moraju da poštivati i zovu njenim
imenom, tako da je albanska manjina albanska manjina, a na RTS-u
kada stiže vijest s Kosova, onda se kaže pripadnici albanske
zajednice, a kada se govori o jugu Srbije kaže se 'Šiptari'.
Janjić smatra da je društvo zrelo za uvođenje novih i čvrstih
standarda za prekidanje stanja nesigurnosti i pravne
neregularnosti. Saveznog ministra za nacionalne manjine Rasima
Ljajića pitamo kada će ovo područje biti standardizirana i kada će
republička zakonodavstva biti usklađena sa saveznim?
LJAJIĆ: Mi smo u završnoj etapi izrade zakona o pravima pripadnika
nacionalnih i etničkih zajednica i nastojimo ne samo da predvidimo
prava koja će koristiti pripadnici nacionalnih i etničkih
zajednica, već i stvoriti mehanizme za provođenje tih prava. U
sklopu tih općih prava jeste i službena uporaba jezika nacionalnih
manjina i mi predviđamo da na teritoriji jedinice lokalne
samouprave, gdje tradicionalno žive pripadnici nacionalnih
manjina, njihov jezik i pismo može biti u službenoj uporabi uz
srpski jezik. Tu predviđamo također i da pripadnici manjina imaju
pravo da dobiju dokumente na svom jeziku, u skladu s pravopisom
njihovog materinjeg jezika, da se drugi osobni dokumenti izdaju
dvojezično. Ja mislim da ćemo zapravo na taj način uskladiti našu
regulativu sa suvremenim međunarodnim standardima. Jedno ovakvo
rješenje je prihvaćeno i od strane Vijeća Europe i od strane OESS-
a.
* * *
U Crnoj Gori se problem jezika manjina zapravo svodi na albanski
jezik, jer je Albanaca u ovoj republici između 6 i 7 posto od ukupnog
stanovništva. Jesu li su harmonični odnosi nacionalnih manjina i
vlasti u Crnoj Gori vidljivi na jezičnom planu? Glasnogovornik
Demokratske unije Albanaca i albanolog po struci Ferhat Dinoša:
DINOŠA: U Crnoj Gori postoji zakon o ravnopravnoj uporabi albanskog
jezika i pisma u sredinama u kojima je albansko stanovništvo
većinsko, a to je konkretno Ulcinj. Vidjet ćete table i nazive
institucija prvo na srpskom, a onda na albanskom. Imate pravo po tom
zakonu da se obraćate institucijama na albanskom. Praksa je bila da
se koristi latinica za ispisivanje albanskih imena, iako postoji
posebno albansko pismo. A upisivanje učenika u dnevnik,
ispisivanje svjedodžbi, radi se na tisuću modela za učenike na
albanskom. Imate pravo obrane na sudu na albanskom i postoje
tumači, ali se nema pravo upućivanja žalbe ili primanja presude na
albanskom. Ja ne znam za takav slučaj.
- Sudovi na albanskom jeziku ne postoje, je li tako?
DINOŠA: Ne. Nema ni sudaca na razini republičkih sudova, a ni
općinski sud u Podgorici nema ni jednog. U općini Podgorica sa 10
posto albanskog življa nema ni jedan jedini šalter gdje bi se
Albanci mogli obratiti na svom jeziku. U Crnoj Gori ima 11 osnovnih
škola u kojima se nastava dijelom ili potpuno održava na albanskom
jeziku, međutim svi udžbenici nisu na albanskom i uglavnom su
neadekvatni.
Direktor Osnovne škole 'Mahmut Lekić' u Tuzima kraj Podgorice Petar
Ivezaj:
IVEZAJ: Te knjige su prevedene sa srpskog i na žalost prevedene su
čak i prije više desetljeća.
DINOŠA: Znam jedan podatak da se povijest od četvrtog do osmog
razreda pokriva sa 111 minuta ili dva i pol školska časa ? za četiri
razreda osnovne, a u srednjoj od 170 časova povijesti dvanaest je
sati povijesti albanskog naroda.
Albanski studenti iz Crne Gore u posebnoj su situaciji. Kako u Crnoj
Gori nema fakulteta ni katedri na albanskom jeziku, uglavnom idu na
studije u Prištinu ili Tiranu, a tamošnje diplome u Crnoj Gori nisu
priznate.
DINOŠA: Postoji spremnost da se to stanje uredi, znači da budu
priznate diplome sveučilišta iz Albaniji i Prištine, čak bez
nostrifikacije, nego uz jedan međudržavni sporazum, ali to za sada
nije učinjeno ništa.
A što je s informiranjem na albanskom jeziku? Na Televiziji Crne
Gore redakcija za albanski jezik svakodnevno realizira deset
minuta vijesti i jednom tjedno jednosatnu emisiju mozaičkog tipa.
Državni crnogorski radio svakodnevno emitira desetminutne
jutarnje vijesti i jednu polusatnu emisiju na albanskom, dok
podgorički tjednik 'Polis' izdaje podlistak na tom jeziku. I neke
lokalne i privatne radio-stanice, gdje ima albanskog življa, imaju
program na albanskom, najviše sa 80 posto programa radio-stanica
'Mir' iz Tuzi. Ima i manjih lokalnih glasila na tom jeziku, ali je li
to dovoljno? Pomoćnik crnogorskog tajnika za informacije Nikola
Camaj:
CAMAJ: Albancima ne trebaju ni emisije, ni glasila koja bi se
isključivo prevela sa srpskog, odnosno crnogorskog jezika, jer
Albanci razumiju taj jezik. Nama trebaju glasila da bi se uz
materinji jezik mlade generacije obrazovale. Ako se traži samo
informiranje na albanskom jeziku, to što dobivamo i udovoljava
tome, međutim mi želimo i očekujemo da se učini i mnogo više, da
recimo u sklopu televizije bude cjelodnevni program.
- Je li se pokretala nekada inicijativa na tom planu?
CAMAJ: Mi smo u nekakvoj etapi pregovaranja, pa bi možda u dogledno
vrijeme mogli krenuti s takvim zahtjevom prema vladi, ali u svakom
slučaju za tako nešto treba postojati potpora i parlamenta.
Računamo da će albanske parlamentarne stranke dati svoju potporu u
tom smjeru.
* * *
Na Kosovu je prva asocijacija kada je o jeziku riječ slučaj
nesretnog vojnika koji je ubijen u Prištini samo zato što je njegov
izgovor sličio srpskom. Bivši načelnik odjela Ministarstva
prosvjete za kosovsko-mitrovački okrug Marko Radulović o srpskom
jeziku na Kosovu kaže:
RADULOVIĆ: Svaki jezik živi gdje živi narod koji njime govori, a
tako je i sa srpskim jezikom na Kosovu i Metohiji. Zadržava se danas
u mjestima koja su u okruženju i zadržava se u sjevernom dijelu
Kosova i Metohije. Inače, srpski jezik je zajedno sa srpskim
narodom protjeran.
Radulović još kaže da se na zajedničkim sastancima Albanaca, Srba i
međunarodne zajednice prioritet daje albanskom i engleskom
jeziku.
RADULOVIĆ: Je li to dio smišljene politike ili je to dio pokazivanja
Srbima da oni nisu više građani prvog, ni drugog, nego čak trećeg
reda ovdje na Kosovu, ne znam, ali zaista i to pitanje treba negdje
postaviti na razgovorima koji se budu vodili.
Jedan od službenih jezika na Kosovu, tvrde u UNMIK-u, je pored
albanskog i srpski.
Članovi nacionalnih zajednica imaju pravo komunicirati na svom
vlastitom jeziku u svim općinskim organima i svim općinskim javnim
službama. Tako stoji u uredbi UNMIK-a broj 2.000/45 od kolovoza
prošle godine o samoupravi općina na Kosovu.
Ima nekoliko jezika u UNMIK pravilniku o uporabi jezika u općinskim
vlastima. Sastanci se vode na albanskom i srpskom jeziku, a u
općinama gdje žive pripadnici zajednice čiji jezik nije ni
albanski, ni srpski osigurava se prijevod, kada je potrebno, na
jezik tih zajednica, kaže Susan Manuel, glasnogovornica misije UN-
a, napominjući da se svi dokumenti tiskaju na albanskom i srpskom
jeziku. Ali, ostavljena je mogućnost da se u općinski statut unesu i
jezici drugih manjinskih zajednica čiji pripadnici žive u toj
općini, dodaje Manuel.
Srpski jezik se dakle na Kosovu nesmetano može upotrebljavati u
etnički čistim sredinama. Evo kakva je medijska situacija:
U glavnom gradu Kosova, Prištini, srpski možete čuti samo na Radio
televiziji Kosovo, koja planira da se transformira u javni servis,
i na multietničkom Radiju Kontakt u čijem programu se koriste i
albanski i turski. Ukupno su na Kosovu registrirane 23 radio
postaje koje svoj program temelje na srpskom jeziku. U sjevernom
dijelu Kosova funkcionira 11 radio stanica, u centralnom dijelu
pet, na jugu tri i u gnjilanskom kraju četiri stanice. Osim radio
stanica na Kosovu, ali u mnogo manjem obimu, djeluju i tiskani
mediji na srpskom jeziku. Nezavisni mjesečni list Kosovska polja
pokušava pokrenuti i razviti komunikaciju međunarodne zajednice i
kosovskih Srba, promovirati vrijednosti integracija, ali i
informirati raseljena lica o tome što se zbiva u njihovom kraju.
'Glasnik Kosova i Metohije', novina je čiji je osnivač Eparhija
raško-prizrenska. Uz taj list se srpsko stanovništvo može
informirati o aktivnostima i stavovima Srpske pravoslavne crkve.
S obzirom da je na Kosovu zbog jezičke netolerancije većinskog
albanskog stanovništva opasno govoriti srpski jezik, bolje ne
prolaze ni neki drugi koji se od srpskog ne razlikuju mnogo. Najviše
su zbog toga stradali Bošnjaci koji ne žive u enklavama, a ne znaju
albanski jezik. Stanje je najteža u Prištini. Užasavanje je
izazvalo umorstvo Džemajila Gasonina na tržnici zbog toga što je
progovorio bosanskim jezikom. O tome profesor Rabija Hadžialjević-
Mehmeti kaže:
HADŽIALJEVIĆ-MEHMETI: Nakon rata mnogi pripadnici albanskog
većinskog naroda nerado čuju manjinske jezike. Teško se
prilagođavaju u Prištini oni koji su došli iz seoskih sredina gdje
se govorio bosanski jezik, koji je sličan njima nepodnošljivom
srpskom. Zbog te sličnosti Bošnjacima koji nisu bili u sukobu s
Albancima je ograničena uporaba svog jezika, iako se u osnovnoj i
srednjoj školi nastava i dalje održava i na bosanskom jeziku.
Bez obzira što je već počela nastava na bosanskom jeziku, u statutu
općine to još nije uvedeno kao jedan od službenih jezika. Takvih
teškoća ima i turska zajednica, s obzirom da i kod njih postoji taj
sličan problem. Kod njih se također održava nastava na turskom
jeziku, međutim uporaba jezika na službenoj razini nije moguća.
(RFE)
BRITANSKI RADIO - BBC
11. V. 2001.
Pregled tiska
"Od vodećih londonskih dnevnika prostorom bivše Jugoslavije bavi
se 'The Independent', koji izvješćuje da su se premijeri Makedonije
i Srbije, Ljupče Georgijevski i Zoran Đinđić, dogovorili da će
surađivati u borbi protiv albanskih ekstremista.
Georgijevski je pojasnio da će se suradnja sastojati prije svega u
razmjeni informacija. Nijedan od premijera nije spominjao
zajedničke vojne pothvate, navodi 'The Independent', dodajući da
su makedonske snage na području Kumanova jučer samo povremeno
djelovale po položajima albanskih pobunjenika. 'The Daily
Telegraph' pak, sa sajma naoružanja u Skopju, objavljuje
fotografiju, na kojoj tri djevojke u maskiranim odorama poziraju
držeći komade ručnog oružja. Riječ je o balerinama iz Makedonskog
narodnog kazališta koje su angažirali organizatori nastojeći
privući kupce. Jedna od njih, Marija Josifovska, je za 'The Daily
Telegraph' izjavila da više voli balet, ali da, kako je rekla,
čovjek nekada mora uzeti ono što mu se nudi.
Glavna vanjskopolitička tema za londonske dnevnike su strahovanja
europskih prijestolnica da će prekosutra na parlamentarnim
izborima u Italiji pobijediti desnica. 'The Guardian' izvještava s
mitinga ekstremno-desničarske Lige za sjever čiji se vođa Umberto
Bossi zalaže za federalizaciju zemlje, govori protiv useljenika,
želi zaustaviti daljnje europske integracije i tvrdi da ljevičari
EU žele pretvoriti u superdržavu tipa Sovjetskog Saveza. 'Pri tom
je sadašnja Bossijeva retorika ublažena. Do nedavno je članove
talijanske vlade lijevog centra nazivao boljševičkim gangsterima,
a premijera Giulianna Amatta nacističkim kepecom, i prijetio da će
na granici sa Slovenijom izgraditi zid', navodi izvjestitelj,
dodajući da će, ukoliko se pokažu istinitima ispitivanja javnog
mnijenja, Bossijeva Liga za sjever formirati vladu s koalicijom
desnog centra 'Forca Italija' koju predvodi milijunaš Silvio
Berlusconi. Europski diplomati, kako čitamo u 'The Guardianu', ne
isključuju mogućnost da u tom slučaju prema Italiji uvedu slične
sankcije kao prema Austriji nakon ulaska desničarske Stranke
slobode u vladu. 'The Times' piše da sankcije prema Italiji u
slučaju ulaska ekstremne desnice u vladu ne podupiru Nijemci, koji
su svojedobno bili među najvećim zagovornicima embarga protiv
Austrije. Kancelar Schroeder, kako se navodi, sada se kaje zbog
tako žestoke reakcije prema Beču.
'The Financial Times' na naslovnoj stranici izvješćuje da se u
predizbornu kampanju u Italiji uključila i nekadašnja britanska
premijerka Margareth Thatcher, koja je ostala zapamćena između
ostalog i po protimbi tješnjim europskim integracijama. Barunica
Thatcher je talijanskim listovima proslijedila pismo u kojem
podupire Berlusconija i kritizira Francesca Ruttelija, kandidata
stranaka lijevog centra za premijera.
Vodeći londonski dnevnici, inače, po nekoliko stranica posvećuju
kampanji za parlamentarne izbore u Britaniji 7. lipnja. Listovi na
naslovnim stranicama objavljuju popis predizbornih obećanja
najveće opozicijske, Konzervativne stranke, koja biračima između
ostalog nudi pojeftinjenje benzina za 18 pfeninga po litri, zatim
manje poreze i jamstvo da će Britanija zadržati svoju valutu funtu,
odnosno da neće ući u europsku monetarnu uniju. Laburisti aktualnog
premijera Blaira, koji su prema anketama u uvjerljivoj prednosti,
kampanju temelje na uspješnoj ekonomskoj politici. Svi dnevnici
objavljuju sliku Blaira koji u unutrašnjosti Engleske za stolom u
restoranu s lokalnim bračnim parom razgovara o ekonomskoj
situaciji. 'The Financial Times' primjećuje da je par očigledno bio
specijalno pozvan u restoran".
(BBC)
AUSTRIJA
AUSTRIJSKA NOVINSKA AGENCIJA - APA
13. V. 2001.
Hrvatska u ponedjeljak radi prvi korak u smjeru EU
"Nešto prije općinskih izbora Hrvatska u ponedjeljak čini prvi
korak u smjeru EU. Na Vijeću ministara vanjskih poslova EU-a u
Bruxellesu, hrvatski će ministar vanjskih poslova Tonino Picula i
povjerenik EU-a za vanjske poslove Chris Patten u podne parafirati
Stabilizacijski i pridružbeni sporazum. Službeno potpisivanje
očekuje se u jesen. Od 1. siječnja iduće godine između EU-a i
Hrvatske bit će uspostavljena zona slobodne trgovine iz koje će
biti izuzeti tek neki proizvodi agrarne i prehrambene industrije.
Hrvatski glavni pregovarač Neven Mimica poslije svršetka zadnjih
pregovora u petak govorio je o 'povijesnom trenutku', jer su sada
prvi put ugovorno utvrđene veze s EU-om. Poslije potpisivanja
sporazuma koje se očekuje u jesen, trebaju ga potpisati još i
parlamenti svih država EU-a, Parlament EU-a i hrvatski parlament.
Taj bi proces po svoj prilici mogao potrajati dvije godine. Do tada
vrijedeći privremeni sporazum predviđa unaprjeđenje ponajprije
trgovine i transporta.
Od početka 2002. u roku od šest godina trebaju biti ukinute sve
trgovačke barijere između Hrvatske i EU-a. To je rezultat pregovora
kojim nisu baš sretne neke grane tekstilne i farmaceutske
industrije, osobito stoga što je Makedoniji početkom travnja
odobren rok od deset godina. Mimica je hrvatskoj televiziji HTV
izjavio da je Hrvatskoj određen kraći prijelazni rok zbog jače
razvijene industrije u Hrvatskoj.
Kao politički najvažniji odlomak pridružbenog i stabilizacijskog
sporazuma s EU-om u Zagrebu se ističe činjenica da je za Hrvatsku
primijenjeno 'načelo regate', što znači da zemlja ne mora čekati
druge kandidate za pristup koji u stabilizacijskom procesu ne
napreduju tako brzo. Nadalje se na hrvatskoj strani bilježi kao
uspjeh to što će načelo 'regionalne suradnje' služiti kao mreža za
bilateralni sporazum. Pregovori o Stabilizacijskom i pridružbenom
sporazumu obavljeni su u rekordnom roku, rečeno je u hrvatskoj
vladi. Pregovori su započeli 24. studenog prošle godine na vrhu za
jugoistočnu Europu u Zagrebu."
KLEINE ZEITUNG
13. V. 2001.
Lojze Peterle: 'Povjerenje u EU uzdrmano'
"U Sloveniji pada odobravanje Europskoj uniji. 'Dok se zadnjih
godina gotovo 60 posto stanovništva izjašnjavalo za pristup u EU,
aktualno ispitivanje mišljenja pokazuje da sada manje od 50 posto
Slovenaca zagovara pristup. 20 posto očituje se protiv',
izvijestio je jučer Lojze Peterle, zastupnik Kršćanske narodne
stranke Slovenije u okviru rasprave na temu proširenja EU-a na
Istok, koju je organizirala štajerska Narodna stranka.
Nisu samo kravlje ludilo i slinavka uzdrmali povjerenje slovenskog
pučanstva u EU. I slovenska je vlada dijelom 'vodila previše
neutralnu kampanju izvješćivanja u odnosu na Bruxelles', kaže
Peterle. U pogledu prijelaznoga roka za protok radne snage od sedam
godina kojega traže Austrija i Njemačka, bivši ministar vanjskih
poslova očekuje fleksibilnost: 'Ta bi pravila trebalo ukinuti kad
više ne budu potrebna'", izvješćuje Petra Prascaics.
DIE PRESSE
14. V. 2001.
Skretnice postavljene na rat
"U glavnom gradu Skopju makedonsko vodstvo i zapadni diplomati
slavili su sklapanje primirja i 'vlade nacionalnog jedinstva'. U
albanskim graničnim selima malo se međutim moglo primijetiti od
mira i slavljeničkog raspoloženja. Tamo su ponovno padale granate.
Tamo su se vodile borbe još jače nego prije - i još se više ginulo. Ni
makedonski vojnici ni albanski borci OVK u svojim se rovovima, čini
se, ne brinu za ono što se dogovara u palačama vlade u Skopju. A
pobunjenici nisu ni bili obuhvaćeni pregovorima.
Stvaranje velike koalicije u kojoj su zastupljene obje albanske
stranke u zemlji, nipošto ne svjedoči o deeskalaciji. Ona je ionako
stvorena samo zato da bi se zapadni diplomati privremeno smirili. U
stvarnoj politici obje su strane odavno postavile skretnice na
smjer sukobljavanja", zaključuje komentator lista Wieland
Schneider.
FRANCUSKA
LE MONDE
13.-14. V. 2001.
Sebična Njemačka Gerharda Schroedera
"Europski plan Gerharda Schroedera prikazan je kao federalistički
proboj. Nije li on zapravo odraz sebičnog njemačkog viđenja? To se
pitanje postavlja pri raščlambi proglasa Socijaldemokratske
stranke (SPD) g. Schroedera objavljenog 30. IV. U njemu se on
zauzima da se povelja o temeljnim pravima uključi u budući europski
ustav. Zalaže se da Povjerenstvo bude prava europska izvršna vlast
i želi proširiti ovlasti Parlamenta, dajući mu potpune ovlasti,
pokazujući svoje federalno uvjerenje. No riječ je o budućem
institucijskom planu čije potankosti nisu poznate, a u proglasu
imaju sporedno mjesto.
Najizravniji prijedlozi SPD-a otkrivaju Njemačku koja je prema
europskoj integraciji suzdržanija nego se to čini. Tekst predlaže
renacionalizaciju nekih europskih politika uime načela
supsidijarnosti: ne raditi u Bruxellesu ono što se jednako dobro,
ili još i bolje, može napraviti na razini država ili regija. Tako
SPD ponovno potvrđuje da države članice moraju poštovati načelo
sufinanciranja zajedničke agrarne politike (PAC), popuštajući
stalnoj njemačkoj želji: smanjiti njemački račun u Bruxellesu,
napose s obzirom na proširenje.
Takva odluka koja nipošto nije federalna, oslabila bi jednu od
rijetkih integriranih europskih politika. Kako je opravdati?
Njemačka smatra da je prošlo vrijeme kada je Francuskoj, agrarnoj
zemlji, trebala pomoć PAC-a u zamjenu za otvaranje njemačkim
industrijskim proizvodima i da sada treba usmjeriti zajmove prema
drugim područjima, više gledajući u budućnost. U istom duhu, SPD
traži djelomičnu renacionalizaciju strukturnih politika pružanja
pomoći siromašnim područjima, pozivajući se službeno na
djelotvornost, a zapravo i da bi smanjio financijske transfere,
napose u Španjolsku, crnu ovcu njemačkih diplomata.
Premda Njemačka unutar svojih granica ima međuregionalni sustav
financijske solidarnosti koji svima omogućuje da u svakoj
pokrajini imaju jednake životne uvjete, ona nipošto ne razmišlja o
uvođenju takvog sustava u zajedničku europsku kuću.
U tekstu SPD-a nije riječ o financiranju novih europskih misija,
pogotovu ne o nekakvom europskom porezu kojim bi se trebala
ustrojiti socijalna solidarnost u Europi - osim kada je riječ o
traženju ad hoc pomoći za zaštitu istočnih graničnih područja od
konkurencije kandidata za proširenje. Moguće odustajanje od
nedodirljive gornje granice europskog proračuna - 1,27 posto bruto
domaćeg proizvoda - ne spominje se u proglasu g. Schroedera. (...)
Nakon šoka kosovskog rata koji je pokazao da Europljani nisu kadri
da se pomire u vlastitoj kući, cilj je da se na tim područjima od
Unije načini snažna Europa. No isto tako je njemački cilj da ponovno
stekne moć koju je izgubila 1945. S obzirom na prošlost, ona to može
učiniti samo preko Europe, kako ne bi uplašila svoje partnere.
Njemačka je poslala vojnike na Kosovo, ali je još uvijek zadnja po
vojnim troškovima u Europi. Ona se podruguje Francuskoj kao
nuklearnoj sili, ali bi odbacila svaki savez koji bi je doveo do
bilo kakvog preuzimanja odgovornosti na tom području, gdje
američka zaštita i dalje mora biti najvažnija.
Napokon, reforma ustanova koju predlaže g. Schroeder mora Europu
učiniti demokratskijom. No više demokracije u tom planu ne može se
ostvariti bez Strasbourga, gdje Njemačka, najnaseljenija zemlja,
ima najviše zastupnika i oko koje će se okupiti većina. Ukratko, to
znači jačanje njemačkih ovlasti. Ta težnja nije nezakonita, u redu
je da se u federaciji povede računa o demografskoj važnosti
pojedine zemlje. Stvar je u tomu što Njemačka, najveća europska
sila, želi federaciju u kojoj bi imala veće ovlasti, ali ne želi
odgovornost, poglavito financijsku, koja u biti pada na raznorodnu
zajednicu.
G. Schroeder zaslužan je što je pokrenuo raspru o europskoj
budućnosti i što je pozvao Francusku da u njoj sudjeluje. No trebao
je predložiti ne manje njemačku, već u potpunosti njemačku Europu.
Europu koja će svoj obrazac solidarnosti proširiti na
petnaestoricu. (...)
Nije riječ o suvremenoj inačici 'Njemačka će platiti', već o
činjenici da središte - dakle, i Francuska koja je bogata gotovo kao
i Njemačka - treba u vlastitom interesu pomoći periferiji kako bi se
sačuvalo jedinstvo buduće federacije. Preko Rajne, nitko ne želi
razgovarati o većoj solidarnosti. Dakle, federalistički prijedlog
SPD-a još uvijek je privid Europe koja je odveć ograničena da bi se
svidjela Francuzima", pišu Eric Le Boucher i Arnaud Leparmentier.
RUSIJA
NEZAVISIMAJA GAZETA
12. V. 2001.
Washington - Moskva: novi početak
"U ruskoj vanjskoj politici nema ničeg važnijeg od odnosa sa
Sjedinjenim Američkim Državama. Možemo izrađivati domišljate
sheme koje u prvi plan ustrajno guraju ZND, Europu ili Kinu. One su
dobre kao misaona igra, ali ništa više od toga. Željeli mi to ili ne,
naše mogućnosti u vanjskom svijetu umnogome određuju odnosi s SAD-
om. Možemo i moramo provoditi neovisnu vanjsku politiku, no
američki čimbenik u njoj ima prvorazrednu ulogu.
Bez obzira na smjenu glavnih junaka u Kremlju i u Bijeloj kući, ne
može se reći da počinjemo ispočetka. Na žalost, nije tako.
Devedesetih su i Moskva i Washington spiskali golem kapital
povjerenja i suradnje stvoren izlaskom iz hladnog rata. Pokvaren i
kriminaliziran jeljcinski režim iskoristio je rusko-američko
'strateško partnerstvo' kao oružje u unutrašnjopolitičkoj borbi i
kao sredstvo za osobno bogaćenje. Clintonova uprava iskoristila je
privremenu slabost Rusije kako bi se umiješala u unutrašnje stvari,
i za vanjskopolitičko širenje. Kao što smo mogli i očekivati,
razočaranje i ljutnja brzo su rasli na obje strane. Na koncu su nas
gurnuli u stanje nestabilne i pogibeljne nejasnoće.
Da bismo postavili zdrave temelje našim odnosima u novom
globaliziranom svijetu, moramo dobro razumjeti partnerovu logiku.
I to ne samo u bilateralnim odnosima, već i u puno širem političkom
kontekstu. Trebamo se staviti na njegovo mjesto, uvući u njegovu
kožu. Tada ćemo puno toga vidjeti na drugačiji način.
Za razliku od prethodnika, nova republikanska uprava više se
usredotočila na unutrašnje probleme. Dakako, do izolacionizma neće
doći - jedina velesila ne može si dopustiti takav luksuz, no
prioriteti se bitno mijenjaju. Na dnevnom redu Busha mlađeg
smanjenje poreza i povećanje kvalitete izobrazbe važnije je od bilo
koje vanjskopolitičke problematike.
Naglo usporavanje gospodarskog rasta, stvarna prijetnja recesije,
dugotrajna groznica na financijskim tržištima, potiskuje sve drugo
u zadnji plan. Unutrašnjopolitički razlozi često prevladavaju i u
vanjskoj politici. Primjerice, odluka o uspostavi nacionalnog
sustava proturaketne obrane (NPRO) umnogom se tumači težnjom da se
dade snažan poticaj oslabljenom gospodarstvu.
Nova je momčad došla s čvrstom nakanom da ozbiljno promijeni pravac
Clintona-Gorea. Ona je pred sebe postavila ambiciozne i donekle
nespojive ciljeve: smanjiti ovisnost o vanjskom svijetu, smanjiti
teret vanjskopolitičkih obveza, preispitati prioritete, osobitu
pozornost posvetiti sigurnosti zemlje. (...)
Na prvi pogled je čudno, ali istinito: u Washingtonu više izgleda
daju razvitku naših odnosa, nego u Moskvi. Nehotična, pa i prisilna
širina tamošnjeg obzora omogućuje da se bolje ocijene moguće
alternative. Puno je toga u prvim postupcima uprave uvjetovano
njezinom unutarnjom logikom, a ne željom da se Rusija stavi na
njezino mjesto (premda ima i toga).
Američka politika prema Rusiji još nije utvrđena. No stanje ipak
postupno postaje jasnije. Hladni je rat dio prošlosti. Tobožnja
prijateljska sloga prema formuli 'Bill-Boris' također je prošlost.
Više nismo neprijatelji, ali se još nismo sprijateljili. (...)
Rusija nije izgubila važnost za SAD, ali ne može računati na posebno
mjesto. SAD je kao i prije važan za Rusiju, ali nam ne smije
zakloniti čitav svijet.
Stara-nova republikanska uprava snalazi se u ulozi vođe s globalnom
odgovornošću. (...) Čini se da je nova uprava stvarno
zainteresirana za razvitak pozitivnih odnosa s Rusijom. Istodobno
nisu uklonjene ni stare zapreke: planovi za uspostavu nacionalnog
sustava za proturaketnu obranu, NATO-ovo daljnje širenje na istok,
alergija na našu suradnju s Iranom i s drugim 'lupeškim državama'.
Kada bi i htjela, uprava ne može izbjeći teme medijske slobode u
našoj zemlji i Čečenije. Sve to govori da postoji nemali potencijal
za brzo i temeljito pogoršanje rusko-američkih odnosa. Na žalost,
ni u njih ni u nas nisu nestali oni koji rado love u mutnom. Tako da
moramo biti oprezni.
U hodu ćemo možda i sami morati puno toga pojasniti. Primjerice, što
nas više zabrinjava: teoretska mogućnost uspostave američkog NPRO-
a ili stvarna opasnost da zakasnimo na vlak u času novog znanstveno-
tehnološkog napretka? Što je za nas pogibeljnije: približavanje
NATO-a ruskoj granici ili izolacija od Europe? Kome rast
protuameričkog raspoloženja u Rusiji više prijeti - SAD-u ili nama
samima?", pita se Viktor Kuvaldin, doktor povijesnih znanosti i
profesor.
IZVESTIJA
12. V. 2001.
Savez kandidata
"Rusija nam neće smetati. U NATO ćemo ući svakako. U tom su se duhu u
hodnicima i za govornicom očitovali sudionici summita u
Bratislavi. U slovačkoj su se prijestolnici susreli šefovi vlada
Slovačke, Litve, Latvije, Estonije, Bugarske, Rumunjske i
Slovenije, zamjenici albanskog i makedonskog premijera. Ovih devet
zemalja žele biti članice Sjevernoatlantskog saveza. Među gostima
bili su također hrvatski premijer Ivica Račan, češki predsjednik
Vaclav Havel i bivši savjetnik američkog predsjednika za
nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski.
Prevladavala je jedna tema - vrlo bolna za Kremlj - proširenje NATO-
a. Rusiju su spomenuli ne jednom. Litavski premijer Rolandas Paksas
izjavio je u razgovoru za Reuter da Moskva ne može znatnije utjecati
na planove Saveza. Prema njegovu mišljenju, Kremlj se ne treba
brinuti za Kalinjingrad koji će nakon ulaska baltičkih republika
postati ruska enklava prikliještena između članica bloka.
'Priključenje Litve NATO-u - rekao je Paksas - bit će pretpostavka
za učvršćenje sigurnosti i stabilnosti na tom području. Želimo dati
prinos NATO-ovu obrambenom sustavu. Ne odgovara nam uloga pasivnih
korisnika'.
Zamjenik američkog državnog tajnika Mark Grossman pročitao je
pozdravno pismo Georgea Busha sudionicima susreta. 'NATO mora biti
otvoren svim demokracijama u Europi, piše američki predsjednik,
svima koji ispunjavaju vojna mjerila za članstvo u Savezu'.
Washington poziva da se ne ograniči na devet sadašnjih kandidata.
Analitičari su to procijenili ako ne kao izazov Moskvi, onda barem
kao potpuno zanemarivanje njezinih probitaka.
Najviše izgleda da uđe u NATO (i to prije drugih) imaju Slovačka i
Slovenija - zemlje koje su svoje oružane snage uspjele dovesti u
razmjeran red. Do njihova bi prijama moglo doći nakon studenog
2002., kada će se Pragu održati susret NATO-a na vrhu. Ustvari,
Slovačka se zajedno s Poljskom, Češkom i Mađarskom trebala
priključiti bloku još 1999. No to su spriječila autoritarna
skretanja bivšeg premijera Vladimira Mečijara. Sada, kada je novi
predsjednik vlade Mikulaše Dzurinde, zapreka više nema.
Scenarij daljnjeg širenja NATO-a i njegove posljedice nitko ne može
predvidjeti, ističe list 'Los Angeles Times'. Komentatori
podsjećaju na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla: 'Da
sam ja ruski maršal, mislio bih da je širenje NATO-a prvo s Elbe na
Odru, a onda na istočnu granicu Poljske, izazov i prijetnja
Rusiji'", piše Georgij Stjepanov.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON TIMES
11. V. 2001.
Makedonija na rubu
"Politički analitičari već više od deset godina upozoravaju da bi
oružani sukobi u Makedoniji mogli potaknuti rapidno širenje
balkanskog sukoba uvlačenjem u sukob nekoliko susjednih država.
Kako se Makedonija nalazi na rubu civilnog rata, noćna je mora još
uvijek opasno blizu.
Ustrajni napadi albanskih gerilaca duž makedonske granice za cilj
imaju potaknuti brutalni vladin napad na civile koji će, pak,
trajno podijeliti dvije etničke zajednice. Ekstremistički čelnici
tada se mogu početi predstavljati kao osloboditelji koji traže
diobu Makedonije nalik na diobu koja je provedena u Bosni.
Makedonska vlada u Skopju mogla bi krenuti upravo u ovom smjeru dok
je Europska Unija 'bijesna' zbog čitave situacije no djeluje
bespomoćno kada je u pitanju intervencija s ciljem spašavanja krhke
države.
Albanci u Makedoniji imaju pravih razloga da se žale na vladu, no
pribjegavanje oružju i napadi na snage sigurnosti ne mogu biti
opravdani(...). Međutim, oni koji sada demoniziraju Albance
općenito moraju zapamtiti da se radi o maloj skupini militarista i
ratnika koji stoje iza Oslobodilačke vojske Kosova. Velika većina
stanovništva mogla bi jednostavno postati nevinim žrtvama
eskalirajućih borbi.
Novoutemeljena vlada nacionalnog jedinstva, koja obuhvaća sve
najveće makedonske i albanske stranke, mogla bi biti posljednja
nada za mir, čije su šanse za opstanak svakim danom sve manje. Iako
je predsjednik Boris Trajkovski poduzeo neke korake s ciljem
integriranja Albanaca u razne državne institucije, većina još
uvijek osjeća da ne sudjeluje u donošenju odluka. Mnogi Albanci
smatraju se građanima drugog reda, a s obzirom na činjenicu da je
broj mladih Albanaca sa zanemarivim gospodarskim mogućnostima
velik, oružana pobuna može djelovati privlačno.
S druge strane, Slaveni Makedonci ističu kako općenito nepovoljne
gospodarske prilike utječu na sve građane bez obzira na etničku
pripadnost ili vjeru i kako Albanci nisu izdvojeni kako bi ih se
diskriminiralo. Slaveni Makedonci boje se i toga da bi bilo kakvi
daljnji ustupci albanskoj zajednici izazvali mnogo veće zahtjeve
za federalizaciju države i eventualnu separaciju.
Dakle, vlada se nalazi u nezgodnoj dilemi: Albanski ili Makedonski
nacionalizam. Mlaka reakcija na gerilce mogla bi ju udaljiti od
slavenske populacije i dovesti do njenog pada. No prejaka reakcija
mogla bi ju udaljiti od njenih albanskih saveznika u vladi i također
dovesti do kolapsa.
Da bi pokušalo postići održivu ravnotežu, Skopje mora odvojiti
ekstremiste od neutralnih Albanaca i izbjeći ciljati civile
granatiranjem sela (...). Hitno treba pomoć komandosa, stručnjaka
za borbu protiv pobunjenika, koje bi mogao poslati NATO, kako bi se
uklonilo nekoliko desetaka tvrdokornih radikala.
No iznad svega, treba poduzeti hrabru incijativu, kako bi došlo do
novog nacionalnog sporazuma između makedonskih i albanskih
čelnika, koji će potkopati potencijalnu bazu podrške za gerilce.
Ovo mora uključivati i simbolične korake kao što su ustavne
promjene i praktične mjere, kako bi se osiguralo opsežnije
sudjelovanje Albanaca u svim državnim organima. A da bi takva
politika bila uspješna, mora biti potpomognuta američkim
posredovanjem na visokoj razini(...).
Ako sukob eskalira, makedonski susjedi će vrlo vjerojatno biti
uvučeni u krizu bez obzira na njihove želje i prigovore. Dok Grčka
može nastojati stvoriti tampon- zonu kako bi pokušala zaštititi
svoju sjevernu granicu, Bugarska i Albanija biti će pod velikim
pritiskom da spriječe milicije da djeluju na njihovom teritoriju. U
međuvremenu, srbijanska vlada može ponuditi svoju vojsku kako bi
pomogla Makedoncima u borbi protiv gerilaca, što će možda biti
teško odbiti ako NATO ne reagira prikladno.
Najveće koristi od takvog nereda na Balkanu imat će Moskva. Rusiju
su tijekom minulog desetljeća iz regije izgurali pro- zapadna
usmjerenost većine vlada i vojne akcije NATO-a na Kosovu i u Bosni.
Pod predsjednikom Vladimirom Putinom, Kremlj nastoji ponovno
uspostaviti svoj utjecaj u regiji, ne vojnom silom nego pomoću
interesa svojih oligarha i zločinačkih organizacija i pomoću
pokušaja da izgradi zajedničku frontu protiv navodnih islamskih,
albanskih i američkih prijetnji.
Putin i društvo namjeravaju izgurati NATO s Balkana
iskorištavajući nestabilnost i kaos i diskvalificirajući
balkanske zemlje iz užeg izbora za članstvo u NATO-u. Umor Balkanom
u Washingtonu i Bruxellesu idu direktno na ruku Moskvi kako se
Amerika želi osloboditi ove obveze dok Europska Unija ne posjeduje
vjerodostojnu sigurnosnu politiku koja bi imala ikakve težine.
Prijetnja u jugoistočnoj Europi nije isto što i prijetnja od
'Velike Albanije', kao što to spekuliraju neki kratkovidni
političari. Istinska opasnost jest u većem kaosu i nestabilnosti
koji će Balkan pretvoriti u trajnu sivu zonu koja stvara ozbiljne
sigurnosne probleme za sve okolne regije.
Ako bude dozvoljeno da Makedonija bude uvučena u civilni rat (...)
zbog nedostatka odlučnosti Zapada u borbi protiv gerilaca i zbog
oklijevanja kada je u pitanju vršenje pritiska za stvaranje novog
višeetničkog sporazuma u Skopju, nitko ne bi smio biti iznenađen
ako zločinci i gerilci prevladaju, a ruski nacionalizam
trijumfira. Ovo će pomoći organiziranju slijedećeg sukobljavanja s
principima europske sigurnosti i širenja", piše Janusz Bugajski.
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
11. V. 2001.
Berlusconijev povratak
"Talijani su skloni cinizmu kada je u pitanju potreba za čvrstom
vladom, jer su promatrali kako njihova zemlja napreduje pod čitavom
povorkom nenadahnutih čelnika. No povratak Silvija Berlusconija,
medijskog tajkuna i predmeta brojnih policijskih istraživanja
pokazuje koliko je taj cinizam dubok. Drži se da će Berlusconijeva
koalicija umjerene desnice pobijediti uz malu prednost na izborima
koji će biti održani u nedjelju.
Kako kontrolira talijanske televizijske postaje, najveću
izdavačku kuću i konglomerat za pružanje financijskih usluga,
Berlusconijeve političke ambicije potaknule su naizgled
neizbježan sukob interesa između njegove javne uloge i poslovnih
interesa. Kao premijer mogao bi imati kontrolu nad gotovo svim
televizijskim postajama, npr., jer je državna televizija jedina
ozbiljna konkurencija s kojom je sada suočen.
Pitanje sukoba interesa pratilo je Berlusconija za vrijeme njegove
burne, sedmomjesečne karijere premijera, 1994. godine. Do sada
nije uspio objasniti kako ovoga puta namjerava razriješiti sukob,
osim što je kazao kako će imenovati odbor s tri stručnjaka za
vanjsku politiku koji će predložiti prikladne zakonodavne mjere.
Berlusconijev prvi izlet u politiku, početkom 1990-tih, mnogi su
Talijani pozdravili kao dobrodošao prekid s korumpiranom
prošlosti. Suci za prekršaje srušili su veći dio poslijeratnog
političkog poretka razotkrivanjem korupcije i utjecaja mafije
unutar tradicionalnih stranaka. Energični milijarder djelovao je
kao privlačni nasljednik generacije sivih političara, od kojih su
se mnogi pokazali uvučenima u kriminal. No iste istrage glede
korupcije otkrile su i Berlusconijevu krivicu. Njegov medijski
imperij, tvrde odvjetnici, izgrađen je (...) potplaćivanjem
establishmenta. Berlusconi je napustio položaj premijera
osramoćen, no i dalje niječe sve optužbe.
Pitanje Berlusconijeve prikladnosti za mjesto premijera
dominiralo je kampanjom. Njegov protivnik iz vladajuće koalicije
Maslinove grančice, koalicije umjerene ljevice, Francesco
Rutelli, bivši gradonačelnik Rima, tvrdi da će utjecaj Italije u
svijetu biti umanjen činjenicom da je na vlasti Berlusconi. Mnogi
europski čelnici zaista su oprezni prema Berlusconiu, ne samo zbog
njegovih problema sa zakonom nego i zbog činjenice da njegova
koalicija uključuje i dvije desničarske stranke s ksenofobnim
stavovima glede imigracije.
Italiji će trebati snažno čelništvo kako bi se provela revizija
mirovinskog sustava, što je nužno zbog sve manjeg nataliteta i sve
starije populacije. Veća politička stabilnost istaknula bi i moć
Italije da utječe na plan Europe. Njen status jedne od četiri vodeća
gospodarstva Europe i jedne od najnaseljenijih zemalja potkopalo
je njeno slabo političko čelništvo.
Mnogi talijanski birači u Berlusconiju su jednom vidjeli izlaz iz
političke paralize njihove zemlje. No kada u nedjelju budu odlazili
na birališta, moraju se zapitati može li vlada koju bi on predvodio
ikako izbjeći optužbe za pronevjeru poreza i korupciju, koje su
protiv njega još uvijek podignute, i sukob interesa koji
predstavlja njegov poslovni imperij. Ovo je isto pitanje na koje će
Berlusconi morati odgovoriti ako pobijedi", stoji u uvodniku "The
New York Times-a" a prenosi list.